Saznao sam da je pokojni Vladimir Dodig Trokut svoju stečevinu oporučno ostavio svome sinu Mislavu preko odvjetnika Silvija Hraste. Nazvao sam toga poznatog zagrebačkog odvjetnika i sastali smo se u njegovu uredu. U našem razgovoru Silvije Hraste osobno mi je potvrdio da od strane Domagoja Margetića zakonitom nasljedniku Mislavu Dodigu nikada nije ništa plaćeno
Napisao: Dražen Stjepandić
Poznavao sam Vladimira Dodika Trokuta. Napravili smo nekoliko intervjua. Prvi još u prvoj polovici devedesetih za davno ugaslu „Panoramu“. Smatrao se zrecom i u svakom razgovoru bilo je naznaka onoga što će tek biti. Prognozirao je da će pokojni Tuđman teško oboljeti, što je iz intervjua izbačeno, te da će Francuska postati veliki hrvatski saveznik. U to vrijeme francuski predsjednik Francois Mitterand je išao na Pale i svojom pojavom spriječio je prve zračne napade NATO snaga po položajima bosanskih Srba. Zadnji intervju je bio za portal „Tjedno“ i naravno uz vidovite prognoze svaki put poveli smo razgovor o njegovu Antimuzeju kako je on nazivao svoju bogatu umjetničku zbirku. U javnosti se prilično neprecizno Trokutov Antimuzej prikazivao kao neka ogromna nakupina svega i svačega, specifičnim smetlištem na nekoliko lokacija, a Antimuzej je sadržavao i jako vrijedne umjetnine što nije bila nepoznanica među galeristima i kolekcionarima.
Crveni Peristil
Nekoliko godina nakon Trokutove smrti vidio sam da je u Vlaškoj ulici, blizu Petrove crkve otvoren Crveni Peristil, antikvarijat i galerija. Vlasnik moj stari znanac Branko Spajić. Poznajemo se još od vremena kad je bio ulični prodavač novina. Sretali smo se i u Kavaliru na Trgu bana Jelačića gdje se pokojni gradonačelnik Milan Bandić nalazio na kavici s najbližim suradnicima. Crveni Peristil bila je avangardna umjetnička intervencija Vladimira Dodiga Trokuta i njegove istoimene umjetničke grupe suradnika u javni prostor, najpoznatiji trg Dioklecijanove palače. Poznati splitski trg su obojili u crveno o čemu u Wikipediji piše:
„Grupa se počela okupljati pod imenom Crveni Peristil od 1966. do 1968. godine, a članovi su bili: Pavao Dulčić, Tomo Čaleta, Vladimir Dodig – Trokut, Slaven Sumić, Nenad Đapić, Radovan Kogej, Srđan Blažević i Denis Dokić. Nakon istupa na Festivalu kratkometražnog filma godinu kasnije nazivaju se Grupa 30. Imali su niz manjih performansa i akcija, a i neki od članova su i prije – ali i poslije akcije Crveni Peristil – bili aktivni na umjetničkoj sceni.“
Crveni Peristil se dogodio 16. siječnja 1968. nakon čega bivaju uhićeni i sve su morali naknadno počistiti i Peristil dovesti u prvobitno stanje. No, legenda je ostala. Vladimir Dodig Trokut nije bio komunist, nego anarhist, ali ljevičarima je naziv Crveni Peristil ostao simpatičan i tako je i Spajićev antikvarijat i povremena galerija postalo mjesto gdje brojni ljevičari rado dolaze posebice kad vide jasno istaknutu zastavicu bivše SR Hrvatske s petokrakom. Tako da mnogi misle da je to neki komunistički simbol.
Idući na posao ili s posla često prolazim pored Peristila i tako nekoliko puta vlasnik me pozvao na čašicu razgovora. Čista srca sam se odazivao bez ikakvih primisli i tako sam tamo sreo još jednog staroga znanca Domagoja Stefana Margetića. Ništa ga nisam pitao, a on mi se sam povjerio da je brojna umjetnička djela iz Trokutova Antimuzeja otkupio od njegova sina, te da ima veliku ulogu u radu Crvenog Peristila. Jednom kad su imali postavku radova Koče Popovića objavio sam o tome vijest na našem portalu „Tjedno“ i tu informaciju sam dojavio najpoznatijem beogradskom novinaru Milomiru Mariću koji se s Kočom Popovićem dobro poznavao i pisao je o njemu u „Deci komunizma“. Svojedobno sam Milomirov broj dobio upravo od Margetića. Moj daleko poznatiji kolega iz Beograda se iskreno začudio odakle Margetiću novac? „On nema leba da jede…“ Kažem mu čovjek ima antikvarijat i galeriju, je li stručni savjetnik ili suvlasnik nije mi baš bilo jasno, a odakle mu novac nije moj problem. Zapravo mi je bilo drago što su se moji stari znanci snašli. Poslovno skućili.
S Margetićem nikada nisam bio na istoj valnoj duljini, ali nikada mu nisam bio neprijatelj, ali jednom sam se morao braniti pa sam na portalu „Tjedno“ uzvratio na njegovu prozivanje i prijavu Novinarskom vijeću časti za navodnu korupciju. Od Grada Zagreba smo na natječaju dobili stanovita novčana sredstva i Margetić nas je prijavio,“ jer treba prvo počistiti u vlastitim redovima“, nadležnom tijelu HND-a. Dok smo dobivali neka sredstva to je bila korupcija, a sada kad preko deset godina od nikoga naš portal „Tjedno“ nije dobio ništa – e kad je tako to više nije korupcija.
I tako svratio sam ja još nekoliko puta u „Crveni Peristil“ i svaki put kao u šali bilo je neko podbadanje, pec-pec, Branko Spajić premda je bio tek koloporter i nekim novinarima je prao aute, drži se kao neka mjera za uspjeh u novinarstvu i na medijskoj sceni. Posebice pošto je malo odskočio postao je ironičan, ipak, ta podbadanja sam otrpio, sve dok me nije počele vrijeđati Spajićeva djelatnice i zbog mojih specifičnih tenisica nazivati pacijentom, neodgojeno i nekulturno, premda je dosta mlađa od moje najstarije kćeri, pa se odlučih povući i prestati dolaziti. Neka im je sretno, ali što dalje od mene. Samo mi je bilo potrebno da me neka balava partizanka, koja bi bacala bombe na one koji idu na Thompsonove koncerte, ponižava poslije posla uz suport svoga crvenog gazde.
Već sam bio zaboravio na Peristil i crvenilo kad nakon nekoga vremena dođe poziv od Branka Spajića. Snimao bi on podcast, ima neku tribinu, od države muze lovu, a predavanja drže Mate Kapović i takvi „serem vam se na Bleiburg“ tipovi. Odazvah se i ono što sam o tome znao nesebično podijelih s njima. Činilo se da se stvar izgladila, ali slijedeći put ponovno nesporazum, kuršlus na komunikacijskom kanalu s tom mladom ženom. Ne otac, mislim da joj mogu biti i djed. Nisam se ponio baš gospodski, ali ne mogu uvijek podviti rep i odbrusio sam joj i udaljio se.
U međuvremenu sam snimio pjesmu „Vučiću, kučiću“ idealnu za podršku zvučnoj kulisi studentskog pokreta u Srbiji. Tražeći neki kontakt u Srbiji obratih se i Margetiću. Nije se javljao. Bi prilika da sam sjedio s Ivicom Filipovićem, Margetićevim najdugovječnijim suradnikom, zajedno su se kad je Margetić bježao od Haškog tribunala prerušavali u žene i tako skrivali od policije, Margetić ga upravo zvao i Fićo mi je proslijedio telefon. „Hej Marga naši putevi su se ponovno spojili…“, htjedoh reći, pričati o pjesmi „Vučiću, kučiću“ ali veza bi jednostrano grubo prekinuta.
Nema novinarstva bez ego tripa, ali kod Margetića se ne radi samo o super egu, nego prvo ide on sav uspuhan od puštanja istraživačkih vjetrova i želje da poševi samog sebe, pa onda iza njega dugo ništa, pa tek onda spisak njegovih pomno odabranih navodnih spektakularnih novinarskih istraživanja i otkrića. Tako bezobrazno, psihopatski umišljeno biće rijetko se sreće, posebice među realiziranim i ostvarenim ljudima. Pravim facama.
Prema meni nije prvi put bio bezobrazan i bahat i tada sam se sjetio nekih njegovih bivših prijatelja kojima nije vraćao posuđeni novac. „Kod njega opcija vraćanja duga jednostavno ne postoji“, rekao mi je jedan od brojnih njegovih nekadašnjih prijatelja i suradnika. Može li takav čovjek biti pošten? Biti takav borac protiv kriminala i korupcije kakvim se predstavlja? Pitanja su se počela sama postavljati.
Držite lopova
Otkako poznajem Domagoja, tada još nije bio i Stefan, Margetića on viče: „Držite lopova“. A poznajem ga još od dvijetisućite kad mu je u „Imperijalu“ Mladen Kristić pisao tekstove. Njegova prabaka, baka i moja pokojna majka su iz Bijeljine i poznavali su se mnogo dulje od nas dvojice i zato sam izbjegavao sukobe s njim premda sam davno osjetio mutnu baru oko njegovih poslova. Margetić je donosio informacije i sjedio je sa strane dok je njegove senzacionalne tvrdnje, često samo to, Mladen Kristić pretvarao u novinarske tekstove potpisujući Margetića. Već sam u onome prvom članku o Margetiću to napisao. Svašta sam se naslušao tko je kome po redakcijama pisao tekstove, a da je netko na takav način sjedio pored autora svojih tekstova to nikada prije nisam vidio. Kasnije kad je postao glavni urednik „Hrvatskog slova“ Margetić je malo uznapredovao u pisanju komentara, počeo je objavljivati i knjige, ali poznavanje novinarskih formi, intervjui, reportaže, priča s citatima… nije nešto u čemu se ikada iskazao. Imao je samo optužnice, prijave, dokumente i dok su ga jedni nazivali aktivistom on se predstavljao istraživačkim novinarom.
„Držite lopove“, nastavio je vikati i ponavljati kako je ono što je iznosio u javnost sama istina. Ne može sve biti laž, mora biti nešto i istine, ali već uz sami površni pogled na njegova otkrića u samokreiranoj biografiji otkrio sam jednu veliku laž. Piše: „Prvi sam istražio kriminal oko Hrvatske poštanske banke.“ Ne da nije bio prvi nego on ništa nije istražio. Mogao je eventualno ući u poslovnicu. Dobro znam ljude iz banke koji su zasukali rukave i danima su kopali po arhivi. Margetića tamo nisam vidio. Dokumente koje su odabirali osobno sam, po radnom zadatku, vozio u USKOK u Gajevoj. Nekada i po nekoliko kombija dnevno. Na USKOK-u me dočekivao nekadašnji kolega Vuk Đuričić, probirao je po materijalima i odmah ih je slao odabranim novinarima i redakcijama. Eto kako kod nas često funkcionira tzv. istraživačko novinarstvo. Nakon prvotne medijske paljbe i osude u javnosti nakon petnaest godina suđenja optuženi u aferi Bankomat su oslobođeni. Prema tome ništa nije istražio, a kamoli da je bio prvi. Kasnije je sudski presuđeno da nije bilo ni kriminala i akteri afere Bankomat očekuju izdašnu odštetu od države.
U pomno selektivno konstruiranoj „ja-pa ja“ biografiji više ne piše da je bio predsjednik Udruge hrvatska mladež, ne pravog podmlatka HDZ-a nego tek udruge koja se tako zvala. Dakle lažno se predstavljao kao predsjednik mladeži HDZ-a i to mu je nekada bila glavna titula. U Wikipediji je preskočio navesti Sarine ribnjake pored Pisarovine. Tada su ga neki ljudi teško optuživali za privatizacijski kriminal. Afera je kasnije zataškana i zaboravljena, nikada do kraja nije razjašnjena, sada to onaj koji toliko viče „držite lopova“ krije kao zmija noge. Nije naveo ni da je u novinarski svijet ušao preko „Imperijala“, za razliku od navedenih brojnih međunarodnih organizacija čiji je kao član.
Nije dugo prošlo od pretvorbe Sarinih ribnjaka, a Domagoj Margetić postade široj javnosti poznat zbog afere oko Haškog suda. U njegovoj biografiji ne piše da se skrivao i bježao od suda.
Dakle, lažno predstavljanje, ne vraća dugove, privatizacijska afera i izbjegavanje pojavljivanja pred Sudom u Haagu. Tada mi je sinulo „Marga naši putevi su se opet spojili, ali…“ Na drugi način, onako kako nisam planirao. Vičeš cijeli život: „Držite lopova, korupcija, korupcija, a ti si sam kriminalac.“ Sve ovo što sam do sada nabrojao zakon sankcionira.
Promijenio je vjeru, prešao na pravoslavlje, stekao i ime Stefan i onda ga bizantski prevrtljivi Vučić odkantao. Sad se po raznim podcastima predstavlja kao predvodnik povezivanja srbijanskog predsjednika sa grozomorno mučnim Sarajevskim safarijem, a do nedavno je držao predavanja na Fakultetu za bezbednost u Beogradu i zato bio plaćen. Nije promijenio samo vjeru nego i govor. Sad spaja hrvatski i srpski, siječanj i januar, izražava se kao nekada oficiri JNA. Kao što sam već napisao kod Margetića je samo nedosljednost dosljedna.
Povezao sam dva i dva, osjetio sam da uz nabrojano mora još nešto biti. Tko laže, sudjeluje u privatizaciji, taj i krade. Ništa nisam spektakularno istraživao, tek sam malo proguglao i malo se raspitivao i nanjušio sam odstupanja od njegovih tvrdnji i pravog stanja oko Crvenog Peristila. Meni se pohvalio da je zbirku kupio od Trokutova sina Mislava Dodika, a u jednom tekstu je napisao je umjetnine spasio od propadanja. Kupiti i spasiti je jedno, a spašavati tuđe bez da se to plati je nešto sasma drugo.
Saznao sam da je pokojni Vladimir Dodig Trokut svoju stečevinu oporučno ostavio svome sinu Mislavu preko odvjetnika Silvija Hraste. Nazvao sam toga poznatog zagrebačkog odvjetnika i sastali smo se u njegovu uredu. U našem razgovoru Silvije Hraste osobno mi je potvrdio da od strane Domagoja Margetića zakonitom nasljedniku Mislavu Dodigu nikada nije ništa plaćeno, zakoniti nasljednik Margetiću Antimuzej nije poklonio, a kad je tako za to postoji izraz otuđiti, ukrasti odnosno nezakonito prisvojiti.
Ne znam kakvih je sve skupocjenih umjetnina bilo u Trokutovoj zbirci oporučno ostavljenoj sinu Mislavu Dodiku. Ne znam ni kakva je uloga Branka Spajića u Margetićevoj krađi. Nakon najave ovoga članka nazvao me i zaprijetio mi je tužbom. Spomenuo sam da se Domagoj Stefan Margetić na moje pozive ne odaziva pa mu nisam uspio postaviti to i još neka pitanja.
No, doznao sam da je jedna ugledna zagrebačka galerija otkupila nekolicinu umjetnina iz Trokutove ostavštine. Koliko toga i za koji iznos? Uputili smo im dopis i još čekamo odgovor.
O tome ćemo u narednom članku. T
