GLAVNE TEME

8300 GODINA VINKOVACA

13. srpnja, 2013.

Izložba za izvoz u svijet

Piše: Ivan Raos

Palača Kulmer na Gornjem gradu udomila je izložbu Najstariji europski grad Vinkovci, koja je svečano otvorena (u petak, 28. lipnja 2013. u 19.30 sati) o prigodi Hrvatskg pristupanja Europskoj uniji. Na izložbi panoi su vrlo studiozno i pregledno razmješteni i kao takvi predočavaju razdoblja sukladno pojedinim epohama koje su se odvijale počevši od prvih početaka naseljavanja (naselja ili mjesta i okolice Vinkovaca), koja je započela sa Starčevačkom kulturom, čije nastanjenje tog područja započinje otprilike 6300.g. pr.Kr. Ova izložba ravnicu juga panonske nizine ilustirano objašnjava s fotografija – kroz mnoge iznimne arheološke nalaske – koje je stručno protumačila ozbiljena skupina stručnjaka predvođena zagrebačkim sveučilišnim nastavnikom Aleksandrom Durmanom.

 Izložba zaista slikovito je predočena pokazljivo s foto arheo nalazaka i sa znanstvenim spoznajama zasnovanim na analizama i argumentima skupnog rada (koji je nastajao i spoznajno se razvijao čak više desetljeća), i suradnjom više kompetitivnih suradnika – usipjelo se ovu zahtjevnu izložbu jasno protumačiti posebice zbog svih posebnih a karakterističnih eksponata koji objašnjavaju eksponate po epohama. Zapravo govorimo o dugo pripremanoj a dojmljivo priređenoj izložbi koju je otvorila Vesna Kusin (zamjenica gradonačelnika Zagreba). Pritom treba ukazati na uvjerljivost Durmanove stručne skupine koja je sustavno sve arheloške nalaske pomno objasnila (strukovno kazano), jezikom najviše znanstvene razine čitljivo je protumačen ukupni dobni tijek Vinkovaca od 8000. godina (zaista najstarijeg urbanog naselja i grada u Europi i Panonskoj nizini) sve do naših dana. Na izložbi sve podsjeća na golemi dobni tijek od 8 tisućljeća kojeg su proživijeli Vinkovci. Razgledom izložbe sve nam izloženo pokazljivo ukazuje kako su pomno propitivanim i analiziranim činjenicama vrhunski znalci se trudili baš o svakom bitnom pronađenom arheo esponatu kazati što više, i podkrjepiti svaku zagonetku ! Pa i zašto su Vikovci najstariji Europski grad. Vinkovci bi opravdano trebali dobiti poseban status nastarijeg europskog grada i grada Europske unije. Najmanje je što bi EU trebala udjeliti Vinkovcima da bude (posebnom) prjestolnica Europske kulture, eventualno 2020.godine ili koju godinu za tom.

STARČEVAČKA KULTURA 

Na pregledno poredanim panoima dvorana Kulmerove palače izložba Najstariji europski grad Vinkovci otkriva Zagrebčanima i najzahtjevnijim stručnjacima mnogo toga do sad iz arheologije ne poznatoga čak i kad je riječ o naseljeavanju ovog Europskog podneblja a (sadanjeg područja Hrvatskog), počevši od najranijih dana i prvih naseljavanja od početaka najstarije europske kulture – Starčevačke kulture. Kulture s kojom na prostor Istočne Hrvatske dolazi i nastanjuje se prvo stanovništvo pritomu ostavlja tragove svoje kulture (Starčevačke kulture). Potom se nadovezuje nastanak i trajanje vučedolske kulture (3000. – 2600. pr. Kr.) s prikazom astralnog kalendara Oriona otkopanoga u Vinkovcima 1978., koji je prvi (i najstariji europski i indoeuropski) kalendar, prema kojemu godina počinje u sumrak prvoga dana proljeća baš kad je dominantno zimsko zviježđe. 

Mlađe kameno doba ili neolitik (počinje pod kraj 7. – kraj 5. tisućljeća pr. Kr.)

Najstarija zemljoradnička zajednica u na jugoistoku Europe (starčevačka kultura) na prostor Istočne Hrvatske (Vinkovaca) dolazi i nastanjuje se otprilike 6300. g. pr. Kr. trajno naseljavajući pogodna obradiva tla za uzgoj žitarica. Uz obrađena polja zemljoradnja uvjetuje i gradnju trajnih nastambi i prvih stalnih naselja, jer valja čuvati uzgoj. Uz stalna naselja dolazi i obrada i oblikovanje (prva keramika), prema kojoj se mogu prepoznavati različite kulture. Iz prostora anadolske visoravni, odakle dolaze, donose i nove civilizacijske odnose i religiju vezanu uz Magnu Mater.

 Bakreno doba ili eneolitik (4. – prva polovina 3. tisućljeće pr. Kr.)

Najprimjetnije a ipak bitne promjene javljaju se i dolaze do izražaja s naseljavanjem novoga dominantno stočarskog stanovništva, očiti zbog gospodarstva oslonjenog na stočarstvo (koje je moralo biti stalno u potrazi za novim pašnjanjacima), pa je i kod onodobnih naroda – kreativnost je primjetno razvidna – kako po izražavanju u novoj keramici, tako i raspoznajno novim izražajnim oblicima (nove kulture), jer dolaze i uništavaju stara naselja zemljoradnika ili grade suživot s njima u kojem su dominantni dio. Svoj su strateški primat osigurali proizvodnjom tzv. ”arsenske bronce” otprilike 3500. g. pr. Kr., a od posebnog je civilizacijskog značaja prva znana serijska proizvodnja metalnih predmeta, tijekom doba vučedolske kulture od 3000. pr. Kr. Zabilježena je na više nalazišta ove kulture, ali nigdje tako dojmljivo cjelovito kao u Vinkovcima.

 TRI KLJUČNA VINKOVAČKA DOPRINOSA OBOGAĆENJU EUROPSKE  BAŠTINE

Kuća i jama ‘71 z’ s peći i kolekcijom dvodijelnih kalupa, svjetski su zanimljiv pogon za prvu serijsku proizvodnju metalnih predmeta.

1933. godine na lokalitetu Borinci  (sjeverozapad Vinkovaca) pronađena je ostava s 40 eneolitskih bakrenih lepezastih sjekira. Sve su bile jednake težine, dakle, neupitno su serijski proizvedene.

Vučedolski je ljevač je koristio rudaču u kojoj se uz bakar nalazi i arsen (“arsenska bronca”), a pri kraju kulture u bakar je dodao kositar čime je stvorena: Zapravo najstarija bronca!

U totalnoj ravnici juga Panonske nizine u kojoj se nalaze Vinkovci (45. paralela) zaista zahtjevno ju je nadzirati godinu prema položaju Sunca.

Keramička posuda vučedolske kulture (3000. – 2600. pr. Kr.) s prikazom astralnog kalendara otkopana je u Vinkovcima 1978. To je prvi i najstariji europski i indoeuropski kalendar, a prema kojemu godina počinje u sumrak prvoga dana proljeća – kad je dominantno zimsko zviježđe – jer Orion potone za obzor na više mjeseci ali ga simbolički zamijeni Sunce. Kalendar obilježavaju četiri vodoravna pojasa koji odgovaraju godišnjim dobima, a u njima se uz Sunce, izmjenjuju zviježđa – Orion, Plejade, Kasiopeja (ljetni i zimski prikaz), Labud, Blizanci i Ribe (s Pegazom).

Uz posudu – kalendar nalazila se i kadionica. Ova posuda je svojevrsna korekcija kalendara, jer obilježava položaj Venere koja svakih, točno, 8 godina na jednu noć uđe u zviježđe Plejada.

Brončano doba  (2500.- 800. god. pr. Kr.)

Nakon velikog naselja vučedolske kulture na višeslojnom naselju uz Bosut u današnjem središtu grada, slijedi naselje vinkovačke kulture koja je obilježila početak brončanog doba. Ovaj, tell tip naselja u središtu današnjih Vinkovaca eponimni je lokalitet za kulturu čija materijalna ostavština svjedoči o populaciji koja je na ovim prostorima, na desnoj dunavskoj obali, živjela na povišenim gredama uz vodene tokove, vrlo često na mjestu starijih naselja kao što je slučaj i u samim Vinkovcima.

Željezno doba  (800. – 15. god. pr. Kr.)

Jedno od dosad najslabije poznatih razdoblja u arheološki iznimno bogatoj ostavštini Vinkovaca pripada starijem željeznom dobu. Oko 300. g. pr. Kr. prostore srednjeg Podunavlja trajno naseljavaju Kelti koji zajedno s autohtonim panonskim stanovništvom stvaraju plemensku zajednicu Skordiska, čija je ostavština u Vinkovcima veoma dobro zabilježena. S keltskim naseljavanjem je unaprijeđena tehnologija proizvodnje željeza (čvrstoća i elastičnost čelika), a uz dotad nepoznate vrste oruđa i produktivniju obradu zemlje. Uz lončarsko kolo za razdoblje mlađeg željeznog doba karakteristična je i pojava novca. 

Rimsko doba (9. g. pr. Kr. – 5. st.)

 Tiberijevim osvajanjem (12.-9. g. pr. Kr.) i porazom ustanika Batonove pobune (6.-9. godine), stvorili su se svi uvjeti da se nastavi urbanizacija osvojenog područja Panonije. Tako je na najsjevernijem meandru Bosuta počelo stvaranje prve prave urbane strukture, buduće Kolonije Aurelije Cibale. Odabir položaja olakšala je prirodna konfiguracija terena koji je s tri strane bio omeđen vodotocima, te je samo sjeverni opkop nastao umjetno. Premda položaj glavnih ulica još nije sa sigurnošću utvrđen, sve upućuje na to da je naselje ipak bilo većim dijelom prilagođeno zatečenoj prirodnoj konfiguraciji te slobodnije u tlocrtu.

 DINASTIJA RIMSKIH CAREVA IZ VINKOVACA

Četiri člana dinastije Valentinianovaca vladala su Zapadnim rimskim carstvom od 364. do 392. g. i Istočnim rimskim carstvom od 364. do 378. g.    

 Sv. Euzebije i sv. Polion –  ranokršćanski mučenici iz rimskih Cibala († Vinkovci, kraj. 3. i početak 4. stoljeća).

Sin starijega cara Valentinijana I, Gratian I., 379. g. jednu je od svojih carskih titula, Pontifex Maximus, darovao papi Damasusu I.

Sv. Damasus (366–383. XXXVII papa) tako postaje prvi papa u povijesti s titulom Pontifex Maximus. Njome je Katolička crkva kroz povijest zadržala svoj status i kad su Istočni (Bizant) carevi vladali Rimom, a i kasnije, bolje rečeno sve do danas.

SREDNJI VIJEK I PRVI TRAGOVI HRVATA – OD CIBALA DO SV. ILIJE

Stagnacija u razvoju rimskih Cibala vidljivija je na prjelomu 4. na 5. stoljeće, a arheološki dokazi nam potvrđuju suživot kasnoantičke i barbarske populacije. U to doba Panonijom su ovladali Huni i Germani, a same Cibale su, kako pokazuju nalazi više desetaka grobova i keramike iz naselja, postale jedno od središta naseljavanja starogermanskog naroda Gepida. Povlačenjem Germana prema Italiji 568. g. otvorio se slobodan prostor koji su iskoristili moguće ratnička plemena i Avari, a o čemu nam svjedoči paljevinsko groblje izvan cibalitanskih bedema (starost i kulturu)  i postojanost stanovništva tek treba forenzikom ustvrditi. Iz centra rimskog grada život je dislociran k zapadu, što je vidljivo i u razdoblju razvijenog srednjeg vijeka.

PRVO SPOMINJANJE VINKOVACA

Prostor današnjih Vinkovaca došao je pod Osmanlijsku vlast 1536. g. predajom utvrde u Ivankovu. Matično je naselje, trgovište i vlastelinstvo Sv. Ilije uskoro opustjelo, a stanovnici obližnjeg sela Vinkovci obrađivali su polja pustoseline Ilinci (nekadašnjeg Sv. Ilije). Na prostoru današnjih Vinkovaca bilježimo pet naseljenih sela: Vinkovci, Draganovci, Liskovac, Trbušanci i Zalužje, ali i ona su opustjela 90-ih godina 17. st. – uslijed borbi između habsburških i turskih snaga. Stanovnici su se skrivali u močvarama rijeke Vuke u blizini sela Antina do povratka u Vinkovce 1701. godine.

 ZNAKOVI MODERNOG URBANIZMA

Mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. g. Vinkovci su se našli uz nove granice prema Otomanskom carstvu koje Habsburška monarhija želi čvrsto kontrolirati. Obuhvaćeni Vojnom krajinom ubrzano se razvijaju. Umjesto zamornih dokaza o urbanom razvoju prilažemo popis nekih gradskih gostionica: Winkowzer Militar Wirtshaus (Vinkovačka vojnička gostionica); Beim schwartzen Rössel (Kod crnog laufera); Beim Hirschen (Kod jelena); Beim grünen Baum (Kod zelenog drveta); Beim weissen Wolfen (Kod bijelog vuka); Beim Posthorn (Kod poštanskog roga); Beim Ochsen (Kod vola); Beim goldenen Fassel (Kod zlatne bačvice); Beim Schützen (Kod strijelca) …

20. STOLJEĆE I RAZDOBLJE NAJVEĆIH ARHEOLOŠKIH OTKRIĆA

Arheologiju Vinkovaca, ali i Hrvatske, krajem 19. i u 20. st. obilježila su trojica Vinkovčana – Josip Brunšmid, od 1896. g. prvi profesor na Katedri za arheologiju Filozofskoga fakulteta i prvi ravnatelj Arheološkog muzeja u Zagrebu, zatim Viktor Hoffiler, Brunšmidov nasljednik, i Stojan Dimitrijević, sveučilišni profesor i jedan od najuspješnijih hrvatskih arheologa. Najviše zaslugom Ivane Iskra-Janošić, arheologinje Gradskog muzeja Vinkovci, grad od 1971. godine posjeduje jednu od najvećih zaštićenih zona u Hrvatskoj, a što je rezultiralo brojnim istraživanjima i velikim nalazima.

Autor izložbe: Aleksandar Durman; Autori suradnici: Maja Krznarić Škrivanko • Darija Ložnjak-Dizdar • Marko Dizdar • Ivana Iskra Janošić • Stanko Andrić • Danijel Petković • Sanja Lazanin • Hrvoje Vulić

FOTOGRAFIJE: Darko Puharić • Zvonimir Tanocki • Dražen Bota • Damir Lazanin; GRAFIČKO OBLIKOVANJE: Ivan Antonović;  POSTAV: Ivan Antonović 

IZLOŽBA ZA IZVOZ

Iako ne rado dobro organiziranim a posebno ne na ovako izvrsno priređenim izložbama bilo što sugeriram i ukazujem, ipak na ovoj ću spomeniti mogućosti  sve kako bi se još bolje rasvjetilili neki eksponati i  ukazalo dublje na tragove života i kulturu iz dugovjeke Vinkovačke prošlosti. To spominjem kako bi buduća izložba Najstariji europski grad Vinkovci bila ( s većim europskim i svjetskim odjekom) zanimljivija, preglednija i upotpunjenija izložba da je Durmanov stručni sastav konzultirao Ivana Jurića (Šokca, od Vinkovaca), danas najuglednijeg i najpoznatijeg hrvatskog genetičara, a koji bi novijim i dodatnim argumentiranim spoznajama o Šokcima (i stanovnicima Vinkovaca) podkrjepio ovu zaista dojmljivu i dobro organiziranu izložbu o Vinkovcima. Treba čestitati stručnom autorskom sastavu jer su uspjeli objasniti i predočiti početke i nastank i ukazati na razvoj naselja i održivost Vinkovaca eto tijekom 8 000 godina – baš kako treba pokazljivo i znalači ilustrirano. Moglo se još spomeniti i ukazati na postojanost od prvih početaka obitavajućeg stanovništva Ilira u Vinkovcima, kao stanovništva koje zaista živi baš tu na ovodbno Hrvatskom (Ilirskom) području. Iliri su nastanjeni oduvjek na ovim područjima Hrvatske – jer to antropologija od ranije (Eugene Pittard), a zadnjih godina genetika argumentirano ne pobitno dokazuju! Zapravo obe znanosti kažu da Iliri ili Dinarci žive na ovomu njihovom području otprilike čak 27000. godina. Iliri jesu staro sjedilački narod (stanovništvo) koje živi na oduvjek svojemu ovom prostoru – na što se eventualno moglo spomeniti je postoji više do sad objavljenih a zaista i ozbiljeno dokumentarno sadržajnih knjiga Mirka Vidovića o Ilirima i Dinarcima. Ugledniji hrvatski književnik Tomislav Marijan Bilosnić u najranijim romanima i knjigama koje je pisao (objavio je više od sto autorskih knjiga) opisuje i sadržajan život Iliraca i postojanost Dinaraca na hrvatskom području pa čak i u Vinkovcima. Istina je da ilirsko (ovodbno je hrvatsko) stanovništvo tisućljećima je stvaralo, održavalo i razvijalo kulturu, i živjelo na ovom oduvjek svomu prostoru čitavih 27 tisućljeća. Arheološke nalaske (kultura) koju susrećemo a propituje ih ova izložba zapravo je kultura koju su pokazljivo baštinili i održavali stari Iliri  (Dinarci), a čija umjeća i znanja vidimo iz pronađenih arheoeksponata. Nailazimo ih kao raspoznajne – jer su eto tijekom 8000 godina kadkad s više i identitetom obrade keramike razaznavali. Sačuvane i pronađene ostake kulture starih Ilira i Dinaraca (zamislite samo kako li su stari Vučedolci poznavali matematičku logiku) čuvaju i pronose sljedbenici i baštinici  – njihovi potomci Hrvati u Hrvatskoj (i prjekograničnim područjima – obližnjih i susjednih država), zapravo u područjima u kojima  su  živjela a žive i danas ilirsaka i dinarska plemena – koja se danas identificiraju kao drugi narodi ili pripadnici drugih naroda i nacija – a antroploški i genetički zapravo su Hrvati – jer čak i jezik kojeg govore dijalektna je izvedenica ovog našeg  unatoč svemu standardnog jezika hrvatskog jezika zapravo 24 službenog jezika u Europskoj uniji.