AKTUALNI KOMENTAR GLAVNE TEME

U TREĆEM POLUVREMENU SVAKO MJESTO JE SVOJU FEŠTU IMALO

21. srpnja, 2018.

Sve blista u ovom, trećem poluvremenu slavlja Vatrenih. Sve je u sjaju. A, prozori, velikogoričke općine su zatvoreni! Otkazan je  doček, Brozoviću. Tati, Ivanu, bilo je, silno, žal: ‘E, moji Velikogoričani, zar je to moj Marcelo, zaslužio’? Ne,  nije. Svi su ovi – narodi, uz  Marcela. Slavlje  je palo u obiteljskom krugu. Lovren, koji i nije, ali je primljen kao Karlovčanin, slavio je na Kupi. Uz doček, dostojan, ovog velikog borca. Pivarić je ‘feštirao’  u Zelini. Tako je to bilo. Hrvatska se digla. Uz Vatrene. Hrabro. Energično. I, gotovo pola svijeta, lovilo je, naše treće poluvrijeme. Kolega Bauer  javlja ‘Športskima,’ iz Barcelone: ‘Čitava je Katalonija, drukala za Hrvatsku’! Naprijed! Mi, odgovaramo sami, za svoju povijest. Ne trebaju nam, niti smiju, pisati ju – drugi. I to je poruka ovog, post-festuma, najvećeg dometa hrvatskog predstavničkog nogometa. I, Dalića. I – Modrića….Vivat!

Napisao: Zvonimir Magdić

Više je hrvatske Vatrene izmorilo ovo – treće poluvrijeme, produžetaka za tri utakmice, poslije Mundiala, doma u Hrvatskoj, nego sve one silne tekme, igrane po Rusiji, uzduž i poprijeko. Pa, i na Crnom moru!

Slavlju  SP-srebra diljem  Hrvatske nikad kraja…

Ne dirajmo u slavlje. Ovakvog neće biti. Ne, svaki dan. Kad je tu, Milošću Božjom i nogometom Vatrenih, Iskoristimo ga. Uzduž i poprijeko. Diljem, Lijepe naše…Hrvatska. Tu si, s nama. Mi smo s tobom. I, još ni propala dok mi živimo.  Tolikih stoljeća, ja ih brojim, na osam.(Zvonimrova lađa).Vstalo se. U-stalo. Krstarilo. Pod hrvatskim  barjacima, čitavim uličnim trakama grbovlja: točkasti, kockasti, šahom podstaknuti, crveno-bijelim šarajući, Moskvom. Zadnji je tamo, od stranaca, naoružan, bio Napoleon. Ne, za dugo. Sada, i mi Hrvati. S crvenim tel-star – balunom! Uz  široki pljesak, koji je pratio svaki naš – iskorak. Bili smo, uzor. Športaši, od glave do pete. Vrnuli smo se, domu svom, ponosni,  kao vice-Prvaci. Hej, svijeta! Nazaj. Uz pratnju, zakaj ne – migova! Glory, glory, Aleluja! 550 tisuća Zagrepčana, samo njih, uz ceste, od ‘Tuđmana’ do Jelca, zbijeni kao kutije sardina, na nogama, uz pjesmi i ples, odani, strpljivi, ustrajni, nepokolebivi.Veliki. Čudo. Bio je to – Agram. Moj Zagreb.

I tu, nije kraj. Do samog početka. Idemo – dalše! Krećem, za našim Vatrenima, po njihovim prvim, čak i zadnjim dokumentiranim, štacijama.  Hoću debele zvučnike. Hoću izoštrene kamere, hoću  široko, kako se diše Slavonijom,  Banovinom. Likom. U Puli, na Rijeci, u kraljevskom Vara – ždinu. U Donjem Miholjcu. Ja sam, ovog trena u Brodu. Slavonskom, Jer, prek’ Save je Bosanski. Nikad nije četrdeset tisuća živih ‘duša’, bilo na dočeku sincu domaje. Bilo je Mandžukiću. Mario je sav u treptaju. Onakav, kakav je i na terenu. Za Kroaciju. Visok, uspravan, borben i kad se ‘ pije’. I –  pjeva. Borac. Junak Slavonije donje. Trg je Ivane Brlić – Mažuranić, uz njezine Regoče… zbijen radošću. Miroslav Škoro i Mario, u duetu: ‘Ne dirajte mi ravnicu…!’ A, gradonačelnik Duspara uručio je Mandži povelju grada. Prvi građanin Broda. For ever. Zauvijek.To je naš,  Super – Mario. Osjećajan, osjetljiv. Dubok.Sav je u stresu:“Vi ste nam, hrvatski narode, i vi, moji Brođani, dali silinom, čistu energiju, kojom smo drljali, po Rusiji. I, uzeli srebro od medalje. “Mario, više. Puno više. Vi ste, Vatreni, vice- PRVACI svijeta. A, Zadar? Pa, to je najhrvatskiji grad! Malen, ali nikom tijesan. Četvorica ‘vatrenjaka’, s ovih su obala. U pratnji brodica, brodova, barki, čamaca, plivača,veslača, zaveslaja –  na rivi, na Stanovima. Četvorica njih: Subašić, Modrić, Vrsaljko i Livaković. Ljudi, pa Zadar ima,  najboljeg nogometaša svijeta. Broj jedan. Zlatna lopta ruskog, ‘svajevo mira’. Genijalno. E, moj Messi! I, nije se zaboravilo na mladog, nesretno stradalog, Hrvoja Ćustića. Jasno, s Lukom bi, pod ruku, na selfi, čitav grad. Taj zanos vraća u daleka doba Rimskog imperija. Tu su se opijali, nektarom, rimski carevi. Koliko je duboka naša povijest, prije stoljeća sedmog! A, mislili su, da nas neće biti. Oduševljavao je glasnošću, širinom otvorenih očiju, živom iskrenošću, pjesmom Hrvata, Danijel  Subašić. Bio je, da ne kažem i nekaj drugo, nedostižan.To. Bio si  Danijele, Hrvatom, borio se za Hrvatsku, obranio Hrvatsku i Vatrene od onih, gadnih danskih i engleskih  elfera. A, kamo će ruka, na koji križ, to je tvoje. Bio si –  Hrvat. Velik.

Na brodu, u kočiji

A, Split! I tu se diše, onih pravih, duboko hrvatski. Riva je blistava, krcata. Jedan na drugom. Pedeset tisuća. Ne može više. Raspjevani! Kao nikad. A, tko će bolje od njih. Uz te silne klape kojima grla pucaju u glasnicama, neumorni. Oduševljeni. Vatreni će opet, na Poljud!. Gradonačelnik Krstulović je pri stisku ruku splitskim Vatrenima. Kaliniću, Striniću, Rebiću, Perišiću i Bradariću. Oni su uplovili na Rivu, brodom. Ni pljusak, nije micao Splijećane Marka Marulića, u dubokom nastavku povijesti, s mjesta. Sve je – plovno – na pisti. Grad je na nogama. Lovre Kalinić je produžio do Solina. Jer, svoje –  srebro –  namijenio je svom didi Anti.( Ante, Ante…’!). I, ta  Salona, starih vremena – danas –  ima svjetsko srebro. Bravo! Sjetio sam se onih, gadnih ‘ partizanskih’ dana, i maršom, Maksimirskom Dinamovaca i Hajdukovaca. Ruku pod ruku. Uz kliktaj: „Zagreb, Split, Sarajevo, Zemun, Subotica…!“ Od, pedesete, Dalmacija je, opet, postala pradomovina Hrvata. Tu su se, nekad spuštale  Tuga i  Buga  i ona petorica  braće…Hrvata.

Sad je – opet –  velika scena, baš, tu. Idem, još malo do –  kraljeva. Varaždin. Jedno vrijeme glavni grad Hrvatske. Mislim, prije Zagreba. Tu je,  i veliki  šef. Dalić. Brani se:’ Ja sam Livnjak, ali je  moja životna postaja, Varaždin. Plačem od sreće, Varaždinci su me oduševili’. I, nije sam. Doveo je, ni manje ni više, Čavoglavca, junaka hrvatske otporničke pjesme, Thompsona. Veliki dan. A neki, jasno, antihrvati, od palca do lude glave, udaraju po Thomposnu kao ‘trovaču’ ovoga što nas okružuje. Hrvatske sreće. Taj je, uistinu – ‘mad’. Lud. Tu je, baš njemu, Marku, u ovom hrvatskom zanosu, mjesto broj jedan. Nisu ga u autobus vice – prvaka svijeta, ukrcale vile! Ne! Oduševljeni Vatreni. On je, njihov čovjek.Idol. I –  milijuna Kroata. Taj se mora upitati, javno:tko sam ja? Ja velim. Nitko. I, ništa. Zagorci znaju kak’ se to popeva. Zlatko i Marko, u duetu. Junaci, naši. Hrvatska vas neće zaboraviti –  nikada! Omiš, na ušću Cetine u Jadran, sretniji nego ikad. Zbijen na svojim kalama, raširenih je ruku, zgrabio Ivana Perišića. Pa, on je bio naše ‘krilo smrti’. Strijelac. Tri gola. Ruskog mundiala. Ima cijenu, nebeskih visina. Inter ga ne želi prodati. Bez ‘ astronomije. ‘Ponude cure. I, Mourinho. Događaja, koji se nikada neće zaboraviti. Na pretek. Svako misto svoju feštu ima. Omišani, naši…To! A, ‘Splićani’ su se spustili u Imotski. Uz Škoru – ludnica. Njih pet. U tom sam gradu kupio vino, etiketirano,  slikom Ante Pavelića. Ludi grad. Taj, ima CRO-daha! Labinjani su digli, na ramena, Ćorluku. Nije ga bilo  – čvrsto, u Dalića. Ali, on je zlatna faca, ovih Vatrenih. Pojam. I, jasno, Rabac. Tu je Vedran, doma. Ima ključ od igrališta i može trenirati, kad hoće. Sesvetski se Kraljevec, okupi oko Realovog miljunaša, Kovačića. Bio je na svoj način, Mateo, pobožan. Smiren.Tako i igra – smireno. Pametno. Nije čudo, s ‘ pola minutaže’, srebreni svijeta. Vice-Prvak svijeta. Bravo! No, jer je takav, čitavoj je  –  ‘provinciji’ –  kako bi rekli u Imperium romanumu, dao najviši ton, plavokosi Vida. Razigran, u svakom trenutku. Kad je na terenu, ne da brani, otima, da bi trenutak kasnije, odlazio, po hrvatski gol! Srca, koje ne puca. Vječni mladac. Hrvatina!. Osječanin.  Donji Miholjac – rodom. I tu je, sve bilo na nogama.  Vida, njihov dečec. Svjetine, Slavonaca, za izvoz. Zar neće baš on, s Vukojevićem, ustati i protiv samog Putina. Stao je, uz svoju Ukrajinu. On je bio igrač Dinama, iz Kijeva. I, odan je svojoj radnoj domaji. Sad je u Besiktasu. A, Miholjac! Ušetao je,  a kako bi on drugačije – kočijom. Sa sinekom, koji je oduševio sve,   trčeći, bos na moskovskoj travi.  Stojeći, široko raširenih ruku, raspjevan,razdragan. Sa škrlakom, opletnim hrvatskom trobojicom. Mit. Miholjac. Upamtite – Hrvatska. Vida. I, da se ovo ne zaboravi: hrvatskim je barjacima, okićena  rodna kuća Luke Modrića, pokraj Zadra, u Zatonu Obrovačkom. Veliki potez. Jači od tolikih s kojima je Luka dotjerao, jasno,  s Vatrenima do kralja svjetskog nogometa. Zlatna lopta ruskog Mundiala! Hrvat! Rušili su ju, istjerali iz nje, Modriće – četnici. Srpski dobrovoljci. Sve blista u ovom, trećem poluvremenu slavlja Vatrenih. Sve je u sjaju. A, prozori, velikogoričke općine su zatvoreni! Otkazan je  doček, Brozoviću. Tati, Ivanu, bilo je, silno, žal: ‘E, moji Velikogoričani, zar je to moj Marcelo, zaslužio’? Ne,  nije. Svi su ovi – narodi, uz  Marcela. Slavlje  je palo u obiteljskom krugu. Lovren, koji i nije, ali je primljen kao Karlovčanin, slavio je na Kupi. Uz doček, dostojan, ovog velikog borca. Pivarić je ‘feštirao’  u Zelini. Tako je to bilo. Hrvatska se digla. Uz Vatrene. Hrabro. Energično. I, gotovo pola svijeta, lovilo je, naše treće poluvrijeme. Kolega Bauer  javlja ‘Športskima,’ iz Barcelone: ‘Čitava je Katalonija, drukala za Hrvatsku’! Naprijed! Mi, odgovaramo sami, za svoju povijest. Ne trebaju nam, niti smiju, pisati ju – drugi. I to je poruka ovog, post-festuma, najvećeg dometa hrvatskog predstavničkog nogometa. I, Dalića. I – Modrića….Vivat! T