IZDVOJENO

TKO PONOVNO PROČITA KRLEŽU NAĆI ĆE U NJEMU TUĐMANA

4. ožujka, 2025.

Jedan od junaka vašeg romana je Mile Budak. Kakav je Budak kao pisac?

“Odličan. Do njega je bilo teško doći, bio je izbačen iz biblioteka. Budak je bio tiražan pisac pa sam do njega dolazio preko nekih prijatelja čiji su očevi imali njegove knjige, a oni su ih se kao partijski ljudi jedva željeli riješiti. Imam i sada neke knjige koje mi je darovao jedan kolega. Kad sam s Jakovom Sedlarom boravio u Kanadi u samostanu u Norvalu i u njihovoj biblioteci sam završio čitanje onoga što u Hrvatskoj nisam mogao pronaći, ali ja njega ne slijedim. Ima mnogo toga ruralnog u sebi, a ja sam to ruralno potiskivao, valjda u vrijeme kad je to pisao to je bilo zanimljivo, pa se prilagođavao vremenu i jeziku. Premda ga nisu javno priznavali Budaka su više nego Krležu oponašali književnici u socrealizmu: Kaleb, Marinković, Mirko Božić… Pišu takav tekst.”

Razgovarao: Dražen Stjepandić

„Oni su drugo“, novi je roman akademika Ivana Aralice. I u 95. godini ne prestaje pisati i objavljivati. U našim čestim telefonskim razgovorima požalio se da je gotovo slijep. Piše rukom, onako kako se to nekada radilo.

„Moja sabrana djela koja će objaviti Školska knjiga imat će 36 do 40 svezaka. U sabranim djelima neće biti mojih političkih, pedagoških članaka, književnih studija i recenzija. U mojim sabranim djelima bit će samo moje priče i romani. Svake godine u „Školskoj knjizi“ mi izlazi po šest knjiga.“, izjavio je za portal Tjedno 18. siječnja 2013. Bio je to prvi intervju akademika Ivana Aralice za naš portal. Drugi je objavljen  povodom izlaska romana „Japundže“ naredne 2014. Roman o modnome Mačku i Žuži Jelinek, kako smo tada pisali.

Već je prije toga redovito, svake godine na „Interliberu“ na štandu „Školske knjige“ promovirana nova knjiga. Od romana „Narukvica“ izdanog 2023. zbog visoke dobi, ima 95 godina, više ne može doći ni na „Interliber“, a s romanom „Oni su drugo“ iz 2024. ciljani broj od 40 objavljenih knjiga je preskočen. A koliko smo u međuvremenu napravili intervjua ne znam precizno. Dok je mogao samostalno izlaziti iz stana na Pešćenici, gdje je prvi susjed od pokojnog zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, bilo je to u četiri oka, licem u lice. Kasnije kako mu to godine nisu dopuštale  naše novinarske i one druge razgovore vodili smo preko telefona.

I prije je pisao povijesne romane sa stvarnim i imaginarnim likovima. Književnu slavi je stekao s povijesnim romanima kao što su: „Konjanik“ iz 1971., „Psi u trgovištu“ 1979, „Put bez sna“ 1982., „Duše robova“  1984., „Graditelj svratišta“ 1986., da uz „Četverored“ 1997. spomenemo samo one najpoznatije.

U „Oni su drugo“ profesor Ivan Aralica se inspirirao Miroslavom i Belom Krleža, Milanom i Boženom Begović, Ksaverom Šandorom Đalskim, Brankom Gavellom, Josipom Brozom Titom, Edvardom Kardeljem, Ante Topić Mimarom, Radom Končarom, Petkom Miletićem, Milom Budakom, Lenjinom, Staljinom… Ima i onih danas zaboravljanih, a tada značajnih u životu i radu Miroslava Krleže, posebice o njegovim ambicijama da postane priznat i vani. „Kit u svjetskim morima, a ne samo piškor brkovima uhvaćen za kamen u Bednji“, da citiramo autorovu u romanu ponavljanu metaforu. Bilo je dosta knjiga o Krleži, ali ovo je najznačajniji roman o Fricu kako su ga privatno zvali. Radnja se odvija između dva Svjetska rata u prošlome stoljeću.

Uz veliko poznavanje činjenica, a kako nam je rekao u razgovoru, ovaj puta isprva namijenjen za podcast portala Tjedno, roman isto zahtijeva i od čitatelja,  nekadašnji profesor hrvatske književnosti iz Knina i u ovoj knjizi nastavio je pokazivati svoje davno pokazano pripovjedačko umijeće s vlastitim prepoznatljivim ispisanim stilom. Štivo pršti filmičnim situacijama. Veliki pisac je ponovno je ponudio odličan predložak za budući kostimirani poetski film. S fordovim modelima A i B oko zgrade HNK. Jedan je vozio Milan Begović, a drugi inženjer Mirko Babić iz Sinja, i pod tim se imenom jedno vrijeme krio Tito, a u obadva forda starom i novom modelu s njima se vozio Miroslav Krleža. Ono što profesor Aralica naziva čarolijom pripovijedanja i ovaj put došla do izražaja.

„Pripovijedanje je jedan izuzetan dar kao što je pjevanje i drugi darovi, a vješto pisanje je nešto što svaki čovjek može postići. Svatko može napisati dobar roman i biti smatran darovitim. Ne isključujem tu mogućnost da se dobar roman može dogoditi svakome čovjeku. Mnogo mi je prirodnije da neki čovjek ima dar pripovijedanja i cijeli svoj život gradi i nadograđuje svoj dar“, izjavio je u jednom od nekoliko do sada obavljenih naših intervjua.

U odnosu na prethodne romane i pripovijetke vrijedno napisane u poznim godinama „Oni su drugo“ je deblja knjiga od „Grmova divljih ruža“ 2019., „Mački i macana“, a dosta tanja od „Farella“ 2016., „Duha zloduha“ 2022. i „Narukvice“ 2023. Nije roman s ključem kao „Mačke i macani“ 2021. po čemu je Aralica odavno postao najpoznatiji u hrvatskoj književnosti. A mirne savjesti usudim se konstatirati da je profesor Aralica napisao i daleko najbolji roman o dijaspori i najbolji roman o prijeratnom, ratnom i poslijeratnom Zadru, što su „Farell“ i „Narukvica“. Sada nakon romana „Oni su drugo“, iza sebe je ostavio i najbolje književno djelo o Krleži, a čudno je kako sve te knjige domaća književna kritika uporno prešućuje. Stoga njegovi zadnji romani ne samo što još uvijek od domaće književne kritike nisu postavljene na tron naše dugovječne književnosti večma su sve knjige čak izrazito prešućene nakon izlaska u recentno vrijeme ne samo od „jugoslavenske sekcije“, koja ga je davno stavila na listu za njih zabranjenih autora. Po profesorovim riječima o njegovoj posljednjoj knjizi uz pogovor Damira Pešorde objavljen u „Hrvatskom listu“ ja sam jedini novinar koji mu se obratio zbog novog romana.

 Ivan Aralica je zbog politike podjednako osporavan i uzdizan. Ne samo iz lijeve perspektive gledano mnogo ga je koštalo što je bio pisac s Tuđmanova noćnog ormarića. No, uvjeren sam da se njegovo obimno književno djelo ne može zaobići i tek će budući naraštaji objektivno staviti na mjesto koje mu pripada, a to je po meni ponavljam vrh vrhova u povijesti hrvatske književnosti. U današnje vrijeme, kad su glave još vruće, objektivan stav nije u ponudi, posebice ne u „jugoslavenskoj sekciji“, kako ih on naziva, gdje su mu neki književni klanovi u ne tako davnim polemikama osporavali, čak, ikakvu literarnu i umjetničku vrijednost, a kamoli mjesto među najvećima.

Ekranizacija „Četveroreda“ u režiji Jakova Sedlara je poseban prilog za napade, čiji je vrhunac doživio je nakon „Ambre“, jednog od romana s ključem iz ciklusa Sebastianovih priča objavljenog 2001. Tada su uz mnoge novinare, književne kritičare, znanstvene radnike i brojni književnici vođeni dnevnopolitičkom situacijom ispisali retke za koje mislim da će jednog dana biti samo pokazatelj kako i najveće veličine u svoje vrijeme mogu biti osporavane i nepriznate, ali uzalud vam trud kritičari, badava okrećete glavu jer se Aralicu književno gledano ne može osporiti i ne priznati.

Ni Ivan Aralica nije ostajao dužan,  polemiku je potpirivao i žestoko uzvraćao sa svakom svojom novom knjigom, posebno s „Fukarom“ koja je za neke bila jako bolna. Ne treba zaboraviti ni publicističku knjigu „Mentalni komunist“ iz 2012., traktat u kojemu je opisao kako je pisao „Ambru“ i u kojem je o Stipi Mesiću dopisao ono što u ciklusu Sebastijanovih priča nije, a to je da u političkom smislu skače poput majmuna.

Poslije Mile Budaka, nekadašnjeg Krležinog odvjetnika, Aralica je najomraženiji hrvatski pisac na ljevici. Njegove političke stavove iskrivljuju i prilagođavaju svojima, posebice one o Bosni, o čemu je braneći se napisao i knjigu „Što sam rekao o Bosni“, prvi put objavljenu 1996. I tako kao da se ne radi o još živućem klasiku. Sada je klasik pisao o klasiku, ali nije to sve, ima još mnogo toga zbog čega će ovaj roman o Krleži postati klasik.

Nažalost, radeći razgovor za podcast portala Tjedno nisam imao sreće s tonom. Kako zbog visoke životne dobi profesor uglavnom izlazi kad ide liječniku, računalom se ne služi da mu pošaljem pitanja, pokušao sam napraviti telefonski razgovor. Statistika govori da podcaste više slušaju negoli gledaju. No, moj kućni telefon premda novije proizvodnje nema zvučnik, što su u posljednjih tridesetak godina svi telefoni mahom imali ugrađeno, ja to nisam znao, a kad sam započeo razgovor bilo mi je nezgodno prekidati, pomislio sam da ću uspjeti stavljajući diktafon na slušni dio slušalice, nažalost ni naknadna tonska obrada nije previše pomogla, naročito u dijelovima kada je govorio profesor. Zvao sam ga ponovno, a on mi je predložio da ono što smo razgovarali objavim u pisanoj formi. To je najmanji problem, jedino mi je strašno žao što nisam postigao da bude prisutniji i ostane zabilježen na novim platformama. Medijima ovoga vremena. Zbog toga što je snimak pun šumova za buduća vremena nismo ostavili kvalitetan tonski zapis glasa i misli velikog književnika, možda kao što sam u razgovoru napomenuo zajedno s Krležom i prevelikim za našu malu hrvatsku književnost. Tek negdje od devete minute naš razgovor postaje razgovjetniji.

Brojne zanimljive podatke o Beli i Miroslavu Krleži, o poznatim ljudima iz njegova vremena pokušao sam nadopuniti. U razgovoru je izjavio da je pročitao sva Krležina djela. A iz razgovora sam zapisao slijedeće izjave:

• Čovjek često govori o onome što ne poznaje. Tako sam jednom davno pročitao u Krležinim dnevnicima kako je Krleža s Milanom Begovićem u Vrlici jeo pršut. Tako nešto nikada nije jeo prije. Sutradan ujutro na doručku u konobi na stalku na kojem je konobar rezao pršut vidio je crviće u tome pršutu, pa mu je pozlilo. To sam zapisao i s godinama ta materija se obogaćivala, pa sam potkraj života odlučio o Krleži napisati kratki roman. Takav je bio embrio i takav je bio razvoj. I na kraju rezultat svega toga.

Možete li tu zanimljivu minijaturu o dalmatinskom pršutu malo proširiti?

• Begović je Krležu htio počastiti najljepšim jelom. U tim krajevima se kaže bez tih crvića pršut je nezreo. Ti crvići se nazivaju prćavci. Jednom sam gledao kad je moj did jeo sir koji se zove bozo. I u tome siru su bili ti prčavci. Did mi je imao slab vid kao ja sada, pa sam pomislio da ne vidi crve u siru i rekao sam didu da to ne jede. A on mi je rekao: “A sinko moj i to je nastalo od sladora. Jedem ja isto što je jeo i taj crvić ne znači to ništa.“ A u romanu sam tu minijaturu interpretirao kako se Krleža zgadio nad onim što je pročitao u pismu koje mu je dao Begović. Saznao je što se zbivalo na inauguraciji, kako bi se to reklo današnjim jezikom, druga Valtera za generalnog sekretara partije.

Profesore, je li to pismo koje se odnosi na Petu zemaljsku konferenciju KPJ održanu 1941. u Dubravi autentična priča?

-Ne samo to, kad me pitate to, nego je sva građa obuhvaćena ovim romanom faktografska. Sve do jedne stvari. U romanu ima samo jedan fiktivan lik, zapravo samo sam promijenio ime Krležine prevoditeljice na poljski. Ona se u romanu zove Kasandra. Promijenio sam joj ime jer je Kasandra bila proročica. Na kraju romana je Krleži prorekla kakva će mu budućnost biti s tim njegovim Valterom u što on nije vjerovao.

Znači Milan Begović je Krleži zaista donio pismo Mile Budaka?

• Oni su bili prijatelji, Mile Budak je bio njegov odvjetnik. A između odvjetnika i klijenta mora biti povjerenje. Između njih dvojice postoje brojne dogodovštine što govori da su bili bliski prijatelji. Fakta u romanu nisam izmišljao nego sam ih gradio na temelju onoga što je bilo i što je potvrđeno. Jedino sam ih obrađivao na pripovjedački način. Nisam njima pristupao na znanstveni način. Pripovijedao sam jedan detalj iz Krležinog života da bih u tome detalju mogao prikazati cjelinu.

 U tome pismu Peta zemaljska konferencija se naziva vjenčanjem. Ta ulica u Dubravi se nekada zvala Pete zemaljske konferencije, danas se zove Kapucinska po samostanu i crkvi koju je podigao blaženi kardinal Stepinac. To vjenčanje je održano u kući od oca kipara Dušana Džamonje, njegov otac je bio profesor francuskog jezika. Preko puta je bila neka žena koja je u toj kući primijetila neko grupiranje njoj nepoznatih ljudi i tu ženu su da ih ne oda policiji zadavili i bacili u bunar. A taj zadak je dobio i izvršio kasniji narodni heroj Rade Končar. Vi tvrdite da je Rade Končar bio jedan od partijskih egzekutora.

• Ne tvrdim to ja nego Tito. To je on pričao kao zabavnu priču. Postoje dokumenti, a ja sam samo uzeo biografske podatke s pretpostavkom da ih i čitatelj poznaje. Rade Končar je uhićen i strijeljan kad je po zadatku išao obaviti likvidaciju.

Begović europski, a Krleža lokalni

 Glavna dramturška, preciznije roamaneskna linija pokazuje Krležin pokušaj da uspije vani. Uspoređujete ga s njegovim trostrukim kumom Milanom Begovićem koji je to uspio. Ostvario je zavidnu karijeru dramskog pisca po europskim kazalištima dok to Krleža nije uspio. Danas je Krleža daleko više slavljen nego Milan Begović. Što znači uspjeh vani, znači li to književnu vrijednost?

• Ta težnja postoji od samih početaka hrvatske književnosti. Što se vrijeme odmiče sve je prisutnija. Danas je znak ocjene nekog pisca kad se u njegovoj biografiji kaže da je prevođen na strane jezike. Ušao u tu i tu stranu književnost, a radi se o privatnim vezama koje su prijateljske ili slučajne. Danas nije teško biti preveden na strane jezike i ako ste agilni vi ćete vrlo brzo svojih pet-šest-deset pjesama ili proze udomiti na engleskom, njemačkom ili bilo kojem drugom svjetskom jeziku, a sebe ćete proglasiti svjetskim piscem. Nekada je to bilo opravdanije jer je bilo teže ostvariti. Nikad to nisam smatrao sebi potrebnim ja sam pripovjedač onih među kojima sam rođen. Ako će me netko prevesti na neki jezik hvala mu, ali s tim se ne postiže ništa, prevest će me na jedan jezik, a na stotine neće tako da ćeš opet ostati u svom koritu Bednje kao piškor. Begović je postigao uspjeh, bio je trenutan, bio je pomodan. Može se zahvaliti i njegovoj promućurnosti. Krleža međunarodni uspjeh je donekle mogao postići i postigao ga je donekle i pojavila se zavist, ali ta zavist zbog Bele nikad nije prešla u neprijateljstvo.

Eksproprijacija eksproprijatora

 Jedna od povijesnih ličnosti u romanu je i Tito. Provlačite ga u više navrata. Prvi put ga spisateljski uvodite u roman opisujući kako sjedi s prvom suprugom Pelagijom i sinom Žarkom ispred zagrebačke katedrale u trenutku kad Krleža s Belom ide na vjenčanje. Tada se prvi put okumio s Milanom Begovićem, koji je njih mladence s nekoliko svatova počastio večerom u hotelu Palace. Tita ste stavili u kontekst pljačke Riznice zagrebačke katedrala skupa s Mirkom Marasovićem, što je Mimarino pravo ime. Ukrali su skupocjeni poliptih od slonovače. Uglavnom svoj revolucionarni uspon Tito je započeo pljačkom Riznice zagrebačke katedrale?

• Ma to može biti pretpostavka, može biti dvojna istina zato što su komunisti po uzoru na Staljina vršili pljačke. Uspostavljena je dogma o eksproprijacija eksproprijatora. Privatno vlasništvo se likvidiralo, ono što je stvarano na grbači radničke klase moglo se posvojiti. Kad je revolucija pobijedila to se pretvorilo u masovnu pojavu što se i kod nas dogodilo mnoge zagrebačke kuće su promijenile vlasnike. Zašto onda slike koje su imale vrijednost ne bi promijenile vlasnike kao i te kuće. Ako je oštećena crkva smatrali su to kao pobjedom.

Rekli ste da vam je padalo dvadesetak-tridesetak naslova za ovaj roman. Možete li neke spomenuti?

• Kod izdavača sam odnio roman s rukopisom „Crvi u gnjatu, dunja u cvatu“, ali metafore kod nekoga mogu značiti i nešto drugo. S tim sam naslovom htio izraziti suštinu romana, ali i samoga sebe. Od trinaeste godine sam nosio partizansku pušku. I sebe sam htio prikazati kao crvića u pršutu, a kroz to sam htio reći da kad pisac dođe u nepriliku da se bavi politikom on je nešto drugo, a političari su nešto drugo. Ako se pisac može baviti politikom, a da u sebi ostane pisac, onda mu politika može koristiti, ako u sebi ne zna sačuvati pisca i politika ga prisvoji onda od njega nema ništa. Krleža je s partijom je prošao mnogo toga, ali je znao ostati pisac.

Begović je imao dvorac Bisag, auto ford A, motorkotač s prikolicom, dok je Krleža bio na rubu gladi, ali Krleža je s Begovićem bio trostruki kum, čak je bela jednom da bi bila kuma Begovićevu vjenčanju prešla na kataločku vjeru. Begovićeva kćer Božena, prva spikerica Radio Zagreba rekla je „Halo, halo ovdje Radio Zagreb“ je prevodila Krležina djela na njemački i češki. Što se dogodilo nakon rata između njih kad je Krleža postao komunistička elita, režimski pisac, kako se odnosio prema Begoviću?

• Božena se primorana od partije odrekla oca. Odrekao ga se i njegov sin. Jedno vrijeme mu je kao i svim piscima koji su bili proglašeni suradnici i objavljivali za vrijeme rata.

Da je Krleža umjesto režimski pisac postao disident bi li kvalitetom svoga izričaja postao svjetski pisac?

• Nije on mogao postati disident. Nije imao snage za tako nešto. Mogu reći ono što sam čuo od pokojnog predsjednika Tuđmana. Kad se vratio iz Beograda u Zagreb, preko deset godina nije s Krležom samo surađivao nego i drugovao. Stanovali su blizu jedan drugoga. Kad je stigla televizija Krleža nije htio tu novotariju unositi u kuću, ali je bio jako radoznao pa je dolazio kod Tuđmana vidjeti kako izgleda ta novotarija. Svaku večer godinama je dolazio gledati dnevnik. To se može pročitati u Tuđmanovim dnevnicima. Sa mnom je o književnosti razgovarao mnogo puta. Hrvatsku književnost je poznavao jako dobro i za Krležu mi je rekao: “Ivane, ja nisam susreo pametnijeg čovjeka od njega. Nisam susreo većeg Hrvata od njega, ali nisam susreo ni veće kukavice od njega“. I u mome romanu se mogu vidjeti sva ta tri elementa. Zadnja balada u „Baladama Petrice Kermpuha“ zove se „Planetarijom“. Tko je napisao tu baladu ne može biti ništa drugo nego Hrvat. S tim stihovima sam završio svoj najzlogasniji roman „Ambra“.

 Nacionalist Krleža

 Koliko je Krleža danas živ pisac?

-Vi ste mi spomenuli da je Slavenka Drakulić napisala da je Krleža mrtav pisac. Ja to nisam pročitao, ali drago mi je jer to znači da se ona, a ja je lociram anacionalno, nereligiozno, lijevo, globalistički, Krleže odriče. Nije više njihov barjaktar. Tko ponovno pročita Krležino djelo naći će u njemu Franju Tuđmana.

Napisao sam klasik o klasiku. Po meni obadvojica ste preveliki za hrvatsku književnost. Dajte malo usporedite se s Krležom.

• Ne valja se sam uspoređivati. Bolje ti je šuti. Prepustiš drugima i da te hvale, uzdižu i osporavaju.

Vas su više uspoređivali s Ivom Andrićem u tom pripovjedačkom smislu. Možete li malo usporediti Andrića i Krležu? Jedan je stekao svjetsku slavu zahvaljujući Nobelovoj nagradi, dok su mnogi Nobelovci već zaboravljeni Andrića stalno promoviraju. Drugi je ostao domaća lokalna veličina kako su neki napisali veliki hrast ispod kojega ništa ne raste. Pisci nad piscima.

• Obojica potječu od hrvatske književnosti. Hrvatska književnost je postojala i prije nego što je jezik ujedinjen. Krleža iz kajkavske frakcije, a Andrić fratarske i Matoševe frakcije. To je odnio na istok i poistočio je, a u svojoj osnovi je Matoševska. Ja sam jedan od rijetkih pisaca kojeg je časna uvela u Marulića i time me je determinirala za sva vremena. Mislim da sam mješavina ikavske i kajkavske tradicije.

Jedan od junaka vašeg romana je Mile Budak. Kakav je Budak kao pisac?

• Odličan. Do njega je bilo teško doći, bio je izbačen iz biblioteka. Budak je bio tiražan pisac pa sam do njega dolazio preko nekih prijatelja čiji su očevi imali njegove knjige, a oni su ih se kao partijski ljudi jedva željeli riješiti. Imam i sada neke knjige koje mi je darovao jedan kolega. Kad sam s Jakovom Sedlarom boravio u Kanadi u samostanu u Norvalu i njihovoj biblioteci sam završio čitanje onoga što u Hrvatskoj nisam mogao pronaći, ali ja njega ne slijedim. Ima mnogo toga ruralnog u sebi, a ja sam to ruralno potiskivao, valjda u vrijeme kad je to pisao to je bilo zanimljivo, pa se prilagođavao vremenu i jeziku. Premda ga nisu javno priznavali Budaka su više nego Krležu oponašali književnici u socrealizmu. Kaleb, Marinković, Mirko Božić… Pišu takav tekst.

Nisam čitao Milu Budaka.

• Onda bih vam preporučio da prvo počnete s kratkim pričama. Onda pređite na romane. Nećete se pokajati. T