Krajnja točka ovog procesa je sustavno zaglupljivanje društva. Informativni programi i ozbiljne političke emisije preko noći se pretvaraju u jeftini reality show, čime se svjesno uništava i zadnji slobodan prostor za iole ozbiljno, analitičko i pravedno istraživačko novinarstvo koje još pokušavaju spasiti rijetki profesionalni portali
Napisao: Mladen Pavković
Hrvatska je ponovno dobila prvorazrednu pravosudno-medijsku predstavu, a dno je ovog puta probijeno brzinom svjetlosti. Spektakularno, filmsko uhićenje Željka Keruma u Veloj Luci, (30. srpnja, 2026.), popraćeno desantom specijalaca i histeričnim televizijskim izvanrednim vijestima, raspalo se u manje od 24 sata. Čovjek je u istražnom zatvoru doslovno samo prespavao i odšetao kući, a udarne medijske trube odmah su utihnule, gurajući sramotni epilog na marginu. No, nemojmo generalizirati i gurati sve u isti koš. Nisu svi mediji i portali nasjeli na ovaj jeftini spin; postojao je i onaj tihi, profesionalni dio novinarske scene koji je odbio sudjelovati u općoj histeriji i lešinarenju, zadržavajući profesionalni odmak i zdrav razum. Nažalost, glasna i agresivna većina mainstream mašinerije uspješno je odradila prljavi PR za sustav i još jednom kontaminirala javni prostor.
Prolazno noćenje
Dok ta glasna mašinerija bjesomučno pumpa klikove i gledanost preko krupnih riba koje na kraju uvijek prođu s baršunastim rukavicama, gorka je i prepoznatljiva istina da ti isti senzacionalisti i to isto pravosuđe imaju radikalno drugačije aršine za “obične” smrtnike. Kada se za daleko manji, benigniji prekršaj uhićuje hrvatski branitelj, predstava poprima sasvim drugačiji, nemilosrdan tijek. On ne dobiva luksuz “prolaznog noćenja” niti ga se pušta da se brani sa slobode čim prođe prva bura. Njega se u pritvoru drži tjednima, sustavno i polako, dok ti isti ekrani s moralne visine drže lekcije o tome kako “zakon mora biti jednak za sve” i kako “nema nedodirljivih”. Tada se strogoća trenira do krajnjih granica, bez trunke empatije prema ljudima koji su stvarali ovu državu, dok se pred moćnicima sustav instantno povlači.
Svakim novim uličnim anketiranjem u kojem se traži “glas naroda” radi potpirivanja najnižih strasti, svakim naslovom koji presuđuje prije suda, ti mediji sami sebe pretvaraju u jeftino oruđe manipulacije i selektivne pravde. Građani nisu slijepi. Oni vide da je bombastično uhićenje tajkuna bila prva vijest dana, a sramotno puštanje nakon samo jedne noći tek sporedna crtica na dnu portala, dok mali ljudi ostaju mljeti u zupčanicima sustava. Upravo zbog te šačice profesionalaca na rijetkim portalima koji još drže do etike, još je žalosnije gledati kako ova profiterska većina u javnosti srozava ugled cijele struke. Rezultat tog saznanja je poražavajući: trajan i nepovratan gubitak povjerenja u sedmu silu.
Dugoročne posljedice ovakvog lešinarskog novinarstva i demonstracije dvostrukih mjerila rađaju potpuni društveni cinizam. Građani više ne vjeruju nikome, pa ni onda kada oni rijetki, neovisni i ozbiljni mediji doista otkriju stvarne, opasne i dokumentirane afere. Svaka velika istraga unaprijed je osuđena na status prolazne zabave jer javnost dobro zna da sustav trenira strogoću na braniteljima i sirotinji, dok elite imaju ekskluzivnu propusnicu za slobodu.
Ovakva praksa ujedno vodi prema potpunoj normalizaciji medijskog linča. Javnost se navikava na otrovan format u kojem se ljude blati i pribija na stup srama isključivo radi skupljanja klikova, bez ikakve naknadne odgovornosti, profesionalne isprike ili obrazloženja kada se priča za moćnike naprasno ugasi.
Tradicionalni mediji
Krajnja točka ovog procesa je sustavno zaglupljivanje društva. Informativni programi i ozbiljne političke emisije preko noći se pretvaraju u jeftini reality show, čime se svjesno uništava i zadnji slobodan prostor za iole ozbiljno, analitičko i pravedno istraživačko novinarstvo koje još pokušavaju spasiti rijetki profesionalni portali.
Kada se idući put urednici budu pitali zašto publika bježi od tradicionalnih medija i zašto nitko ne želi plaćati pretplate i sadržaj, odgovor neka potraže u ogledalu ove dvodnevne farse. Novinarstvo koje živi isključivo od senzacije i selektivnog progona, a umire čim treba maknuti stvarnu moć povlaštenih, osudilo je samo sebe na potpunu nebitnost. Postali su suučesnici u cirkusu koji zabavlja narod dok država propada, a cijenu tog jeftinog teatra dugoročno ćemo plaćati svi kroz potpuni raspad društvenih vrijednosti. T
