PRIČA REPUBLIKANSKOG FOTOGRAFA IZ HOLLYWOODA

PRIČA REPUBLIKANSKOG FOTOGRAFA IZ HOLLYWOODA

11. kolovoz, 2012.
Print Friendly, PDF & Email

 

Vladimir Novak SmallVladimir Novak je snimao Reagana, Nixona i Hiltona

Razgovarao: Dražen Stjepadić

Vladimir Novak je u Hollywoodu živio trideset i dvije godine. Bavio se i filmom, režirao je nekoliko dokumentaraca, ali više se bavio fotografijom  i  politikom. Njegova fascinantna životna priča počinje u Varaždinu 1928., gdje mu je otac 1943. godine sagradio  kino “Gaj”, koje je poslije Drugog svjetskog rata nacionalizirano, a poslije pada socijalizma ostalo je na popisu imovine u povratku.  Vladimir Novak je nedavno je u poznatom zagrebačkom kafiću “Kavalir” na Trgu bana Jelačića izložio neke od fotografija koje je snimio  dok je desetljećima živio u glavnom gradu svjetskog show bizza.

O njemu su  domaće novine već pisale, nazivali su ga Reaganovim prijateljem. Jednog od najvećih američkih predsjednika, Ronalda Reagana, upoznao je još dok je kao glumac u Hollywoodu bio predsjednik sindikata filmskih djelatnika. Aktivno je sudjelovao u Reaganovim kampanjama, prvoj kad se kandidirao za guvernera Kalifornije i kasnije kad se kao guverner Kalifornije uspješno kandidirao za četrdesetog po redu predsjednika najmoćnije države na svijetu. 

– Svaka dva dana imali smo sastanke, već od pet- šest ujutro raznosili su se leci. Bio sam zadužen i za promidžbu među Hrvatima. Mnogi su se zahvaljujući meni upisali u Republikansku stranku. Reagan je često priređivao večere u hotelu “Beverly Hills” i svaki put sam bio zadužen za snimanje – rekao mi je Vladimir.

Kad je postao guverner Kalifornije, Ronald Reagan je te 1969. godine na nagovor Antonyja Butkovića i Vladimira Novaka napisao proglas da Hrvatska ima pravo na nezavisnost. Prije toga, 1967. godine, na Gradskoj vijećnici u Los Angelesu  zaslugom Ive Metkovića i našeg sugovornika bila je izvješena hrvatska zastava s povijesnim grbom, zbog čega su nekadašnji jugoslavenski predstavnici uputili oštre proteste.

– Bio sam i gradski vijećnik u Los Angelesu, a u Zagrebu godinama ne mogu doći do Bandića – požalio nam se gospodin Novak, koji danas sa suprugom živi na zagrebačkoj Šalati.

REAGANOVE ZAHVALNICE I ČESTITKE

Pokazao nam je posebnu zahvalnicu za doprinos u kampanji Ronalada Reagana za četrdesetog predsjednika SAD-a. I pozivnice za prvu i drugu  inaguraciju u Washingtonu. Republikanci ne zaboravljaju ljude koji su dali veliki doprinos za njihovu stvar, što dokazuju čestitke za Božić koje je svake godine primao od predsjednika Reagana i njegove supruge Nancy. Gospodin Novak mi je istaknuo da su republikanci uvijek bili naklonjeniji Hrvatima od demokrata.

U Los Angelesu je  na radijskoj stanici  „KTYM“  1963. osnovao radijski program na hrvatskom i engleskom jeziku i za njega se brinuo desetljećima. Pomogli su mu svećenici iz Hrvatske katoličke misije u Los Angelesu, a prva voditeljica je bila jedna Hrvatica, rođena u San Pedru.

– Za Božić 1963. bio sam na ručku s Rudijem Mateom kod njegove sestre i usred emisije  voditeljica je rekla na engleskom : “Gospodinu  Mateu i njegovoj  sestri Sretan Božić i Novu godinu želi Vlado Novak iz Varaždina.” Baš si je sipao juhu i iz ruke mu je ispala šefla i zaplakao je.  S Rudijem Meteom sam često razgovarao na francuskom – ispričao mi je Vladimir Novak.

Rudolf  Mate, poznati europski sineast, snimatelj, redatelj i producent, najzaslužniji je što je Vladimir Novak završio u Hollywoodu. Po dolasku u grad snova, Rudija Mateja je vozio u njegovom Cadillacu. Vlado je tada imao crveni metalik vw Carman ghia s crnim krovom i bijelim crtama na gumama. 

S Rudijem Matejom se sastajao i svake nedjelje u katoličkoj crkvi na Bevrly Hillsu. Poslije mise išli su na ručak s Robertom Mitchumom ili nekim drugim poznatim glumcem iz njegovih filmova. Nažalost, Rudi Mate je iznenada umro 1964., a poslije toga Vladimir Novak se počeo profesionalno baviti komercijalnom fotografijom.

 Vladimirov otac je upoznao Rudija Mateja početkom stoljeća u Beču, gdje je snimao kao glumac za poduzeće “Sascha film”.       

Rudolph  Mate je bio Nijemac rođen u Krakowu, a poslije raspada Austro-Ugarske dolazi u Budimpeštu gdje počinje raditi kao asistent filmskog snimatelja, odale odlazi u Beč gdje surađuje  surađuje s Aleksandrom Kordom u poduzeću “Sasha film”, a  gdje je kao glumac radio i  Novakov otac koji je pohađao glumačku školu u Trstu. Poslije “Sasha filma” Rudolph Mate odlazi u Pariz i kao glavni kamerman snima „Ivanku Orleansku“  Carla Theodora Drayera, jednog od najvećih remek-djela iz razdoblja nijemog filma. S velikim Dancem je snimio više filmova, među kojima i  “Vampira”, a dugom popisu filmova koje je kao glavni snimatelj snimio između dva rata je i rad s Fritzom Langom na filmu “Liliom” i Rene Clairom  na “Posljednjem milijunašu”. Rudolph Mate je pred nacistima  1935. pobjegao u Holywood i nastavio je vrlo uspješnu snimateljsku karijeru, imao je pet nominacija za Oscara. Jedna od nominacija odnosila se, primjerice, za “Stranog dopisnika “ Alfreda Hitchcocka.  Rudi, kako ga naziva Vladimir, radio je i kao producent, te redatelj.

CIA ŠALJE LJEPOTICU

Kad je Universal 1967. godine raspisao natječaj za fotografiju snimljenu u njihovim studijima, Vladimir  Novak se javio i pobijedio. U  konkurenciji je bilo 2.500 fotografa iz cijele Amerike. Na raspolaganju su im bili glumci, kaskaderi, statisti koji su radili za Universal. Tema je bila snimiti što zanimljiviju fotografiju iz filmskog studija.

– Snimio sam jednog kauboja kroz cijev puške i stavio sam naziv „ONE  HAS  TO  DIE( jedan treba umrijeti). Dodjela nagrada je bila u Diznilendu, gdje su prvo dodijeljene nagrade za crno-bijele fotografije, pa onda u boji, i na kraju su prozvali mene. Dobio sam nagradu izvan svih konkurencija – ispričao mi je Vladimir. 

Dosta je snimao za Los Angeles Times, snimao je i Richarda Nixona, sahranu od Eisenhowera … Snimao je i za FBI i jednom prigodom je bio pozvan u zgradu te službe. Tada ga je na hrvatskom pozdravio jedan gospodin, a koji nije bio iz Hrvatske.  – Rekao mi je da me svaki put snimao dok sam redovito snimao antijugoslavenske demonstracije. U ono vrijeme mi je pokazao kompjuter u kojem su bili svi podaci o meni. Ponudio mi je da radim za FBI, a ja sam pristao. Međutim, nakon toga sam dobio pismo u kojem je pisalo da sam osam dana prestar, imali su neki pravilnik s koliko godina čovjek može početi raditi za FBI, ali rekao mi je da mogu raditi za CIA-u. Poslije toga je kod mene u stan došla jedna fina dama i rekla mi je da će mi promijeniti kompletan identitet, uključujući i lice, i da će me poslati natrag u Jugoslaviju, što sam apsolutno odbio. Rekao sam da sve može, ali natrag u Jugoslaviju ne idem. Dugo me pokušavala nagovoriti, ali nisam htio natrag i odustali su od mene – saznao sam od gospodina Vladimira.

U vrijeme rata u Vijetnamu Vladimir se prijavio kao dragovoljac, ali kako nije imao državljanstvo SAD-a, nisu ga uzeli. Međutim, zbog dragovoljnog javljanja da ide u rat, ugled u određenim američkim krugovima mu je znatno porastao. Dobio je i titulu počasnog pukovnika države Kentucky. Istu titulu dobili su Ronald Reagan i Bob Hope. 

Kad sam ga pitao za Hrvate u Hollywoodu, gospodin Novak mi je između ostalih spomenuo barmena Milu Gotovca, koji je radio kod Srbina Tanaskovića, vlasnika poznatog restorana “Dan Tana” na Bewerly Hillsu.

– “Dan Tana” je bio talijanski restoran koji su vodili ljudi iz naših krajeva. U restoran je dolazio filmski svijet. Prvi su u Hollywoodu imali talijanski espresso. U restoranu su rezervacije bile obvezne. Kad bih došao s nekom ženskicom i dok bismo u baru čekali slobodan stol, konobari bi mi donijeli butelju vina i rekli: “Ovo je za vas naručio Gary Cooper”, ili ako bi u restoranu bio tenisač John McEnroe, rekao bi: “Ovo je za vas naručio mister McEnroe.” Mile Gotovac me jako poštivao jer sam snimao njegovo vjenčanje – Vladimirove su riječi.

Vladimir Novak se u Hrvatsku vratio 1994. godine. Donio je preko 4.000 fotografija i negativa, crno-bijelih i u boji. Među njegovim značajnim fotografijama je posljednji snimak Konrada Hiltona, djeda Paris Hilton i jednog od muževa Elizabeth Taylor, kojeg je u Las Vegasu upoznao preko Antony Butkovića, profesora iz Karlovca koji je u Americi osnovao viteški red sv. Brigite.

– Pripadnost u viteški red sv. Brigite se plaćala  25. 000 dolara. Vitezovi su dobijali diplomu i plašt. Antony Butković je uspio preživjeti Bleiburg i poslije toga je dospio u Hollywood. Bio je veliki zavodnik i imao je ulaz u visoke krugove. U svim Hilton hotelima u cijelom svijetu imao je besplatan smještaj i hranu – pričao mi je Vladimir o čovjeku koji ga je upoznao i s Ronaldom Reganom. 

PREKO BEOGRADA I PARIZA

Prije odlaska u Ameriku Vladimir je preko Italije, gdje mu je živjela teta, prvo otišao u Francusku.

– Do 1959. sam živio u Beogradu, gdje sam radio na filmu kao asistent redatelja i snimatelja. Bio sam završio Visoku filmsku školu. U Sarajevu sam snimao “8km/h” s Olgicom Spiridonović. Radio sam i na stadionu Tašmajdan kao majstor tona. Ozvučavao sam i koncerte  Luja  Armstronga i Dizzija Gillespieja. Onda mi je pukao film i preko Italije sam prvo otišao u Pariz, a onda u Belgiju. Rekli su mi da su u Bruxellesu  stanovi daleko jeftiniji, a kako sam poznavao jednog Beograđanina, odlučio sam otići. Našao sam posao u tvornici Novak, koja je proizvodila radija i televozore. 

U tu tvornicu odveo ga je jedan znanac iz Beograda, kojeg je slučajno sreo umjesto onoga kojeg je tražio. Beograđanin je odlično govorio francuski i rekao je portiru da je Vladimir Novak rođak vlasnika tvornice Novak, koji je tada bio u Iranu ili Iraku.

– Odmah su me zaposlili i dali su mi dobru plaću. Kad se vratio vlasnik, rekao je da nema nikakvog nećaka, pa su me prebacili na transport. Vozio sam vlakiće i utovarao robu u vagone sve dok se jednom nisam zabio u veliku stalažu s televizorima, koji su se srušili i razbili, pa su me otpustili – sjeća se Vladimir.

Poslije toga radio je na rendgenu. Prihvatio se tog posla premda se nikada prije nije sreo s tom vrstom snimanja. Prvo je snimio svoju ruku, pa nogu i tako se pripremao za posao. Nažalost, za radijaciju nije znao.

– Nisam imao nikakvu zaštitu i odjednom sam samo klonuo. Toliko sam se bio ozračio da ruku nisam mogao prinijeti ustima – rekao mi je Vladimir.

Kad je 1960. John Kennedy postao predsjednik Amerike, donesen je novi zakon o useljavanju. Novac za put je dobio od Caritasa i otišao je u Ameriku. Mislio je da ide u grad New York, a bila je to država New York, grad La Cawanna pored Buffala.

– U Ameriku sam došao 17. prosinca 1961. Dobio sam posao u velikoj čeličani, tvornički krug je bio dugačak 21 kilometar. Bio sam blizu kanadske granice. U La Cavanni  u “Centru  kardinal Alojzije Stepinac” na dočeku Nove, 1962. godine, sreo sam dr. Zvonka Marasa, brata Nele Eržišnik. Čuo je da sam u ratu bio pitomac domobranske časničke škole, a bio mi je i brat, koji je 1946. streljan na Rakovom Potoku. Imao je svega 18 godina, a okrivili su ga da je na Sljemenu skrivao oružje i municiju. “O, ti si moj čovjek, pravi Hrvat”-uzviknuo je dr Maras kad sam mu to ispričao.  Dr. Zvonko Maras je nekim čudom preživio Bleiburg, partizani su mislili da je mrtav i  preko njega su hodali, pa je preko noći osijedio – ispripovijedao mi je gospodin Novak.

Ponudio je Vladimiru Novaku da ga zaposli u bolnici Roswel Park Memorial Institute, gdje je i sam radio. To je jedan od najvećih centara za rak na svijetu. Vladimir je ponudu prihvatio i zaposlio se u siječnju 1962., kada se zbog posla preselio u Buffalo.

– Direktor tog instituta je imao 12 doktorata. Bez državljanstva sam imao plaću 800 dolara. Radio sam u bijelom mantilu s kravatom. Posao mi je bio priprema aparata za terapiju. Nakon mjesec i pol dobio sam pismo od oca iz Varaždina u kojem je napisao da ga je posjetio Rudi Mete i da mi je poručio da se javim njegovoj sestri na Beverly Hillsu i da ga tamo čekam dok on ne završi snimanje filma “300 Spartanaca“  u Grčkoj, poslije čega je imao sinhronizaciju u Londonu – sjeća se Vladimir.

Poslušao je slavnog sineasta, a kad je dao otkaz u institutu za rak u Buffalu, rekli su mu da je lud. Put u Kaliforniju je trajao tri dana i tri noći. Kroz cijelu Ameriku je putovao autobusom. U Buffalu je bio snijeg, pa je u sunčanu Kaliforniju stigao u zimskom kaputu. Spavao je u jednom od najjeftinijih hotela u Los Angelesu.

– Cijelu noć su me grizle buhe i nisam mogao spavati. Poslije sam našao stan blok južno od Sunset Boulevarda. Ulica se zvala Fernwood Avenue. A stanovao sam u bungalovima, napravljenim za potrebe nekog filma. Jedan od mojih stanova bio je i kraj Hollywood High School-a blizu Kineskog teatra – kaže Vladimir.

Reče mi da je otac oskarovca James Molla,  rođenog u Allentownu u Persilvaniji. Rođenju sina je osobno prisustvova. Kuma na krštenju je bila sestra Rudija Meteja, a malog Jamesa je u Los Angelesu krstio svećenik Janko Segarić, koji danas umirovljeničke dane provodi u Zadru. Nakon što je završio filmsku školu na UCLI,  James Moll je radio kod Spielberga, a oscara je dobio za dokumentarni film “Posljednji dani” (The Last Day’s)” . Ima producentsku kuću Alentown Productions koja se bavi proizvodnjom dokumentarnih filmova.

O mnogim drugim Hrvatima u Americi i njihovim potomcima gospodin Novak je napisao knjigu. Nažalost, još nije našao izdavača, premda misli da bi se ta knjiga u Americi dobro prodala jer je puna zanimljivih priča o sudbinama naših ljudi na američkom kontinentu. Priča poput ove njegove.T

2 komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.