RADOVIĆ: PLENKOVIĆEVA POSTIGNUĆA SU ZAPUŠTENI GRADOVI I STARCI KOJI UMIRU U HLADNIM SOBAMA
14. prosinca, 2022.
Svatko treba brzo slušati, usporiti da govori i usporiti se ljutiti, jer
ljudski bijes ne proizvodi pravednost koju Bog želi (James 1: 19-21).
Piše: Saša Radović
Pad kulture čitanja i razine obrazovanosti, kao i uvođenje engleskih riječi u jezike, uobičajene su pojave diljem Europe i svijeta. Dolazi do promjena: danas govorimo, čitamo i pišemo drukčije nego prije deset ili dvadeset godina.
Interesantna je konstatacija dijela lingvista da su promjene standardnog jezika sukladne stanju u državi i životnom standardu stanovništva. Loši životni uvjeti, apatija ili pobuna stanovništva dovode do erozije jezika, nagrđivanja i nerazumljivosti pri komunikaciji. Zbog frustracija i nezadovoljstva govorniku postaje svejedno hoće li ga sugovornik razumjeti ili ne! Gubi se poštovanje i obzirnost prema drugome. Zbog probuđenog bijesa na nepravdu i siromaštvo javlja se i ono najgore, govor mržnje.
Ako usmjerimo pozornost na razvoj hrvatskog jezika, na razgovore sugovornika te na radio i TV komunikacije, može se zaključiti da je stanje više nego kritično. U Hrvatskoj životni standard strmoglavo pada, dvostruko smo manje plaćeni za isti posao u EU, inflacija divlja, a pred nama je i egzistencijalni strah zbog novih poskupljenja nakon uvođenja eura. Iznad svega lebde kriminalne mega afere, kupoprodaja žetončića u Hrvatskom saboru, bogata politička elita vozi se u preskupim limuzinama. 26 milijarda kuna godišnje usmjerava se na firme s jednim zaposlenikom… Korupcija je u svim porama društva, po svemu sudeći po tome smo prvi u EU (u svemu ostalom smo zadnji). A, tu je i rat u Ukrajini, Putin, prijetnja nuklearnog rata…
Ako zanemarimo shengen, jer to uopće ne zanima građane te nogomet u Kataru (jer se lopta ne može jesti niti grije hladne stanove) – ostaju nam samo Plenkovićeva „postignuća“ kojima je hvali u svakom pojavljivanju na TV. No prava njegova postignuća su zapušteni gradovi, zgrade s kojih otpadaju komadi fasada i namrštena lica ljudi koji pogrbljeni hodaju ulicama. Njegova osuđena zločinačka organizacija HDZ izbrisala je svaki osmijeh i zamračila pogled u budućnost. Mladi bježe, starci i bolesnici umiru u hladnim sobama. Hrvatska je postala sinonim za siromaštvo goleme većine stanovništva i za javnu toleranciju, pa i tihu amnestiju korupcije i kriminala. Često se objavljena milijunska pa i milijardska kaznena djela zatvaraju u ladice i godinama čekaju zastaru. Pri tomu milijuni ostaju u džepovima dužnosnika vlasti ili njihovih obitelji i suradnika.
U takvom stanju Republike Hrvatske treba se upitati, što se događa s hrvatskim standardnim govorom?
Jesu li beznađe i besperspektivnost razlozi nestajanja lijepe riječi i ugodnih razgovora s poštovanjem sugovornika?
Poštapalice
Korijeni hrvatskog jezika su; kaj, ča i što. Zbog toga imamo razvijen različit zavičajni govor, ali i jedinstveni standardni jezik kao zajednički službeni jezik u Republici Hrvatskoj. Kada bismo svi govorili samo svojim zavičajnim govorima, ne bismo se uvijek mogli sporazumjeti. U službenoj je komunikaciji razumijevanje iznimno važno, zato je bitno dobro naučiti standardni jezik.
O hrvatskom standardnom jeziku napisane su tisuće stranica, posebice zbog sličnosti s jezicima kojima se služe stanovnici Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore.
Ono što tim velikim opusom literature o standardnom hrvatskom jeziku nije obuhvaćeno, nagla je erozija hrvatskog govornog jezika i razlog sve teže razumljivosti u komunikaciji hrvatskih stanovnika. Manje je oštećen zavičajni govor, ali standardni hrvatski jezik je posljednjih godina enormno poremećen. Tri su temeljna elementa koja nagrđuju hrvatski standardni jezik u spontanom govorenju i stvaranju pomutnje i nerazumljivosti u izražavanju misli. To su eskalacije; krivih naglasaka, prebrzog govora i mnoštva poštapalica. Krivi „purgerski“ naglasci na drugom slogu manje smetaju, ali prebrzi govor na granici je bezobraznog komuniciranja. Govornik ne razmišlja o svom sugovorniku, odnosno, svejedno mu je što ga on ne razumije ili ga teško razumije zbog prebrzog izražavanja svojih rečenica. To implicira nepoštovanje i arogantnost pa i agresiju prema sugovorniku.
Ružniji i agresivniji govor
Treća grupa koja uvelike nagrđuje hrvatski standardni jezik su poštapalice. Riječi koje ne znače ništa, ubacuju se nepotrebno u suvisle rečenice i kvare ih. Počelo je s poštapalicom u osnovnim školama. Učenik pred tablom i pred učiteljicom, zaboravio je gradivo i pokušava odgovoriti s nesuvislim, „ovaj, ovaj…“ Prije nekoliko godina bila je popularna poštapalica „ono“, ponavljala se bezbroj puta u razgovorima. Slijedilo je; „jel“, jelda“, „dakle“, “ustvari“ te mnoštvo dužih poštapalica kao što su; „u principu“, „na neki način“, „na izvjestan način“, „kao što sam rekao/la“, „ja bih se nadovezao/la“, „moram vam reći“ i mnoštvo sličnih jalovih i nepotrebnih formulacija. U posljednje vrijeme popularne su poštapalice „zapravo“ i najružnija od svih, „ovoga“. Tu najružniju pa i najgluplju poštapalicu čujemo, ne samo od svojih sugovornika nego i s TV ekrana kao i u radio emisijama. Suvišni, nepotrebni i apsurdni dodatak, „ovoga“, eklatantni je simbol nagrđivanja i rasapa kvaliteta našeg standardnog govora.
Kako riješiti probleme raspada standardnog hrvatskog jezika?
Svi imamo mobitele. Možemo prilikom razgovora pritisnuti u džepu tipku diktafona i snimiti razgovor (ako nisu tajne u pitanju). Preslušavanjem snimljenog razgovora lako ćemo ustanoviti koliko puta smo prebrzo govorili, progutali riječ na kraju rečenice ili koliko puta smo rekli ono ružno, jalovo i bespredmetno – „OVOGA“. Ili neku drugu poštapalicu. S obzirom na kritično stanje u nekada Lijepoj našoj – ima li u našem razgovoru naznaka govora mržnje?
Nažalost, time ne ćemo riješiti opći problem. Hrvatski govor postat će još ružniji i agresivniji ukoliko se ne dogode korjenite promjene. Prije svega potrebno je; izricanje kazna kriminalcima, posebice korumpiranim dužnosnicima vlasti i oduzimanje nezakonito stečene imovine.
Anno Domini MMXXII. T
