Današnji skorojevići s kupljenim diplomama besramno pljačkaju vlastitu domovinu, zaključivši da u ovom kvantitativnom skoku u potpunu nepismenost ljudska glupost više nije fenomen, nego ustavni poredak.
U raspravu bi se odmah uključila Marija Jurić Zagorka, brzo tipkajući po ekranu i opominjući ih da progovore o onome što se zbiva na tlu, jer današnji Glembajevi drže klikbejt portale i truju narod jeftinim žutilom
Napisao: Mladen Pavković
Ušli smo u stoljeće u kojemu su tehnologija i fasade poprimile obrise znanstvene fantastike, no ljudska narav, društvene anomalije i političko licemjerje ostali su zapanjujuće netaknuti. Da danas Antun Gustav Matoš, Miroslav Krleža, Tin Ujević, Marija Jurić Zagorka, Vesna Parun i jedini među njima živi Ivan Aralica mogu prošetati zagrebačkim ulicama, njihova bi kolektivna reakcija bila mješavina oštre satire, intelektualnoga gnušanja, duboke melankolije i borbenoga prkosa. Iako su za života zastupali različite, često i duboko suprotstavljene ideološke i estetske poetike, u seciranju suvremene hrvatske stvarnosti našli bi se na zajedničkom nazivniku, prepoznajući u modernim fenomenima stare bolesti koje su i sami nekada liječili perom.
Stado zombija
Zamišljeni susret ovih umova na terasi neke kultne zagrebačke kavane ubrzo bi prerastao u oštru polemiku, dok na stolu, uz kavu, litru i vodu, bliješti pametni telefon prepun neprestanih obavijesti. Matoš bi, kucnuvši štapom o pod, zgađeno primijetio kako stada zombija tumaraju ulicama zureći u svjetleće kutije, te bi proglasio Zagreb tehnološki naprednim kokošinjcem u kojemu trešti nakaradna balkanska simfonija s mobilnih aparata. Krleža bi na to grmio, lupajući šakom o stol, kako to nije Europa nego polupismeni provincijski Mutogras u kojemu je zatucana glembajevština metastazirala. Upozorio bi da današnji skorojevići s kupljenim diplomama besramno pljačkaju vlastitu domovinu, zaključivši da u ovom kvantitativnom skoku u potpunu nepismenost ljudska glupost više nije fenomen, nego ustavni poredak.
U raspravu bi se odmah uključila Marija Jurić Zagorka, brzo tipkajući po ekranu i opominjući ih da progovore o onome što se zbiva na tlu, jer današnji Glembajevi drže klikbejt portale i truju narod jeftinim žutilom. Dok se javnost zabavlja trivijalnostima, istaknula bi kako nazadne udruge na trgovima pokušavaju žene ponovno pretvoriti u poslušno vlasništvo, čime se lov na vještice vratio, samo su lomače postale digitalne, skrivene u komentarima pod lažnim imenima. Tin Ujević bi na to polako podigao glavu, popravio šešir i tiho zaključio da je svijet oduvijek bio mračan, a da su svijeće tek zamijenjene neonskim cijevima. Gledajući u ekrane, primijetio bi strašnu usamljenost ljudi koji kupuju skupe brendove na kredit kako bi kupili privid sreće, dok im duša iskašljava crnu prašinu, pretvorivši otuđenje u jedinu religiju.
Tada bi se za stolom oglasila i Vesna Parun, sjedokosa i ponosna, pljunuvši istinu u lice okupljenim muškarcima i podsjećajući ih kako su svi oni previše okupirani političkim strukturama, dok istinska tragedija leži u potpunom slomu ljudske osjećajnosti. Istaknula bi kako je ovo društvo postalo kirurški sterilno, operirano od empatije i poezije, gdje se ljubav svela na aplikacije za brzo sparivanje, a intimnost na jeftinu pornografiju i razgolićene profile na društvenim mrežama.
Slom osjećaja
Na njezine bi se riječi nadovezao Ivan Aralica, govoreći polako, profesorskim i strogim tonom moralista koji u suvremenom društvu vidi duboku moralnu dekadenciju. Ustvrdili bi da problem nije samo u slomu osjećaja, nego u potpunom gubitku povijesnog pamćenja, dok bi Aralica suvremenu političku scenu proglasio novim krugom svojih satiričnih romana, opisujući današnje aktere kao „ambasadore bez domovine“ koji su nacionalne interese zamijenili briselskim dekretima i globalističkim agendama.
Nakon njegova rezigniranog istupa Matoš bi ponovno gorko konstatirao da se danas ne pišu pjesme nego se radi tekstualni sadržaj za tržište, a Krleža bi rezignirano dodao da smo u Europsku uniju ušli s kapom u ruci kako bismo strancima čistili zahode i glumili konobare, dok domaća inteligencija mudro šuti u strahu za svoje državne dotacije. Ipak, Zagorka bi borbeno uzvratila da ona neće šutjeti i da će pokrenuti novi neovisni list na internetu kako bi pisala o radnicama koje rade za minimalac nedjeljom, jer se narod dade probuditi ako mu ponudiš čistu istinu. Tin bi je blago primirio tvrdnjom da narod ne želi istinu nego zaborav u jeftinom pivu, no Matoš bi na koncu ustao, popravio ovratnik i krenuo prema Gornjem gradu napisati feljton, vjerujući da će na koncu samo riječ ostati kad se svi ekrani ugase, na što bi Krleža, paleći cigaretu, promrmljao da je u zemlji gdje je glupost državotvorna feljton ipak samo luksuz za odabrane.
Zajednički zaključak ovih šestorih vertikala hrvatske književnosti bio bi jedinstven i neumoljiv. Shvatili bi da se u stotinjak godina, unatoč novim tehnologijama i bržem načinu života, bit ljudskih problema nije nimalo promijenila, a borba protiv gluposti, nepravde, licemjerja i gubitka identiteta danas zahtijeva jednako oštro pero, hrabrost ili nepopustljivu moralnu čvrstoću kao i u bilo kojemu povijesnom vremenu. T
