GLAVNE TEME

ZRIN I GVOZDANSKO PONOVNO POSTOJE

15. veljače, 2014.

Obilježena 436.obljetnica velejunačke obrane i sebedarja

Napisao: Josip Frković

I ove su godine Hrvatsko žrtvoslovno društvo i Koordinacija braniteljskih udruga Zagreba bili organizatori komemoracijskoga hodočašća u povijesno Gvozdansko na Banovini. Ondje se među južnim obroncima Zrinske gore, u srednjovjekovnoj utvrdi i kovnici novca Šubića-Zrinskih, obilježavala 436. obljetnica junačke obrane i stradavanja preko tri stotine hrvatskih branitelja. Poput onih u židovskoj Masadi ili američkom Alamou. Gvozdansko je primjer hrvatskoga velejunaštva i sebedarja vojskovođa, Damjana Doktorovića, Jurja Gvozdanovića, Nikole Ožegovića i Andrije Stipšića, te vojnika seljaka i rudara iz okolnih sela, koji ni poslije tromjesečne turske opsade nisu odustajali od otpora. Dapače, odbili su predbožićni poziv nadmoćnih pet tisuća Turaka Ferhad bega na predaju u prosincu 1577., da bi ih 13. siječnja 1578. osvajači u kuli pronašli smrznute. Umrli su te užasne zime u kojoj su stabla pucala od hladnoće, bez zaliha hrane, vode i ogrjeva. Bilo je to u vrijeme obrane „predziđa kršćanstva“, kad je Zrin, u kojem je 1508. rođen najveći hrvatski junak knez Nikola Šubić Zrinski Sigetski, već bio osvojen. I dok je 1566. knez Nikola Šubić Zrinski Sigetski zaustavio daljnji prodor Osmanlija, desetak godina kasnije otupljena je oštrica Ferhad begovih vojnika i vlaških pomagača. Turski je vojskovođa, zadivljen epopejom Gvozdanskoga, odredio da se svi hrvatski branitelji pokopaju uz katolički obred. U spomen na te događaje i bitke za očuvanje hrvatskoga imena i ostataka kraljevstva, u Gvozdanskom je i ove godine održana komemoracija. To je tek mali dio slavne hrvatske prošlosti, o kojoj, na žalost, neki ne žele znati, a malo ili površno znaju i Hrvati. Ali, njihov ponos hrvatskim vojnim srednjovjekovljem – baš kao i „olujnom“ vojnom pobjedom Hrvata nakon sedam desetljeća podjarmljenosti potkraj 20. i najavom proglašenja blaženoga kardinala Alojzija Stepinca svecem početkom 21. stoljeća  – moraju svojim zlogukim komentarima u suverenoj Hrvatskoj popratiti i omalovažiti velikosrpski sljedbenici „Načertanija“ ili pak komunistički navodni antifašisti, Titovi zločinci. Lanjskoga rujna, podsjećamo, predsjednik županijskoga Saveza antifašističkih boraca i antifašista i savjetnik pratitelj županice s prstima u pekmezu Marine Lovrić Merzel, Milovan Bojčetić, dao se u duboke političke analize i rasprave o „najezdi desnice koju predvodi sisački biskup mons. Vlado Košić…“.

POVIJESNE REVIZIJE OSTARJELA JUGO-ADMIRALA

Istina, upravo sisački biskup Košić od 2010. svesrdno podupire obnovu dviju opustjelih katoličkih župa u utvrdama i mjestima Zrinskih iz 1334. godine. Što se to lani zbivalo pod zvijezdom petokrakom koja je iza 1941. zapravo zamijenila srbijansku četničku kokardu? Bilo je to na Zrinskoj gori i prijevoju Čavića brda, gdje je navodno 29. rujna 1941. održana prva partizanska zakletva partizana Banovine i Siska. Vođa Vasilja Gaćeše i Vlade Janića Cape, Srba i Hrvata, dakle. Odbacujući sve nebuloze bivšeg parketarskoga majstora, Ordinarijat Sisačke biskupije u svom je priopćenju poručio dotičnom kako i političke procese valja poznavati. Kako bi i sljedbenici, makar i falš- antifašizma na ovim našim prostorima, konačno, trebali priznati da je i totalitarni Titov režim za sobom, bez pravorijeka, ostavljao grobove nedužnih žrtava. U Sisačko-moslavačkoj županiji takvih je humaka 119 koji kriju 45.000 žrtava Drugoga svjetskog rata i poraća. Pred tom činjenicom, dakako, ni u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj uz većinsku „crvenu“ vlast ne treba zatvarati oči. Milovan Bojčetić, kojega mnogi hrvatski branitelji Siska doživljavaju kao samozvana i marginalnoga lidera, otad se nije oglašavao javnim političkim analizama. Članovi Predsjedništva SABA, međutim,  kolektivno su reagirali iza komemoracije u Gvozdanskom. Tim su povodom uputili prosvjedno pismo predsjedniku RH, „simpatizeru lijepih kapa partizanskih…“, podsjećajući kako su partizani, kasniji pripadnici NOV-a, oslobodili Hrvatsku od nacifašističkih okupatora u Drugom svjetskom ratu. Bili su bitan član antifašističke koalicije, kažu „sabaovci“.  Ivu Josipovića upozoravaju, među ostalim, da je njegov izaslanik Vlado Marić – uz drugo protokolarno sudjelovanje predsjedničke Počasno-zaštitne bojne u utvrdama Zrinskih i Frankopana – izrekao i upitnu misao. „Hrvati Gvozdanskoga ovdje su – 1578., 1941. i 1991. – junački odolijevali Turcima, Vlasima, četnicima, velikosrbima, partizanima i drugima…“. Najviše je Srbe i antifašiste, izgleda, zasmetao pojam Vlaha iako su kao martolozi i pljačkaši iza turskih repova Vlasi iz Bosne Unu prešli početkom 16. stoljeća. Zadnjim popisom 2011. preko 50.000 stanovnika Srbije izjasnilo se kao Vlasi. Taj je srednjovjekovni stočarski narod podrijetlom iz Rumunjske, agresivnim nastupom pravoslavne crkve, Ilije Garašanina i Vuka Stefanovića Kardžića, pretopljen u Srbe. Danas je u Srbiji naseljen između Morave, Dunava i Timoka (Timočka i Negotinska krajina). Vlasi su zapravo romanizirani Kelti, dok se Rumunji Dačana sami nazivaju Vlasima, Vlaškenjima i Vlaucama.

STRAHOTE ZRINA

Usprkos notornim vrijednosnim i demografskim činjenicama, ostarjeli pripadnik Sedme banijske udarne divizije, sudionik afenziva na Neretvi i Sutjesci, Adam Dupalo, zadnjih godina pokušava revidirati neke dosadašnje istine. Ratni veteran i poratni admiral JRM, koji je 1942. u Gvozdanskom održao svoj prvi govor, tvrdi da su stanovnici sela, uz nekoliko partizana, za Drugoga svjetskog rata uglavnom bili neutralni. Kaže da je noćna bitka partizana za Gvozdansko, na Štefanje 26. prosinca 1941., trajala dvanaest sati i da je u njoj stradao samo jedan civil. Svi ostali, navodno, bili su ustaše iz Zrina i drugih sela na potezu prema Dvoru i Divuši?! Prava je, međutim, istina da je na spomeniku podno gvozdanske kule i na temeljima kuće Grabarevića upisano 55 imena stradalih iz 1941. I troje iz 1991. godine. Iza divljačkoga nasrtaja pravoslavnih susjeda početkom Domovinskoga rata i velikosrpske okupacije Banovine. Inače, Adam Dupalo i rodno mjesto Nikole Šubića Zrinskoga drži poznatim ustaškim uporištem, iako su nadmoćni partizani iz triju (ranijih četničkih) partizanskih brigada na Malu Gospu 1943. Zrin do temelja spalili. Vatrenim oružjem i masovnim klanjem ljudi pobili preko 300 mještana. Izlika za užasan ratni zločin bila je činjenica „da među žiteljima nije bilo nijednog čovjeka spremnog na suradnju s NOP-om“. Bili su to doista“vječiti vlaški dušmani Hrvata“, kako su govorili Zrinjani. Uostalom, nakon brutalnoga nasrtaja združenih gerilaca na mirnu hrvatsku enklavu ratara i stočara, sudskom presudom Zrinjanima je, uz trajnu konfiskaciju imovine, zabranjen povratak na djedovinu „kako ne bi uznemirivali okolno pravoslavno stanovništvo…“. Rastjerani su na sve strane svijeta. A današnji lažni antifašisti SABA-e pitaju se „koji je stvarni smisao slanja predsjednikovih izaslanika na kojekakve opskurne skupove…“. Čemu onda i paradna povijesna postrojba HV-a s kićenkama u Zrinu i Gvozdanskom… U ovoj bismo prilici odgovorili kako je riječ o slavnoj hrvatskoj povijesti i njenu slobodnom teritoriju. Pravo je pitanje, međutim, kome u čast postrojba HV-a zadnjih godina nazoči komemoracijama lažnim antifašistima, četnicima, otvorenim neprijateljima Hrvatske i većinskoga naroda, u Srbu, Borićevcu, Banskom Grabovcu, Španovici, Jadovnu…