SVJEDOK EPOHA NEVEN BARAČ

U PBZ-u ZBOG DINAMA SMIJENILI SU ME ANTE MARKOVIĆ I JURE BILIĆ

26. srpnja, 2014.

Svjedoci epoha, uspomene najpoznatijeg hrvatskog bankara Nevena Barača 13. dio

Zabilježio i snimio: Dražen Stjepandić

Došli smo do trinaestog nastavka ekskluzivnog feljtona Svjedoci epoha u kojem se prisjećamo uspomena najpoznatijeg hrvatskog bankara Nevena Barača. Gospodin Neven Barač je dobro zagrabio u referate iz vremena dok je bio generalni direktor Privredne banke Zagreb i iznio nam je mnoge podatke o poslovanju te banke i privrednim prilikama u nekadašnjoj SR Hrvatskoj i Jugoslaviji na početku osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Krajem 1981. Nevenu  Baraču  je dodjeljen i treći mandat generalnog direktora te nekada najveće poslovne banke u bivšoj Jugoslaviji i ubrzo nakon toga početkom 1982. njegovo radno mjesto generalnog direktora je bilo ukinuto.

Jedan od ljudi koji su provodili odluku tadašnjih najmoćnijih drugova u nekadašnjoj SR  Hrvatskoj bio je Ante Marković, koji je početkom 1981. iz Rade Končara tek  bio došao na položaj predsjednika Izvršnog vijeća Sabora SR Hrvatske, odnosno republičke vlade.

NAJVEĆA POSLOVNA BANKA U JUGOSLAVIJI

Koncem sedamdesetih godina PBZ čvrsto stoji na čelu jugoslavenskih banaka kao osnovna banka. Znači PBZ je tada bila najveća osnovna banka u Jugoslaviji. Veća od Investicione banke Beograd i Beogradske banke koje su dotad bile na čelu. Ostvarila je impresivan rast u razdoblju 1974.-1982. od 1800 posto porasta aktive. U tom razdoblju rast aktive jugoslavenskih banka je bio 900 posto, a hrvatskih 1100 posto. Naravno po tekućim cijenama uz utjecaj inflacije. Izgradnja naftovoda Omišalj-Sisak- Bosanski Brod-Pančevo, izgradnja petrokemije izazvao je interes kod američkih banaka i američke države. Nije ih trebalo zvati, pratili su zbivanja u Hrvatskoj, kao što i danas prate.

Nizinska  pruga za Rijeku, kanal Sava-Dunav, veličina INE, njena snaga u financijama i bušenju u inozemstvu bili su faktori koji su držali INU, PBZ i Hrvatsku visoko i u svjetskim razmjerima.

BROJNE INVESTICIJE

Ako je akumulacija Naftaplina, dijela INE iznosila u planu razvoja SR Hrvatske za razdoblje 1975. do 1980. 61,5 posto akumulacije SR Hrvatske i ako tomu dodamo značajnu akumulaciju Rafinerija Sisak i Rijeka onda je akumulacija INE iznosila više od 85% od ukupne akumulacije SR Hrvatske.  Ukupni dug Hrvatske iznosio je 3,5 milijardi američkih dolara od toga je na PBZ otpadalo 2,9 milijardi. Dug  se mogao  riješiti u cijelosti sposobnom politikom putem kupnje toga duga u diskontu.  Kad sam Martina Katičića koji je 1992. bio generalni direktor PBZ-a pitao zašto ne izvrše otkup duga obzirom da je diskont bio vrlo visok, on je rekao da je to zabranila Narodna banka  s obrazloženjem da bi to utjecalo na inflaciju, što je vrlo dvojbeno i sporno. Cijena hrvatskog duga je bila oko 20 posto od nominale. Koncem 1990. godine dug Republike  Hrvatske je iznosio 3,5 milijardu dolara u čemu je PBZ sudjelovala s 2,9  milijardi dugoročnih uključujući i  šesto milijuna dolara kratkoročnih kredita. Kratkoročni krediti pokrivali  su  cijelu bivšu Jugoslaviju  i odnosili su se na kreditne linije za financiranje uvoza sirove nafte. Ostala zaduženja odnosila su se na razvojne programe komitenata PBZ-a od čega je oko 80 posto otpadalo na INU. Ivesticije u Rafinerije Sisak i Rijeku, poslije čega više ulaganja u te rafinerije nije ni bilo, naftovod, u nuklearku u Krškom, u dijelu koji je bio u vlasništvu SR Hrvatske i niz manjih industrijskih postrojenja kao: Tvornica papira Zagreb, Sait Udbina, Željezara Sisak, Borovo, Babin Kuk, koksara Bakar, Đuro Đaković Slavonski Brod… Svi ti programi inicirani su od strane investitora u suradnji s PBZ-om. Nitko sa strane nije odlučivao o investiranju, vlada odnosno tadašnje Izvršno vijeće Sabora SR Hrvatske, osim u slučaju izgradnje Jugoslavenskog naftovoda gdje je odluku donijelo Predsjedništvo CK SK Jugoslavije. Participirali su u donošenju društvenog plana razvoja, a kojim su utvrđeni pravci razvoja.

BANKE KAO CENTRI MOĆI

Banke u Jugoslaviji su bile servis udruženog rada i građana i nisu bile profitne organizacije, dapače, težile su da sa što manjim davanjima opterete korisnike kredita, ali uz sve to i dalje su bile tretirane kao centri moći i redovito su bile predmet kritike jer navodno nisu shvaćale svoju ulogu u socijalističkom društvu. Mi tada u bankama bili smo u poziciji da se branimo od uopćenih kritika da nismo dvoljno samoupravni. Jednom prilikom našao sam se tako u Ličkom Osiku u tvornici Mol koja je  spadala u vojnu industriju i njeni direktori su bili redom generali, koji bi se u prosjeku zadržali na mjestu direktora oko tri mjeseca.  Do 1974. izmjenilo ih se ravno 17. Tvornica je bila pod ingerencijom Saveznog sekreterijata za norodnu obranu. Izvršno vijeće sabora SR Hrvatske dogovorilo da SR Hrvatska Mol otkupi od vojske i tako je postao samoupravni subjekat, kako se to tada zvalo. Za direktora je postavljen Sveto Orlović i imali smo sastanak o tekućim problemima. Poslije sastanka domaćin je priredio ručak, odličnu ličku janjetinu. Na ručku su bili lički rukovodioci od predsjednika partije, općine do potpredsjednika Sabora, predsjednika Komore Milana Rukavine Šaina i Ćire Bukovića koji je uvijek odlično kotorao u jugoslavenskoj politici, ali više se ne sjećam što je točno tada bio. Razgovarali smo o raznim temama i među ostalim i o bankama. Domaćini su bili suzdržani jer se nisu  htjeli zamjeriti ni jednoj ni drugoj strani, druga strana smo bili mi predstavnici PBZ-a čiju su imali podršku. U jednom trenutku sam se obratio Ćiri Bukoviću koji je kritizirao banke:

-Druže Ćiro, mi u PBZ-u se trudimo da u praksi provedemo ono što je u zakonima napisano i ono što su intencije i ciljevi za čije se ostvarenje zalaže partija i cijelo društvo. Koliko uspijevamo o tome neka drugi sude, mi naravno vjerujemo da u tome jako uspijevamo. Ne kažem da nema pogrešaka koje se vide sa strane, mi da ih vidimo i ukonili bi ih.  Zbog svega toga predlažem ti da dođeš u PBZ i da ti iznesemo detalje, da vidiš kako smo organizirani, kakva nam je poslovna politika i kakav nam je odnos prema udruženom radu, kakva je intencija u budućnosti, pa da nam ti kažeš konkretno što nije dobro, što nije dovoljno dobro i što treba i kako postaviti. Da nam pomogneš.

Prihvatio je prijedlog i došao je nakon par dana. Objasnili smo mu kako smo banku zamislili kao asocijaciju i servis udruženog rada.

– E sad ću ja vama reći što smo mi mislili kad smo pisali Ustav-rekao je Ćiro Buković.

U tom vremenu banke su bile stvarno  centri moći obzirom da su poduzeća bila nisko akumulativna, kako  zbog tehnološke zaostalosti i niske produktivnosti, tako i zbog visokih nameta od strane države. Ako ti centri moći, bilo u kojoj se sferi nalazili, postanu monopoli, onda to postaje problem društva. Centralizacija i monopolizacija uništavaju konkurenciju, a bez konkurencije nema demokracije, nema nadmetanja, nema novih ideja i napretka.

KREDITIRANJE UVOZA SIROVE NAFTE

Do novca nije bilo lako doći, ali smo koristili sve načine koji su nam bili na raspolaganju. Realan problem je bio osiguranje dugoročnih sredstava za financiranje investicija. Pri tome smo pratili sve uredbe i odluke  Savezne vlade.   Tako je  u inozemstvu bilo zabranjeno zaduživanje osim kratkoročnog, pa smo  koristeći uredbu SIV-a da uvoznici i prerađivači nafte mogu uzimati kredite i I s njima  plaćati naftu, a često se radilo i o drugim uvoznim sirovinama. Nije bilo rečeno na koji rok kredit treba biti, ali je bilo rečeno da će kod povrata kredita država osigurati devize. U dogovoru s INOM prijavili smo Narodnoj banci Hrvatske kredit za financiranje uvoza nafte na rok otplate od deset godina i ne sjećam se više koliku kamatu. Svakako u granicama određenim od Narodne banke Jugoslavije. S tim kreditom smo platili naftu, a kad je nafta prerađena, prodana i naplaćena ostvarena sredstva smo oročili u PBZ-u i to nam je služilo za odobrenje kredita za daljnje investicije.  Banci koja bi nam odobrila kredit uvijek je rečeno za koju će se investiciju upotrijebiti i dat im je uvid iz investicijskog programa. Nastojali smo što manje imobilizirati sredstava, prvo, da sa što više sredstava raspolažemo, a drugo, da smanjimo troškove i budemo jeftiniji u maržama i kamatama na kredite. Pa smo 1980. i 1981. smanjili osnovicu za uplatu obvezne rezerve.

VELIKI RAST

Tijekom 1980-te PBZ je investicijski bila vrlo aktivna. Investicije u tadašnjoj SR Hrvatskoj su iznosile 247 milijardi tadašnjih dinara ili 2,3 milijarde dolara. Odtoga je na investicije u kojima je bila uključena PBZ otpadalo 165 milijardi tadašnjih dinara ili 68 posto od svih investicija u SR Hrvatskoj. Najveći zahvat je bila DINA sa 1,2 milijardi američkih dolara ulaganja. Investicijska, ali i ukupna poslovna aktivnost se odvijala u dosta nepovoljnim uvjetima. Prije  svega inflacija je rasla iz godine u godinu da bi 1980. dosegla stopu od 30 posto godišnje. Pogoršani su rezultati razmjene sa inozemstvom koji će rezultirati deviznim deficitom u transakcijama s inozemstvom u dvostrukom iznosu u odnosu na na planirani nivo na razdoblje 1976.-1980., a planirani nivo je za cijelu Jugoslaviju iznosio 4,7 milijardi dolara.

Porast BDP-a je iznosio 6,4  posto prema planiranom od 7, 5 posto. Zaposlenost je imala rast od 4 posto, prema  planiranoj od 3,5 posto, a produktivnost rasla je  po stopi od 2 do 2,5 posto prema  planiranoj od 3,9 posto. U  takvim uvjetima PBZ je ostvarila visoki rast. Sama bilanca je povećana s 5, 2 milijarde dinara u 1970. na 102 milijarde u 1979. godini. Gotovo dvadeset puta više. U ukupnom potencijalu banaka u SFRJ je participirala sa 6 posto, a u SR Hrvatskoj sa 26 posto.

DEVIZNO TRŽIŠTE

Privredne reforme koje su se u Jugoslaviji smjenjivale kao na tekućoj vrpci nisu donijele poboljšanje gospodarstva u državi. U veljači 1980. nestaje devizno tržište jer  Narodna banka Jugoslavije više nije izlazila na tržište i nije pokrivala  potražnju za devizama koja je stalno bila veća od ponude.  Po tadašnjim zakonima o deviznom poslovanju Narodna banka Jugoslavije je bila odgovorna za deviznu likvidnost zemlje u cjelini, pa i svakog pojedinog subjekta, ali ti zakoni su bili prazno slovo na papiru. Život se počeo  intezivno zagorčavati, naročito poduzećima ovisnim o inozemnom tržištu sirovina i repro materijala. Dostupnost financijskom tržištu gotovo se ugasila. Ostala je još mogućnost  korištenja kratkoročnih kredita na rok najviše 180 dana, da bi i  ta mogućnost kasnije usahla. INA, kao najveći proizvođač i uvoznik sirove nafte  i PBZ kao njen kreditor mogli su se snaći izvozom, ali država je zabranila izvoz nafte i umjetnih gnojiva. Kako se ponašala država prema Hrvatskoj i INI ilustrira i slijedeći podatak. Potrebe za uvoz sirove nafte u siječnju 1981. odlukom SIV-a utvrđene su u vrijednosti 184, 8  milijuna dolara od čega su INA i PBZ trebale osigurati 106 milijuna dolara. INA  uvesti, a PBZ platiti iz kratkoročnih kreditnih linija koje će sama osigurati u  inozemstvu. Istim zaključkom SIV obvezuje  Narodnu banku Jugoslavije da osigura devize po dospijeću kreditnih linija kojim  je nafta plaćena i Narodna banka Jugoslavije je preuzela tu obvezu. Međutim, kad je nafta  uvezena i prerađena SIV-u su napisali pismo da ne preuzimaju nikakvu deviznu obvezu. Kad je u proljeće 1981. održan sastanak predstavnika svih jugoslavenskih banaka s tadašnjim ministrom financija  Jankom Smoleom na kojem je dominiralo  pitanje  osiguranja deviza za uvoz nafte i ponašanje Narodne banke Jugoslavije. Smole je odgovorio doslovno: “Drugovi vama je poznata da država nije solidan partner.”   Tako je rekao pred sto ljudi.

DEVIZE ZA UVOZ NAFTE

Odlukom te iste države sve devize ostvarene u izvozu morale su biti doznačene Narodnoj banci Jugoslavije u devizne rezerve SFRJ. Ta odluka se nije odnosila na devize ostvarene neidentificiranim prilivom što se odnosilo samo na turizam, odnosno na  individualne  inozemne goste  koji su u vlastitom aranžmanu dolazili na ljetovanje  i plaćali su svoj boravak u hotelima. Taj priliv nije uziman u obzir kod donošenja te odluke.  Ostali turisti koji su dolazili u aranžmanima nisu spadali u tu kategoriju. No, ubrzo su se dosjetili jadu, pa su od SR Hrvatske zatražili da i te devize šalje u Narodnu banku Jugoslavije.  Zauzvrat obećali nešto što je našoj vladi zvučalo kao osiguranje deviza za uvoz nafte. Radilo se o pozamašnjoj cifri njemačkih maraka.   Uvjeravali smo potpredsjednika Izvršnog vijeća Sabora SR Hrvatske druga Vijeku Čemerića  i pismenim putem da ne pristane na to jer će to biti prevara, ali nije nas poslušao  i  Hrvatska je ostala i bez tih deviza. To je od Izvršnog vijeća SR Hrvatske tražio Gojko Ubiparip potpredsjednik SIV-a, koji je na to mjesto došao po kvoti iz BiH, a prethodno je bio direktor Elektro Bosne Jajce, koja je gotovo cijelu svoju proizvodnju izvozila, ali Gojko Ubiparip se nije držao ne dogovora, nego ugovora, pa su bili zasuti tužbama kupaca. Kad je isti taj Gojko Ubiparip postao potpredsjednik SIV-a onda su strani kupci od Elektro Bosne pitali kakva ste vi država vam je jedan gusar potpredsjednik vlade. Doslovno tim riječima.

HRVATSKA NAFTA ZA DINARE, A SRBIJANSKI I BOSANSKI UGLJEN I STRUJA ZA DEVIZE

Od početka 1981. pod oznakom -strogo povjerljivo -trajala je stalna prepiska između Izvršnog vijeća Sabora i PBZ-a na temu osiguranja deviza za uvoz sirove nafte i kompenzacije troškova zbog korištenja kratkoročnih kredita. Nivo kreditnih linija dosegao je 600 milijuna dolara. Izvršno vijeće Sabora je bilo najisturenije pa i najodgovornije prema javnosti, ali se moralo konzultirati sa kockicom, kako su zvali zgradu CK SKH i onda provoditi ono što je tražila kockica. U svakom slučaju Hrvatska se nije morala složiti da prodaje svoju naftu za dinare, a kupuje bosanski ili srbijanski ugljen u devizama, a niti je morala, čak ni smjela zbog svojih interesa pristati da se odrekne neindetificiranog deviznog priliva i da pristane da INA plaća uvoznu  naftu za potrebe Jugoslavije svojim zaduženjem u inozemstvu, ali je na sve to ipak pristala.

Tada početkom 1982. ministar finacija SFRJ bio je Pera Kostić i on nam je na sastanku u Zagrebu vezno za temu  nafte  i zaduženja oko nafte, te kompanzacije nadoknade kredita korištenih za uvoz nafre INI  rekao: “To što ste napravili je greška, ne znam jesi li to odlučio ti Pero, mislio je na Petra Flekovića predsjednika Izvršnog vijeća Sabora ili je to odlučio Barač, ali krivo ste napravili.” Nije odlučio ni jedan.

TREĆI MANDAT

Koncem  prosinca 1981. približavao se kraj mog drugog mandata na mjestu generalnog direktora u PBZ-u. Zatražio sam prijem kod kadrovika CK SKH druga Vjenceslava Kovačevića, zvanog drug Venci, koji me odmah primio i nakon par kurtoaznih rečenica doslovno sam mu rekao:

– Druže Venceslave ja sam došao reći da mi  u svibnju istječe mandat generalnog direktora PBZ-a Zagreb i da se ne želim dalje kandidirati. Došao sam na vrijeme vas obavjestiti da potražite zamjenu.

– Zašto?-slijedilo je njegovo pitanje.

Nisam htio odgovoriti zašto, nego sam se izgovarao osobnim razlozima i zasićenošću. Rekao sam mu neka obavjesti Predsjedništvo CK SKH i još sam dodao da je to moj definitivni stav.

Drug Venci me nazvao nakon par dana.

– Imali smo proširenu sjednicu Predsjedništva i ja sam obavjestio drugove da si bio kod mene i o čemu smo razgovarali i što je tvoj stav.  Jedinstveni stav Predsjedništva CK SKH je da ti moraš ostati u PBZ-u na istoj funkciji i treći mandat- rekao mi je drug Venci.

– To ne dolazi u obzir- odgovorio sam-uostalom mogu li ja ćuti od drugova iz predsjedništva što se to od mene očekuje u trećem mandatu, pa da ja kažem može li se to ispuniti i ako može pod kojim uvjetima kao  i jesu li oni u Predsjedništvu CK SKH spremni prihvatiti te uvjete. Ovo su ozbiljne stvari i ne mogu se rješavati kako to tamo netko misli.

Nakon toga drug Venci me opet telefonski obavjestio da će se samnom obaviti razgovor u vezi tih pitanja drugovi Jure Bilić predsjednik Sabora SR Hrvatske i Petar Fleković predjsednik Izvršnog vijeća Sabora SR Hrvatske.

Sa Jurom  Bilićem o tome nisam nikada razgovarao, a Pero Fleković me pozvao u svoj kabinet.

–  Slušaj- rekao mi je Pero Fleković -što se tiče tog trećeg mandata, pa vidiš kakva je situacija,  ima 102 razloga koji govore da ti to moraš prihvatiti.

MOJA SMJENA, ANTE MARKOVIĆ I DINAMO

Vratio sam se u PBZ i zamolio sam članove Izvršnog odbora koje sam mogao okupiti i obavjestio sam ih o svom stavu i vođenim razgovorima. Rekao sam  da trebaju imati na umu  da će Jure Bilić biti predsjednik Predsjedništva CK SKH, a drug Jakov Blažević napušta položaj predsjednika republike, a dolazi drug Marijan Cvjetković. I da su to dadatni razlozi za moju odluku. Njihov stav je bio da moram ostati i dalje i da se samo tako može riješiti situacija u koju je zapala INA i posljedično i PBZ, te da će oni u kompletnom sastavu ići u CK. Mislim da je sedam-osam članova PBZ-a bilo i u CK SKH.

Netko se sjetio da u PBZ-u i među našim komitentima provede anketu izjašnjavanja za mene kao generalnog direktora, kao da je to moglo utjecati na moju odluku. Osim Plave lagune Poreč svi su se u anketi izjasnili da trebam ostati i dalje generalni direktor PBZ-a.

Istodobno su dolazili i glasovi izvan kuće da meni ne treba dozvoliti treći mandat.   Poslije svega sam se ipak javio na natječaj za treći mandat, ali kao što sam pretpostavljao prije toga, kad se vlast u SR Hrvatskoj promijenila slijedio je pritisak da me se smijeni. A tek nakon što sam bio izabran za treći mandat.  Na sjednicu Izvršnog odbora PBZ-a došao je Ante Marković kao tek izabrani novi predsjednik Izvršnog vijeća SR Hrvatske sa zahtjevom da me se smijeni jer je to zaključak političkog rukovodstva SR Hrvatske.

Odgovor Izvršnog odbora je bio da treba najprije utvrditi zašto i kako je došlo do tog stanja? Te tko je koliko kriv za sve to? Tako je Ante Marković otišao neobavljena posla. Uslijedio je ubrzo i drugi sastanak Izvršnog odbora na koji je opet došao Ante Marković i zatražio je ispred Izvršnog vijeća Sabora SR Hrvatske da svi prisutni osim članova Izvršnog odbora PBZ-a napuste prostoriju. Onda je saopćio da traži moju smjenu, a ako to Izvšni odbor neće da će me uhapsiti. Na to su mu članovi Izvršnog odbora odgovorili da me opet neće smijeniti, a ako me zatvore da će oni svaki pojedinačno podnijeti ostavke na položaje direktora u svojim poduzećima i zajednički otići u CK i objasniti sve o događajima  vezanim za PBZ i mene. Opet je Ante Marković otišao neobavljena posla. Onda je sazvan sastanak Koordinacije SR Hrvatske koji su činili predsjednici: CK,  Sabora, Izvršnog vijeća, Socijalističkog saveza radnog naroda, Saveza boraca… Tema sastanka PBZ jer ne izvršava obveze prema inozemstvu.  Ustvari se radilo o obvezama poduzeća koja su se zadužila preko PBZ-a, a koja zaduženja su bazarina na dozvolama koje su se dijelile po republikama odlukom Savezne skupštine, a republike po svojim kriterijima na subjekte. U svim dozvolama, a i u zakonima je pisalo da će devize za otplatu moći kupiti nha deviznom tržištu, a deviznog tržišta nije bilo. Uz to tim dužnicima kao što su bili INA, poljoprivreda i slično zabranjen je izvoz njihovih proizvoda, pa kako da dođu do deviza I vrate kredite  Suglasnost za takve odluke o zaduženju morale su dati sve republike, pa I Hrvatska, a PBZ nije bila republika Hrvatska niti ju je predstavljala niti ju je predstavljala, niti ju je tko išta pitao. Članovi Izvršnog odbora PBZ-a a koji su istovremeno bili i članovi  CK SKH bili su također pozvani na taj sastanak. Oni su unisono branili stavove PBZ-a iznoseći objektivnu situaciju kojoj PBZ svojim postupcima nije nimalo doprinjeo. Na takvu njihovu obranu osvrnuo se drug Mika Špiljak, također prisutan.

– Pa drugovi ako je tako kako drugovi iz PBZ-a kažu onda čovjeka, tj. mene, treba odlikovati, a ne ga smijeniti.

Na to je riječ zatražio drug Josip Vrhovec.

– Drugovi, mene ne brine PBZ, nije to problem nego se nama kroz Dinamo vraća sedamdesetprva-rekao je Josip Vrhovec.

A ja sam tada bio predsjednik Dinama.

Nastla je tišina. I onda je predsjedavajući Jure Bilić na to rekao

– Pa ajde to nekako riješite.

Tako je nakon šest sati sastanak bio završen. A za sutradan je bila sazvana sjednica Izvršnog odbora i Skupštine PBZ-a. Prijedlog Izvršnog odbora Skupštini je bio: ukida se mjesto generalnog direktora.

Prijedlog je bez diskusije bio prihvaćen. Sutradan su takvu vijest objavili Večernji list i Vjesnik,  a onda je Jure Bilić zvao iste te novine i tražio je da napišu da sam smjenjen što su oni dan kasnije i objavili.