Sarajevski pisac je šokirao i voditelja i gledateljstvo nakon što je rekao da je, po njegovim saznanjima, “pravi Slobodan Praljak, moj prijatelj i suradnik, poginuo u ljeto 1992. godine od četničkog snajpera dok je postavljao daske kojima je oblagao mostarski Stari Most kako ga srpski agresori ne bi srušili”
Priredio: Dražen Stjepandić
Ako iko poznaje pravog Slobodana Praljka, onda sam to ja. Pravi, originalni, Praljak režirao je filmove po mojim scenarijima, družili smo se… To nije osoba koje se jučer ubila nakon izricanja presude za ratne zločne na Sudu u Haagu”, kazao je Sidran.
Sarajevski pisac je šokirao i voditelja i gledateljstvo nakon što je rekao da je, po njegovim saznanjima, “pravi Slobodan Praljak, moj prijatelj i suradnik, poginuo u ljeto 1992. godine od četničkog snajpera dok je postavljao daske kojima je oblagao mostarski Stari Most kako ga srpski agresori ne bi srušili”.
Sastanci s Kusturicom
Voditelj emiisije “Na rubu znanosti” Krešimir Mišak podsjetio je Sidrana da je Ratko Mladić, prošlog tjedna osuđeni ratni zločinac, u svojim dnevnicima pisao kako je sa Slobodanom Praljkom uspješno surađivao “Zbog čega bi onda Slobodana Praljka ubila vojska kojom je zapovijedao Mladić?” upitao je voditelj, ali Sidran se nije dao zbuniti:
“Tko zna sa kojim se i kakvim Praljkom sastajao Mladić? Možda baš sa onom budalom što se otrovala u sudnici! U to vrijeme pravi Slobodan Praljak se sastajao sa još jednim mojim prijateljem, također režiserom, Emirom Kusturicom. Oni su se dogovarali da zajedno, nakon što deblokiraju Mostar, krenu u deblokadu Sarajeva. No, spriječila ih je smrt Emira Kusturice, koji je, kao što sam već ranije dokazao, poginuo od četničkog snajpera na Trebeviću.”
Voditelja je zanimalo kako on kao pisac objašnjava te čudne fenomene, na šta je Sidran odgovorio: “Kako? Nikako! Bio je prije rata neki kreten koji se gdje je god stigao predstavljao i oglašavao kao Abdulah Sidran. Podržavao je zločinca Slobodana Miloševića, družio se sa Radovanom Karadžićem, osnivao stranku sa Mloradom Dodikom, Draganom Kalinićem. Srećom, pripadnici Armije BH su tog Sidrana pogodili snajperskim metkom u ratu, pa od tada nemam problema sa njim”, kazao je za HRT najveći bosanskohercegovački književnik Abdulah Sidran.
Akademik Sidran je u intervjuu Novom listu objavljenom 2011. također govorio o svom nekadašnjem prijatelju
“Ja sam poznavao čika Mirka i cijelu porodicu Praljak i o njima ne bih mogao baš ništa ružno kazivat – nego je tako kazivano za pokojnog Mirka Praljka u zapadnoj Hercegovini, jer je on bio policijski čovjek, čovjek Ozne, čovjek Udbe. Dakle, oni partizani koji su bili ostali u uniformi – a Ozna znači Odjeljenje za zaštitu naroda – tako su se i osjećali, bili ugledni, časni ljudi… Tako je Mirko Praljak radio svoju patriotsku misiju goneći po škripama po Hercegovini preostale ustaške vojnike. I kao takav, naravno, ponio na leđima ogromnu mržnju mnogih preživjelih koji su imali svoju rodbinu, sinove, braću među Pavelićevim vojnicima”, govorio je o Praljku književnik Abdulah Sidran.
“Dijete je ponijelo tatin križ…plavooki Bobiša, njega su zvali Slobodan Bobiša Praljak, a gurkaju se ljudi laktom dok je hodao Mostarom i kazuju »vidi li ga, jebo li ga ćaća, isti Mirko«, jer mrze njegovoga oca. A dijete, kad raste noseći na plećima takav strašan teret, pri svojim životnim opredjeljivanjima traži rješenje.
Kod Praljka se dogodilo da, zbacujući tatin križ s leđa, preuzme i nešto što možda i nije htio preuzeti. Ja ne branim nikojega ratnog zločinca, kako ću braniti, pa meni je učinjeno zlo koje je obesmislilo moj život, uništilo moj narod, uništilo državu koju ja više nemam; narod je malčice preživio, ali još malo pa neće biti ni Bošnjaka, za sto godina postojat će ljudi koji će se zvati »porijeklom Bošnjaci«… Ali, ja vjerujem – a to mi je mnogo zamjereno – i govorim u obranu Slobodana Praljka. Bili smo prijatelji i moje poznavanje njegove ljudske prirode buni se protiv ikakve mogućnosti da je mogao izdavati komandu za zločin”. T
