GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

KORUGA: MASONSKA FRULA NA ZAGREB CLASSICU

29. lipnja, 2024.

Piše: Igor Koruga

I ovogodišnji Zagreb Classic, osmišljen na Trgu Kralja Tomislava, najširoj je publici omogućio praćenje živih izvedbi popularnih repertoarnih glazbeno-umjetničkih djela kao i, po uzoru na grad Beč i njegovo 33. izdanje glazbeno-filmskog festivala na Rathausplatzu, opernih i operetnih video projekcija vodećih austrijskih i svjetskih producentskih kuća. U tom smislu istaknula se i krilatica festivala, Vrhunska klasika pod vedrim nebom, savršeno prikladna (i) za projekciju najdragocjenije (Mozartove) opere, Čarobna frula, KV 620, koja je na napućenom Zrinjevcu započela u četvrtak 27. lipnja 2024. godine, u 20:30 sati. Riječ je bila o recentnoj produkciji sa Salcburškog festivala iz 2022. godine, odnosno o izvedbi povezanoj s povijesnim salcburškim kazalištem Haus für Mozart, njemačkom dirigenticom Joanom Mallwitz (1986), nedostižnom u Opernweltovoj 2019. godini, vrsnim njemačkim basom Tareqom Nazmijem (1983) u ulozi Sarastra, etabliranom švicarskom sopranisticom Regulom Mühlemann (1986) u ulozi Pamine, pouzdanim švicarskim tenorom Maurom Peterom (1987) u ulozi Tamina, trojicom dječaka (Drei Knaben) iz privatne, neprofitne organizacije Wiener Sängerknaben (1498), i mnogim drugima.

Masonska simbolika

Dječaci su bili veliko iznenađenje, ponajprije zbog toga što se tako daroviti i obrazovani pjevači pubertetske dobi neopisivo teško pronalaze, pa ih u pravilu organizatori zamjenjuju djevojčicama (bez nevolja povezanih s mutiranjem), ili predovršenim, zrelim ženskim vokalima, u biti nes(p)retnim za izvođenje osjetljivo strukturiranih arija/ideja, oskudnih u ritmičkom profilu i neumoljivo homofonih. Da, homofonih i baš stoga namjenjenih iznimnim dječačkim glasovima, visokim, prodornim i čistim, idealnim za opise  minimalističkih ¨klavirskih¨ melodija, obogaćenih osnovnim harmonicima, ili ječnih misticizama s tromeđa kanjonskih rukavaca. Dakle, tri dječaka kao i tri dame (Drei Damen), tri kušnje, troja vrata u Sarastrovom hramu, pa i tri veličanstvena akorda u Es-dur tonalitetu trodijelne pak uvertire, otpočetka su simbolizirala masonstvo kojem su se onovremeno priklonili Mozart (1756-1791), libretist opere Emanuel Schikaneder (1751-1812) i ostali članovi nevoljko toleriranog bratskog reda koji je poučavao samouzdizanje i filozofiju kroz aktivno sudjelovanje u ceremonijama. Moguće je također da je sam lik Sarastra, kojeg je u salcburškoj produkciji neponovljivo odigrao njemački bas Tareq Nazmi, bio modeliran po uzoru na uglednog bečkog masona i mineraloga Ignaza von Borna (1742-1791).

U potrazi za ljubavlju

No, u svoj toj proklamaciji masonskih ideala, istinskog bratstva i herojstva, nije se zanemarilo niti dvoje ljubavnika – princa Tamina i ljupku Paminu – razapetih između Pamininih roditelja, predstavnika ženskih i muških osobina; Kraljice noći, predstavnice mjeseca, tame, hirovitosti, negativnosti, iracionalnosti i kaosa, te Sarastra, predstavnika sunca, svjetlosti, mudrosti, pozitivnosti, racionalnosti i reda. U potrazi za ljubavlju (a uz pomoć čarobnih instrumenata, frule i zvončića), glavnim su se sudionicima još priključili prevrtljivi Papageno, kojeg je glumio proslavljeni bečki basbariton Michael Nagl (1995), i misteriozna Papagena, u izvedbi ruske sopranistice Marije Nazarove (1988). Oni su se, naravno, sljubili u jednom od najpopularnijih i najvirtuoznijih dueta u povijesti opere, a Papageno je sam utjecao na brojne dramske zaplete povezane sa ¨zarobljenom¨ Paminom i odlično maskiranim američkim tenorom Peterom Tantsitsom, jednim od naraznovrsnijih izvođača svoje generacije, u ulozi Monostatosa, vođe Sarastrovih robova.

Très bien

Vizualni dojam (Katharine Schlipf) tijekom cijele opere bio je besprijekoran, tečan i maštovit, a njemu su uvelike pridonijeli iznimno sugestivni i moćni svjetlosni efekti Olafa Freesea kao i kostimi Ursule Kudrne. U svojim preinakama ti su odjevni predmeti istovremeno dočaravali određene povijesne epohe, društvene i vojne kategorije, ali i oživljene prehrambene proizvode, izazovne lakomislenom Papagenu i urednoj redateljici Lydiji Steier. Stoga se u konačnici moglo pomalo pučki zaključiti da je, od vrtoglavog sopranskog F6 do sonornog basovskog F2, sve bilo Pico bello, ili Très bien. Sve osim orkestralne partije koja je bila nadasve točna, artikulirana, dinamički iznadprosječno nijansirana, a opet nenametljiva i pjevačima ugodna za igru, za što je većma bila zaslužna, ponovit ću, sjajna dirigentica Joana Mallwitz, zasluženo postavljena ispred velike Bečke filharmonije (Wiener Philharmoniker) i, maldane zaboravih, fenomenalnog Zbora Bečke državne opere (Konzertvereinigung Wiener Staatsopernchor). T