GLAVNE TEME PRIČA

VLATKO MRATOVIĆ ZA DUŠEVNE BOLI OD PORTALA TJEDNO TRAŽI 110 TISUĆA KUNA

12. lipnja, 2017.

U nedostatku pravih argumenata odvjetnik Denis Orlić se u tužbi protiv portala Tjedno uglavnom služi komentarima. Prokomentirao je čak i komentare, navodeći da ih je bilo preko dvije stotine, a do trenutka kad pišem ovaj tekst, u ponedjeljak, 12. lipnja, ujutro bilo ih je 1798. U tužbi je priložena i preslika objavljenih komentara kao dio općeg narušavanja ugleda gospodina načelnika Općine Janjina na Pelješcu. Krivi smo što smo stanovništvu toga mjesta omogućili demokratsko izjašnjavanje…

Zapravo je sam Vlatko Mratović pokazao da je sve što smo objavili istina, s općinskim novcem je plaćao prostitutke, pogodovao je robini, da tu nema nimalo istine ne bi se lokalno stanovništvo toliko uzbudilo, a podizanjem tužbe sam je potvrdio istinitost navoda u prijavi USKOK-u. Da je on pošten, dobronamjeran čovjek on bi prihvatio našu ponudu za intervju i demokratski putem bi iznio svoju verziju priče, a mi smo mu to ponudili bez ograničenja. To smo mu ponudli više puta, na više načina, jednom i preko njegove majke kad me zvala na mobitel

Napisao: Dražen Stjepandić

Nedavno nam je stigla nova tužba. Načelnik općine Janjina na Pelješcu gospodin Vlatko Mratović nas je tužio da smo ga oklevetali i uvrijedili te za naknadu štete i traži 110 tisuća kuna. U našemu bogatome iskustvu povlačenja po sudovima to nam je do sada finacijski gledano najveća tužba. Za pretrpljene duševne boli, za koje do sada na sudu nitko od onih koji su nas tužili nije pokazao liječničku dokumentaciju, do sada od nitko nas nije tražio toliki novac.

Bogata sudska praksa portala Tjedno

Od kako smo pokrenuli portal Tjedno podizanje sudske pošte je jedan od lajt motiva. Svojedobno nakon teksta “Hribar novac za film dao kćeri Vesne Pusić” bivši ravnatelj HAVC-a je dao nalog da nas se uništi. Tko je mislio snimati film podrazumjevalo se da mora tužiti portal Tjedno. Stiglo nam je 36 dementija u jednom danu, od toga oko polovice su kasnije bile tužbe. Spajanja predmeta u jedan nismo isposlavali, nego smo protiv najelitnijeg propagandnog dijela tadašnje Milanovićeve vlasti, pravu istinu dokazivali za svaku tužbu posebno. U prijevodu to znači maksimalno mrcvarenje sudskim putem. Nepravomočno smo izgubili samo jedan od tih sporova, Arsenu Oremoviću je prosuđeno 20 tisuća kuna i to zato jer se odvjetnik Damir Zanonni, koji nas je zastupao u tom predmetu nije pojavio na raspravi, a presuda je odmah presuđena na već na tom prvom ročištu na kojemu ni odvjetnik nije nazočio.

O tome kako smo po pitanju HAVC-a bili u pravu vrijeme je kasnije pokazalo, Hrvoje Hribar nije izdržao dok se završe sporovi koje je inicirao. Hribar je danas davna prošlost HAVC-a, dok mi nismo sigurno da još nećemo morati po tome pitanju ići na sud i dokazivati ono što danas znaju i ptice na grani.

Uglavnom, do sada smo od mnoštva tužbi koje smo dobili, izgubili samo jedan spor na Općinskom sudu u Šibeniku i to zbog ogluhe. Nismo znali ni da smo suđeni, a bili smo osuđeni. Poslali su nam poštu u vrijeme godišnjih odmora kada je i sam taj Općinski sud u Šibeniku na kolektivnom godišnjem odmoru. Kod nas krajem kolovoza nije imao tko primiti poštu i klap, presuda je stavljena na oglasnu ploču i gotovo. Tko nam je kriv što nismo znali što se nalazi na oglasnoj ploči Suda u Šibeniku. Poslije smo se uzaludno žalili, dokazivali sumnjivu nadležnost suda u Šibeniku za poduzeće iz Zagreba, u istoj zgradi je i Županijski sud, pa nas uopće nije čudilo kad je potvrđena prvostupanjska presuda … Jedino što smo postigli je bila nagodba s odvjetnikom gospodinom Ivančevićem iz Splita. Kako nam je držao račun u blokadi dogovorili smo se da presuđenih 50 tisuća, od traženih 70 tisuća kuna još prebijemo na ukupno trideset tisuća kuna i kad nam je sjela jedna veća uplata gospodin Ivančević se doista držao riječi vratio nam je tridesetak tisuća kuna. I ovim putem mu se još jednom zahvaljujem i sve to sada javno spominjem želeći naglasiti da eto i toga u Hrvatskoj još uvijek ima. Još ima ljudi koji drže do svoje riječi.

Kroz brojne sudske sporove kroz koje smo prolazili upoznao sam različitih odvjetnika naših i protivničkih. U polovici slučajeva je slanje demantija obično je bila najava sudske parnice. Demanti im je potreban da bi podigli tužbu, to što ga objavite tužitelja nikada ne zadovoljava, a ako ga ne objavite onda se uzima kao argument na sudu protiv nakladnika. Naš čvrsti urednički i koncepcijski stav je da uredno objavljujemo sve pristigle demantije. Demantije svi čitaju, a ne morate isplatiti honorar, govorio sam još u vrijeme kad su se za pisanje na portalima neki honorari isplaćivali. Do sada nismo objavili samo dva, jedan je bio demantij Andrija Kevića poslan po odvjetniku Ivančeviću, a to se dogodilo slučajnom pogreškom, a drugi je demanti Vlatka Mratovića iz Janjine, poslan po odvjetniku Alenu Orliću iz Dubrovnika. Po prispjeću demantija gospodina Mratovića, njegovog pravnog zastupnika prvo sam pokušao dobiti telefonom, ali na broj čvrste linije u odvjetničkom uredu nitko se u nekoliko navrata nije javljao. Zatim sam mu poslao dopis elektroničkom poštom u kojem ga molim da mi demantij pošalje u digitalnom obliku. Demanti nikada nije stigao i u našoj bogatoj praksi odvjetnik Denis Orlić iz Dubrovnika jedini nije udovoljio našoj molbi. Svi, ali baš svi odvjetnici, do sada kada smo im se povratno obratili, poslali su demantije i u digitalnom obliku. Znamo da to imaju u računalu, a nije zgodno sve to prepisivati, daktilo službe više nemaju ni najveće redakcije, a može doći i do neželjenih pogrešaka, zato nam do sada nitko nije odbio zamolbu da nam pošalju dementi za objavu u integralnom obliku, osim odvjetnika Denisa Orlića. Poslije je Mratovićev pravni zastupnik u tužbi naveo da mu nisam htio objaviti demanti, uhvatio se i tipfelera, slova e umjesto a u riječi demanti, moju tiskarsaku pogreške u tužbi je opisao kao namjernu sprdačinu. Naveo je neke rokove u kojima je demanti trebao biti objavljen, ne znam za te rokove, pravno sam nepismen, a u to vrijeme sam imao i operaciju koljena, pa je zbog toga tada sve kasnilo, ipak demanti bi sigurno objavio da je stigao u elektronskom obliku.

Lekcije iz novinarstva

U svakom demantiju i tužbi su nam držali lekcije iz novinarstva. U tužbi je odvjetnik Orlić otišao korak niže, navodeći da je portal Tjedno jedini portal koji je objavio anonimnu prijavu USKOK-a protiv Vlatka Mratovića. Ne znam što je s tim htio reći, pokazati svoj vlastiti trendovski, mediokritetski povodnički karakter ili je to nešto što treba biti argument na sudu. Bolji urednici i gledaju da objavljuju ono što drugi nemaju, da objave prije ostalih, naša specijalnost je upravo u tome što smo objavili, objelodanili ili najavili mnogo toga što drugi nisu imali. Važno izražajno sredstvo u kreativnim djelatnostima je razlikovati se od drugih, a čovjek koji ne razumije taj postulat u kreativnim djelatnostima tuži nas za ono što je svakako za pohvalu. Dakle, bahato u tužbi ne krije vlastito elementarno ne poznavanje materije posla kojeg se tužbom dohvatio.

Dalje se u tužbi navodi su pismo građana i fprijava USKOK-u anonimni. Da pa što onda? Nismo ni naveli da nisu anonimni. Ako USKOK može djelovati po anonimnoj prijavi, zašto onda mi ne bi objavili neku anonimnu prijavu? Naravno da anonimno pismo s anonimnom prijavom nema težinu kao nešto što nije anonimno, više puta sam na suđenjima zbog također anonimnog pisma objavljenog o radu u HAVC-u u Hribarovo vrijeme, naglasio kako objava anonimnog pisma, s naglaskom da je to anonimno pismo, nije isto što i decitirana tvrdnja, pa ni odgovornost ne može biti ista. I neke sutkinje to nisu ni tretirale kao decidiranu tvrdnju. Nažalost, nisu sve, ali to je ljudski faktor, važan čimbenik ljudskog posla.

U nedostatku pravih argumenata odvjetnik Denis Orlić se u tužbi protiv portala Tjedno uglavnom služi komentarima. Prokomentirao je čak i komentare, navodeći da ih je bilo preko dvije stotine, a do trenutka kad pišem ovaj tekst, u ponedjeljak, 12. lipnja, ujutro bilo ih je 1798. U impressumu smo jasno naveli da za komentare nismo odgovorni, to smo stavili onako zbog sebe u ljudskom smislu, naravno da znamo da smo zakonski odgovorni za sve što se objavi na portalu Tjedno, pa i u prostoru za komentare. Osobno komentare rijetko pratim, pa nisam ni te ispod toga teksta zbog kojega smo tuženi, ali dok sam pisao ovaj tekst pogledao sam one zadnje i vidio sam da su neki lažno potpisani s Tjedno. Nismo to mi, ne komentiram u komentarima, ne obazirem se na dobacivanja s tribine, a komnetare doživljavam i tretiram upravo tako. Naravno da je sva dobacivanja s tribine, odnosno komentare, nemoguće ne čuti, odnosno pročitati, kao što ih je nemoguće sve čuti odnosno pročitati. Međutim u tužbi je priložena i preslika objavljenih komentara kao dio općeg narušavanja ugleda gospodina načelnika Općine Janjina na Pelješcu. Krivi smo što smo stanovništvu toga mjesta omogućili demokratsko izjašnjavanje. Krivi smo što smo omogućili i gospodinu Mrtaoviću da javno iznese svoje mišljenje. Što mislite da je isključeno kako Mratović, a možda i njegov odvjetnik Orlić nisu komentirali u komentarima ispod teksta? Njihovi ljudi su sigurno koristili tu demokratsku mogućnost za iznošenje vlastitih pogleda i stavova u javnosti putem portala Tjedno. Imali su mogućnost i da naknadno zlorabe mogućnost demokratskog izjašnjavanja, te napišu što žele i tako podebljaju svoje izglede na suđenju.

Dodam li tome da je odvjetnik Orlić u tužbi opisao i kako smo objavili dvije fotografije i stavili naslov, onda zaista moram konstatirati da na takvu pravničku niskost u tužbi protiv portala Tjedno još nisam naišao. Elemenata za tužbu jednostavno nema, objavili smo presliku prijave USKOK-u, za istog V.M. je pisalo u mnogim drugim medijima da je uhićen prilikom spriječavanja ilegalne prostitucije u Zagrebu, za objavljeno anonimno pismo smo objavili da je anonimno pismo, kontaktirali smo drugu stranu u više navrata, pa i putem odvjetnika, pružili smo mogućnost građanima da se izjasne… U tom izjašnjavanju mnogi su naveli da ne spadaju u grupu građana koja se potpisala ispod anonimnog pisma. Sve čisto kao suza.

Ali, poštenjačina s Pelješca se obratila poštenjačini iz Dubrovnika, kad na google-u utipkate ime Denis Orlić, odmah dobijete podatke da je bio direktor uprave tvrtke Voss & Partners od 1996. sve do 2014. , a koja je prevarila nekolicinu građana, mahom iz Dubrovnika, za nekoliko stotina nekadašnjih njemačkih maraka. Citiramo www.dubrovackidnevnik.rtl.hr : “ne radi se samo o Dubrovčanima, već i drugim hrvatskim državljanima, ali i strancima. Na popisu su Ilija Kuzman koji je uplatio polog od 5100 USD, Lazar Previšić 2500 USD, Ilija Rozić 6000 USD, Jure Nikolić 20.000 DEM, Mato Martinović 2500 DEM, Pero i Ljudevit Bačić 17.000 DEM, Tonči Drašković 25.000 DEM te Pero S. Bačić 3000 DEM ili ukupno oko 308.950 kuna, a da nitko od njih nije dobio obećani zajam.

Također, Voss je ugostitelja Vinka Marića izigrao za 60 tisuća DEM koje je on uplatio za sudjelovanje u trgovini obveznicama, a za 3650 DEM na ime auto-leasinga prevario je Ivicu Grbešića. U “High Income Program” Mario Mišić je uložio i ostao bez 40 tisuća DEM. Nisu prevareni samo naši državljani već i stranci – u isti program Belgijac Ian Mauritis de Kayser uložio je 30.000 DEM i, unatoč “garantnom pismu”, ostao bez pologa, dok je Finac Matt Nurmi ostao bez 19,5 milijuna DEM. Vossu su, izgleda, Skandinavci bili posebno “simpatični” te je i Šveđanina Haralda Zirngibla prevario za 900 tisuća DEM i to s – lažnom mjenicom Dubrovačke banke d.d.

Pa ti sada idi iz Zagreba u Metković i dokazuj. Zna poštenjačina s Pelješca što može poštenjačina iz Dubrovnika. I da dobijemo spor, što se na tako neutralnim terenima rijetko događa, imat ćemo ogromnih putnih i odvjetničkih troškova. Zato su nas i tužili, tužbom bez argumenta protiv faktografskih pogrešaka, sebe je ogradio jer je tužio, a nas, znajući da smo mala udruga misle mučiti dolascima iz Zagreba na Stalnu ispostavu suda u Metkoviću.

Duševni bolesnik na čelu Janjine

Zapravo je sam Vlatko Mratović pokazao da je sve što smo objavili istina, s općinskim novcem je plaćao prostitutke, pogodovao je robini, da tu nema nimalo istine ne bi se lokalno stanovništvo toliko uzbudilo, a podizanjem tužbe sam je potvrdio istinitost navoda u prijavi USKOK-u. Da je on pošten, dobronamjeran čovjek on bi prihvatio našu ponudu za intervju i demokratski putem bi iznio svoju verziju priče, a mi smo mu to ponudili bez ograničenja. To smo mu ponudli više puta, na više načina, jednom i preko njegove majke kad me zvala na mobitel. No, zna da je prava istinu, napisana u prijavi USKOK-u. Međutim, ne Mratović ide preko dubrovačke odvjetničke poštenjačine tražiti veliku oštetu s tužbom bez argumenata za tužbu. Računaju, ako sud ne odbije naš prigovor na nadležnost istoga suda, da će njihove veze na sudu učiniti svoje, ipak su na domaćem terenu. No, zato ćemo se mi pobrinuti da suđenje u Metkoviću promatraju predstavnici: Reportera bez granica iz Pariza, HND-a iz Zagreba, HNIP-a iz Zagreba, Sindikata novinara Hrvatske, HHO-a, Amnesty Internationala. Pripremili smo kombi za dolaske na ročišta. Cijeli svijet će znati za njihovu eventualno planiranu sudsku sačekušu na u Metkoviću.

Ovim putem pozivamo sve istinoljubive ljude koji žele svjedočiti istinu o upravljanju Vlatka Mratovića općinom Janjina na Pelješcu neka nam se jave za svjedoke.

Nadam se da je načelnik Mratović zajedno sa svojim odvjetnikom prikupio dovoljno dokaza za duševne boli. Za 110 tisuća kuna treba oho-ho dokaza za duševne boli i patnje. Ne znam ako je imao toliko duševnih problema kako je mogao upravljati Općinom Janjina? Ako je duševno bolovao nije mogao upravljati općinom, čak i ako se pravio duševno bolestan za potrebe suđenja nije smio biti na položaju na kojem je bio. Koliko je tako teško duševno bolestan kao načelnik nanio štete toj općini? I to ćemo mi utvrđivati na sudu.

Nadam se da će gospodin Mratović za razliku od nekih koji su nas tužili potrajati na svom položaju dok bude trajalo suđenje. Imali smo tako slučajeva da su one koji su protiv nas podizali tužbe za klevetu, uvredu, sramoćenje u javnosti ili kombinirano za sve od nabrojanoga, na suđenje dovodili iz zatvora. Ne da nisu izdražali na svome položaju, nego ni na slobodi. Suđenja koja su pokretali za ono o čemu smo pisali bila su samo prva suđenja koja su ih za isto to tek čekala. T