U  DUBROVNIKU 1974.  NIJE BILO NEZAPOSLENIH

U DUBROVNIKU 1974. NIJE BILO NEZAPOSLENIH

3. siječnja, 2014.

 

9 rec excel1281857970107

Svjedoci epoha, uspomene najpoznatijeg hrvatskog bankara Nevena Baraća 8.dio

 

 

Zapisao: Dražen Stjepandić

Evo nas pred osmim nastavkom ekskluzivnog feljtona Svjedoci epoha, uspomene  najpoznatijeg hrvatskog bankara Nevena Baraća. U ovom nastavku prisjećamo se ljudi i događaja od 1974. pa do kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

U toj epohi Neven Barać prelazi iz Dubrovačke banke na mjesto generalnog direktora  Privredne banke Zagreb. Za vrijeme svog mandata smatra da je uspio promijeniti mentalietet i birokratski pristup poslovanja banke koja je postal najveća u Jugoslaviji.

U to vrijeme,  događale su se neke pojave o kojima danas možemo samo sanjati. Primjerice u Dubrovniku 1974. nije bilo nezaposlenih, a sva poduzeća radila su bez gubitaka. Tih sedamdesetih dok je Neven Barać bio prvi čovjek PBZ-a preko te banke u Hrvatsku je plasirano više od dvije milijarde dolara stranih investicija.

Sjećanja Nevena Baraća su kao povijest privrednih i političkih odnosa u Hrvatskoj u posljednjih četrdeset godina. 

 

DUBROVNIK  1974.

U Dubrovniku 1974. političke i gospodarske prilike su bile stabilne. Riješeno je bilo pitanje “grešnika” iz 1971. Turistički objekti su bili završeni i stavljeni u pogon. Nije bilo nezaposlenih niti poduzeća koja posluju s gubitkom. Dubrovačka banka je bila stabilna sa sve većim rastom temeljenim na sve većem  povjerenju proisteklim iz politike banke koja se provodila. Moto banke je bio da se banka može razvijati i rasti samo ako oko sebe ima stabilnu privredu sa stalnom težnjom da se širi i razvija, a  koju banka mora i treba poduprijeti sredstvima kako za investiranje tako i za tekuće poslovanje. Rast obujma poslovanja privrede donosio je veću dobit poslovanja poduzeća i zaposlenima veće prihode i to se sve slijevalo u banku jačajući njen potencijal. Stabilnost i sigurnost banku je širilo  u nova područja poslovanja donoseći nove komitente. Imali smo zagarantiran rast. Ostvareni efekti jačali su povjerenje u banku kod privrede i građana. Imali smo dobar dio štediša iz primorskog dijela Crne Gore i Trebinja. Autoritet Dubrovačke banke je stalno jačao. U jugoslavenskom bankarstvu bili smo svijetla točka, garancije Dubrovačke banke su visoko kotirale u Jugoslaviji i pomalo u inozemstvu. Sa strane površno gledano izgledalo je kao da se sve odvija samo po sebi.

 

LIJEPA EPIZODA U DUBROVAČKOJ BANCI

Dvije godine koliko sam planirao ostati u Dubrovniku su brzo prošle. Posao i uspjeh su nas sve zanijeli. Osobno osjećao sam se zadovoljno. Partija i vlast su podržavali naš rad, sa svima sam bio u dobrim odnosima, ali s nikim prijatelj izvan ureda osim s Antom Vetmom i Ivicom Petrušićem. Ante Vetma je tada bio gradonačelnik Dubrovnika, a Ivica Petrušić je bio šef pravnih poslova u Dubrovačkoj banci. Ante Vetma me je nakon mog odlaska nasljedio u Dubrovačkoj banci. Nažalost naši odnosi su se ubrzo nakon mog odlaska iz Dubrovnika pokvarili nikad više nisu bili iskreni kao prije toga. Ljudi zaposleni u Dubrovačkoj banci ostali su mi u srcu. Bila je to krasna epizoda, među najljepšim u mom životu.

 

PBZ JE HTIO UNIŠTITI INU

Ivo Perišin mi je predložio da preuzmem Prvivrednu banku Zagreb i prostao sam. Nije me bilo strah preuzeti veliku banku.  Ne znam je li se radilo o želji za karijerom? Novim izazovima? Velika banka? Nešto me posebno privlačilo i otišao sam iz Dubrovnika u Privrednu banku, koju sam smatrao velikim dužnikom i krivcem za ono što su napravili INI. S posebnom gorčinom mislio sam na Privrednu banku, Ininu banku. INA se vezala samo za Privrednu banku Zagreb, istina tada u Hrvatskoj tada nije bilo izbora. Veliki obujam poslovanja Ine, ambiciozan program razvoja s velikim ulaganjima u domaćem i stranom novcu druge banke je tjeralo od INE.  Privredna banka u trenutku velikog uspona Ine, da bi riješila svoje probleme s likvidnosti, na prevaru koristeći povjerenje i neznanje pomoćnika generalnog direktora za sektor razvoja, a koji je istovremeno bio i predsjednik Upravnog odbora Privredne banke Zagreb, podmeću na potpis tom istom Stjepanu Korenu dokument kojim prisiljavaju Inu da preuzme Tvornicu umjetnih gnojiva u Kutini, podmeću i obvezu Ine prema Privrednoj banci u visini od dvije milijarde dinara bez osnova. Tu je preuzetu obvezu trebalo ispuniti u roku od tri mjeseca, što je i učinjeno i s tim je likvidnost Ine u jednom danu došla na nulu. Zbog tih poteza aparata Privredne banke Ina je postala nelikvidna, poremetilo je sklad poslovanja i dovelo je Inu skoro do raspada. Privredna banka koja je nagovorila Stjepana Korena da potpiše taj famozni akceptni nalog mirno je gledala agoniju Ine dijeleći savjete kako treba poslovati zaboravljajući svoj gusarski postupak. Smijenjeni su generalni direktor Ine Ante Milković i pomoćnici Stjepan Koren i Juraj Puklek. Počela je kalvarija Ine u daljnjem trajanju od šest godina. Nitko nikoga u Jugoslaviji nije tako podmuklo i gnjusno pokušao uništiti i razbiti  kao što je pokušala Privredna banka svog najvećeg komitenta Inu. E sad, meni se kao jednom od osnivača Ine nudi mjesto generalnog direktora Privredne banke. Odlučio sam sve napustiti u Dubrovniku i prihvatiti ponudu. Želio sam se osvetiti i rastjerati hrpu birokrata i štetočina iz Privredne banke i od nje napravim najbolju i najjaču jugoslavensku banku. U mojoj odluci za prelazak u Privrednu banku bilo je i jednog i drugog uz dodatak želje da budem najbolji bankar u Jugoslaviji. Koliko su moje želje bile glupe pokazuje jedan razgovor s Ivom Latinom, tada predsjednikom Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske. Ivo je išao iz Zagreba u Split i svratio je u Tvornicu Sajt u Udbini gdje sam tada, poslije odlaska iz PBZ-a,   bio direktor, gledao je s koliko napora i muke poslujemo, ali poslovali smo bez gubitka i dok mu to govorio one me pita koliko imam godina? Tada sam imao 56 godina.

-Što tebi treba da dolaziš ovdje raditi, maltretiraš se i po danu i po noći, nemaš ni petka ni svetka?-pitao me  Ivo Latin.

-Mi smo među pet vodećih proizvođača plastičnih proizvoda u svijetu. Konkurentni su nam Furukawa i Niti iz Japana, te američki Candle. Želim dokazati da mi u Jugoslaviji možemo mnogo- odgovorio sam mu.

-Kome ti to dokatuješ?-pitao me.

-Nikome ustvari. Imaš pravo- na kraju sam priznao Ivi Latinu.

 

NERAZUMLJIVE REZERVE PREMA INI

Moji prvi veliki poslovi u PBZ-u bili su INA i turističko naselje Babin Kuk. Znao sam što nam ina znači sa svojim ogromnim potencijalom u konceptu razvoja Privredne banke. Nakon duge diskusije Ina je nevoljko prihvaćena. Tada je predsjednik Upravnog odbora PBZ-a bio Joakim Crnešija, generalni direktor Jugoslavenskih željeznica u Hrvatskoj. Nikad nisam s njim razgovarao, niti s bilo kojim drugim članom Upravnog odbora PBZ-a da saznam odakle takve rezerve prema Ini. To mi nije bilo jasno, jednako tako nisu htjeli Babin Kuk premda su imali na raspolaganju 20 milijuna dolara kredita Svjetske banke, ali nisu htjeli dati svoj dio u investiciju i došlo je do zastoja, pa je inflacija mnogo toga pojela i trebalo je brzo reagirati.  

 

PRAVI DRUŠTVENI NAPREDAK

I tako ostavim ja Dubrovačku banku i namješten stan. Mnogi su se čudili što nisam zadržao stan, kao što bi većina tada napravila. Nisam na to mislio, mene je još uvijek držala klima s kojom sam živio u Rafineriji Sisak “ti radi najbolje što možeš, a sve što ti treba Rafinerija će ti osigurati. Ništa ne trebaš tražiti Rafinerija vidi što ti treba i čim uskrsne prilika daje ti”. Danas teško netko može vjerovati da je tako bilo, a bilo je. Pravi društveni napredak se samo tako mogao i ostvariti.

 

ZAMJENIK IVICA TRNOKOP

Moj zamjenik u Privrednoj banci bio je Ivica Trnokop i zajedno smo se na Skupštini samoupravljača Privredne banke Zagreb pojavili 8.svibnja 1974. Velika dvorana je bila puna i naravno da smo izabrani. Tada sam pomislio što me sve čeka u Privrednoj banci, jer da je bilo dobro ne bi mene to dočekalo. Već bi to netko zauzeo. Ivica Trnokop je bio dobar drug, dobro smo se slagali i surađivali. Ivica je došao iz Slavonske Požege gdje je bio direktor tamošnje banke i predsjednik partije u ona grda vremena. Kažu ljudi da je bio korektan i pametno se postavio tako da u Požegi nije bilo nikakvih problema oko nacionalizma.

 

BIVŠA PRVA HRVATSKA ŠTEDIONICA

Privredna banka Zagreb, u Račkoga 6, bila je banka Socijalističke Republike Hrvatske, koja je držala svoja sredstva u toj banci i preko nje ta sredstva je plasirala prema odluci tijela Republike. Ostale banke su bile komunalne. Transformacije provedene u društvu obuhvatile su banke, prije svega ukidanjem državnog kapitala pa tako i anonimnog kapitala. To se dogodilo i u Privrednoj banci u kojoj je kapital u vlasništvu Republike Hrvatske razdijeljen na osnivače, komitente i klijente banke i tako se formirao fond upravljača koji su birali organe banke kao i Skupštinu i generalnog direktora. Želim naglasiti da je Privredna banka Zagreb bila pravni sljednik Prve hrvatske štedionice, nekada najveće banke na Balkanu. Prva hrvatska štedionica doživjela je slom 1922. godine jer je Kraljevina Jugoslavija donijela Zakon o otpisu seljačkih dugova, a kako je Prva hrvatska štedionica imala velike plasmane u selu i poljoprivredi ostala je bez novca i morala je bankrotirati. Poslije se Prva hrvatska štedionica opet oporavila, ali nikad nije dosegla raniji status. Sjedište joj je bilo u Oktogonu gdje i danas Privredna banka ima svoje urede. Kako je Privredna banka bila državna banka tako u svom nastanku nije imala drugih klijenata. Aktiva joj je bila milijarda dinara, dok je Dubrovačka banka kao lokalna komunalna banka imala aktivu oko 450 milijuna.

 

DECENTRALIZIRANO UPRAVLJANJE

Poznato je da u svakoj djelatnosti, pa tako i u privredi, brzo donošenje odluka je jedan od najvažnijih elemenata uspješnosti poslovanja. To je naročito izraženo u poduzeću kad brzo morate odlučiti o kupnji ili prodaji, odnosno o bilo čemu iz domene poslovanja. Realizacija tih odluka često je vezana uz novac, posebice uz novac koji donositelj odluke obično nije raspolagao. Svaki takav je bio upučen na banku, banka je trebala biti tako organizirana da je u stanju promtno ili što prije odgovoriti na zahtjev i staviti novac na raspolaganje klijentu, odnosno podnositelju zahtjeva. Da bi banka na takve zahtjeve mogla što prije odgovoriti mora adekvatno biti organizirana.

Cenralizirana banka u kojoj su se sve odluke donosile u centru to nije bila u stanju, zato sam smatrao da sve organizacije u kojima su se sve odluke donosile u  centru, bez obzira da li se radilo o banci, poduzeću, državi ili sportskom društvu ne mogu biti toliko uspješne i efikasne kao sličan subjekt u kojem se upravlja decentralizirano. Poznato je da velika poduzeća odvajaju ili osamostaljuju pojedine segmente. Prenose na njih pravo donošenja bržih odluka i tako dižu razinu uspješnosti poslovanja. Decantralizacija ovlaštenja činila je ljude odgovornim za poslovanje i budila je osjećaj za vlastiti uspjeh kad su naprabvili dobar potez ili posao.  Postajali su sami sebi važni, svaki zaposlenik se smatrao toliko važnim da bez njega ne može. Odluke su se brzo donosile, bez odlaganja i oslanjanja na druge,  ali pod teretom odgovornosti za uspjeh, za što su ubirali zasluge pojedinci.

 

BIROKRATI NISU OSJEĆALI PROBLEME PRIVREDE

Poznato je da se petrokemija razvijala sredstvima naftaških poduzeća, ali ni jedna  petrokemijska tvornica nije ušla u sastav naftaških poduzeća. Sve su poslovale samostalno bez ikakve organizacijske povezanosti. U fazi razvoja financijskog i bankarskog sektora iz samih početaka šezdesetih godina  djelovale su komunalne banke, a uz njih su djelovala poduzeća s velikim obujmom poslovanja i sezonskim utjecajem na količinu potrebnih sredstava. Ta poduzeća su se za pokriće sezonskih sredstava obraćala Narodnoj banci Hrvatske, koja je po zakonu trebala osiguirati poslovanje za te firme. I kako je to funkcioniralo? Ako bi poduzeća trebala sredstva za sezonsko poslovanje poslali bi zahtjev Narodnoj banci Hrvatske sa detaljnim obrazloženim podacima  u siječnju, a odgovor bi dobili u svibnju ili lipnju i to obično negativno kad je sezona za sezonsko poslovanje već bila okončana i više intervencija za financiranje poslovanja s kreditom, s rokom povratka do lipnja ili srpnja, više nije bila ni potrebna. I tako svake godine, velike muke su morali proživjeti razni proizvođači. U Privrednoj banci nisu marili niti su mogli osjećati probleme s kojim se borila proizvodnja jer u proizvodnji nikad nisu bili i nisu mogli osjetiti na svojoj koži što je sezonska proizvodnja. U Privrednoj banci su bili tipični borokrati, a birokrati misle da su samo oni važni i da bez njih ne može. Svojstveno birokraciji je da sebi osigura dobar život i da se slučajno ne ugrozi bilo kakvim ulaskom u rizik. Tako je funkcionirala Privredna banka do mog dolaska, a Narodna banka je danas samo promijenila ime iz Narodne banke Hrvatske u Hrvatsku narodnu banku.     

 

STRANI PARTNERI

Koncem sedamdesetih godina Narodna banka je imala kontrolu zaduženja u inozemstvu. Svaki subjekt je morao predati prijavu o zaduženju, koju je Narodna banka Hrvatske morala ovjeriti. Zaduženja u inozemstvu su se mogla obaviti samo na temelju niza dozvola o zaduženju u koje je spadala i dozvola o kreditnom poslu. Bilo je slučajeva kad je SIV svojom odlukom ili drugačije nazvanim aktom odobrilo naprimjer da poduzeće koje kupuje naftu za preradu u zemlji mogu se zadužiti za sredstva u formi kredita i iz tih sredstava platiti tu naftu. U tim odlukama nije bilo navedeno na koji rok se može uzeti kredit. Kako je Privredna banka pratila oko 75% investicija u Hrvatskoj, uvijek je bilo aktualno pitanje osiguranja adekvatnih sredstava za  pokriće tih investicija. Čim smo dobili takve odluke u njima smo vidjeli jedan od načina kako osigurati  novac za investicije i stupili smo u kontakt s našim partnerima u najvećim bankama Amerike, Engleske, Njemačke i Francuske kao što su: Bank of Amerika, Wear Minster Bank. Societe Generale, Dresdener Bank…Prezentirali smo im projekte za koje smo tražili sredstva i dogovarali uvjete. Za tu svrhu smo u Japanu organizirali prodaju obveznica u visini deset milijardi jena na deset godina. Privredna banka je organizirala uvoz nafte i koristila je dozvole za zaduženja u inozemstvu radi tog uvoza.

 

NEMA POSLA BEZ RIZIKA

Nema nikakvog posla bez rizika, a birokrati ne žele nikakvo talasanje što za poslove znači propast. Privredna banka Zagreb je nastala kao državna banka i služila  je za izvršenje državnih odluka i to je bilo presudno za formiranje mentaliteta, načina poslovanja i razmišljanja. Taj mentalitet je bio pošast i zahvatio je sve pore života i djelovanja. To je trebalo razbiti, želio sam da od Privredne banke napraviti banku koja će u osnovi  svoje poslovne politike imati usku suradnju s privredom. Truditi se  i pomagati da se privreda okupljena u banci razvija, širi svoje tržište i asortiman proizvoda, uvodi napredne tehnologije…Privredu je trebalo snabdjeti s potrebnim količinama sredstava i povezati je s poduzećima za koje imaju interes, bilo zbog nabave sirovina, širenje tržišta, modernijeg načina organizacije i proizvodnje. To se radilo putem razvijene mreže banaka u svijetu s kojima je PBZ imala razvijene poslovne odnose. Mojim dolaskom u PBZ promijenio sam shvaćanje mjesta i uloge banke. Ulaganja, veći prihodi su bili osnova na kojim se razvijala PBZ do najveće osnovne banke u Jugoslaviji. T

 

28 komentara

Uskoči u raspravu

Kliknite ovdje ako želite odustati od odgovora.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code