GLAVNE TEME PRIČA

TUŽNE SKLADBE SVIBANJSKE

13. svibnja, 2017.

Poslije svega, nije naodmet prisjetiti se događaja koje danas, 72 godine kasnije, tako zdušno slavi zaljubljenica pogubnoga otrova lenjinističkoga, KIB. U toj priči je zarobljenički logor „Viktorovac“ za križnoputaše, onaj jednako zlokoban u Petrinji i Glini, ali i onaj u Gornjoj Čemernici, gdje je po receptu genocidnoga JBT-a u šumi Marekovcu život izgubilo i do 15.000 bivših hrvatskih vojnika. Nakon svojih ratno-poratnih zlodjela, ti se slavljeni partizanski antifašisti komotno moraju pomiriti sa svojom, opet dobro nagrađenom, ulogom srbijanskih fašista

Napisao: Josip Frković

Svirali su budnicu u osvit zore 1. svibnja i tako nastavili dugogodišnju tradiciju obilježavanja praznika rada. Na ulicama i na starom „Šištantu“, u njedrima Viktorovca što ga kompartijci zovu Šumicom. Četiri dana kasnije, pak, malobrojni su se sisački limenjaci okupili na nekadašnjem trgu narodnoga ustanka, sadašnjem trgu najzaslužnijega Hrvata u povijesti za slobodu domovine, dr. Franje Tuđmana, te odsvirali nekoliko poznatih prigodnih skladbi. Obilježena je time, uz vijence i cvijeće, obljetnica partizanskoga oslobođenja Siska, 5. svibnja. Osmoro svirača iz 118 godina staroga ansambla Građansko-željezničarske glazbe, koja je na groblju „Viktorovcu“ ove godine zadnji puta viđena pri ispraćaju svoga dugogodišnjega klarinetista, dobra čovjeka i vječito nasmiješena i srdačna Slovenca Alojza Toša. Zašto je došlo do osipanja limenjaka, koji su tijekom velikosrpske pobune i agresije na „Viktorovcu“ potpuno besplatno ispraćali desetke i stotine poginulih hrvatskih vojnika, policajaca i civila? Odgovor je poznat: limenjaci su izgubili bitku s na brzinu sklepanim i jeftinijim pjevačkim malim sastavima koji su naučili dio pučkih crkvenih kompozicija i tako postali prihvatljivi članovima rastuženih vjerničkih obitelji. Za razliku od sisačke većine vjernika koja dobro poznate sprovodne običaje i koja ih se drži u svakoj prilici, prva komunistička dužnosnica civilne gradske vlasti u demokratskoj Hrvatskoj, na tužan ispraćaj poput onoga dugogodišnjem župniku preč. Alojziju Petranoviću dolazi (i na brzinu odlazi!) u crvenom kaputiću. U bici s nastavljačima društveno-glazbene tradicije utemeljitelja Frante Medryckoga i Đure Raušera (žrtva komunističkih zločinaca i terorista, smaknut u capraškoj i željezarinoj šumi Lasinji 1946., nap. a.), „crni gumbi“ Siniše Pavrlišaka i Vlade Palčića bar zasad odnijeli su pobjedu.

Rafali za djeda Krpana

Ipak, tijekom godine, u kojoj ih gradski proračun i odjel društvenih djelatnosti pročelnika Gorana Grgurača nagradi s nevjerojatnih 4.000 kuna (riječki boljševik Obersnel domobranima daruje 500 kuna za kalendarsku godinu!), i milovidna se drugarica gradonačelnica KIB prisjeti da je zvuk truba, saksofona, trombona i basova mnogo prikladniji za političke svečanosti i komemoracije. Ali, vratimo se 5. svibnju 1945. i dolasku „čarapana“ s istoka, pripadnika ranije četničke rulje koji su kod Kraljeva skinuli znamenje „za kralja i otadžbinu“, zlokobne kokarde, ponovo viđene od 1991. do 1995.pri nasrtaju Srbijanaca i hrvatskih i bosanskih posrbica, fašista Slobe Miloševića, na neovisnu hrvatsku državu. I baš toga nesretnoga 5. svibnja 1945. s pradjedovskoga salaša, kod ciglane (nije ciglara i ciglarska graba, kako to uporno tupe nedovoljno upućena KIB i njeni pobočnici, nego ciglanska – nap.p.) na ulicu je istrčao simpatizer crvenih“, profesor gimnazije Mladen Žepić. Njegova gesta okončana je mrcvarenjem od istočnih barbara, pripadnika 45. srpske udarne divizije na željezničarskoj grabi podno silosa. Ubojica je bio izvjesni politkom 45. SUD, pa je izmrcvareno tijelo netom razvojačena hrvatskoga domobrana do roditeljskoga imanja na tačkama prevezeo stariji sin Miloš Žepić. O pogibiji svoga djeda, invalidnoga veterana Prvoga svjetskog rata, i danas sugrađanima pripovijeda šeret i dragovoljac Domovinskoga rata, Stipe Krpan. Bivšega austrougarskoga vojnika bez noge, u prolazu partizanske postrojbe Školskom capraškom ulicom ubio je neki od tzv. srpskih junaka.

Srbijanski fašizam protiv identiteta Hrvata

Možda čak i iz bataljuna kojeg su ve

inom činili Hrvati, Dalmatinci, orjunaši. I dok su se u Sisku zbivale čitave drame mržnjom nabijenih Srbijanaca portiv lokalnoga civilnoga hrvatskog stanovništva, u moslavačkom Kloštar Ivaniću, srpsko-crnogorski partizani 21. partizanske divizije umlatili su u vrtu franjevačkoga samostana 40 nesretnih domobrana, čija tijela do danas ondje leže. Uspomenu na njih osvježio je, tko bi drugi, mons. dr. Vlado Košić, biskup sisački. Blagoslovio je prvi „Križ istine“ u današnjem karmelićanskom samostanu i Sisačkoj biskupiji.Bilo je to 5. svibnja, a već sutradan, napredujući prema Banovini, zločinci 45. SUD na desnoj su obali Kupe u Petrinji strijeljali 60 mirnih građana. I pored pomisli da je popis osuđenih na smrt netko od neljudi pripremio i predočio „oslobodiocima“, dodajmo da su tijela usmrćenih bačena u rijeku. Samo su se tri trupla zadržala na granama vrba i pokopana na sv. Benediktu. Šestoga dana svibnja, također, skupina seljaka iz jasenovačke i sisačke Posavine, pod izlikom obnove pruge i sječe ogrjeva, odvedeno je ravno u kutinski zatvr Udbe,a odatle na obalu Ilove i ondje strašno masakrirani. Sedmoga svibnja, pak, vođeni metodologijom „crne ruke“, partizani su iz sisačke bolnice dr. Ive Pedišića, doslovno iz kreveta, odveli 14 teških domobranskih ranjenika. Dvojicu su bacili s kata na pločnik i usmrtili. Na desnoj obali Save kod Crnca, nesretnici su strijeljali 12 ratnih gubitnika i bacili ih u rijeku, dok su kasniji sisački poznati krojački majstor Lojzek Knežević i devedejac Stjepan Rupčić umaknuli u noć i željenu slobodu. Poslije svega, nije naodmet prisjetiti se događaja koje danas, 72 godine kasnije, tako zdušno slavi zaljubljenica pogubnoga otrova lenjinističkoga, KIB. U toj priči je zarobljenički logor „Viktorovac“ za križnoputaše, onaj jednako zlokoban u Petrinji i Glini, ali i onaj u Gornjoj Čemernici, gdje je po receptu genocidnoga JBT-a u šumi Marekovcu život izgubilo i do 15.000 bivših hrvatskih vojnika. Nakon svojih ratno-poratnih zlodjela, ti se slavljeni partizanski antifašisti komotno moraju pomiriti sa svojom, opet dobro nagrađenom, ulogom srbijanskih fašista. T