Piše: Vjekoslav Krsnik
Ako je točno da je to izjava Winstona Churchilla nakon pobjede u Drugom svjetskom ratu da će tadašnji antifašisti postati fašisti, onda to nigdje u današnjoj Europi nije tako jasno izraženo kao u novostvorenoj Hrvatskoj. Po jednoj definiciji “antifašizam je široki politički i društveni pokret koji se od sredine 1930-ih razvio kao odgovor na uspon fašizma i nacizma. Temelji se na borbi za ljudska prava, demokraciju, slobodu i jednakost, a u svojoj srži negira rasnu, nacionalnu i političku netrpeljivost”. Kasnije se u taj široki demokratski pokret s ciljem da ga iskoristi za svoju politiku negiranja demokracije uključila pod vodstvom staljinističkog Sovjetskog saveza i Kominterna. To je uključilo i tadašnju Komunističku partiju Jugoslavije, čiji nasljednici, iako poraženi u Domovinskom ratu još uvijek postoje i s načelnih fašističkih pozicija u Hrvatskoj ugrožavaju demokraciju i njezin poredak.
Ljudska prava i sloboda
Originalni antifašizam, dakle onaj koji je nastao 30-tih godina prošloga stoljeća kao odgovor na uspon fašizma i nacizma temeljio se na “borbi za ljudska prava, demokraciju, slobodu i jednakost, a u svojoj srži negira rasnu, nacionalnu i političku netrpeljivost”. Temeljno načelo ljudskih prava i slobode u demokraciji za koju se zalaže antifašizam su sloboda govora i mišljenja dakle zabrana cenzure. U navodno demokratskoj Hrvatskoj ne postoji dosljedna sloboda govora i mišljenja i provodi se cenzura čak i prema takvim institucijama kao što je Europski parlament. Uzmimo samo dva primjera. Hrvatski sabor bio je dužan raspravljati o dvjema rezolucijama koje je Europski parlament usvojio o totalitarnim režimima, dakle i o komunizmu koji je vladao Hrvatskom 45 godina. To su Rezolucija o europskoj savjesti i totalitarizmu iz 2009. godine kad Hrvatska još nije bila članica Europske unije, ali je bila potvrđeni kandidat za članstvo, te Rezolucija o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe kojom se izjednačava i osuđuje nacistički i komunistički režim.
U prvoj rezoluciji između ostalog izražava se poštovanje za sve žrtve “totalitarnih i nedemokratskih režima” i svima onima koji su se borili protiv tiranije i nasilja. Rezolucija podvlači važnost očuvanja sjećanja na prošlost jer ne može biti pomirbe bez sjećanja na prošlost. Također se izražava žaljenje što nakon pada totalitarnog komunističkog režima još uvijek nije dozvoljen u nekim državama pristup arhivima, prije svega o djelovanju tajnih službi. Rezolucija snažno i nedvosmisleno osuđuje “zločine protiv čovječnosti i masovne povrede ljudskih prava pod totalitarnim komunističkim režimima”, izražavajući žrtvama tih zločina razumijevanje i sućut za njihove patnje. Rezolucijom se ustanovljava 23. kolovoza kao “Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima” i konačno u rezoluciji se smatra da konačni cilj otkrivanja i procjene zločina počinjenih pod komunističkim režimima je pomirba koja ne može biti ostvarena bez priznanja odgovornosti traženja oprosta i poticanja moralne obnove. Sve što se traži u ovoj rezoluciji u Hrvatskoj je ignorirano, osobito od SDP-a ali i od HDZ-a jer za sve zločine koje je pretrpio hrvatski narod nikad nije priznata odgovornost SDP-a kao sljednika Saveza komunista Jugoslavije a kamoli da je tražen oprost da bi se potakla moralna obnova. Umjesto traženja oprosta što su naravno trebali tražiti SDP-ovci, u Hrvatskome saboru imali smo izjavu njihovog istaknutog člana Nenada Stazića da partizani 1945. u Zagrebu nisu dobro obavili posao u likvidacijama civila. Ta znakovita izjava prošla je bez reakcije SDP-a kao nasljednika Saveza komunista Hrvatske.
Druga je rezolucija usvojena u Europskom parlamentu 2019. godine pod naslovom “Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe” kojom se osudilo i izjednačilo nacističke i komunističke zločine kao i zločine svih ostalih režima. U njoj se između ostaloga podsjeća kako su “nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti. Ona poziva “sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režim”.
Politika negiranja komunističkih zločina
SDP, odnosno Socijaldemokratska partija u Hrvatskoj a niti neki njihovi vodeći političar nikad se nisu pozvali na tu rezoluciju, ali to nije učinila ni Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) na čelu s Andrejom Plenkovićem. I jedna i druga nastavljaju politiku negiranja zločina koje je počinio nad hrvatskim narodom komunistički režim na čelu s diktatorom lažnim Zagorcem Josipom Brozom Titom. Onda se ne treba čuditi da razne tzv. “antifašitičke udruge” na čelu s bivšim predsjednicima Stipom Mesićem, Ivo Josipovićem, predsjednikom tzv. Saveza antifašističkih boraca (SABA) Franjom Habulinom i cijelom bulumentom negatora zločina jugoslavenskog komunizma već godinama teroriziraju veliki dio hrvatske javnosti veličanjem komunizma i totalitarne Jugoslavije. Svi oni s ne malim brojem saborskih zastupnika, na čelu s Dalijom Orešković i Ankom Mrak Taritaš te zastupnicima na čelu s četnikom Miloradom Pupovcem uz svesrdnu potporu tzv “istoričara” Hrvoja Klasića, Tvrtka Jakovine i uz logističku pratnju vodećih tiskovnih i elektronskih medija predstavljaju udarnu snagu novog fašizma kako ga je opisao pobjednički britanski premijer nad tadašnjimeg fašizmom Winston Churchill. Ono za što se 30-tih godina prošloga stoljeća zalagao široki istinski antifašistički pokret, a to su borba za ljudska prava, demokracija, sloboda i jednakost, a protiv rasne, nacionalne i političke netrpeljivosti, to jednostavno u programu svih tih novih novopečenih “antifašista” u Hrvatskoj ne postoji, pa su svojim zabranama svake vrste, odnosno protiv poštovanja ljudskih prava i demokracije jednostavno novi fašisti.
Ti novi hrvatski fašisti odgovorni su što u glavnom gradu države ne postoji uopće bilo kakav spomen na žrtve komunističkog terora, a trebalo je čak 20-tak godina da se s najljepšeg gradskog trga ukloni ime diktatora Josipa Broza Tita koje bi neki novi hrvatski fašisti željeli vratiti. Dok se između ostalog u spomenutoj rezoluciji izražava duboko poštovanje za svaku žrtvu tih totalitarnih režima i poziva sve europske institucije i aktere da učine sve što je u njihovoj moći kako bi održali sjećanje na stravične totalitarne zločine protiv čovječnosti, te se naglašava važnost očuvanja sjećanja na prošlost jer bez sjećanja ne može biti pomirenja, u programima tih navodnih hrvatskih antifašista o tome nema ni riječi, jer oni nisu antifašisti nego novi hrvatski fašisti. To je nažalost prava hrvatska politička stvarnost tridesetak godina nakon što se hrvatski narod izborio protiv jugokomunističkog totalitarnog režima. T
