U selu Lonji, gdje se jasnovački župnik iz susjedne Požeške biskupije, uz providne izlike, usprotivio stavljanju bijeloga križa pred crkvu „zbog skore obnove vanjske fasade i interijera hrama“. I sve to nasuprot želje mjesnih vjernika da takvo obilježje bude protuteža partizanskom divovskom spomeniku lijevo od ulaza u crkvu. Ni s obilježavanjem stradanja u zarobljeničkom logoru Čemernice u šumi Marekovači nije bilo osobite sreće. Vlasnici parcela uza samu prometnicu Glina-Karlovac pretežno su odbjegli Srbi, s kojima je teško stupiti u kontakt glede mogućega dogovora
Napisao: Josip Frković
Nastavi li se postavljanje predugo prešućivanih 119 stratišta (u sisačko-moslavačkom kraju i na području Sisačke biskupije) dosadašnjim tempom, trebat će nam najmanje jedno stoljeće, kazao je na glinskoj svetoj misi prvi svećenik pokrajine preuzv. biskup Vlado Košić, domoljub i najsrčaniji zaštitnik hrvatskih povijesnih istina.
Kad je riječ o administrativnim, najvećma političkim problemima otvorena suprotstavljanja i uskraćivanja prava na postavljanje spomen-obilježja predugo prešućivanim hrvatskim žrtvama komunističkih zločina imali su članovi županijskoga povjerenstva za obilježavanje stratišta od samoga početka humane akcije 2016. na području grada Siska. Osim prvoga križa, postavljena na samom ulazu u mitomanski hibridni partizanski kompleks šume Brezovice, u Novom Selu Palanječkom, u kojoj su pogubljene tisuće hrvatskih domoljuba, uznedalo se i s križem za 30-ak Siščana strijeljanih u nazočnosti prvoga partizanskoga komandanta grada i zloglasnoga zarobljeničkog logora „Viktorovac“, na rubu šetališne istoimene šume.
Ne ide križ pored džamije
Dugo vremena iza 17. lipnja 2016. gradonačelnica Ikić Baniček je pred mikrofonima navodnih partizana i antifašista pričala bajku „ o kamenu postavljenu novcem Crkve koji predstavlja povijesnu krivotvorinu…“. Zahtjev za izdavanje lokacijske dopusnice na raskrižju Hebrangove i Lasinjske ulice, rezolutno je odbijen od komunističke gradske uprave i resora prostornoga uređenja. Kako se o većini domoljubnih žrtava radilo o ljudima s područja prekosavskoga Galdova, križ je ipak zdravorazumski dobio mjesto na parceli Doma zdravlja i raskrižju Galdovačke i Hrastelničke ulice. Ubrzo se potvrdilo i zašto je tome tako. Naime, na capraškoj suprotnoj strani ceste, nešto južnije, gdje su godinama bile barake graditeljske tvrtke, niknulo je gradilište prve sisačke džamije i velebnoga islamskoga kulturnoga centra financirana novcem arapskih bogatih država. Vjerojatno i Republike Turske diktatora Taypa Erdogana, „kojem je Alija Izetbegović BiH ostavio u amanet“, tvrdio je potomak Bakir.
Karijeristička sluškinja tzv. antifašista
Križ bi očigedno, kao simbol kršćanske Europe, manje smetao muslimanima od činjenice da komunistička gradonačelnica Ikić Baniček namjerno ostavlja čistim teren za desetljećima naseljavane muslimane koji je u izborima i u svemu ostalom, zajedno s manjinskim Srbima, svesrdno podupiru. Križ je, dakle, nepoželjan ondje gdje dopiru tendenciozni i anacionalni prsti karijerističke sluškinje neokomunizma. Slično se već 14 mjeseci zbiva i s planiranim postavljanjem bijeloga križa u petrinjskom naselju Kaniži, gdje je 1945. ustanovljen zloglasni partizanski zarobljenički logor za tisuće gubitničkih vojnika NDH i Trećega Reicha. Jednostavno, izloženi smo lažnim stručnim mišljenjima i opravdanjima u kontekstu GUP-a grada, uz ista takva opravdanja, a potpuno je jasno i razvidno da postavljanje spomeničkoga znamenja priječi prikriveni autoritet kojem smeta spominjanje komunističkih ratno-poratnih zločina nad hrvatskim narodom, vele domobranski aktivisti. Nove probleme, međutim, s pravom se očekuju i u pokušaju postavljanja spomen-križa u Banskom Grabovcu, u kojem je Udba masovno ubijala nepoćudne Hrvate. Problema je bilo i s crkvenim službenicima poput onoga u selu Lonji, gdje se jasnovački župnik iz susjedne Požeške biskupije, uz providne izlike, usprotivio stavljanju bijeloga križa pred crkvu „zbog skore obnove vanjske fasade i interijera hrama“. I sve to nasuprot želje mjesnih vjernika da takvo obilježje bude protuteža partizanskom divovskom spomeniku lijevo od ulaza u crkvu. Ni s obilježavanjem stradanja u zarobljeničkom logoru Čemernice u šumi Marekovači nije bilo osobite sreće. Vlasnici parcela uza samu prometnicu Glina-Karlovac pretežno su odbjegli Srbi, s kojima je teško stupiti u kontakt glede mogućega dogovora za dopusnicu i legalizirano obilježje. Najveći je ipak problem “mudri” i jednostrani odgovor načelnika općine Topusko, koji drži da se najprije valja postarati za žive ratne stradalnike. Sličan odgovor stigao je i iz Ministarstva državne imovine za komadić zemlje uza trasu demontirane i opljačkane pruge Sisak-Karlovac. T
