UBIJENIM EMIGRANTIMA TREBA PODIĆI SPOMENIK U DOMOVINI

UBIJENIM EMIGRANTIMA TREBA PODIĆI SPOMENIK U DOMOVINI

22. veljača, 2014.
Print Friendly, PDF & Email

 

 

1 525d2f8791514 Custom

Dinka Domaćinović je imala tri godine kad je ubijena u Buenos Ariesu

 

 

Piše: Ante Matić

Teškom mukom izručiše hrvatski bivši udbaši bivšeg hrvatskog udbaškog bosa Njemačkoj zbog likvidacije emigranta Stjepana Đurekovića na tlu Njemaćke 1983. Nekoliko godina kasnije, ubili su i njegova sina u Kanadi. Jadni mali bježao je poslije očeve grozne smrti iz Europe, pa su ga Titovi kileri sustigli u dalekom Calgaryju i po kratkom postupku mučki i kukavički likvidirali, pa su pustili laž u opticaj kako se mali sam upucao lovačkom puškom. Nu, lovačkom puškom. Malome bilo stalo do lova. To me podsjeća na onu glupost, kad pišu da se neki robijaš objesio za radijator u robijašnici u kojoj uopće nije postojalo nikakvo grijanje. O njegovu se ocu naveliko piše, raspravlja, a o sinu ni riječi, kao da je pile, a ne čovjek i kao da i njega nije snašla slična sudbina njegova oca u najljepšim godinama života. Njegov otac bio je jedan od direktora INE, jedan od komunističkih kadrova, dok je njegov sin bio mladić, student. Na djelu je velika nepravda Đurekovićevu  sinu, jer se naveliko i naširoko istražuje i pretražuje smrt njegova oca, a o njemu ni riječi, kao da ga nije ni bilo, kao da nije ni postojao. To isto važi i za tridesetak i više Hrvata, koji su pobijeni na rezne načine na tlu Njemačke. Možda bi se kanadsko sudstvo trebalo pozabaviti zlom sudbinom Damira Đurekovića. Možda bi se i njemačko sudstvo trebalo pozabaviti i ostalim ubojstvima Hrvata, njih 36 od 1967. do 1989. godine kad je zadnji Hrvat ubijen u nama prijateljskoj zemlji Njemačkoj, a on se zvao Ante Đapić.

 

UBIJANI SVUGDJE OSIM U AZIJI

Ajmo se malo ozbiljnije pozabaviti tim likvidacijama naših ljudi poslije Drugog svjetskog rata diljem planeta. Poznato je da su Hrvati jedan od naroda, (slično Židovima) koji je silno raspršen po majčici Zemlji, pa ćete naći Hrvata posvuda osim u Aziji. Tamo su rijetkost. Titovi kileri su ih posvuda lovili i ubijali, već kako su komunističke glavešine u Beogradu odredili koga treba smaknuti, jer je imao svoje mišljenje, svoju vjeru i svoju naciju, jer je protiv njihova vožda i boga Tita, njihova nekakva bratstva i jednistva, tekovina njihove krvave revolucije, njihova surova socijalizma, njihova divljeg komunizma i Jugoslavije kao „pravedne i napredne „ zemlje socijalizma, koja je na putu u komnizam. Odmah poslije rata te gadosti i zlodjela hrvatskim domoljubima, iseljenicima radili su oznaši i kosovci, a kasnije su to odrađivali udbaši i nekakvi drugovi i drugarice, koji su za ubojstva Hrvata dobivali stotine tisuća dolara ili maraka, stanove, kuće, skupocijene automobile.

 

KRVAVA KRONIKA UDBINIH KILERA

Od 1946. do 1990. ubijeno je diljem planeta 67 Hrvata, od toga su troje bila djeca ispod deset godina. Najviše ih je ubijeno u Njemačkoj 36, u Italiji 5, u Kanadi 5, u Americi 4, u Francuskoj 3, u Austriji 3, u Švedskoj 2, u  Švicarskoj 2 i po jedan likvidiran je u Engleskoj, Španjolskoj (Maks Luburić), Danskoj i Južnoafričkoj republici. Ubijani su na razne načine, metkom, nožom, sjekirom, toljagom, maljem, čekićem, omčom, otrovom…

Tako je diljem planeta više ubijeno Hrvata nego svih ostalih emigranata eropskih zemalja zajedno, uključivši čak i veliku Rusiju i Kinu.

Prvi je ubijen Ivan Protulipac u Italiji 1946. godine, ugledni liječnik i prvi predsjednik Orlovstva i Križarstva, veliko ime vjernika laika u prvoj polovici 20 stoljeća Crkve u Hrvata, drugi Ilija Abramović 1948. godine,  treća je malena Dinka Domaćinović 1960. u Argentini, imala je samo tri godine kad je raznijela udbaška bomba u Buenos Airesu. Onda je ubijen Mate Miličević 1966. u Kanadi.

 

NESLAVNI REKORD DRŽI NJEMAČKA

Neslavni rekord nasilnih smrti hrvatskih iseljenika i emigranata drži Njemačka u kojoj je samo u dvije godine, u 1967. i 1968. ubijeno 11 Hrvata. Pazite, kažem i ne lažem, ubijeno je te godine u Zapadnoj Njemačkoj jedanaest Hrvata. To su bile dvije najkrvavije godine u povijesti hrvatskog iseljeništva. I zanimljivo je znati, da nitko nije odgovarao za ta ubojstva, i da su njemačke tajne službe i njemačke vlasti sve to mirno promatrale kako na njihovom tlu u njhovim gradovima Titovi kileri ubijaju hrvatske ljude, koje su oni prozvali gastarbajterima. Nije to mala odgovornost ondašnjih njemačkih vlasti i njihovih tajnih službi, koje su, po svoj prilici, surađivale sa jugoslavesnkim tajnim zloglasnim službama. Udbaši su vršljali po Njemačkoj i svijetu i lovili Hrvate kao da su zvijeri, a ne ljudi, ubijali na razne načine, mučki i kukavički, pa su tako u jednom njemačkom stanu ubili čovjeka, njegovu ženu i dijete, a u Italiji isto tako čovjeka, njegovu ženu i pokćerkicu od 8 godina. Zaputimo se tim krvavim putom hrvatskih mrtvih iseljenika.

U Njemačkoj su 1967. godine ubijeni: Marijan Šimundić, Jozo Jelić, Mile Jelić, Petar Tominac, Vlado Murat i Anđelko Pernar, a slijedeće 1968. godine ubijeni su: Hrvoje Ursa, Đuro Kokić, Mile Rukavina, Krešimir Tolj i Vid Maričić. Iste godine u Italiji su ubijeni Ante Znaor i Josip Krtalić, dok je u Francuskoj te iste godine zaklan Nedjeljko Mrkonjić, a u Austriji je upucan Pere Ćosić. Godinu kasnije, dakle, 1969 u Njemačkoj je su ubijeni Mirko Ćurić i Nahad Kulenović, a u Španjolskoj je ismasakriran Vjekoslav Maks Luburić.

Godinu dana kasnije 1970. ubijen je u Švedskoj Mijo Lijić. Godinu dana kasnije, 1971. stradala su trojica Hrvata od zločinačke udbaške jugo ruke; u Njemačkkoj Mirko Šimić, u Argentini Ivo Bogdan i u Engleskioj Maksim Krstulović. Za Titove kilere 1972. godina bila je silno uspješna. Te godinu uspjeli su likvidirat šestoricu Hrvata, trojicu u Nemačkoj i trojicu u Italiji. U Njemačkoj su ubili Dragu Mihalića, Josipa Senića i Branka Jelića, a u Italiji bračni par Ševo, glavu kuće Stjepana, ženu mu Tatjanu i malenu kćerkicu Rosemariju. Godine 1973. ubijen je samo jedan Hrvat u Njemačkoj. On se zvao Josip Buljan – Mikulić. Isto tako 1974. godine stradao Mate Jozak i to opet u prijateljskoj nam zemlji Njemačkoj!

Godina 1975. bila je odista strašna, užasna, krvava. Ubijeno je u raznim zamljama diljem planeta sedam Hrvata. Trojica su ubijena u Njemačkoj: Ilija Vučić,  Ivica Miošević i Nikola Penava, dok su u Austriji ubili Nikicu Martinovića, u Belgiji Matiju Bradarića, u Danskoj Vinka Eljugu i u Švedskoj Stipu Mikulića. Titovi kileri uspjeli su 1976. ubiti samo jednog Hrvata u Francuskoj, a on se prezivao Ivan Tuskor. Slijedeće 1977 godine ubijen je u Njemačkoj Ivan Vučić i na rogu Afrike, u JAR-u likvidirali su na vrlo surov način Jozu Oreča, jednog od pet Hercegovaca koji su živjeli u toj afričkoj zemlji.

Godine 1978. ubijena su dvojica Hrvata, legenderni Bruno Bušić dobio je metak u potiljak u Parizu, a Križan Brkić u Čikagu. Godinu dana kasnije, 1979. godine ubijena su dvojica Hrvata u Americi, Marijan Rudela i Zvonko Štimac, u Kanadi Goran Šećer i Cvitko Cicvarić.

Godine 1980. Titovi krvnici uspjeli su ubiti dvojicu Hrvata, opet u toj namaprijateljskoj zemlji Njemačkoj, Nikolu Miličevića i Mirka Deskera.

Naredna godina bilaje za Titove koljače bila je silno uspješna, a za nesretne Hrvate stravična, jer su te 1981. godine udbaši uspjeli ubiti sedmoricu Hrvata, petoricu u nama prijateljskoj zemlji Njemačkoj, dvojicu u Francuskoj i Švicarskoj. U zemlji sklonoj svetosavcima Francuskoj su ubili Matu Kolića i hladnoj Švicarskoj Stanka Nižića, dok su te iste godine,  u nama prijateljskoj zemlji Njemačkoj, Titovi kileri (kad on već bio otegao) likvidirali petoricu Hrvata: Petar Bilandžić, Ivan Jurišić, Mladen Jurišić i Ivo Furlić. Godinu kasnije, opet u toj nama prijateljskoj zemlji Njemačkoj ubijena su četvorica Hrvata: Đuro Zagajski, Franjo Mikulić, Milan Župan i Stjepan Đureković. Gdine 1984. u toj nama sklonoj i prijateljskoj zemlji Njemačkoj ubijen je samo jedan Hrvat i on se prezivao Slavko Logarić.

Ostalo je sve do sada tajnom i nekom vrstom čudnoga čuda kakol Titovi kileri nisu uspjeli ubiti nijednog Hrvata 1985. godine. Poslije te mirne godine opet je 1986. pala sa ramena još jedna hrvatska glava u Americi. Bila je to umna i lijepa glava Franje Mašića. Slijedeće godine u kanadskom Calgaryiju ubijen je Damir Đurekvić, sin jedinac Stjepana Đurekovića i njegove žene Gizele. Nikad ga ojađena majka Gizela (još je živa) nije prežalila i uzalud prosveduje što se prešućuje smrt njezina jedinaca sina.

 

POSLJEDNJA UDBINA ŽRTVA

Na kraju ove krvave hrvatske kronike, opet u Njemačkoj 1989. godine ubijen je Ante Đapić rodom iz jednog livanjskog sela. On je posljednja žrtva Titovih kilera prije prvih višestranačkih izbora 1990. godine, kad se raspadala Jugoslavija kao strvina i zaudarala do neba.

Njih 67 hrvatskih muževa i žena počivaju u dubokom nespokoju i mali  ih je broj čiji su zemni ostaci preneseni u zemlju svojega rođenja. Prosuti su svijetom kao sjeme ničije i svačije.

Pored 67 ubojstava, bilo je i 29 pokušaja ubojstava Hrvata na svim kontinetima osim Azije.  Od toga strašna i neslavna broja, 18. Je pokušaja ubovstava u namasklonoj i prijateljsdkoj zemlji Njemačkoj,a ostali pčokušaji dogolđali su se u Austriji, Argentini, Australiji, Francuskoj, Švedskoj, Americi, Škotskoj i Paragvaju.

 

OTMICE I NEUSPJELI POKUŠAJI UBOJSTVA

Pored likvidacija i pokušaja ubojstava , dogodile su se četiri uspjene otmice i pet pokušaja otmica. Od četiri otmice, tri su se dogodile u Italiji i jedna u Njemačkoj. Kidnapirali su u Italiji i prebacili u Jugoslaviju Dragu Jileka, intekektualca, svećenika Krunoslava Draganovića i pjesnika Vjenceslava Čižeka, a Ivicu Novakovića prebacili su noću iz Njemačke u Jugoslaviju. Pjesnika Čižeka su oslijepili i osudili na dugogodišnju robiju u „komunističkom raju“ nazvanom Jugoslavija, tamnici hrvatskog naroda.

Od pet nespjelih pokušaja otmica, tri su se dogodile u Brazilu, jedna u Francuskoj i jedna u Njemačkoj. Iz Njemačke su pokušali kidnapirati doktora Branka Jelića, a iz Brazila Anicu Zubak-Ilek, Aliju Kasu i Antu Medolića, dok su Franju Mikulića pokušali oteti u Francuskoj.

 

NESTALE SU ZVALI KLETI

Trojica su nestala u Francuskoj, Zlatko Milković 1949. , Zvonimir Kučar 1963. i Geza Pešti 1965. godine. Moj školski kolega iz gimazisjkih dana Stjepan Crnokorac nestaoje u Austriji 1972. godiune. Njegova stanodavka mi je rekla kad sam je pitao kako je nestao, da su jedne večeri k njemu došla neka dva čovjeka i on je otišao s njima iz njezine kuće i nije se više vratio. Godinama sam pokušavao saznati što se dogodilo, a istinaje izbila na vidjelo tek ovih dana, kad sam pročitao u slovenskim novinama, da su ga kidnapirali u Austriji, prebacili u Sloveniju, dugo ispitivali, mučili i ubili slovenski udbaši.  Zakopali su ga negdje, ali nijedan od njih neće reći gdje su kosti mog pokojnog prijatelja iz hercegolvačkog sela Sovića i bivšeg člana Provincije svetoga Jeronima sa sjedištem u Zadru.

Nestali ljudi su trauma i mora za sve one koji su im u rodu, a donekle i za one koji su ih poznavali. Tako sam kao dječak slušao za nestale, da su noću dolazili neki partizani u kožnim kaputima, i pod okriljem mraka odvodili ljude iz njhovih kuća, koji se nikad više nisu vratili u svoje kuće, svojoj obitelji, majci, ocu, ženi, djeci. Te nestale narod je kasnije zvao kleti, njihove  majke su govorile moj kleti Jure, kleti Ante, kleti Mate…

Ne znam, ni danas zašto su se nestali nazivali kleti. Meni se nikako ne dade reći za moga nestalog prijatelja Stipu, ex fra Bernarda Crnogorca, da je kleti.

Na kraju, nemojte od mene očekivati komentar, mišljenje. Nema ga. Pada mi na pamet jedna rečenica oca filozofije Aristotela, koji je napisao, da je čovjek životinja koja se bavi politikom. Sapienti sat! T

 

5 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Svjedok
    #1 Svjedok 24 veljača, 2014, 07:26

    Kukavice nemaju snage da se temeljito ispovjede pred javnoscu i radje u smrt nose svoj teret nego da istraznim radnjama svoje memorije shvate da skruseno priznanje i trazenje oprosta od onih koje je mucio, patio i usmrtio, bar nacelnim obracanjem svojim zrtvama, od kojih,samo u Francuskoj imamo citave litanije mucenika: Mrkonjic, Znaor, Krtalic, Pasty, Nizic, Tuksor, Kolic, Busic, itd. O kojima ce suci istrazitelji trebati povesti racuna i naci smisao njihove smrti, odnosno razloge zbog kojih su ih Perkovicevi dzelati masakrirali. Nije poznato da je ikome od ‘galerije zlikovaca’ na sudjenju u Nurnbergu dokazano da su ikoga osobno ubili, ali zapovijed drugima da ubijaju najprije pada na odgovornosti – zapovjednika.

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Barba
    #2 Barba 23 veljača, 2014, 09:33

    Lijep i koristan prijedlog, nadajmo se da ce biti i ostvaren, najbolje na buducem TRGU NEZAVISNOSTI (Kazalisni trg), gdje bi takav spomenik bio jedan od cetiri ugaonika zrtava za slobodu i nezavisnost Hrvatske. No, sto se tice udbaskih zrtava u Francuskoj, bilo ih je, nazalost, vise od trojice navedenih, a medju drugima treba apostorifirati najmanje sedmoricu njih, najvise u Nic, posebno Brunu Busica u Parizu. Ubojice ve ine njih Dinko i Ivan Jukic se slobodno setaju u Nici, a da ih sudski organi (zasad) ne uznemiravaju—

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.