Ne vjerujem u korumpirano hrvatsko pravosuđe, ali vjerujem u pravdu. Kazna će stići moje progonitelje u pravnom ili u “nepravnom” smislu. Šogun Tokugava rekao je: “Ako sjediš dovoljno dugo pokraj rijeke, ugledat ćeš leševe svojih neprijatelja kako plutaju niz rijeku”
Razgovarao: Igor Drndić
Fotografija: www.ipress.hr
Novinar i publicist Saša Radović ove je godine izdao knjigu OD BARAKE DO DVORACA i objavio 52 članka i kolumne. Ovih je dana poslao u objavu svoju zadnju aktualnu kolumnu na objavu.
Razgovor s Radovićem vođen je na terasi kafića kod pulske tržnice.
Gospodine Radović, spomenuli ste da sljedeće dvije godine ne ćete ništa objavljivati. Zašto?
– Imam punih 76 godina, starost je to, senilnost, demencija… Zaboravim što sam jutros jeo, pa nema smisla da komentiram krilatice kao što su, “Hrvatska raste”, “Naprijed Hrvatska” ili “5+”. No, prisjećam se najljepše hrvatske krilatice. To je Josipovićeva “PravDA!”. I zamislite apsurda, nakon te PravDA-e Josipović je odlikovao ordenom kneza Branimira – jednog Mladena Bajića. Može li gore, podlije, ljigavije?!
Dakle, pamćenje vas ipak služi. Odgovorite, zašto prestajete pisati?
– Sljedeće dvije godine odmarat ću se u Remetincu i u nekim drugim domovima. Pokušat ću pronaći mir i prosvjetljenje zahvaljujući dobroti klana UDBA – DORH. Naime, Josip Perković je inicirao, a Mladen Bajić proveo montirani proces kojim sam maknut s hrvatske javne scene.
Vi ste navodno prvi hrvatski osuđenik zbog javnog prozivanja korupcije i kriminala.
– Ne, navodno nego stvarno! U utorak 3. studenog na Trgu bana Jelačića u 16 sati imam promociju moje nove knjige OD BARAKE DO DVORACA, a zatim odmah odlazim u Remetinečki zatvor.
Dragovoljac ste od 1991., punih pet godina bili ste instruktor borbenih vještina Specijalnih postrojba HV. Bili ste i časnik SIS-a, izdali ste 22 knjige i objavili preko 250 članaka u tisku i na portalima. Kako to, da su vas uspjeli maknuti i zatvoriti?
– Rođen sam s manom, kao što neki ljudi ne osjećaju bol, ja ne osjećam strah. Odrastao sam u Mostaru i s 13 godina skočio sam sa Starog mosta u Neretvu. Na noge, dakako, ali s visine od 27 metara. Tako je i sa svim ostalim. Nisam se bojao (a bolje bi bilo da jesam) ni da objavim i inzistiram na istrazi o najvećem hrvatskom ratnom zločinu – švercom nafte u SAO Krajinu. Tenkovi snabdjeveni s hrvatskom naftom ubijali su moje suborce, hrvatske branitelje. Glavni logističar HV, Čermak, postao je milijarder.
Konfiksacija opljačkanog
Je li to razlog vašeg uhićenja i presude?
– Ne, u potpunosti. Godinama inzistiram na konfiskaciji nezakonito stečene imovine, a to je jedini i najgori strah hrvatske političko kriminalne elite. Zbog toga su me najprije slomili u prometnoj nesreći, a zatim uz korumpirano sudstvo osudili i odmaknuli od javnosti. Političko kriminalna elita uspjela je zaštititi crni kapital. Danas ni jedna stranka osim Živog zida nema u programu konfiskaciju opljačkanog.
Osuđeni ste zbog ucjene generala Čermaka, zar ne?
– Da. no, to je bio samo povod. S Čermakom nikada u životu nisam progovorio ni jednu riječ, osobno ni telefonski, tako da ga ne smatram direktnim neprijateljem. Nisam ga mogao ucijeniti. Daleko su gori podrepni, podli zaštitnici pljačkaša Domovine.
Uspjeli su, članke Saše Radovića ne ćemo čitati dvije godine.
– Točno! Sukobio sam se s prejakim protivnikom, rođenim 1917. godine u Oktobarskoj revoluciji. UDBA i priležeći Bajićev DORH bili su prejaki za mene. Bio sam, sam protiv moćnih mehanizama kriminalne hrvatske vlasti.
Imali ste i spektakularno uhićenje.
– Lažno spektakularno! Poslušni mediji izvršili su Bajićevu zadaću: Prilikom moga uhićenja – otvorila se neviđena medijska hajka. Sve radio postaje (i one lokalne), TV i tisak na naslovnim stranicama danima su objavljivali servirane i lažne podatke. Javljeno je da sam uhićen u trenutku kod tunela Učka dok mi je general Ivan Čermak isplaćivao sto tisuća eura, te da je skupa sa mnom u autu prilikom primopredaje bila je i moja supruga. Čermaka nije bilo ni blizu uhićenja, a supruga se nalazila 100 kilometara daleko u svojoj kući u Premanturi. Supruga mi je bila uhićena u Premanturi isključivo zbog zastrašivanja, a iz njenog sefa službenici USKOK-a oteli su 17.000 eura namijenjenih za popravak kuće. Razlog oduzimanja te ušteđevine je nemogućnost plaćanja odvjetnika, jer je vjerojatni plan bio nametnuti mi „odvjetnika po službenoj dužnosti“. Tisak je objavljivao i podatke koje je moglo imati samo pravosuđe (DORH), na primjer: prije je bilo objavljeno u Večernjem listu, nego što smo o tome bili obaviješteni moj odvjetnik i ja da ću biti suđen u Zagrebu, a ne u Rijeci. Slike moje supruge, moje kuće, automobila i, kućnih ljubimaca iz mog zaplijenjenog mobitela objavljivane su u Jutarnjem listu, a slike je mogao dati (ili prodati!) samo DORH.
Ovakav programirani medijski linč na mene, sasvim sigurno dio je plana mog eliminiranja iz javnosti i rušenja vjerodostojnosti mojih objava i knjiga.
Vjerujem u pravdu
Čini se da je vaša obrana uzaludna. Vaši protivnici su pobijedili.
– Nisu. Jedna izgubljena bitka ne znači gubitak rata. Moj najveći neprijetelj Josip Perković, inicijator mog progona, ostat će doživotno u njemačkim kazamatima. A, Mladen Bajić će istim putem, onog trena kad Hrvatska postane pravna država.
Jesu li iscrpljeni svi pravni putevi u vašoj borbi protiv vjetrenjača?
– Nisu! Pod pritiskom EU imamo Zakon o suzbijanju diskriminacije koji omogućava tužbe protiv pravosuđa i uprave. Diskriminiran sam i teško oštećen. Tužio sam suce, sluge crnog kapitala i pljačkaša Domovine. Iako je pravosuđe zaštićeno – o toj tužbi će se čuti.
Vjerujete li u pozitivan ishod?
– Ne vjerujem u korumpirano hrvatsko pravosuđe, ali vjerujem u pravdu. Kazna će stići moje progonitelje u pravnom ili u “nepravnom” smislu. Šogun Tokugava rekao je: “Ako sjediš dovoljno dugo pokraj rijeke, ugledat ćeš leševe svojih neprijatelja kako plutaju niz rijeku”. Ja sjedim i čekam.T
