Glasnogovornik Dinama Ado Kožul ima sedamdeset godina, dvije godine je u mirovini, ali još radi kao mladić
S Adom Kožulom razgovarao je Dražen Stjepandić
U Dinamu (u kojem sad jesi, sad nisi) Ado Kožul je jedna od konstanti. Već je devetu godinu na funkciji glasnogovornika kluba iz Maksimirske 128. Malo ljudi zna da Ado ima sedamdeset godina i da je službeno još od 31.prosinca 2008. godine umirovljenik. Ali, bez obzira na svoje godine, svoje psihološki složene radne zadatke obavlja poput daleko mlađeg čovjeka.
Sedamdeset godina, od toga pedeset i nešto godina sportskog novinarstva. O brojnim povijesnim sportskim događajima može govoriti iz prve ruke. Olimpijade, svjetska prvenstva, medalje, naslovi, odlasci i dolasci trenera i igrača, velike utakmice… odavno je toliko vezan uz sport da su mnogi sportski povijesni događaji postali ujedno i važni detalji njegova života.
Počeo je davnih šezdesetih u Auto moto magazinu koji se tiskao u Tipografiji, koja se nalazila na Cvjetnom trgu, u zgradi koju je nedavno srušio Horvatinčić zbog izgradnje svoga dobro znanog trgovačkog centra. U Tipografiji su se tiskala Vjesnikova izdanja prije nego je sagrađen već stari Vjesnikov neboder s rotacijom. Poslije Auto moto magazina nastavio je u Sportskim novostima pratiti nižerazredni nogomet. Kada je krajem sedamdesetih postao poznato novinarsko ime, pisao je i zapažene tekstove o slikarstvu.
– Tekst o hokeju donio mi je profesionalni status. Reno Vinek je početkom sedamdesetih bio urednik deska u Sportskim novostima i dao mi je da uz nižerazredni nogomet pišem i o ostalim sportovima. Prvi put je u Medvešak došao Hrvat iz Kanade, zvao se Tom Milaković. Napisao sam o njemu reportažu, naslov je bio: “Tom Kanada na ledu Šalate”. Zvone Mornar je pohvalio tekst, stil kojim je napisan i tako sam 1971. godine primljen u stalni radni odnos. Manje sam pratio nogomet, a više rukomet, vaterpolo, tenis, stolni tenis, kuglanje, ragby…Prateći rukomet, često sam pisao o Anti Kosteliću, dobro pamtim kad je bio trener rukometašica Osijeka. Igračica Osijeka bila je mama Kostelić, Ante joj je bio trener i tako su se upoznali. Prije nego što sam postao glasnogovornik Dinama, bio sam dopisnik Glasa Slavonije iz Zagreba i objavio sam intervju s Antom Kostelićem. Tom prigodom ponudio mi je da budem glasnogovornik obitelji Kostelić. Nije dugo prošlo i Zdravko Mamić mi je ponudio da budem glasnogovornik Dinama.
Dugi niz godina pisali ste za danas zaboravljenu SN reviju, kasnije preimenovanu u Sprint.
– U nekadašnjem OOUR-u Sportske novosti, u sastavu SOUR-a Vjesnik pokrenuta je SN revija. Prvi urednik je bio Roman Garber i nekolicina nas iz Sportskih novosti prešli smo u SN reviju. Krešo Špeletić, Drago Marović, Darko Tironi, Vladimir Sučić, Pero Zlatar… Iz SN revije je najviše pokojnih sportskih novinara. Nekada se govorilo da novinari umiru mladi, a danas, premda je još veći pritisak na novinare od strane vlasnika i urednika, to pravilo kao da više ne vrijedi. Mlađe generacije novinara se manje živciraju, a promijenili su se i uvjeti rada, novinari nisu više toliko vezani uz redakciju, dežurni urednici ne moraju znati čitati naopako i slagati slova. Nekada je proces pisanja i tiskanja trajao mnogo dulje, pa je to vjerojatno bilo pogubno za mnoge kolege. SN revija se u prosjeku prodavala između šezdeset i sedamdeset tisuća, a tiraža zelenog broja Sportskih novosti ponedjeljkom je redovito nadmašivala dvjesto tisuća primjeraka. Nekadašnja jugoslavenska nogometna liga bila bi danas po kvaliteti među pet najjačih u Europi. Sportske su išle odlično i onda, naravno, kad su pojedinci kao Mate Parlov postizali svoje najveće uspjehe.
PRAVO IME ADOLF
Prisjetite se kako ste nekada kao novinar pratili svoj sadašnji klub.
– Izvještavao sam s finala kupa 1986. godine u Beogradu. Igralo se protiv Veleža, rezultat je bio 1:3. Predrag Jurić je dao dva gola. U reportaži sam napisao kako su navijači rođenih obojili Beograd u crveno, što je bila istina, na što su se neki navijači Veleža uvrijedili. Bili su ogorčeni, smatrali su da je to aluzija da su oni komunisti, pa su mnogi navijači iz Mostara protestirali. Pisali su što ja to lupetam, jedan me nazvao i rekao je : “Da si ti pravi, ne bi ti ćaća dao ime Adolf, nego Slobodan.” Ni danas mi nije jasno zašto su se bunili jer ništa nisam imao protiv Veleža. Moj otac je porijeklom iz Mostara i navijao sam za Velež, ne samo zbog oca, nego i zato jer su igrali nogomet kakav volim.
Koji su još sportski događaji obilježili vašu novinarsku karijeru?
– Pratio sam mnoge važne događaje. Od Mediteranskih igara u Splitu 1979. godine, Svjetskog prvenstva A skupine u hokeju u Beču, do Olimpijada u Los Anglesu 1984. i u Seulu 1988. godine. U Los Angelesu sam sreo Karla Lewisa, najveću zvijezdu ondašnjih Olimpijskih igara. Naišao sam na njega u jednoj ulici pored olimpijskog sela u kojoj su se mijenjale značke. Odmah sam mu prišao i kako sam znao da sakuplja francuski kristal lalik, odmah sam mu rekao da i ja skupljam lalik, na što mi je dao jednu knjižicu o tom kristalu i rekao mi da to iskoristim umjesto intervjua. I od tri minute, koliko smo razgovarali, napravio sam poduži tekst. Zadnjeg dana Olimpijade u Los Angelesu kolega Neven Bertičević i ja otišli smo na večeru i u restoranu smo vidjeli kako neki visoki crnac, koji se nalazio par stolova od nas, daje autograme. Nismo znali tko je, mislili smo da je neki američki košarkaš. Neven je živio u Australiji, izvanredno govori engleski, ali se nije okuražio i visokog crnca upitao tko je, pa sam se digao ja, prišao njegovu stolu i zamolio ga da mi da autogram na vizitki Sportskih novosti. Na taj način htio sam doznati kako se zove i, na moje iznanađenje, nije bio košarkaš nego svjetski rekorder u skoku u dalj, Bob Beamon. Svoj svjetski rekord postignut na Olimpijadi u Mexicu 1968. godine iznosio je 8 metara i 90 centimetara, i taj mi je rezultat napisao po američki, u stopama. “Nevene, to je Bob Beamon, ti ga zadrži, a ja idem kupiti fotoaparat”, rekao sam kolegi. Nažalost, nismo imali fotoaparat, kod sebe sam uvijek imao mali fotoaparat, ali tada ne. Brzo sam otišao, ali nisam odmah mogao pronaći mjesto gdje se može kupiti fotoaparat. No, nisam odustajao i na kraju sam kupio polaroid, ali kad sam se vratio, Bob Beamon je već bio otišao, Neven ga nije zadržao. Po povratku Zagreb napisao sam tekst bez slike. Svi su mislili da sam dobio autogram, a priču izmislio.
Kako ste dobili ime Adolf i jeste li zbog toga imali problema?
– Adolf na starogermanskom znači plemeniti vuk. To mi je ispričao jedan moj imenjak Židov u Moskvi. Prije Hitlera među Židovima je Adolf bilo često ime. Rođen sam 1941. godine, mama me je rodila u jednom podrumu u Vukelićevoj ulici. Bio sam sav dlakav, pa je mama, kad me je vidjela, pitala: “Što sam to rodila, ćuku?” Na svijet sam došao malo ranije, stoga sam je iznenadio. Bio sam toliko malen da su mislili kako neću preživjeti i zato me je mama dala jednom susjedu ustaši da me odnese na krštenje. Nije htjela da umrem nekršten. Taj susjed ustaša mi je dao ime Adolf, a krsno Josip. I moj otac je bio ustaša, poginuo je 1943. godine, tako da ga ne pamtim. Poslije rata moja mama se preudala za Mirka Cara, jako dobrog čovjeka, ne vjerujem da bi moj pravi otac prema meni bio bolji. Oženio sam se 10. travnja i na bračno putovanje išao sam u Španjolsku. Supruga mi je Bračanka, ali pučku školu je završila u Čileu i zbog jezika za bračno putovanje je odabrala Španjolsku. Kad sam se vratio iz Španjolske, išao sam na razgovor kod Dušana Veljanovića zvanog Kep, bivšeg kapetana JNA u Sportskim novostima, zaduženog za sigurnost. Poslije je oženio novinarsku Večernjeg lista Rušku Mance. “Lepo si sve to organizovao, Adolfe, oženio si se na dan NDH i onda si otišao u Francovu Španiju. Lepo, Adolfe, nema šta.” Sve je to bilo slučajno, oženio sam se u subotu, a u ponedjeljak sam otputovao na bračno putovanje. Mislio sam da sam gotov, nisam se ni branio, ali Dušan Veljanović Kep me nije prijavio, bio je dobar čovjek. Ponovno sam skoro nastradao početkom osamdesetih, kad je Ćiro otišao iz Dinama. Tadašnji glavni urednik SN revije Miro Rede poslao me je u Švicarsku da o njemu napišem reportažu. U Švicarskoj sam bio tjedan dana, pratio sam Ćiru u Grasshopper i po povratku sam napisao reportažu. U uvodu sam se uvijek trudio pokazati da sam zaista bio u zemlji o kojoj pišem. O Švicarskoj sam napisao da je to zemlja visokih planina i dubokih trezora. U Švicarskoj se cijeni uspjeh postignut radom. ‘Uspjeh’ i ‘rad’ sam pisao velikim početnim slovima kao važne vrijednosne simbole. U to vrijeme, 1984. godine, za čitanje između redova u CK Hrvatske bila je zadužena tadašnja Račanova žena i ona je u Vjesnik poslala primjedbu da izrazima ‘visoke planine’ i ‘duboki trezori’ veličam kapitalizam. Zaključila je da velika slova U i R u riječima ‘uspjeh’ i ‘rad’ znače ustašku reakciju. Partijska organizacija u Vjesniku je odmah reagirala. Među glavnim partijašima bili su Vilko Luncer i Mladen Pleše, tada prvi partijaš u Vjesniku. Mladen Pleše je u Sportskim novostima započeo kao noćni kurir, tekstove je nosio u slagarnu. Istodobno je bio pomoćni trener rukometašica Trešnjevke. Vilko Luncer ga je zgrabio u partiju i Mladen Pleše nije brzo napredovao samo u partijskoj hijerarhiji, nego je postao novinar, čak urednik vrlo uglednog Starta. I na tom sastanku, na koji sam bio pozvan zbog teksta o Ćiri i Švicarskoj, Mladen Pleše se jako zalagao da me se odstrani iz SN revije i Vjesnika. Ono što me je posebno uvrijedilo bila je njegova tvrdnja da sam loše napisao tekst i da sam još trčao kao pas i po Švicarskoj pratio jednog Ćiru. I onda i sada sam za Mladena Plešea Hemingway. Dok sam ja trčao za Ćirom, on je po Bosni jurio kavansku pevaljku Micu Trofrtaljku. Ali, nije me dao Zvone Mornar, za njega je to bio apsurd, rekao je da nisam nikakav negativac da bi me se tjeralo iz novinarstva i to me je spasilo.
IZMISLIO AUKCIJE NAD ATLANTIKOM
Veliki ste ljubitelj slikarstva, izišla vam je i knjiga o ruskom slikaru Djakonitsinu na ruskom u Moskvi 1995. godine.
– Slikarstvo me je zanimalo i počeo sam ići na izložbe. Osobno sam upoznavao slikare i kupovao sam slike. Od slikara izravno, ali i na kredit u galerijama. Najčešće u galeriji Josip Račić, gdje je voditeljica bila Mirjana, koja se kasnije udala za filmskog producenta Branka Lustiga. Tako sam Branka Lustiga, koji je dolazio zbog Mirjane, često susretao. U toj galeriji su održavali dobre odnose s JAT-om koji je u to vrijeme kupio tada najveći avion, DC10. Doznao sam da je u drugom i trećem mjesecu na letovima za New York, Washington i Chicago avion prazan. Predložio sam da u avionu prodajemo slike, tako je 1978. godine u svijetu nastala prva aukcija slika u avionu. U početku smo prodavali velika slikarska imena iz Zagreba: Murtića, Svečnjaka, Jordana, od naivaca Lackovića, Rabuzina, Večenaja… Znali smo da će nas napasti partijski novinari, da će nam spočitnuti da obnavljamo kapitalizam, pa smo pola zarade bili namijenili bolnici u Klaićevoj. Slikari koji su poklanjali slike od JAT-a su dobijali mogućnost putovanja u New York. JAT je aukcije reklamirao i na svojim prodajnim mjestima u inozemstvu, glavni mamac su bili naivci, i već u trećem mjesecu avion je bio pun.
Kako ste završili u Rusiji i ostali u njoj šest godina?
– Žena mi je radila u Astri i 1993. godine odvela me je u Rusiju, gdje je radila u njihovu predstavništvu. Prošao sam Rusiju od St. Petersburga do Vladivostoka. Posjetio sam Kalmikiju, za koju nisam ni znao da postoji. U Kalmikiji žive budisti. Pomagao sam prijatelju Zlatku Grgiću, koji je iz Rusije uvozio celulozu. Zajedno smo bili u Kotlasu, gdje je najveći kombinat za preradu papira. Putovali smo i u grad Južno – Sahalinsk na otoku Sahalinu u sjevernom Pacifiku. Od Moskve do Vladovostoka letjeli smo jedanaest sati bez slijetanja, onda još dva sata brodom do grada Južno – Sahalinska. Na polovici otoka su Rusi, a na drugoj polovici žive Japanci. Otok ima oko tisuću kilometara, svi voze japanska vozila, mahom s volanom na desnoj strani. Rusi koji žive na Sahalinu dali su incijativu za referendum o pripojenju otoka Japanu. U to vrijeme, dok smo živjeli u Moskvi, u Hrvatskoj je još trajao rat. Većina Rusa je mislila da su Hrvati muslimani, nije im išlo u glavu da međusobno ratuju Slaveni. Onda sam Rusima objašnjavao da smo mi jako ponosan narod, na što su se oni smijali, jer na ruskom ‘ponos’ znači ‘proljev’. Prije odlaska u Rusiju u Sportskim novostima sam rekao da mi ne trebaju plaćati staž, jer mi je kao bračnom drugu troškove pokrivala Astra. Bilo im je jako drago što mi nisu morali uplaćivati mirovinsko i rekli su da će me po povratku čekati radno mjesto, ali kad sam se vratio, ponudili su mi mjesečni honorar u iznosu od 500 maraka i rekli da si od toga sam platim socijalno i staž. To me je dosta pogodilo, poslije svega što sam dao Sportskim novostima. U tom OOUR-u sam ostavio kosti, a na kraju mi nisu dali stalni posao. Odbio sam i javio sam se na natječaj za dopisnika u Glas Slavonije. Prihvatili su me, dobio sam stalni radni odnos. U Glasu Slavonije bio sam sve do smrti Darka Tironija, koji je bio glavni urednik Sportskih novosti i glasnogovornik u HNS-u. Onda me Ćiro pozvao da zamijenim Tironija. Zapravo mi se na neki način vratilo to što sam pomogao pokojnom Tironiju da postane glavni urednik Sportskih novosti. Najveći kandidati bili smo on i ja i prije nego što se kandidirao pitao me hoću li se ja kandidirati. Da sam se htio kandidirati, onda se on ne bi kandidirao, jer nije bio siguran da će proći, ali kako sam znao da ću ići u Rusiju, rekao sam mu da neću i Tironi je postao glavni urednik. Kao glasnogovornik HNS-a bio sam na svjetskom prvenstvu u Japanu, nažalost ne i u Koreji, jer smo ispali već u Japanu. Premda tadašnji izbornik Mirko Jozić nije spadao u trenere kakve novinari vole, moram reći da smo odlično surađivali. Na kraju mi je od svog novca dao tisuću švicarskih franaka. U nogometnom svijetu je rijetkost da vam netko nešto pokloni.
IGRAČI OSJETLJIVI NA OCJENE
Znači, nikad vam nitko od igrača ništa nije poklonio?
-Ma kakvi! Sam nikada nisam tražio, a igrači sami ne daju. Posebno su ožalošćeni u klubovima. Kad uspiju ostvariti bogate inozemne ugovore, igrači se rijetko poslije jave u klub. Primjerice, u Dinamo, poslije odlaska u inozemstvo, jedini svrate Luka Modrić i Dejan Lovren. Ostali, ako se i pojave, u Maksimiru samo parkiraju auto, u klub ne dolaze.
Na što su od onoga što izlazi u novinama nogometaši najosjetljiviji?
– Na ocjene, to je nevjerojatno koliko su osjetljivi na ocjene njihove igre. Mnogi novinari ne znaju kakve je trener igračima dao zadatke, mnogi se i ne razumiju u nogometnu taktiku, ali pišu i ocjenjuju, što igrače pogađa.
Kako ste postali glasnogovornik u Dinamu?
– Kad me je Zdravko Mamić pozvao u Dinamo, osobno ga nisam poznavao. U početku sam želio kolegama novinarima činiti usluge i osiguravati im razgovore s igračima. Onda su ti razgovori krenuli u pravcu usporedbi igrača s drugim klupskim kolegama. Sukobljavanje među igračima klubu nije u interesu. Novinari bi brzo posvađali dva golmana, stopere, napadače i to im je bilo normalno. Neke redakcije kao Jutarnji list moraju pljuvati po Dinamu. Židak ne smije napisati pozitivan tekst i sad je došlo do toga da on ni sam više ne može bez kritiziranja i prozivki.
Jeste li imali problema sa Zdravkom Mamićem?
– Ponekad zagalami, ali često ima pravo. Kad nema, onda prešutim, pa mu to poslije kažem. Sa Zdravkom samo budala može imati problema.
Zdravko Mamić često napadne novinare.
– Pa zapravo, kad pogledate što se o njemu piše, onda ispada da to radi rijetko. Kada ste pročitali nešto pozitivno o Zdravku? Zdravko Mamić nije jedan čovjek, nego je više različitih ljudi. Zdravko ili Ćiro, oni su fenomeni. Na jednoj presici Ćiro mi kaže da ga, ako nešto počne bubetati, ispod stola udarim nogom. Kad sam to napravio, on me je pred svima pitao zašto sam ga šutam nogom. Kako bih se ljutio na njega? Čovjek od uspjeha ne može biti vodoravan. Struju neće napraviti ravan potok. Mora biti kaskada i vodopada.
RAJ I PAKAO BEZ ČISTLIŠTA
Zdravko Mamić je svojedobno s nekolicinom novinara prijateljevao, nisu li njegovi sukobi s novinarima rezultat toga što novinarima daje preveliki značaj?
– Zdravko Mamić je, zahvaljujući novinarima, postao neko ime. U početku je bio jako zanimljiv, posebice kad je trebalo nekoga srušiti. Zdravko im je svojom energijom, jezikom i logikom u tome pomagao. Sada žele srušiti Zdravka jer je postao previše moćan. Zdravko i novinari su raj i pakao, nema čistilišta.
Kada je vama kao glasnogovorniku najteže?
– Onda kada znam da određeni novinar zna istinu, ali je neće napisati nego kontrira i laže.
Tko su među igračima najveće zvijezde otkad ste vi glasnogovornik u Dinamu?
– Modrić, Dudu, golman Koch i sada Sammir.
– Svojedobno, dok je odlazio iz Dinama, Mark Viduka je izjavio da su zagrebački sportski novinari korumpirani i naveo je kome je što davao.
– Ne znam, osobno od igrača nisam dobio ni značku. Inače moj stil nije druženje s igračima, odlasci na večere, kao što to rade neki kolege. U svojoj novinarskoj karijeri nikada nisam intervju zakazao u restoranu, uvijek u kafiću.
Prisjetimo se, zašto je svojedobno otišao Niko Kranjčar?
– Čudno se ponašao, rano smo ga proglasili za kapetana, a on nije taj tip. Nije htio biti vođa ni na terenu ni izvan terena. On je miran, tih i kao kapetan se izgubio. Savršeni kapetan je bio Goran Jurić, u sebi je imao ono nešto i vukao je kad ne ide.
Zašto se u Dinamu često mijenjaju treneri?
– Trener ne može dugo ostati u Dinamu, čak i kad ima rezultate, jer ga se novinari zasite. Treneri dosade novinarima koji ih počnu kritizirati i to je početak njihova kraja. Svaki dan, poslije svakog treninga, dva puta dnevno novinari žele zanimljive vijesti. U takvim uvjetima zatvoren tip trenera kao Soldo, veći Švabo od Švabe, ne može dugo izdržati. Sjećam se jednog zatvorenog treninga, meni je prišao neki Soldin znanac iz Stuttgarta koji se želio s njim vidjeti i pozdraviti. Otišao sam na trening i prišao sam Soldi koji je stajao pet metara od aut linije i rekao sam mu da ga traži neki znanac iz Njemačke. “Da mi više nikad nisi zakoračio na teren”, odbrusio mi je Soldo. I nije se vidio s tim čovjekom. Tako prezatvoren i hladan tip ne može dugo biti trener u Dinamu. Novinari će se zbog njegova ponašanja brzo okrenuti protiv njega. No, ni jedan trener iz Dinama nije otišao gologuz, za razliku od drugih klubova gdje ih potjeraju, pa im još ne isplate ni dogovoreni novac.
SOLDO ŠVABO, A VAHA TEŽAK TIP
Vaha vas je često spominjao dok je trenirao Dinamo.
-Vaha je odličan trener, ali težak tip. Dinamu je nedostajala dobra igra u obrani i zahvaljujući Vahi, to se konačno popravilo. Dinamo s Vahom nije gubio jer je dobijao golove u zadnjih deset, petnaest minuta, posebno u Europi. Novinari su bili nezadovoljni čestim pobjedama, rezultatom 1:0 , ali da Vaha nije bio trener, neke od tih utakmica bismo izgubili.
Kako vam je raditi s Krunom Jurčićem?
– Kruno Jurčić je veliki radnik, trener fanatik, koji se žrtvuje za posao. On dođe sat prije i ode pola sata poslije treninga. Kruno je trenerski izdanak Jurčića zvanog Miš, kojem su se mnogi smijali jer je bio samouk, ali bez Miša Dario Šimić i Kruno Jurčić nikada ne bi kao igrači imali takve karijere.
Pred nama je nova sezona, hoćemo li ove jeseni doživjeti Ligu prvaka?
– Svi govore o Ligi prvaka i proljeću u Europi i ako se ne uspije, onda nas u Dinamu napadaju. A što u ovoj zemlji znači Liga prvaka? Nije nogomet ono što je nekada bio, danas je to veliki biznis. Prošla su vremena kad je nogomet bio igra. Ni današnji igrači se ne ponašaju kao oni nekada, čak rijetko kartaju, radije igraju kompjuterske igrice i preko skype-a pričaju s djevojkama. Možda se preko skype-a i seksaju. Nekada su igrači kupovali aute i lovili djevojke, a danas djevojke love igrače, manekenke dolaze već na treninge juniora i love nade. U tom velikom poslu imamo ligu bez novaca i još navijače koji dođu i porazbijaju grad. Kome to treba? Kako tako u Ligu prvaka? 
5 komentara
Uskoči u raspravuIma tu svega ali nogometa najmanje.
Dugacak intervju ali se lijepo cita !!!