Iza Drugog svjetskoga rata, u komunističkoj Jugoslaviji goruće je pitanje progona i presude kardinalu Stepincu, te čitav niz ubijenih svećenika, sestara, bogoslova i sjemeništaraca. O tome vrlo upečatljivo govori i Pastirsko pismo od 20. rujna 1945., u kojem se spominju 243 ubijena svećenika, 69 zatvorenih, 89 nestalih. Takav progon Crkve na ovim prostorima nije se dogodio još od Dioklecijanovih vremena i početaka kršćanstva
Napisao: Josip Frković
Nimalo slučajno, baš na dan sudbinski pogrešnoga odlaska Hrvata u maglu velikosrpske unije SHS/kraljevine prije 97 godina, pred prepunom malom dvoranom petrinjskoga Hrvatskog doma održana je tribina s predstavljanjem knjige istaknutog povjesničara i člana Hrvatskog nacionalnog etičkoga sudišta Josipa Jurčevića „Stogodišnji teror jugoslavenstva i komunizma u Hrvatskoj“. O toj i još nekim temama najprije je govorio prijeratni petrinjsko-hrastovički župnik, mons. dr. Vlado Košić, biskup sisački, koji je u javnim istupima kukuriku vlast s dosta opravdane žestine nazivao nenarodnom i protunarodnom. Poslije sedmogodišnje molitve i brojnih posjeta nevinom haškom osuđeniku iz srednje Bosne Dariju Kordiću u austrijskom zatvoru, lažno zahuktali verbalni antifašizam Mesića, Milanovića, Pupovca, Josipovića, Pusićevih i Teršeličeve, ovaj istaknuti pastir Katoličke crkve u Hrvata, koji je u svakom trenutku uza svoj narod, nazvao je maskom zločinačkoga komunizma. O temi stoljetnoga jugokomunističkoga terora u našoj domovini, dr. Košić je kazao: – Od popisa stanovništva 2001. do 2011., cijelo jedno desetljeće, bili smo svjedoci „pranja mozga“ Hrvatima katolicima i uvjeravanja kako je Katolička crkva nazadna institucija. Kako je treba napustiti. Usprkos tome, 85,28 posto Hrvata i dalje se izjašnjavaju kao katolici. Prvi prosinca tužan je dan za Hrvate i jedan od najnesretnijih u našoj povijesti. Sjetimo se samo kako je na pogrešan korak ujedinjenja upozoravao Stipica Radić. Od toga trenutka prošlo je 97 godina. Već četvrt stoljeća, istina, živimo u samostalnoj Hrvatskoj, ali taj jugoslavenski i komunistički teror još uvijek traju. Kako je komunistička partija Jugoslavije osnovana 1919., razvidno je da već jedno stoljeće na području gdje žive Hrvati djeluju te dvije tvorevine, Jugoslavija i komunizam.
Najveća zla hrvatskom narodu
Kad se spominju ta dva zla naše nacionalne prošlosti, podsjetio bih na proročki govor dr. Franje Tuđmana. Iza oslobođenja Hrvatske, 1996. godine, naglašavao je kako se ne smije dopustiti jugokomunističkim ostacima da rastrojavaju stoljećima željenu hrvatsku državu. Upravo proročki, prepoznao je dr. Tuđman dva najveća zla i najveća neprijatelja hrvatskoga naroda. Ta upozorenja pok. predsjednika, međutim, tzv. hrvatski mediji su izostavljali i ignorirali. Želeći ilustrirati dugotrajnu praksu „udruživanja žutih i crvenih vragova“ i medijskoga montiranja i ignoriranja istine, dr. Košić je spomenuo prošlotjedni posjet Sisku predsjednice države Kolinde Grabar Kitarović. Iz neposredne blizine upamtio je kratak dijalog državne poglavarice s novinarima. Upitana o potpisima izabranih saborskih zastupnika, koji sudjeluju u pregovorima za novi sastav Vlade, gospođa je kratko kazala kako ih nije vidjela i da će sljedeći krug pregovora biti 7. prosinca. Samo taj drugi dio predsjedničine izjave mediji su prenijeli… Očito, takozvani hrvatski mediji cenzuriraju danas i predsjednicu države. Što ne odgovara njihovim gazdama punu istinu u javnost neće pustiti. A ipak, Jugoslavija i komunizam dva su zla koji su se dogodili nad našim hrvatskim katoličkim narodom. U prvoj Jugoslaviji koja je nastala prije 97 godina, naša je Crkva tražila legitimnost. U pregovorima sa Svetom Stolicom 1935. potpisan je konkordat s beogradskom vlašću, a potom i ratificiran u skupštini.
“Crveni“ progonitelji poput Dioklecijana
Zbog svega toga, kardinal Stepinac u svom dnevniku pisao je da nije moguće da Hrvati i Srbi žive zajedno. Jednostavno je konstatirao da s druge strane nije nalazio partnere da se zajednički nešto uredi. Pri povratku iz pastoralnoga posjeta Albaniji, nad ovim našim područjima novinari su u avionu Svetoga Oca pitali za razloge raspada Jugoslavije, a on je odgovorio da nema ljepila koje bi ove narode zadržalo zajedno. Mislio je na teškoće kakvih je bio svjedok i kardinal Stepinac, na teškoće koje su se među našim narodima događale i koje su rušile osnovni okvir pravnoga života Katoličke crkve u prvoj Jugoslaviji. Poslije, iza Drugog svjetskoga rata, u komunističkoj Jugoslaviji goruće je pitanje progona i presude kardinalu Stepincu, te čitav niz ubijenih svećenika, sestara, bogoslova i sjemeništaraca. O tome vrlo upečatljivo govori i Pastirsko pismo od 20. rujna 1945., u kojem se spominju 243 ubijena svećenika, 69 zatvorenih, 89 nestalih. Tu se radi o stotinama svećenika, o tome da je svaki treći svećenik ubijen ili bio zatvaran. A te istine nova komunistička vlast nije željela i mogla prihvatiti. Takav progon Crkve na ovim prostorima nije se dogodio još od Dioklecijanovih vremena i početaka kršćanstva. Te neporecive istine trebalo je hrabro izreći i zato su glavni autori Pastirskoga pisma, kardinal Stepinac i biskup Čule bili zatvarani. Usudili su se reći ono što je katolike u komunističkoj Jugoslaviji snašlo. Bio je to otvoreni progon. Kardinal Šeper protivio se Protokolu Svete Stolice i SFRJ iz 1966., predlažući papi Pavlu VI. svoje odustajanje od službe. Ipak je na kraju pristao da se odnosi Jugoslavije i Vatikana na neki način reguliraju. Što još reći o komunizmu povezanom s Jugoslavijom? Komunistička je ideologija negirala vjeru u Boga, duhovnost i svaku slobodu Crkve.
Neshvaćanje uloge blaženoga Stepinca
Progonila je i ubijala crkvene službenike i vjernike, uvela je i svoju religiju. U korijenu je bila protivna katoličkoj vjeri. Dobro je znan kult maršala. Jedan mi je pravoslavni episkop kazao kako mu je teško, jer svoje vjernike tek mora probuditi. Oni ne znaju tko su, ne znaju što je njihov identitet. U prošloj su državi uglavnom bili Jugoslaveni i komunisti. Refleks takva stanja je i u shvaćanju nekih sudionika nedavnoga simpozija o odnosu spram kardinala Stepincu i Srba u Hrvatskoj. Bio sam iznenađen, pa i zgrožen znanstvenim zaključkom jedne profesorice iz Beograda „da je Stepinac kandidat za sveca zato što je Vatikan uvijek mrzio Srbe…“ Kako onda Vatikan ne bi kardinala želio proglasiti svecem, kad su Pavelić i NDH Srbe istrebljivali i pokatoličavali. Kao pomoćnik u tome, drže takvi nazovi autoriteti, sudjelovao je i blaženi Stepinac. Nisam mogao razumjeti i vjerovati da to čujem. Sve to nasuprot znanstvenih argumenata i predočenih povijesnih dokumenata iz Hrvatske. Spomenuta znanstvenica i još jedan srbijanski predstavnik ostali su gluhi na te argumente, uvjereni da su u pravu. I ako je to stav znanosti, odnosno predstavnika Istorijskoga instituta u Beogradu, ne trebaju čuditi državni poglavari Srbije koji odlaze k Papi govoreći protiv Stepinca. Onda je logično pitanje što da misli mali čovjek, kad svi ti svjetovni i vjerski autoriteti izriču takve gluposti. Ili, da budem malo uljudniji i blaži, onda je sve razumljivo. Ipak, Stepinac je kompleksnija pojava. Zapravo, osobno mislim – a to sam rekao jednom pravoslavnom vjerskom službeniku – da ni SPC ni srbijanska država ne bi trebali biti protiv kardinala Stepinca, jer imamo tolike dokaze da je spašavao puno Srba, Židova i drugih. Stepinac nije razlikovao rasu i naciju, ali ako je posrijedi velikosrpska ideja koja ne priznaje bilo kakvu mogućnost hrvatske države, onda je to pravi argument u rukavu. Ne žele ga, doduše, glasno reći, ali je to razlog zašto se protive Alojziju Stepincu. Jer, on je branio ideju da Hrvati imaju pravo na svoju državu. Ako se veselio što Hrvati više nisu u Jugoslaviji, što su se uspjeli osamostaliti, to nije bilo zato što se radovao režimu. Primjera radi, ja napadam ovaj režim, a volim svoju hrvatsku domovinu. I neću se složiti s onima koji govore protiv našega naroda, koji siju laži. Kardinal se i te kako protivio režimu, ali nije se mogao ne radovati samostalnosti svoje domovine. To su pravo imali Austrijanci, Mađari i drugi, pa zašto to pravo ne bi smjeli ostvariti i Hrvati. On je na sudskom procesu, kada je osuđen na 16 godina zatvora, kazao „Ubili ste previše svećenika i to vam hrvatski narod nikad neće zaboraviti…“
Smaknuli 634 katolička vjerska službenika
Doktor Kožul u svom je elaboratu „Svećenici žrtve progona u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskoga rata spomenuo je monografiju Ante Bakovića “Hrvatski martirologij 20. stoljeća“, navodeći imena 634 pobijena službenika Katoličke crkve. Od toga, bilo je 458 svećenika, 21 redovnički brat, 73 bogoslova i sjemeništarca, 30 časnih sestara i 152 umrla od posljedica ratnih tortura. Što je najgore, rekao bih da i danas ima onih koji štite i opravdavaju zločine počinitelja, koji ne dopuštaju da se istina već jednom sazna. Da se pogođeni tim zlima ranama mogu liječiti. Ako smo dvadeset godina iza Domovinskoga rata svjedoci da se istina taji, da se žrtve i njihovi grobovi ne žele otkriti, kako tek nerazriješeni zločini i okolnosti u kojima su te žrtve pale bole i dalje krvare. Dakle, pitamo se zašto se to već jednom ne raščisti i jesu li dalje nositelji toga zla u polugama onih koji imaju moć i koji odlučuju. Rekao bih da se moramo moliti Bogu da on izliječi naše rane. Da se već jednom komunizam barem izjednači s fašizmom i nacizmom. Da u našem narodu komunizam bude prokazan u svoj svojoj zloći i odbačen kao najveće zlo, najgori put koji je odveo u smrt stotine tisuća muškaraca, žena i djece, hrvatskih katolika. Je li osuda na vidiku, znaju li to naši mediji, naši pisci udžbenika, znaju li političari i javni djelatnici. Kao da ne znaju, možda i ne žele znati. Treba li im onda oprostiti. Znamo da je naš Gospodin jasno molio oca „Oprosti im, jer ne znaju što čine“. Dakle, svima koji ne znaju što čine treba oprostiti, ali ih i poučiti. Što, međutim, s onima koji znaju da čine zlo, s onima koji opravdavaju zlo, koji i danas ne dopuštaju da se čuje istina. Život bez laži treba graditi na temeljima objektivnih spoznaja. Kako to da u srcima ljudi još uvijek postoji strah pred komunizmom. Zasigurno zato što je to bio neizmjerno velik teror, veliko zlo sručeno na duše naših ljudi, posijavši premnoge plodove koji sada truju duše onih koji ih kušaju. S druge strane, strah i oprez je opravdan, oprez da se pritajeni „teroristi“ opet ne probude i ponovo ne udare i krive i nevine. Gospodine, oslobodi nas straha, daruj nam prave ljude poput prof. Jurčevića, poput naših hrvatskih branitelja koji su u ratu oslobodili našu domovinu, da se ne bojimo založiti i izložiti za dobro i istinu, poštovanje svakoga života, podvukao je biskup Košić. Predstavljanje 11. povijesne knjige dr. Josipa Jurčevića, pozdravili su u ime UDVDR-a Darko Dumbović, potom Branimir Bešlić, dr. Inoslav Brkić i župan sisačko-moslavački Ivo Žinić.T
