VRIJEME LAKOG MORALA

VRIJEME LAKOG MORALA

26. srpnja, 2011.

Piše: Lucija Koviljka Rašelj

Svjesna sam koliko je moral teška  i kompleksna tema. Puna skrivenih opasnosti da se i u ime tako dobre teme uglavnom plasira vlastito viđenja i sasvim privatan, uzak  pogled na životnu zbilju koji ih srozava do mjere nemorala.

Osobito u vrijeme i vremenima u kojima su mnoge društvene (ljudske) vrijednosti relativizirane do neprepoznatljivosti… Pa tako prave moralne vrijednosti postaju sklizak teren na kojem se osim očekivanih poskliznuća pojavljuju i opasnosti od zastranjenja i nedovoljno poštenog, širokog, tolerantnog za različotst, pogleda na aktere, vrijeme i osobe koje bi smo inače mogli isticati kao uzor. Za većinu. I za uobičajen okvir, ambijent, u kome određeni društveni činitelji, mediji, tv kuće i tiskovine, facebook i internet, potenciraju razna nova pitanja proizišla iz odgoja, obiteljskog, vjerskog, društvenog, političkog, civilizacijskog…

No usprkos toj notornoj činjenici da svaki razgovor, a osobito pisanje, o moralu nosi neočekivane opasnosti i prezirno odmahivanje ruhom, okušat ću se, jer su vremena takova da je teško odoliti. Da se u ime većine, za poimanja morala i moralnosti, bez straha može kazati; to je moralno. Ili, naučiti prepoznavati tu finu granicu kad se bez straha može kazati; to više nije moralno… Dakle krećem na taj opasan i sklizak teren neskromno se smatrajući još uvjek moralno neiskvarenom i još uvjek sačuvanom od raznih očiglednih, modernih društvenih devijacija.

Također neskromno garantiram da nisam ni ona neka osoba koja si uzima pravo u ime opće moralnosti zauzeti zaštićenu sigurnu poziciju u busiji, s baterijom i arsenalom oružja najvećeg kalibra, pa pucati iz busije po slabije naoružanoj masi malih moralnih prijestupnika. Osobito ako oni ‘jadni goloruki’ imaju tek luk i strijelu, običan pištolj, običnu pušku, ili tek omanji minobacač. Ili, ne daj bože, da su stvarno posve nenaoružani.

Želim gađati i osvrnuti se na one svakodnevno isturene face, na cvijeće nacije, uzore običnu građaninu. Složit ćete se da oni nisu nezaštićeni. Naprotiv, bolje su naoružani, oni su perjanice društvene moći, oni imaju medijske, financijske, tehnološke, kulturne, političke, i sve ostale nenabrojene adute na svojoj strani. Imaju dakle sve ali ponekad ipak trebaju nas. Nas, glasače, porezne obveznike, tv pretplatnike, turističke radnike… A trebamo li zapravo mi njih?

Vrijeme je lakog morala. Lake žene u orgijanjima moćnih i bogatih. Njih koje ne zabrinjava tečaj švicarca ni naša kreditna prezaduženost. Ni naši tehnički neispravni polovni automobili. Ni naše bijedno socijalno osiguranje. Ni naše nepravde doživljavane svakodnevno od poslodavaca koji nas slabo ili nikako plaćaju. Njih mi ne zanimamo. Njih zanimaju njihovi planovi i uspjesi koji s našim životima nemaju nikakve veze.  Zavaravamo se tek kad smo pritisnuti pred zid svakodnevne nerješive stvarnosti pa tada počinjemo vjerovatii u čuda koja oni za nas mogu učiniti. I počnemo vjerovati da oni misle na naš boljitak. Ne. Njih veseli mutna voda u kojoj je lov svih vrsta lakši. Mutna voda koja je nama većini do grla.

Zato nekoliko riječi o njima. I njihovom moralu.Trenutno neću ni riječi o Sanaderu. Čovjek je u pritvoru. S bolesnom nogom. Srećom je zdrave glave. S odličnom odvjetničkom ekipom. Pred koju državni tužitelj Bajić iz nekih razloga ne želi izaći. Prepuštajući velikodušno mladim uskočkim kadrovima užitak preslušavanja šarmantnog (bivšeg) premijera. Velikog maga.  Pa dajmo im šansu. Uskokovcima da se dokazuju. Sanaderu da se brani. Nakon toga ćemo suditi o premijerovu moralu. Možda ćemo i likovati. Uspoređujući svoje „male“ živote s životima velikih faca. U crnim mokasinama.

Ima  dovoljno drugih na sceni o čijem (lakom) moralu treba govoriti. Oni su slobodni. I ne boli ih noga.  Mogu u njihovo ime dići svoj glas njihovi istomišljenici i nasuprot njihovih istomišljenika mogu neistomišljenici iznositi svoje argumente. Na opće veselje.

A ima i događaja o kojima treba govoriti. Da nam ne promakne olako prilika novih predizbornih obećanja. Želimo li dokazati da nam je pamćenje dobro moramo dokazati da nismo mali debili kojima njihova nova lizika izgleda suviše slatko i poželjno da smo zaboravili kako njihove ranije lizike sadržavale puno nezdravih i neekoloških sastojaka. Da smo se zamalo svi pootrovali konzumirajući ih.

Ima oko nas ljudi koje susrećemo na najistaknutijim mjestima, u najgledanijim terminima na televizijama, u najčitanijim novinskim kolumnama. Na naslovnicama. Na inn destinacijama. Možda bi trebalo analizirati na kojim tv kanalima i u kojim novinskim kućama ti ljudi imaju trajno open. Tako bi se laki moral jednih i drugih pokazao u punom sjaju. Dok bi ostala hrvatska populacija činila tek nekakav nevažan broj u nevažnim statistikama gledanosti i čitanosti. I bila tek broj u statistikama njihovih mogućih glasača. Možda bi saznali tko iza koga stoji. Čiji su mecene veliki trgovački lanci, koga podržavaju jaki uvozni lobiji, kome pjevaju domaće cajke i čiju travu gaze nijihove štikle.

Zato usvojimo terminologiju koja je za svih prihvatljiva i razumljiva. Neka to bude riječ lako. Kad kažemo lako svakodnevnica nam postaje manje siva. Lako. Laaakooo! Ljeto je. Lagana odjeća, lagani sadržaji, lake note, lagana hrana, laki moral.

Kerum svoje intelektualne i fizičke napore preusmjerava u vjerske aktivnosti. Očekivano. Jer svojim je bezbožnim građanima Splita sve drugo već rješio. I svojoj bezbožnoj Fani.

Čačić, gle čuda, likuje nad lakim moralom sadašnje vlade. Istovremeno nudeći svoju verziju još lakše moralnosti. Usput nudi laka rješenja za posrnulo gospodarstvo. To je lako kaže nam Čačić. Gospodarstvo se samo treba uspraviti. Gledati naprijed. Stvarno jednostavno i lako. Ko zna zna. Lako je Čačiću s tolikim znanjem. I s toliko morala. Prelako.

Proizvođači pšenice će ispuniti normu. Tri su dana radili u vrijeme sjetve, tri u vrijeme žetve, a još će četiri dana raditi na prometnicama. Oni će tako ispuniti svoju godišnju radnu normu. Zapriječit će ceste da ostali radni narod ne pretjera u broju svojih radnih dana. Proizvođačima pšenice nije jasno zašto neki glupi Hrvati toliko dana u godini rade. Pa ne stignu sudjelovati u zapriječavanju prometnica.  Od sada svi trebaju raditi kao proizvođači pšenice. Šest dana godišnje na polju ostala ćetiri dana na prometnicama. Lako da lakše ne može biti. Možda se u vrijeme lakih (recimo Čačićevih) rješenja proizvođači pšenice dosjete da bi umjesto na cesti koji dan rada proveli pred otkupnim stanicama ‘Konzuma’ ili pred punim mlinskim silosima. Njima pokazati koliko je lako trenutno posrnuloj cijeni pšenice zauzeti uspravniji stav.

Šef SDP-e lako živi socijaldemokraciju punim plućima. Svaki dan komentira hrvatsku zbilju. Svaki dan po jedna parola. O pravednom društvu. Koje će hrvatsko društvo postati nakon izbora. Toliko pravedno da će tada saborski zastupnik koji ne dolazi na više od pola zasjedanja ubuduće odbiti primiti cijelu saborsku plaću. Za primjer ostalima. U tom pravednom društvu ni fizioterapeut Perunović neće lako moći uzeti proviziju od tisuću eura ako njegov laki komad za uslugu dobije samo petsto. To ima da bude sMilanovićeva ocijaldemokracija na djelu. Jer život zna biti okrutan. Kad laki komadi slabije zarađuju. Očekuje se da šef SDP-e slijedećih dana to naciji plasira kao svoju novu parolu.

Ministar Bajs uči nove plesove. Da ne ispadne opet slijedeće sezone plesački neznalica. Navodno će i slijedeće turističke sezone ići na Zrče. U ulozi ministra. Jer i ex ministri su važni kao i oni koji nisu ex. Kod nas Hrvata je to lako moguće. To je najveći doprinos bivšeg predsjednika Mesića općim znanstvenim spoznajama. On svemu bivšem daje ogroman nezaslužen značaj.  Osobito sebi. Premda ne voli priznati da je baš on za to ‘nevažno i bivše’ najbolji primjer.

Granični policajci na prijelazu Plovanija su mladim Čehinjama nudili oralni seks. Ili se to tako zlonamjerno željelo prikazati. Stvar je izgleda ipak bila tendenciozno prenapuhana. Sve je elegantno razriješila jedna druga turistkinja. Poljakinja. Starija gospođa. Ponudila da nju mladi hrvatski policajci slobodno svu prepipaju. I odložila  prospekte turističke zajednice kraj svojih i muževih invalidskih kolica. Tako je elegantno i lako bez diplomatskih posljedica izbjegnut međunarodni pogranični skandal. Taman kad je premijerka prihvatila Warszavu kao idealnu lokaciju s koje Hrvatska kreće u novi život. Bez posljedica. Poljski premijer je obećao donijeti pristupni ugovor u Zagreb. Koji će smjeti svi vidjeti. čak i uvjereni euroskeptik Jure Radić. Ali mu neće biti dopušteno da po njemu črčka. Kao po ugovorima s Vatikanom. Dok ga premijerka ne potpiše. Kad bi ugovor bio potpisan u Zagrebu to ne bi bilo isto. Bilo bi prelako. Tako da premijerka još koji put može putovati u Poljsku. I obići usput onu stariju poljsku turistkinju koja ne bi imala ništa protiv pipanja mladih hrvatskih graničnih policajaca.

Srbijansko je pravosuđe još jednom pokazalo svoje neupitne moralne vrline dopuštajući Goranu Hadžiću posjetu jako bolesnoj majci prije odlaska u Hag. Srbijansko pravosuđe je to uradilo uzimajući u obzir Hadžićeve postupke koji su dolazili do punog ljudskog i moralnog izražaja u Erdutu, Dalju, Dalj brdu i Vukovaru.

Po tome se vidi da je koji dan prije na Brijunima bio njihov predsjednik države u posjeti našem predsjedniku države. Presudan uticaj na srbijansko pravosuđe imala je izjava Borisa Tadića da se slaže s Brijunima kao mjestom sastanka s hrvatskim predsjednikom jer su Brijuni za njega dovoljno neutralna lokacija za međudržavne susrete. Naravno, za Tadića su Brijuni neutralno mjesto koje se po njemu ne nalazi u Hrvatskoj. Slično kako je Hadžić u Vukovaru izjavljivao da će skinuti srpsku uniformu kad srpski narod dosegne prave srpske granice. Koje Tadić danas smatra dovoljno neutralnim područjima. Kao što je Istra i Brijuni. Svaka čast predsjedniku Josipoviću koji nije reagirao na tu Tadićevu izjavu. Da je reagirao možda srbijansko pravosuđe ne bi dopustilo posjetu Hadžićevoj bolesnoj majci. A to ne bi bilo moralno. Ni ljudski. Kao što je svijet naviknut na ljudski lik i moralno djelo  skladištara iz Pačetina.

Prošli je tjedan netko iz hadezea izjavio da zna brojati. Izgleda da je to opet bila samo patka koja je hrvatskim građanima puštena da lakše podnesu ljetne vrućine. Dok ne dođe vruća jesen. Tada ćemo vidjeti znaju li zaista brojati ili opet lažu.

Kao što rekosmo vrijeme je lakog morala u našem hrvatskom društvu. Zato ne očekujte da neka od političkih partija koja će vas snubiti da joj dadete svoj glas na izborima, u svoj politički program uvrsti neku temu koja se tiče vašeg stvarnog života.

HDZ će vam ponuditi da vas vode i dalje. Makar ni sami na znaju kamo idu. Laka obećanja.

SDP će vam reći da su vas hadezeovci vodili krivim putom. Što je točno. Ali nije baš neki razlog da se prepustite njima da vas oni vode. Da, ukoliko nešto konkretno urade. E to ćete se načekati.

Čačić će lako obećati sve. Ako ne dopadne u zatvor u Mađarskoj. Ako dopadne zatvora i tada će opet lako obećavati. To njega ništa ne košta.

Laburist Lesar će vam savjetovati da nikad više lako ne uzimate kredit u švicarcima. Ako ikada ovaj sadašnji uspijete otplatiti.

Kosor iz HSLS-a će vam lako obećati guvernera Rohatinskog. Koji do Kosora i HSLS-a drži ko do lanjskog snijega.

Vesna Škare će obećati da ovaj put neće na faceliftingu inzistirati da je neprimjereno pomlade. Tek tridesetak godina. To je bar lako.

Vesna Pusić će ostati decentna i dosljedna. To si je obećala. I neće više svaki dan jesti tartufe dok je u vikendici. To ne bi bilo moralno. Prema populaciji građana na rubu gladi. Bilo bi to zaista nemoralno. Bio bi to dvostruki moral koji Vesna sebi neće dopustiti. Ipak će ona kao ministrica vanjskih poslova biti izložena zavidnim pogledima evropljana koji o tartufima samo mogu sanjati. I Vesna vam ne mora ništa obećavati. Jer bi onda to trebalo ispuniti. Ona za lažna obećanja ima šefa stranke Radimira Čačića. Njemu moral ne smeta obećati što ljudi vole čuti. Ništa ne košta.

Ostale stranke i raznorazne nezavisne liste ne treba ni spominjati. Njihova laka obećanja ne bi prošla ni u Slivnu. Rodnom mjestu moje bake Luce. Inače najbolje bake na svijetu. T

10 komentara

Uskoči u raspravu
  1. vlatka
    #1 vlatka 1 kolovoza, 2011, 22:28

    jebiga, lucija, koviljka, rašelj…istina izbacila si to slovo viška, ali ostala je hrpa pizdarija. ne previše čitati tetu torbarinu, jedna je tanja sasvim dovoljna sa svojim stilom i pravopisno-gramatičkim eskapadama

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. vlatka
    #2 vlatka 1 kolovoza, 2011, 11:09

    ja se barem pedstavljam kao žensko. Ili je tvoje znanje pravopisa upitno ili nisi svjestan da si muško ili se potpisuješ kao pičkica bez obzira na broj,rod i padež. Takav čitatelj nije bog zna kakva čitateljica. Ili si dvospolka. S pizdom u muškom licu ili skurcem u ženskom srcu

    Odgovorite na ovaj komentar
  3. pero
    #3 pero 31 srpnja, 2011, 17:35

    uostalom Vlatka jebi ga ispravno piše. kupi si naočari

    Odgovorite na ovaj komentar
  4. pero
    #4 pero 31 srpnja, 2011, 17:33

    ne smeta me gramatička ni pravopisna pogriješka. to je posao lektora ili nekoga. Bravo za razmišljanja jebeš pravopis. Sviđa mi se ono o tartufima. I ono o komadima lakog morala.

    Odgovorite na ovaj komentar
  5. boss
    #5 boss 29 srpnja, 2011, 07:57

    Kritičaru, malo bolje pročitaj što piše, pa onda kritiziraj.

    Odgovorite na ovaj komentar
  6. vlatka
    #6 vlatka 26 srpnja, 2011, 22:34

    Misliš svjesna si, a ne svijesna. Na prvoj riječi, poštovana, odustao sam od čitanja vašega uratka

    Odgovorite na ovaj komentar

Kliknite ovdje ako želite odustati od odgovora.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code