ZVONKO TOULA, SLUČAJ KOJI JE STVORIO MLADENA BAJIĆA

 Priča o pljački 700 milijuna kuna i 13 godina istrage

Piše: Jasna Babić

 U ovom trenutku Algirdas Šemeta i Stefan Fuele, dva povjerenika  Europske komisije,  imaju u rukama golemu dokumentaciju o „slučaju Jadroplov“,  koje domaće pravosuđe, navodno, rješava od sredine devedesetih. Na briselske adrese dokumente je, u očaju, poslao  Zvonimir Toula,  jedina osoba u Hrvatskoj kojoj je stalo da se prastari kazneni predmet jednom okonča. Naime, njegov pionirski antikorupcijski  pothvat  iz 1998.  vratio  se  kao bumerang: on sam, za uzvrat, postao je predmet jedne od najduljih istraga u povijesti novije Hrvatske.

No, kako se čini, zatvaranjem Poglavlja 23, uz izuzetak ratnih zločina, domaći pravosudni problemi ne izazivaju daljnju pozornost  vladajućih struktura Europske unije. Zato je Zvonimir Toula, vrlo ljubaznim pismima, dobio uzvratnu preporuku da se obrati  Međunarodnom sudu za ljudska prava. Reklo bi se da Europa očekuje da hrvatsko stanovništvo vlastitim snagama liječi  kvar i nakaradnost u svojoj državnoj  birokraciji.

 TROŠENJE NACIONALNOG VREMENA

U međuvremenu su, pak, tzv. nadležne institucije sistema, kako se zove ta mašinerija, potrošile svoje i nacionalno vrijeme na nepostojeće dijamante Vladimira Zagorca, na  nekakvu antikorupcijsku priču u podmićivanje petkom u „malom maestru“, na 17.000 kuna avionskih karata u Hrvatskim vodama, na krimen Damira Polančeca koji je financirao nekakve reflektore na seoskom stadionu…  Ali najvažnije: u međuvremenu su Mladen Bajić i Tomislav Karamarko, unatoč uzajamnim sukobima, skupili dovoljno impresivan statistički broj predmeta, uvrštenih u antikorupcijske, da pred Saborom mogu braniti razlog vlastitoga postojanja.

Što je svima tim aferama bilo zajedničko, za razliku od Jadroplova?

Nekoć izuzetno uspješna tvrtka, Jadroplov je opljačkan po običajima iz prve polovice devedesetih, tijekom  HDZ-ove  privatizacije iz društvenoga vlasništva u privatno, odnosno tijekom  HDZ-ova divljačkoga preobražaja Hrvatske iz socijalističke u kapitalističku državu.  Pošto je sve to pokriveno ustavnom floskulom o nezastarijevanju, aktualni antikorupcijski slučajevi, uz golemu pompu, kreirani su zbog trenutačnog političko-pravosudnoga obračuna s  ionako otpisanom  „sanaderovskom“ frakcijom  unutar HDZ-a, koja ne odlučuje o preživljavanju Mladena Bajića i Tomislava Karamarka na njihovim funkcijama. Zvonimir Toula u političkom smislu nevažan je obojici, pa je time nevažan u svakom smislu.  Puno je značajnije da bi puna pravosudna koncentracija na Jadroplov pokazala da se splitska tvrtka našla pred bankrotom, jer je, uz sve ostalo, dala novce za stan  jednog od splitskih osnivača HDZ-a i kasnijih ambasadora.

Tako je  danas,  2011.,  pljačka u Jadroplovu stara već zamalo 20 godina. Toulina kaznena prijava ulazi u 13-tu godinu, dok je on sam predmet 11-godišnje istrage, uz svekoliku pravnu i moralnu zbrku koja je proizašla iz  pravosudne nevoljkosti da se slučaj ikada zaključi. Tek radi usporedbe, u Srbiji je najdulja istraga – ona protiv Cece Ražnatović –  trajala kraće: osam godina. Utoliko je riječ o najduljoj istrazi na Balkanu.

Podloga je jedan vrlo jednostavni siže, koji je odavno zamuljan  kaznenom spin-operacijom za produkciju svih kadrova, koji se nečemu nadaju:  pošto je  za pljačku  4,5 milijuna dolara  prijavio  neke direktore  Jadroplova,  koje je naslijedio na njihovim položajima, isti raniji direktori   –  dvije godine kasnije – prijavili su  njega, Toulu, za pljačku Jadroplova. Kao najzorniji dokazni materijal, Toula je uz svoju kaznenu prijavu priložio  dokumentaciju falsificiranu uz pripomoć Croatia osiguranja koja je iskorištena za naplatu izmišljenih brodarskih šteta. Dodao je tome izvode kartice American Express  kojom  je  njegov prethodnik Nikša Giovanelli, zajedno s predsjednikom Nadzornoga  odbora Franom Mitrovićem, namirivao svoje privatne užitke i potrebe na račun Jadroplova.  I koješta drugo.

KAZNENA SPIN-OPERACIJA

Giovanelli je, pak, dvije godine kasnije (na savjet lokalne policije) uzvratio kaznenom prijavom da je Toula, kao njegov nasljednik na direktorskom mjestu, sastavljao lažne bilance, dok je jednim poslovnim aranžmanom  Jadroplovu zapravo oteo  gotovo 700 milijuna kuna.  Iznos je veći od velike većine trenutačno najpomodnijih afera, pa bi bilo očekivano da su se tzv. nadležne institucije sistema svim snagama bacile, barem na Toulu, ako nisu na Giovanellija. Izabrana je, međutim,  strategija kojom će se jednoga dana baviti povjesničari kaznenoga prava:  umanjiti krimen na jednoj strani, povećati na drugoj – koliko je podobno statistički uračunljivom prosjeku i svekolikoj relativnosti zlikovaca na ovim prostorima.

Sve se to događalo  u Splitu, u doba kada je Mladen Bajić obavljao funkciju tamošnjega županijskoga državnoga odvjetnika. Strastveno zaljubljen u brodove i brodice,  odlično je bio upućen u priču i njezine protagoniste, čak puno prije nego je Toula u poslovnim knjigama Jadroplova otkrio  nimalo sofisticiran falsifikat, očigledan laičkom oku. Štoviše, neko vrijeme se Bajić  splitskim novinarima hvalio kako je otvaranje slučaja Jadroplov, odnosno  slučaja Giovanelli, njegov lokalni i osobni državo-odvjetnički doprinos. Doista, Bajić poznaje sve njegove  aktere, uključujući samoga Toulu, čije je nalaze podlo eksploatirao za razvoj vlastite karijere. Nikada, naime, ne bi postao glavni državni odvjetnik na inicijativu SDP-a da se, kao tadašnji izuzetak među kolegama,  nije upustio u „slučaj Jadroplov“.  Zato Toula danas nije samo svjedok o HDZ-ovskim svinjarijama u Jadroplovu, već neugodni autor prvoga antikorupcijskoga slučaja u novijoj Hrvatskoj.

 PROMJENA ZKP-a

Javnost je  aktualne 2011. relativno dobro obaviještena kako teku sudski postupci protiv  Giovanellija: teku, naime,  tako da su sve brojnije sumnje u njihovu plansku zastaru. Ročišta se zakazuju i odgađaju. No, što se događa s kaznenom prijavom protiv Toule? Nema nikakve informacije. Jedino je nastala tolika medijska zbrka da nikome više nije jasno što znači kada se kaže „slučaj Jadroplov“: je li riječ o Touli, koji je prijavio Giovanellija, ili je riječ o Giovaneliju koji je prijavio Toulu.

Dakako, nikakve zbrke ne bi bilo da je slavno hrvatsko Pravosuđe obavilo posao zbog kojega postoji i ždere porezne novce. Ali nije obavilo ništa, ni tu ni tamo. Postoji onako skupo da bi se Hrvatska mogla pohvaliti kako je „pravna država“, sve do Ive Josipovića, pravnika koji nije bez vraga pobjegao u političare .

Protiv Toule jest otvorena istraga 2000. Prvo se kaznenom prijavom  bavila lokalna policijska uprava. Bio je to jedan jedini put kada je Toula pozvan da se očituje o Giovanellijem navodima s basnoslovnim pljačkaškom iznosima. Potom su sve policijske zabilješke predane istražnom sucu. Kako sam Toula kaže, nešto jest poduzeo oko 2003. Angažirali su vještake da ispitaju svrhovitost poslovnih odluka koje su pripisane njegovim kriminalnim planovima.

„ Vještaci su istražnom sucu jasno i glasno rekli: taj posao nije mogao biti drukčiji, bio je dobar, Jadroplov je izvukao iz bankrota“, sjeća se Toula.

Ali istraga, na njegovom primjeru – pomna,  tražila je nekakve dodatne dokumente iz inozemstva putem „međunarodne pomoći“, što je ponajbolja formula za daljnje otezanje. Onda se promijenio ZKP.  Istražni spis je dostavljen splitskom županijskom odvjetništvu, koji je postao nadležan da dirigira istragama, jer su istražni suci navodno bili krivi za silnu količinu započetih i nikada okončanih slučajeva. Tako je Bajić dobio moć da osobno sastavi sve u Splitu. Time je za zamjenicu splitskoga ODO-a instalirana Snježana  Žarković, pa je nadalje zaprimila  istražne nalaze protiv Toule, ali i Touline dokaze protiv Giovanelija. Objašnjenje: riječ je o istom slučaju.

 IZGUBLJENE GODINE

U istražnoj priči nema daljnjih novosti, osim konstatacije da je Touli bilo  46 godina kada je kazneno prijavljen, a danas je 57-godišnjak. U istom međuvremenu u kojemu je Bajić napredovao u ključnoga nacionalnoga arbitra o društvenom dobru i zlu, Toula se napisao   pisama, predstavki, molbi, žalbi, nasjedio se na sastancima  po  političkim i državno-odvjetničkim uredima – uključujući Gajevu u Zagrebu  –  s jednim te istim sadržajem: on moli i preklinje da se protiv njega obustavi istraga ili podigne optužnica. S optužnicom za vratom  imao bi kakve-takve šanse da stvar stigne pred sud, pa time konačno javno kaže što ima za reći. Ehe, ali to baš nije zgodno danas, ako je bilo zgodno u zadnjim godinama 90-tih.

I tako ništa.

Postigao je samo jedno: da je Jadroplov postao jedan od medijski najpoznatijih slučajeva u Hrvatskoj na pragu Europske unije, dok je on sam, čovjek od krvi i mesa, preobražen u predmet jedne vječne istrage. To znači da sve što sada radi – obavlja pod sjenom sumnjivih aktivnosti, koje su barem pod nadzorom tajne službe.

Prema neslužbenim objašnjenjima iz DORH-a i MUP-a, problem je samo u tome da Toula, kao istražni predmet, spada pod stari ZKP, koji je dozvoljavao mogućnost da istraga traje beskrajno dugo, ako treba i cijeli život. Po novom ZKP-u morala bi trajati samo šest mjeseci.  Žureći danas s novonastalim slučajevima koji se moraju brže okončati, kako pravosudna birokracija priznaje u privatnim razgovorima, stalno se preskaču oni koji su započeti prijašnjih godina i decenija.

Ma baš zgodno objašnjenje, u doba stalnih reformi o nalogu Europske unije.