Jedinac Lazićevih, odavno već prof. dr. Ladislav, u nazočnosti rektora Borasa i prorektora Sveučilišta u Zagrebu, iz ruku sisačko-moslavačkoga župana Ive Žinića i predsjednice parlamenta županije Ivanke Roksandić primio nagradu za životno djelo
Napisao: Josip Frković
Nakon više desetljeća, na svečanoj sjednici Županijske skupštine uz rođendan vođa HSS-a, velikana hrvatske nacionalne povijesti braće Radića i Dana županije sisačko-moslavačke, ponovo sam vidno obradovan susreo bračni par iz Petrinje, Ankicu i Miju Lazića. Davni obiteljski prijatelji iz šezdeset i nekih doseljeni su u naš Sisak iz Nove Kapele. Gospođa se tada u Topuskom sprijateljila s mojom pok. majkom Marijom, gospodin Mijo je ubrzo postao ravnatelj sisačke Gimnazije i obiteljsku kuću izgradio u Petrinji. Njihov dječarac pokazivao je već tada vrlo dinamičan obrazovno-intelektualni napredak i talent. Pola stoljeća kasnije, supružnici Lazić s puno su razloga doputovali iz sisačkoga predgrađa (što li će mi na ovu konstataciju reći ljubomorni petrinjski lokalpatrioti, prijatelji iz gimnazijskih i studentskih dana?). Jedinac Lazićevih, odavno već prof. dr. Ladislav, u nazočnosti rektora Borasa i prorektora Sveučilišta u Zagrebu, iz ruku sisačko-moslavačkoga župana Ive Žinića i predsjednice parlamenta županije Ivanke Roksandić primio nagradu za životno djelo.
Petrinjski vinar
Stečajevima i ratnim devastacijama umrlu željezaru Sisak, zapravo tradiciju i crnometalurški kombinat s 14.000 djelatnika utemeljen davne 1937. s prethodnicama talionica u Gvozdanskom i Bešlincu, nadomjestio je u svakom smislu obećavajućim Metalurškim fakultetom na Viktorovcu. Bio je jedno vrijeme i predsjednik Županijske skupštine, uz to uzorni petrinjski vinar, a ubrzo potom postaje i dekan fakulteta. Na zapadnoj, kamenoj fasadi fakultetsko-srednjoškolske zgrade, koja je zauzela parcele zarobljeničkih bivših baraka zloglasnoga partizanskoga logora “Viktorovca” na rubu istoimenoga perivoja iza 1945., dopustio je postavljanje spomen-ploče stradalnicima za Hrvatsku. Ne znajući za buduća ideološka boljševička zastranjivanja i srdžbe prve sisačke komunističke gradonačelnice, odobrio je 2002. gospodin Lazić jr. i Ogranku “Hrvatskoga domobrana” postavljanje spomen-ploče na sve razvojačene gubitnike, poratne patnike i mučenike.
Mramorna ploča za uznike logora “Viktorovac”
Izborili su to, bez ikakve sumnje, na žalost već dugo pokojni Josip Bulimbašić, Adam Zahirović, dr. Svevlad Persoglia, prof. Branko Butković, Stanislav Novinc, Stanko Cana Mesić, prof. Slavo Striegl, Boris Dukarić, Ivo Pljanec i ini čestiti sisački uglednici, davni domobrani iz braniteljskih formacija OSNDH. Pričali su oni, vjerojatno i domoljubu Laciju, o mjesecima školovanja u Domobranskoj zastavničkoj akademiji Ilice 242, kraj koje prema sjeveru sve do glavnoga ulaza u kompleks brojnih austrougarskih građevina vodi Domobranska ulica. Nije dr. Lacija trebalo nagovarati da odobri postavljanje spomen-ploče u Sisku. Barokna zgrada zapovjedništva do Ilice, pak, prepoznatljiva je po zvoniku s velikim satom, dok je poznati kamenorezac Ivan Nestić na pročelju postavio mramornu natpisnu ploču. Bez obzira na rat, česte uzbune, bombardiranja i ljudska stradavanja, uz 50. obljetnicu Zastavničke časničke škole, posjetio nas je i odvažni ministar obrane Gojko Šušak. U toj sam vojarni s ostalim hrvatskim vojnicima, dočasnicima i časnicima HV-a i sam bio domobran ipedeovac i novinar-urednik “Hrvatskoga bojovnika”. U Zapovjedništvu Prve operativne zone HV-a Zagreb generala Bože Budimira. Mnogi od sisačkih domobrana, ratnih i poratnih stradalnika, na žalost, mjesecima su gladni, ranjeni i bosonogi patili na osvetničkim, bezdušnim i besmislenim križnim putovima pješice do Apatina, Vršca, Niša i Skoplja staljinističkog Titova jugokomunističkoga režima. Mjesecima su prizivali Boga da ih liši patnje i života, da ih uzme k sebi, ali smrt nije dolazila. Živjeli su još 20, 30, 40 ili čak 50 godina na sreću članova svojih obitelji i na ponos svojih sugrađana. Dočekali su, štoviše, snagom oružja i uz tisuće ljudskih žrtava slobodnu i demokratsku Republiku Hrvatsku. Danas je u kompleksu Ilice 242 sjedište Katoličkoga sveučilišta, na sreću i radost studentske i profesorske duhovne elite iz svih samostalnih država bivše neuspjele zajednice. Možda je ratni kamenorezac za vojarne i spomenike poginulih vojnika HV-a Nestić i sveučilištu Nadbiskupije postavio mramornu natpisnu ploču. T
