Samo neki od Hrvojevih zanimljivih sugovornika bili su redom: avangardni skladatelj i trubač Ambrose Akinmusire (1982), genijalni kamerunski basist Richard Bona (1967), skladatelj, fizičar i pijanist Vijay Iyer (1971), njemački pijanist Joachim Kühn (1944), američki saksofonist i flautist Dave Liebman (1946), legendarni gitarist Pat Metheny (1954), skladatelj i saksofonist Chris Potter (1971), veliki jazz vizionar Archie Shepp (1937), tankoćutni i inteligentni skladatelj i saksofonist Wayne Shorter (1933), tajanstveni multiinstrumentalist Ralph Towner (1940), najpoznatiji češki kontrabasist Miroslav Vitouš (1947), dakle pripadnici svih jazz generacija
Napisao: Igor Koruga
Prije dvadeset i dvije godine kod nas se pojavila prva dragocjena zbirka intervjua sa slavnim svjetskim jazz glazbenicima, Jazz Reflections, knjiga koju je tada podupro avangardni Radio 101, a koju je napisao naš ugledni poznavatelj jazz kulture, publicist, urednik, suradnik, predavač, član raznih domaćih i međunarodnih vijeća i žirija, Davor Hrvoj (1960), poznat po svojoj strasti, znatiželji, disciplini i upornosti, ili ukratko, po osobinama koje su ga nešto kasnije dovele i do pozicije suradnika Boška Petrovića (1935-2011) i suautora knjige – Život kao jam session, Boško Petrović – autobiografija (Menart, 2012). Kao marljivi i neumorni novinar i fotograf do danas je objavio još tri knjige, s preko stotinu intervjua: Jazz Connections (Menart, 2010), Jazz Vibrations (Menart, 2011) i najnoviju, Zamrznuta glazba (Ex libris, 2022), uz pomoć progresivne riječke izdavačke kuće. Knjiga je ujedno objavljena kao peto izdanje unutar Ex librisove usko specijalizirane biblioteke Jazz Beat i predstavljena, premijerno sredinom ljeta 2022. godine u Rijeci, a potom krajem listopada iste godine u zagrebačkoj Gradskoj knjižnici na Trgu Ante Starčevića 6.
Lajtmotivska pitanja
Naime, već na samome početku čitatelj se susreće s jezgrovitim predgovorom našeg uvaženog saksofonista, dirigenta i profesora na MA, Saše Nestorovića (1964), kao i s pojašnjenjem suptilne veze između glazbe, zvuka, riječi i jazza. S druge strane, pogovor izgleda netipično al/i stručno, u obliku komentara likovne umjetnice, modne dizajnerice, kostimografkinje i predavačice u sferi suvremenog art dizajna, Jadranke Hlupić Dujmušić (1963), glede fotografija koje istovremeno ističu uznapredovali fotografski senzibilitet Davora Hrvoja i podudarnost ozračja povezanih s jazz velikanima u akciji, odnosno na pozornici. A to je upravo ono što je Hrvoj novinar, podjednako sa svih trideset petero umjetnika, umješno isprovocirao (u najpozitivnijem smislu), uglavnom u zapozorju, s pretežno lajtmotivskim, gotovo banalnim pitanjima kao što su – što je jazz, u čemu je suština vaše glazbe, kako vježbate, volite li pjevati, doista, zašto, kako ste otkrili jazz, zašto volite svirati solo, kako ste naučili svirati, koji je vaš posao, zašto Monk, možete li za kraj zapjevati i tome slično. Razumije se da su takva, gotovo krnja (pod)pitanja imala presudan utjecaj na svaki razgovor, a njihovo izuzetno pozicioniranje – poput disonance unutar jazz improvizacije – i svrhu unutar njega. Jer, tako uvježbani, Hrvoju prirodni algoritam pitanja, zapravo, korelira s njegovim enormnim interesom, ali i iskustvom povezanim s bezbrojnim putovanjima, festivalima i u pravilu trezvenim druženjima s nerijetko ekscentričnim glazbenicima i osamljenim nomadima koji se sve teže nose s nerazumijevanjem otuđene moderne okoline. U onim, pak, opširnijim pitanjima, u vezi s tematikom, logikom i dinamikom razgovora, Hrvoj se istaknuo kao erudit, znalac i prijatelj, koji, unatoč često pretjeranoj formalnosti zbivanja oko samog intervjua, umije i može opustiti sugovornika.
Kronološki dijamant
Samo neki od Hrvojevih zanimljivih sugovornika bili su redom: avangardni skladatelj i trubač Ambrose Akinmusire (1982), genijalni kamerunski basist Richard Bona (1967), skladatelj, fizičar i pijanist Vijay Iyer (1971), njemački pijanist Joachim Kühn (1944), američki saksofonist i flautist Dave Liebman (1946), legendarni gitarist Pat Metheny (1954), skladatelj i saksofonist Chris Potter (1971), veliki jazz vizionar Archie Shepp (1937), tankoćutni i inteligentni skladatelj i saksofonist Wayne Shorter (1933), tajanstveni multiinstrumentalist Ralph Towner (1940), najpoznatiji češki kontrabasist Miroslav Vitouš (1947), dakle pripadnici svih jazz generacija. Jasno je, stoga, da će (i) ovaj svezak biti svojevrsni kronološki jazz dijamant, pogotovo na hrvatskom tržištu, podjednako zanimljiv i nužan, kako onima koji su glazbeno upućeni, tako i takozvanim profesionalcima, ali i onima koji to još nisu, ali bi, bez aluzije na istrošenu rečenicu našeg poznatog ravnatelja i promotora ozbiljne glazbe, uz Hrvojevu pomoć to (već sutra) mogli postati. Naposljetku, ukoliko knjiga uopće ima nedostataka, oni su možda odnosni na nepotrebno izražajni (Bold) otisak slova te na sporadične zatamnjene stranice, koje su (mene barem) neznatno zbunjivale prilikom čitanja i bojom odvraćale od svijetlog sadržaja poučnih, informativnih i opuštenih jazz dijaloga. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.