Kako je moguće da samostalna Hrvatska dopušta da presude totalitarnog režima protiv njezinih najvećih domoljuba i danas ostanu pravno valjane? Hrvatskoj pod hitno treba zakon o općoj, automatskoj i bezuvjetnoj rehabilitaciji svih žrtava političkih procesa iz vremena komunizma.
Nedopustivo je da se od potomaka žrtava traži da pojedinačno, u složenim i skupim sudskim postupcima, dokazuju nevinost svojih očeva i djedova pred sudovima države koja je nastala upravo na rušenju tog istog režima. Država mora jednim zakonskim aktom poništiti sve presude za verbalni delikt, političko djelovanje i takozvanu neprijateljsku propagandu
Napisao: Mladen Pavković
U teškim i žalosnim vremenima komunističke Jugoslavije, hrvatska riječ bila je opasnije oružje od baruta. Sustavno oslobođena svakog oblika slobode, partijska je mašinerija desetljećima proganjala, zatvarala i uništavala svakoga tko bi se drznuo izgovoriti ili napisati ime vlastite domovine. Pridjev „hrvatski“ bio je verbalni delikt, politički grijeh koji se kažnjavao tamnicama Stare Gradiške, Lepoglave i surovim kamenom Golog otoka. Tamo nisu završavali okorjeli kriminalci, već hrvatska inteligencija, pisci, pjesnici i intelektualci čiji je jedini zločin bio domoljubni stih, priča ili povijesna crtica. Tragične sudbine književnika Zlatka Tomičića i dr. Ivana Šretera, koji je osuđen i progonjen samo zato što je dosljedno koristio hrvatski jezični standard umjesto nametnutih partijskih vojnih pojmova poput riječi „oficir“, istinski su primjeri tog bezumlja. Komunistički sudovi nisu samo izricali drakonske zatvorske kazne; oni su donosili rješenja o trajnoj građanskoj smrti. Zabranom javnog djelovanja bivšim uznicima, režim je svjesno i sadistički uništavao egzistenciju cijelih obitelji, zakidajući ih za osnovna prava i osuđujući ih na dugogodišnje siromaštvo i društvenu izolaciju.
Knjige i istine
Jednako bolna, ako ne i teža stradanja prolazili su Hrvati u inozemstvu. Politička emigracija, koja je u izbjeglištvu desetljećima držala budnom ideju o slobodnoj državi, objavila je u tom razdoblju golem broj dragocjenih svjedočanstava, povijesnih knjiga i analiza. Međutim, te knjige i istine ni danas ne dopiru do šireg kruga čitatelja u domovini. Umjesto da njihova svjedočanstva budu temelj kolektivnog pamćenja, ljude koji su se iz inozemstva borili za slobodu Hrvatske i dalje se sustavno marginalizira. Iz ostataka bivših struktura i danas ih se zlonamjerno etiketira kao „ustaše“ i ekstremiste, čime se brutalno obezvrjeđuje njihova žrtva. To se radi s jasnom namjerom da se kompromitira sama ideja hrvatske neovisnosti. Pritom se svjesno prešućuje da su upravo ti ljudi i njihovi potomci odigrali presudnu ulogu u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu, šaljući golemu humanitarnu pomoć, financijska sredstva, lobirajući na diplomatskom planu i masovno dolazeći na prve crte bojišnice.
Najveća sramota hrvatske države leži u činjenici da velika većina tih politički progonjenih ljudi nikada nije doživjela službenu amnestiju, pravosudnu i moralnu rehabilitaciju. Mnogi su od njih u međuvremenu umrli u tuđini, a formalno i pravno i dalje su zavedeni kao „državni neprijatelji“ i „zločinci“ po arhivima komunističkih sudova. Kako je moguće da samostalna Hrvatska dopušta da presude totalitarnog režima protiv njezinih najvećih domoljuba i danas ostanu pravno valjane? Hrvatskoj pod hitno treba zakon o općoj, automatskoj i bezuvjetnoj rehabilitaciji svih žrtava političkih procesa iz vremena komunizma. Nedopustivo je da se od potomaka žrtava traži da pojedinačno, u složenim i skupim sudskim postupcima, dokazuju nevinost svojih očeva i djedova pred sudovima države koja je nastala upravo na rušenju tog istog režima. Država mora jednim zakonskim aktom poništiti sve presude za verbalni delikt, političko djelovanje i takozvanu neprijateljsku propagandu. Izostanak takvog zakona jasno pokazuje da u hrvatskom pravosuđu i dalje sjede duhovni nasljednici onih koji su te presude pisali, čuvajući stečevine totalitarnog sustava pod krinkom pravnog kontinuiteta.
Moralni slom
Vrhunac tog bezobzirnog kontinuiteta i najstrašniji dokaz moralnog sloma našeg društva ogleda se u sramotnoj praksi skrivenih grobova. Je li normalno, je li civilizacijski prihvatljivo da dr. Andrija Hebrang i danas traži kosti svog oca, likvidiranog Andrije Hebranga starijeg? Komunisti i UDBA primjenjivali su isti, morbidni obrazac bez obzira na to o kome se radilo, od političkih disidenata do osuđenih dužnosnika poraženih režima, poput Andrije Artukovića, čije je mjesto ukopa ostalo državna tajna do samog kraja Jugoslavije. Cilj je bio jasan: zakonskim dekretima i tajnim operacijama zatrti svaki fizički trag, spriječiti stvaranje mjesta sjećanja i provesti apsolutnu kontrolu nad poviješću.
Ovakvo sramotno ignoriranje prošlosti predstavlja i izravno kršenje europskih civilizacijskih standarda i jasnih smjernica zapadnog svijeta. Rezolucija Europskog parlamenta o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe, kao i ranija Rezolucija 1481 Vijeća Europe o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima, eksplicitno obvezuju države članice na otvaranje arhiva, osudu progona i rehabilitaciju žrtava. Dok druge postkomunističke zemlje te rezolucije provode u djelo, hrvatske institucije ih ignoriraju, pretvarajući se da ih se međunarodno pravo i europske deklaracije ne tiču kada je u pitanju zaštita komunističkog naslijeđa.
Umreženost struktura
No, ključno je pitanje, zašto se te tajne, imena i grobovi skrivaju i danas, u samostalnoj Hrvatskoj, i kome je to u interesu? Odgovor leži u umreženosti struktura koje nikada nisu prošle lustraciju. Skrivanje istine danas je u interesu triju ključnih skupina. Prvu čine duhovni i biološki nasljednici komunističkih moćnika; mnogi potomci i štićenici bivših udbinih agenata, sudaca i vojnih oficira danas zauzimaju visoke pozicije u politici, pravosuđu, medijima i HAZU. Otvaranje arhiva i lociranje tajnih grobova razotkrilo bi točna imena onih koji su te zločine naređivali, operativno provodili i potpisivali. Zaštita tih obiteljskih i partijskih dosjea ključna je za očuvanje njihovog današnjeg društvenog ugleda i moći. Druga skupina su čuvari institucionalnog kontinuiteta; pravosudni i državni aparat preuzeo je velik broj kadrova iz bivšeg sustava devedesetih godina. Priznanje da država i danas posjeduje podatke o skrivenim grobovima i imenima doušnika, ali ih odbija obznaniti, istaknuo bi činjenicu da su institucije naše Hrvatske duboko kompromitirane i da desetljećima štite totalitarno naslijeđe pod krinkom “državne stabilnosti”. Treću skupinu čine ideološke strukture u kulturi; stalnim forsiranjem starih etiketa i održavanjem tajni iz prošlosti, ove skupine sprječavaju postizanje nacionalne katarze. Dokle god povijest leži zakopana u neoznačenim grobovima, njome se može politički manipulirati i skretati pozornost s gorućih problema današnjice.
Jednako je porazan i sramotan podbačaj hrvatske kulturne i filmske scene. Dok druge nacije kroz kinematografiju progovaraju o svojim povijesnim traumama, Hrvatska ni danas nema nijedan relevantan, visokobudžetni igrani film koji vjerno prikazuje pakao Stare Gradiške, Golog otoka ili sudbine emigranata koje je UDBA proganjala diljem svijeta. Zabranjuje li to netko našim redateljima dekretom? Naravno da ne, jer su formalne zabrane stvar prošlosti. Problem je daleko dublji i opasniji, jer je na sceni snažna, duboko ukorijenjena autocenzura i ideološka pristranost unutar kulturnih krugova koji financiraju i stvaraju filmski sadržaj, a kojima nikako nije u interesu narušiti mitove na kojima su izgradili svoje karijere.
Odbijanjem suočavanja s prošlošću, prešućivanjem imena krvnika, skrivanjem grobišta i odbijanjem opće rehabilitacije vlastite dijaspore i uznika, suvremena Hrvatska pokazuje opasnu slabost. Dokle god se imena doušnika i sudaca skrivaju u arhivima, a patnje hrvatskih uznika i iseljenika ostaju marginalizirane na periferiji sjećanja, ne možemo govoriti o potpunoj slobodi. Vrijeme je da se prekine ova zavjera šutnje, jer narod koji nema hrabrosti oprati ljagu s imena svojih progonjenih sinova, ispoštovati međunarodne rezolucije i pronaći grobove svojih mučenika, osuđen je na to da mu povijest i dalje kroje oni kojima je mrak jedini štit. T
