VINČANSKO PISMO

VINČANSKO PISMO

18. prosinca, 2016.

 

 

Pismenost nije baš išla onako kako zvanična nauka otkriva, to jest, da je pismenost potekla iz Mezopotamije sa jugoistoka Europe. Po navedenoj kronologiji izgleda da se pismenost pra-Europe širila iz pravca sjevera prema jugu. Kako bi inače južna pisma bila gotovo najmlađa? Je li to razlog zašto se Vinča uporno stavlja pod tapet – jer ne ulazi u paradigme koje vladaju našom zvaničnom znanošću?
Napisala: Ljubica Šaran/ Matrix World

102150797
Ovaj nevjerojatan prapovijesni lokalitet otkrio je Miloje Vasić, koji je od 1932. do 1935. istraživao lokalitet, i koji je shvatio da je naišao na nešto zaista čudesno. Vasić je u svojoj monografiji pod nazivom „Praistorijska Vinča“ otkrio čitateljstvu o svojim nalazima, iako mu javnost nije bila nimalo naklonjena i nije shvaćala koliko je njegov rad važan u otkrivanju razvijene neolitske kulture Balkana. Vasić je napisao: “u neobaviještenoj, skoro neprijateljskoj sredini bilo je teško, tada, započeti skupa arheološka istraživanja,“ ali Vasić je ipak započeo borbu za arheološkim otkrivanjima Vinče: „zamah tih istraživanja je bio snažan uspjeh i imao je nedogledne posljedice za arheologiju u dolini Dunava.“

Kao što se kasnije vidjelo, ne samo da je Vasić bio u pravu, i ne samo da je njegovo iskopavanje imalo dalekosežnog značaja ne samo za Srbiju već i za arheologiju cijele stare ili „prve“ Europe, kako ju je okarakterizirala istraživačica Marija Gumbutac koja je uspjela klasificirati Vinčansko pismo i usporediti ga sa svim pismima Mediterana.

Prije više od 7000 godina kultura Vinče je zauzimala veliko područje: od Karpata na sjeveru, Bosne na zapadu, Sofije na istoku do Soluna na jugu. Centar te iste kulture, možemo reći čak i njena prijestolnica, je bila Vinča po čemu je i cijela kultura dobila ime.

Arhitektura samog naselja Vinča je nešto što Europa tada nije imala. Pravilno raspoređene ulice i zgrade, mnogobrojni zanatlije, trgovci, visoko složeni umjetnički izražaj i nadasve bogato pismo su odlike ove prastare i sveobuhvatne kulture.

Stara civilizacija na Balkanu

Pretpostavlja se da je Vinča, kao složena urbana sredina, postojala u neprekinutom nizu u više od 5000. godina što je očigledno vidljivo u 10 metara urbanih slojeva koji su se nagomilavali tijekom milenija jedni na druge u samom arheološkom nalazištu u Vinči.

Jedno od pitanja, koje se sasvim logično nameće svakoj osobi koja bi o Vinči željela znati više: što je utjecalo za tako visok urbani stupanj u doba kada je po popularnom razmišljanju Balkan mogao imati tek raštrkane špiljske ljude?

Ali pismo i bogata arheološka ostavština ove kulture svakako mijenjaju naše poimanje prapovijesti i neolitika na našim prostorima i zasigurno zahtijevaju detaljnije i internacionalno istraživanje jer sigurno Vinča ima još pokoju tajnu koja bi nas s vremenom  mogla iznenaditi.

Nije samo Vinča bila jedino nalazište iz tog doba koje je prednjačilo u svojoj kultiviranosti. Tu također imamo Butmirsku kulturu iz Bosne (koja je u stvari subgrupa Vinčanske kulture), Starčevačku kulturu (koja bi se mogla nazvati određenom avangardnom) i mnoga nalazišta širom Hrvatske (Vela Špilja na Korčuli, Vučedolska kultura, Vela Jama na Lošinju, Danilovska kultura, Markova špilja na Hvaru i Spila Nakovana pored Lovišta) koje jasno daju do znanja da Balkan zaista ima mnogo toga za ponuditi. No vratimo se Vinči i njenom najvećem dometu – pismenosti.

Vinčansko pismo nije izolat; ono jasno ima odlike ostalih mediteranskih pisama kao što je Biblosko, Feničansko, Kretsko, Etruščansko, Zapadno Semitsko, Palestinsko, Starogrčko, staro Feničansko i Brahmi. Na kraju, Vinčansko pismo ima brojne poveznice sa današnja dva najvažnija pisma na ovim prostorima: latinicom i ćirilicom.

Nemojte misliti da su Vinčani bili skromni u svojoj pismenosti. Mnogobrojne glinene pločice, ukrasne vaze, torza, ćupovi, krigle, figurice, ukrasni predmeti, plitice i skulpture bili su urešeni bogatim Vinčanskim pismom, što nam daje za pravo da naslutimo da pismenost nije bila sporadična stvar i da je manje-više bilo sasvim „normalno“ da je neko iz Vinčanske kulture pismen. Usudila bih se reći kao što je to nama danas normalno.

No krenimo od nekih jako važnih brojeva:

  1. Ako je suditi po ostacima Vinčanskih zapisa (po predmetima koji na sebi imaju zapise) počevši od najstarijih koji datiraju iz 5300. godine prije nove ere, onda je pismo iz Vinče jedno od najstarijih (ako ne i najstarije) u Europi.
  2. Sumersko piktografsko: 3100. PRNE
  3. Egipatsko piktografsko 3000. PRNE
  4. Akadsko klinasto 2500. PRNE
  5. Indijsko piktografsko 2200. PRNE
  6. Kretsko linearno 1800. PRNE
  7. Semitsko 1800. PRNE
  8. Feničansko 1100. PRNE
  9. Etruščansko 900. PRNE
  10. Kopsko 100. PRNE

Usudila bih se zaključiti da pismenost nije baš išla onako kako zvanična nauka otkriva, to jest, da je pismenost potekla iz Mezopotamije sa jugoistoka Europe. Po navedenoj kronologiji izgleda da se pismenost pra-Europe širila iz pravca sjevera prema jugu. Kako bi inače južna pisma bila gotovo najmlađa? Je li to razlog zašto se Vinča uporno stavlja pod tapet – jer ne ulazi u paradigme koje vladaju našom zvaničnom znanošću? Ako je tome tako, onda je to zaista sramota.

Prvo linearno pismo na svijetu

Zapisi Vinčanske kulture protežu se na više od 700 lokaliteta širom Balkana, što nam daje za naslutiti da je tadašnja kultura i te kako komunicirala između svojih enklava i vjerojatno (zbog dobro razvijene trgovine) i sa ostalim narodima tadašnje Europe.

Marija Gumbutac je otkrila da je Vinčansko pismo pravo linearno pismo s posebnim ritualnim značajem i znacima svojine određenog pisara, to jest, malih odstupanja pri svakom različitom rukopisu onako kako mi to danas imamo običaj pisati (svatko sa drugačijim osobni stilom rukopisa). Vinčansko pismo se koristilo i u religijske i u praktične svrhe i zasigurno je bilo kruna ondašnjeg Vinčanskog dostignuća. U preko 100 znakova Gumbutac je izdvojila 30 osnovnih znakova koji predstavljaju samu srž pisma te je odvojila 10 znakova koji su gotovo identični Kretskom linearnom pismu tipa A i mnogim drugim ranomediteranskim pismima.

Kulture Lepenskog Vira, Vučedola i Vinče predstavljaju jedne od najinteresantnijih arheoloških lokaliteta na našem prostoru. O Vučedolu i Lepenskom Viru ću pisati naknadno, a sada bih se željela pozabaviti nekim interesantnim umjetničkim izričajima Vinčanaca, pa vi sami prosudite je li ovo tipična neolitska kultura ili nešto više.

Vinčani su imali matrifokalnu kulturu, što znači da je ženska regenerativna moć bila obožavana, kao i priroda. Sve ženske figurice nađene u Vinčanskoj kulturi bile su bogato urešene: meandrima, volarima i crticama, dok je obožavana boja Vinčanaca bila crna i crvena i još se jako lijepo vidi na nekim od figurica. Zbog stiliziranih i ponavljajućih ureza na figuricama žena pretpostavlja se da je bila riječ o ranom ženskom pismu.

Razvoj Vinčanske kulture prekinut je na njenom samom vrhuncu u periodu od 2500 godine PRNE zbog infiltracije Indoeuropljana, čija je kultura bila patrijahalna, socijalno strukturirana, nomadska i ratoborna. Kultura miroljubivog svijeta Vinče, neopremljena za ratove i mobilizaciju, podlegla je najezdama ljudi s dijametralno obrnutim društvenim tekovinama.

Vinčanska religija lunarnog tipa s kultom Božice Majke, koja daje život, plodnost i regeneraciju, ustupila je mjesto ratobornim muškim bogovima i njihovim štovateljima. Dijelom je Vinča ostala u nama do danas kroz mitologiju, folklor, pismo, jezik, običaje, ali je njena važnost ostala gotovo zaboravljena i degradirana na „još samo jednu“ neolitsku kulturu bez većeg značaja. Kako tužno. Stara poslovica kaže: što se zaboravi to se ponovi, a mi smo polako i gotovo u potpunosti zaboravili na ovu kulturu. Vinča je nestala sa scene. S obzirom kako se ponaša naša civilizacija, ne bi me čudilo da se i nama „zaboravnima“ nešto tako dogodi i da na naše mjesto dođe netko drugi. T

 

 

48 komentara

Uskoči u raspravu

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code