Ta se statusna izolacija najviše prelama upravo na odnosu prema običnim braniteljima. Dok se braniteljska populacija desetljećima suočava s visokom stopom suicida, oboljenjima, zapostavljenošću i teškom borbom za egzistenciju, generalska elita (svaka čast iznimkama), rijetko se spušta među ljude koji su pod njihovim zapovijedanjem krvarili na terenu. Druženja generala s bazom svela su se na strogo kontrolirane protokole, polaganje vijenaca i svečane akademije pod visokim pokroviteljstvima
Napisao: Mladen Pavković
Hrvatska ima jedinstven društveni fenomen, a koji se među ostalim sastoji i od više od stotinu generala na razmjerno malu populaciju i vojsku, okupljenih uglavnom u jednu udrugu. Javnost u njima i dalje vidi simbole ratne pobjede, ali stvarna slika na terenu otkriva duboku provaliju, jer su se hrvatski generali s godinama pretvorili u zatvorenu kastu koja se rijetko i nerado druži s običnim braniteljima. Dok njihovi američki i izraelski kolege nakon vojnih karijera postaju motori gospodarstva, tehnologije i visoke politike, hrvatski su generali odabrali pasivnost, kancelarijsko djelovanje i komfor protokolarnih fotelja. No, ako nigdje drugdje, ti bi ratnici, u svečanim odorama za Dan pobjede, 5. kolovoza, trebali „preplaviti“ Knin.
Tamo je njihovo mjesto, barem u dane pobjede i slave. Ali, kao i svake godine toga dana tamo dolazi tek manji broj ovih velikana, kao da se „srame“ svoje uloge u ratu.
Visoke mirovine
Ali, kad već otvaramo ovu temu, onda treba podsjetiti da je nakon hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, država provela masovnu i preranu demobilizaciju te poslala ratne zapovjednike u mirovinu u njihovim najboljim, najproduktivnijim godinama. Umjesto da to iznimno veliko upravljačko i logističko iskustvo država sustavno integrira u civilne institucije, diplomaciju ili gospodarstvo, ona ih je zbrinula visokim mirovinama i statusnim privilegijama. Tim potezom, nažalost, učinjena je velika greška, jer za razliku od SAD-a, gdje bivši generali upravljaju korporacijama s Wall Streeta i vodećim sveučilištima, ili Izraela, gdje u četrdesetim godinama života preuzimaju tehnološke gigante i kreiraju državnu politiku, u Hrvatskoj je čin generala postao sinonim za počasnog gosta na državnim obljetnicama.
Ta se statusna izolacija najviše prelama upravo na odnosu prema običnim braniteljima. Dok se braniteljska populacija desetljećima suočava s visokom stopom suicida, oboljenjima, zapostavljenošću i teškom borbom za egzistenciju, generalska elita (svaka čast iznimkama), rijetko se spušta među ljude koji su pod njihovim zapovijedanjem krvarili na terenu. Druženja generala s bazom svela su se na strogo kontrolirane protokole, polaganje vijenaca i svečane akademije pod visokim pokroviteljstvima. Umjesto da generalski zbor bude glasan i beskompromisan institucionalni štit za obespravljene vojnike, on funkcionira kao produžena ruka političkih elita, pazeći da se svojim istupima ne zamjeri vladajućim strukturama.
Nisu pokretači društva
Razlika između Hrvatske i suvremenih zapadnih sustava stoga je porazna. U SAD-u i Izraelu čin generala označava vrhunskog, operativnog stručnjaka čije znanje društvo i ekonomija nemaju pravo baciti u vjetar. U Hrvatskoj je taj čin postao nešto kao „estrada“, kao orden za prošlost. Gubitkom izravnog kontakta s braniteljskom bazom i većim dijelom izostankom iz gospodarskih tokova, hrvatski generali nisu samo propustili priliku postati suvremeni menadžeri i pokretači društva. Oni su dopustili da se njihova povijesna uloga svede na „protokolarno“ lobiranje, dok su obični branitelji ostali prepušteni sami sebi, kilometrima daleko od generalskih pozornica.
Međutim, od hrvatskih generala danas se najviše čuje o Čermaku, Gotovini i Kotromanoviću, koji su uspjeli iz rata, a neki od njih i iz zatvora, izaći kao vrhunski gospodarstvenici i neshvatljivo bogati ljudi, koji se malo kada osvrću na prošlost već su totalno okrenuti – budućnosti. T
