Postoji veća šahovska ploča, a ona uključuje Kinu i budućnost globalne hegemonije. Tu se „razrađuje središnje pitanje sljedećih 30 godina“
Hoće li Izrael imati koristi od ovog rata? Naravno. Ali kad se Iran toliko počeo oslanjati na Kinu „prestao je biti problem Izraela i postao je problem Amerike“, naglašava Gur
Tekst: The Jerusalem Post/ www.hrvatskonebo.org
SAD je ušao u rat u Iranu ne samo kako bi pomogao Izraelu, već kako bi se suprotstavio utjecaju Kine i zaštitio globalne strateške interese – ističe u svojoj analizi američko-izraelskog rata protiv Irana koju je upravo objavio izraelski dnevnik The Jerusalem Post Brian Blum, formalno slobodni novinar i urednik koji živi u Jeruzalemu. Prenosimo njegovu kolumnu.
Ovih se dana praktički normaliziralo to da neuki influenceri i populistički političari u inozemstvu redovito proglašavaju kako je Izrael uvukao Ameriku u rat s Iranom; da Islamska Republika nije bila nikakva „neposredna prijetnja“ SAD-u; da je rat ilegalan.
Ti analitičari iz fotelje tvrde da američki predsjednik Donald Trump nema pojma što radi – sve je to kako bi zacementirao svoju reputaciju međunarodnog nasilnika – i da rat SAD-u neće donijeti ništa osim viših cijena plina i rastuće inflacije, a sve kako bi podupro drugu zemlju, Izrael, koja vuče konce.
Ono što ti stručnjaci ne shvaćaju jest to da su u igri zapravo dvije šahovske ploče. Lako je vidjeti samo onu manju – onu u kojoj je Izrael prijetio da će krenuti na iranske rakete i lansere – i zaključiti da SAD nije imao drugog izbora nego pridružiti se borbi, budući da će američka imovina u regiji ionako biti pogođena.
Ali ovdje postoji veća šahovska ploča, a ona uključuje Kinu i budućnost globalne hegemonije. Tu se „razrađuje središnje pitanje sljedećih 30 godina“, piše Haviv Rettig Gur, koji mi je otvorio oči za dva prostora za tu igru, u The Free Press-u. Riječ je o tomu „hoće li globalni poredak pod vodstvom Amerike preživjeti ili će ga Kina istisnuti. Svaka krupna američka vanjskopolitička odluka, od okretanja prema Aziji do tarifnih ratova… u krajnjem je smislu potez na toj ploči.“ To je ono što je nedvojbeno vršak pameti ratnim planerima iz Pentagona, a najvjerojatnije i samom Trumpu.
Rat, iz ove perspektive gledano, zapravo nije poradi Irana. Umjesto toga, Iran je „najvažnija kineska izbočena baza izvan istočne Azije“. Kineska kontrola nad Iranom daje azijskom divu moć nad vitalnim pomorskim putovima, pri čemu potencijalno jedino nafta namijenjena Kini prolazi sigurno i dosljedno kroz Hormuški tjesnac.
Sam Gur samo je internalizirao vezu s Kinom tijekom jednosatnog razgovora koji je vodio sa stručnjakinjom za Kinu Melissom Chen, glavnom direktoricom Strategy Risk-a, u njegovu podcastu Ask Haviv Anything. Gur, koji je svoju novinarsku karijeru započeo 2005. u The Jerusalem Postu, zatim je sažeo taj razgovor u drugom, 30-minutnom podcastu, koji je poslije napisao u članku koji se pojavio u digitalnom biltenu The Free Press.
Desetci publikacija, od The Wall Street Journal-a do Foreign Policy-ja, od tada su slijedili njegov primjer kako bi istaknuli vezu Kine i Irana.
Ideja ukratko: Iran se zbog sankcija okrenuo Kini kao svom gospodarskom pojasu spasa. Iran danas prodaje 90% svoje nafte Kini, često tajnim putem – pri čemu se, kako izvješćuje BBC, bareli nafte navodno preoznačuju kao „malezijska nafta“ kako bi se prikrilo njihovo podrijetlo. Prihodi od nafte pokrivaju oko jedne četvrtine ukupnog iranskog proračuna, od čega se velik dio izdvaja za vojne svrhe.
Zauzvrat, Kina osigurava tehnologiju koja pokreće iranski internet i komunikacijske sustave. Iran je prešao s GPS-a koji se koristi u većem dijelu svijeta na kineski sustav BeiDou. Skupine za ljudska prava tvrde da je iransko brutalno gušenje prosvjednika podjareno od kineskog prepoznavanja lica i tehnologija nadzora, primjećuje BBC.
Kina je također navodno bila u procesu opskrbe Irana sofisticiranim protubrodskim krstarećim projektilima, sposobnim za brzine veće od tri maha [trostruka brzina zvuka], projektiranima za izbjegavanje obrambenih sustava raspoređenih na američkim nosačima.
‘Iran je postao posvema ovisan o Kini’
Na taj način, piše Gur, Iran se „učinio posvema ovisnim o Kini“.
Degradiranje Irana – ili na kraju krajeva omogućivanje neke vrste promjene režima ili režima à la venezuelanski model – slomilo bi kinesku vlast nad Iranom i, s time, sposobnost Irana da testira novu kinesku opremu i opskrbljuje Kinu naftom koja joj je toliko potrebna.
Hoće li Izrael imati koristi od ovog rata? Naravno. Ali kad se Iran toliko počeo oslanjati na Kinu „prestao je biti problem Izraela i postao je problem Amerike“, naglašava Gur.
Da, iranske mule predsjedale su ubojitim režimom koji je ubio na tisuće, izravno i posredstvom opunomoćenika. I da, slogan Islamske Republike – „Smrt Americi. Smrt Izraelu“ – nisu puke riječi, kao što je Iran prikladno dokazao u ratovima do danas. I da, svakim danom od izraelskog 12-dnevnog rata u lipnju 2025. Iran je agresivno gradio sve više projektila do točke u kojoj bi obrambeni presretači poput THAAD-a, Patriota ili Iron Domea jednostavno ostali bez projektila.
Ali i unatoč svemu tomu ovog rata ne bi bilo da vodstvo SAD-a nije bilo u cijelosti upoznato s dvjema šahovskim pločama.
Najviše iznenađujući razvoj u dosadašnjem ratu bila je činjenica da Kina nije pritekla u pomoć Iranu, „ostavljajući svog najbližeg bliskoistočnog saveznika da gori“, piše Gur.
Philip Shetler-Jones, iz Royal United Services Institute u Velikoj Britaniji, tvrdi da Peking nije „supersila na istoj razini“ kao SAD. „Nije opremljen da zaštiti svoje prijatelje od ovakve akcije, čak i da želi.“
„Kina ne gleda na svoje ‘saveze’ na isti način kao Zapad“, dodaje dopisnica BBC-ja iz Kine Laura Bicker. „Ne potpisuje sporazume o međusobnoj obrani i ne će požuriti u pomoć svom savezniku.“
Na kraju krajeva, to napuštanje „udar je kineskoj mekoj moći koji nikakva diplomatska ofenziva ne može lako popraviti”, primjećuje Gur. Amerika i Izrael, s druge strane, pokazali su da imaju „volju i sposobnost djelovati odlučno kada su [njihovi] temeljni interesi istinski ugroženi.“
Međutim, budući da se trenutni rat odvija, ta neravnoteža može biti najvažniji ishod. „Amerika je krenula u rat s Iranom jer je Iran od sebe napravio kinesko oružje”, zaključuje Gur. „Najglasniji glasovi u raspravi“, dodaje on, „još uvijek raspravljaju o manjoj šahovskoj ploči. [Ali] rat se vodi na većoj.“ T
