Najtežu optužnicu protiv postratne Hrvatske Pavković ispisuje kada progovara o sudbini živih heroja. Iznosi zastrašujući, gotovo bolan uvid u psihologiju ignorirane braniteljske populacije: “Najgore su prošli oni koje tijekom čitavog rata nije zahvatio metak, pa se od njih može čuti – šteta što nisam nastradao barem 20 posto”. To je povijesni apsurd i duboki društveni ponor – činjenica da živi ljudi žale što nisu ranjeni samo kako bi kroz postotke invaliditeta izvukli mrvice dostojanstva i pažnje od birokratskog aparata
Napisao: Milan Pišković
Bum! Tako obično odjekne svaka nova kolumna Mladena Pavkovića na domoljubnim portalima. Predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91) i autor više od 150 knjiga, desetak dokumentarnih filmova, pedesetak ratnih izložbi fotografija, brojnih humanitarnih akcija i drugo, ne piše da bi ugađao publici – on piše da bi provocirao, budio i rezao tamo gdje najviše boli. Njegova javna riječ funkcionira kao stalni društveni alarm koji ogoljuje hrvatsku stvarnost s oštrinom koja rijetko koga ostavlja ravnodušnim. Kroz tisuće članaka rasutih po internetskom prostoru, Pavković se postavio kao beskompromisni kritičar društvene amnezije.
Stalni motiv
“Oderu te i za 10 lipa, sve po zakonu! Dok će razni navodni tajkuni i ratni profiteri vjerojatno puknuti od smijeha”, grmi Pavković u jednom svom kultnom osvrtu, precizno pogađajući frustraciju “malog čovjeka” u srazu s državnim aparatom. U toj jednoj rečenici sažet je njegov stalni motiv: oštra kritika asimetrije pravde u kojoj sustav trenira strogoću na običnim građanima i braniteljima, dok ostaje slijep na anomalije krupnog kapitala. No, upravo ta agresivna prisutnost u javnosti gurnula ga je u centar neprestanih, brutalnih sukoba s političkim neistomišljenicima, a poglavito s ljevičarskim intelektualcima koji ga optužuju za ustašofiliju i jeftini revizionizam.
Pavković je u javni prostor lansirao parole poput “Da se ne zaboravi” i “Bili su prvi kad je trebalo”, no njegova vizija sjećanja bježi od sterilnih državnih protokola. Na obljetnicama Vukovaru, upozorava on, političke elite barataju isključivo hladnim brojkama i statistikama umjesto da javno čitaju imena i prezimena nevinih žrtava. Za njega žrtva nije broj, ona ima lice, obitelj i prekinutu sudbinu, što je detaljno dokumentirao i u svojim knjigama. Istovremeno, na pojedinim portalima, Pavković bez kočenja ulazi u ideološki rat, napadajući političare poput Dalije Orešković jer problematiziraju nastupe Marka Perkovića Thompsona. “Dokle će se Thompsonu brojati svako slovo?”, pita se na Braniteljskom forumu, prokazujući dvostruka mjerila u društvu gdje se domoljubima važe svaka riječ, dok se istovremeno s potpunom blagonaklonošću gleda na crvenu petokraku i komunističku ikonografiju. U svojim oštrim novinskim nastupima, redovito uzvraća udarac bivšim komunistima i partizanima koji, prema njegovim riječima, stalno “grakću” na sudske presude hrvatskim braniteljima.
Sudbina živih heroja
Ipak, najtežu optužnicu protiv postratne Hrvatske Pavković ispisuje kada progovara o sudbini živih heroja. Iznosi zastrašujući, gotovo bolan uvid u psihologiju ignorirane braniteljske populacije: “Najgore su prošli oni koje tijekom čitavog rata nije zahvatio metak, pa se od njih može čuti – šteta što nisam nastradao barem 20 posto”. To je povijesni apsurd i duboki društveni ponor – činjenica da živi ljudi žale što nisu ranjeni samo kako bi kroz postotke invaliditeta izvukli mrvice dostojanstva i pažnje od birokratskog aparata.
No, njegov opus pokazuje i jedno sasvim drugo lice; autor je specifičnih monografija o kulturnim velikanima poput Jakova Sedlara, Stolnika, Zlatka Crnkovića i drugih, te intrigantnih knjiga “Razgovori s Antunom Gustavom Matošem” i “Razgovori s Miroslavom Krležom“ ili pak „Razgovori s Tinom Ujevićem“, dokazujući da se iza političkog jastreba krije i čovjek duboko inficiran kulturom. Njegove rečenice nisu pisane da budu politički korektne ili stilski savršene; one su emotivne, polemične i pune bune. Bilo da proziva suđenja ratnim zločincima u “tajnosti”, poput onog Aleksandru Vasiljeviću, ili udara po aktualnim političkim elitama, Pavković piše s pozicije čovjeka koji smatra da država ima trajan dug prema onima koji su je stvorili. Te misli ostaju trajan, nemilosrdan podsjetnik da sloboda nije besplatna, a borba na medijskom frontu očito je jednako prljava kao i ona na prvoj crti bojišnice.
– Mene su najviše napadali i napadaju kolege „novinari“, kojih nigdje nije bilo 91. ili su bili na drugoj strani. Izmišljaju, lažu, kao da nam se pamet pomutila, pa ne znamo tko su. Takvih je srećom malo, ali su složni i ima ih. Ja ih nazivam „dvocjevkama“ i trocjevkama“. Jad i bijeda, kaže Pavković kojeg su ovih dana ponovno napali zbog jednog domoljubnog intervju s izbornikom hrvatske nogometne reprezentacije, više i gore nego što je nogometna vrsta izgubila neku važnu utakmicu, a u kojem je sve podređeno Hrvatskoj, braniteljima i borbi za Hrvatsku s krunicom u ruci.
Također je dodao da se ne boji kritika, pa i lažnih, i da je spreman svakome odgovoriti, ako uspije ugrabiti barem mali, skroman prostor. T
