TREBALO BI OBJAVITI KNJIGU O HRVATSKIM GENERALIMA, PA DA VIDIMO ŠTO SU RADILI U RATU

TREBALO BI OBJAVITI KNJIGU O HRVATSKIM GENERALIMA, PA DA VIDIMO ŠTO SU RADILI U RATU

27. rujna, 2018.

 

“Jedna djevojka je napisala za svojeg oca – branitelja, kad je umro, da nakon toga takvi „više nisu branitelji“. I „nisu“. Ostali su brojevi, kao što su i bili. A ja bih dodao da „više nisi branitelj“ ni kad teško oboliš, što se nažalost i meni dogodilo. Tko pomaže teško oboljele branitelje i članove njihovih obitelji? Meni se dogodilo da smo u isto vrijeme rak dobili supruga i ja! Kad im kažeš da imaš tumor „svi“ te žale, ali, kao što mi je jedan rekao: rado bismo vam pomogli, ali po ni jednom zakonu to ne možemo! Teško oboljelim braniteljima ostaju vjerni samo njihovi najbliži i poneki prijatelji. Hvala im…”

Razgovarao: Danijel Špehar

Novinar i publicist i predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91., Mladen Pavković, ponovno nas je iznenadio novom knjigom, koja nosi naslov – „Preveli nas žedne preko vode“, u kojoj se obračunava s orjunašima, jugonostalgičarima, bivšim udbašima, protivnicima svega što hrvatski diše…

Kako to da takve i slične knjige nisu „bestseler“ na našem tržištu, već su to one u kojima se blati hrvatska država i njezini branitelji, a čiji su autori ala Tomić i slični koji „svako malo“ budu zaliveni smrdljivim fekalijama?

  • Kao prvo, većina onih koji poput mene objavljuju knjige vezane uz hrvatski obrambeni Domovinski rat uglavnom su propali ili će propasti. Samo rijetki u tome uspiju. Te knjige, poput moje, objavljuju se u malim nakladama, tek toliko da se pokriju tiskarski troškovi. Ovu knjigu objavio sam kao „bibliofilsko“ izdanje u svega 99 primjeraka. U medijima se knjige na temu Domovinskoga rata više i ne spominju (svaka čast, recimo, pojedinim portalima i nekim tjednicima) tako da za njih zainteresirani, ako žele, ipak saznaju. Prolaze samo knjige u kojima se blati hrvatska država, a poglavito njezini branitelji i pojedini časni zapovjednici. Osim toga, malo je onih koji žele financirati takva i slična izdanja, pa je s tim u svezi uglavnom sve na autoru: od pisanja, objavljivanja pa do predstavljanja. Slično je i s dokumentarnim filmovima. Evo, jedan Jakov Sedlar sam mora sakupljati novce ako želi snimiti i predstaviti neki dokumentarni ili igrani film, koji je od povijesne važnosti za Hrvate.

Nego, kakva je po vama, poglavito danas, uloga i značaj onih, kako vi često kažete, koji su bili prvi kad je trebalo, tj. kako se gleda na hrvatske branitelje?

  • Nikako. Jedna djevojka je napisala za svojeg oca – branitelja, kad je umro, da nakon toga takvi „više nisu branitelji“. I „nisu“. Ostali su brojevi, kao što su i bili. A ja bih dodao da „više nisi branitelj“ ni kad teško oboliš, što se nažalost i meni dogodilo. Tko pomaže teško oboljele branitelje i članove njihovih obitelji? Meni se dogodilo da smo u isto vrijeme rak dobili supruga i ja! Kad im kažeš da imaš tumor „svi“ te žale, ali, kao što mi je jedan rekao: rado bismo vam pomogli, ali po ni jednom zakonu to ne možemo! Teško oboljelim braniteljima ostaju vjerni samo njihovi najbliži i poneki prijatelji. Hvala im. A u većini bolnica gdje se liječe oni od raka nema ni toaletnog papira! Veteranska bolnica u Zaboku žali se da su joj „skresana“ financijska sredstva za zbrinjavanje branitelja, a da je na liječenju njih sve više. Jadno i žalosno. Sva sreća da zdravstveni djelatnici još rade svoj posao kako treba. Eto, ja sam tijekom liječenja u koprivničkoj bolnici uspio organizirati humanitarnu akciju i urediti prostor tamošnje čekaonice, (gdje čekaju oboljeli od raka), od televizora, stolica, stola, knjiga, umjetničkih slika, pa do svega drugoga. U nas su, što je i u redu, najbolje zdravstveno zbrinuti – ratni vojni invalidi, osobito oni najteži. Ali, badava im sve kad nemaju ruke, noge, kad su ostali bez „pola tijela“. I njima su pojedinci zavidni, poglavito ako ih vide da se voze u nekom boljem automobilu. U Americi ljudi se klanjaju ratnim invalidima, a o poginulima da i ne govorim, a kod nas vele: gle ga, opet glumi! Ili kažu da se obogatio otkad je izgubio ruku ili nogu!U školama gotovo ni jedan učenik ne zna ime ni jednog ratnog zapovjednika brigade, a još manje ime nekog teško ranjenog junaka iz te postrojbe. A za Boška Buhu ili Nadu Dimić svi su znali! Čak su nosili i gaće s imenom Nade Dimić, jer tako se zvala i tvornica donjeg rublja!

Haaški osuđenici

No, nije vam to prva humanitarna akcija koju ste kao predsjednik jedne braniteljske udruge organizirali…

  • Ni govora. Organizirao sam, diljem Hrvatske, više od stotinjak humanitarnih akcija. Najviše za vukovarsku bolnicu, kad su legendarnu doktoricu Vesnu Bosanac, 2000-te godine, htjeli izbaciti na ulicu. Pomagao sam obiteljima nevinih haaških osuđenika: Markaču, Gotovini, Kordiću… Pa i Mili Dedakoviću – Jastrebu kad je trebalo! Mnogim oboljelim braniteljima, Caritasima i da ne nabrajam dalje. Čak i djeci u dječjim vrtićima, ali i Romima, o kojima sam objavio nekoliko knjiga. Na moju inicijativu podignuto je oko tridesetak spomen obilježja hrvatskim braniteljima, od kojih sam osobito ponosan na Križ koji sam postavio u krugu vukovarske bolnice, spomen ploču na rodnoj kući Josipa Jovića u Aržanu… Čak sam prvi (valjda i jedini) podigao spomenik branitelju koji je izvršio suicid. Eno ga u koprivničkom parku! O mojem radu je, na kraju krajeva, i HRT snimila dokumentarni film „Zlatno srce Mladena Pavkovića“, a objavljena je i moja monografija „Pobjednik ostaje sam“..

U Vukovaru se priprema i veliki prosvjed u svezi (ne)učinkovitosti procesuiranja i suđenja srpskim i inim agresorima, odnosno ratnim zločincima…

  • Dobro je da se i po tom pitanju nešto pokrenulo. Zločinci se moraju naći. Nije dovoljno reći – „nisu nam dostupni“. A kako su im dostupni hrvatski branitelji koji nisu pobjegli iz Hrvatske, poput Merćepa i drugih? Imam dojam, da se malo našalim, da „resor“ proganjanja ratnih zločinaca vodi netko poput pupovca, koji kaže – ovog hoćemo – ovog nećemo! Inače, Vukovar je već odavno trebao biti novi „hrvatski Pariz“. Ili ga je trebalo ostaviti onako razrušenog, a kraj njega izgraditi novi grad. Po meni je i vukovarski vodotoranj, simbol otpora četnicima, trebao ostati netaknut, da se vidi što su nam radili oni koji su iz Beograda na taj grad slali tenkove, koje su ukrašavali s cvijećem! Moja malenkost je prva, u sklopu tradicionalne karavane „Da se ne zaboravi -2500 kilometara diljem Hrvatske“, nakon mirne reintegracije, organizirala prvi putnički vlak od Zagreba do Vukovara. Sve se može, ako ima volje. No, žalosno je da se tijekom godine o ovom gradu jedino piše kad se dogodi neki incident. Dobre stvari se prešućuju i marginaliziraju. Ni ja, primjerice, nisam znao da je u tom gradu obiteljsku kuću prvog hrvatskog nobelovca Lavoslava Ružičke, koja je u Domovinskome ratu potpuno razrušena, svojim novcem obnovio Tomislav Horvatinčić. Svaka mu čast!

Korupcija na svakom koraku

Kako to da se tako veliki broj hrvatskih branitelja i civila još uvijek vode kao nestali? Kako to da nitko ne može ući u trag gdje su sahranjeni?

  • Ako mene pitate, onda nestale Hrvate iz ovoga rata treba tražiti u Srbiji! Okupatori su imali dovoljno vremena da ih otkopaju i pokopaju diljem Srbije, gdje ih nitko neće tražiti ni naći. Čudo je da se s tolikom silnom i suvremenom tehnikom ni nakon toliko godina od Domovinskog rata ne mogu pronaći masovne grobnice. Srbi, ovo je moj apel, recite – gdje ste sahranili naše najmilije?

Sve se više govori o ljudima koji napuštaju Hrvatsku. Branitelji se za to sigurno nisu borili!

  • Ljudi, poglavito mladi, bježe iz Hrvatske jer ovdje gotovo na svakom koraku vlada korupcija, lopovluk, bezbojni političari, uhljebi… Plaće su male ili nikakve. Pojedinci iz političkih stranaka koji su pobijedili na izborima ponašaju se poput „aga“ ili „kraljeva“. Samo mogu oni ili samo njihovi! Više nema ni jedna državne institucije, pa čak ni u malom većem selu, a da vas na ulazu ne dočeka zaštitar. Znate koga ti ljudi čuvaju? Uhljebe! Oni koji rade u državnim službama poput općina i županija ne bježe nikuda. Za njih je ovdje – „Amerika“!

A što kažete o hrvatskim medijima?

  • Da nema pojedinih portala, i tu i tamo nekih tjednika, bilo bi gore, da se malo našalim, nego u vrijeme Staljina. Većina zaposlenika u medijima se ponaša kao službenici DORH-a, policije ili sudaca (svaka čast iznimkama). Čim nekoga optuže, poglavito ako je desni, oni kao „domino“, dižu takvu dreku da ih se čuje sve do Moskve. Napadaju sve i sva samo da se ne napada njih. A većina medija, osobito lokalnih, koji su u privatnim rukama, rade po principu „ucjena“. Plati ili daj, pa ćemo o tebi pisati lijepo. U suprotnom stavit ćemo te na „vješala“, pa se peri! Kod nas ne postoji pravna presumpcija nevinosti. Ako tim i takvim, pretežno udbaškim sinovima, niste po volji, ako im stanete na žulj, proglase vas desničarom, ustašom, pa čak i pedofilom. Najgore je što takvima ne možete javno odgovoriti, već vam jedino preostaje da ih tužite sudu. Mene su kao novinara relativno često tužili, čak i za rečenicu „za đurđevačku općinu učinio je veoma malo“, no sve pravomoćne presude sam dobio, ali i hrpu negativnih napisao o meni. Sedlar bi na to rekao: „J..e mi se, neka pišu!“. A najveće svinjarije u Hrvata najviše pišu sinovi najvećih komunjara i udbaša, ali i deklariranih novinarskih pedera.

Nego, gdje su se „izgubili“ hrvatski generali…

  • Žalosno je što nitko ne zna ni koliko ih ima, odnosno gdje su pojedinci zaradili tako visoke činove. Rijetko se javljaju, a gotovo ih uopće nema (svaka čast iznimkama) na tribinama ili nekim drugim skupovima koji se relativno često organiziraju na temu Domovinskog rata. Uživaju u visokim mirovinama, dobro opremljenim stanovima i vilama… Što im fali? I među njima ima svašta, časnih i poštenih, ali i onih za koje nikad nismo čuli za vrijeme rata i koji su zaštićeni kao hrvatski akademici. Zašto se ne objavi knjiga o hrvatskim generalima, pa da vidimo gdje su bili u vrijeme Domovinskoga rata i što su radili? Žalosno je što djeca u školama ne poznaju gotovo ni jednog generala osim Gotovine, Markača, Rojsa, Krstičevića, Sačića, Medveda, Glasnovića i još njih najviše desetak. Da, svi znaju za generala Zadra, ali on, nažalost, već davno počiva na vukovarskom groblju.

Što vas još smeta?

– Dosta toga. Smeta me što Hrvatska vrlo malo ili gotovo ništa ne čini da se na stotine tisuća, odnosno nekoliko milijuna Hrvata koji godinama žive u inozemstvu, na svim kontinentima, ne vrate u Domovinu. Mnogi od njih, vjerujte, misle da je ovdje i dalje „Tito na vlasti“ i da će imati problema ako se vrate, jer je dobar dio njih pobjegao od komunističkih zlotvora. Većina onih koji su suđeni u bivšoj Jugoslaviji kao politički protivnici Tita i njegovih satelita nikada nisu službeno rehabilitirani. A Srbi su rehabilitirali i Dražu Mihailovića! Još malo, pa će i Slobodana Miloševića!

Tko je, po vama, najzaslužniji za pobjedu u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu?

– Tuđman, Gojko Šušak, Bobetko, Gotovina, Markač, Červenko…, ali ipak najviše „mali“, ali veliki hrvatski branitelji kojima se ne zna ni imena! Puna su groblja najzaslužnijih! Najzaslužniji su oni koji su puškom branili i obranili Hrvatsku, a koji su danas „nitko i ništa“, obične brojke. Zašto se u Vukovaru nikada ne čitaju imena poginulih? Kad sam to predložio, jedna me je tamošnja novinarka pitala: A koliko bi to trajalo? Neka traje, od jutra do sutra, odgovorio sam, ali ta se imena moraju čuti! T

8 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Gonzalez Andres
    #1 Gonzalez Andres 12 svibnja, 2019, 19:41

    Zdravo,
    Jeste li poslovni čovjek ili žena? Ako u nekom financijskom neredu ili trebate novac za pokretanje vlastitog posla? Trebate li kredit za plaćanje duga? Ako imate nisku kreditnu ocjenu, a banke / druge lokalne financijske institucije imaju poteškoća s dobivanjem kredita? Osobni zajam, širenje poslovanja, poduzetništvo i obuka, konsolidacija duga, krediti s teškim novcem. Pa, trebate zajam ili financiranje iz bilo kojeg razloga. Nudimo kredite s niskom kamatnom stopom od 2%, kontaktirajte nas s konstantnim pratiocem kredita putem e-maila ([email protected])

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Anonimno
    #2 Anonimno 29 rujna, 2018, 06:58

    Jako dobar intervju. Čestitam.

    Odgovorite na ovaj komentar
  3. Klarens
    #3 Klarens 28 rujna, 2018, 21:09

    LUSTRACIJA
    ======================
    I(STINA
    ======================
    PRAVICA

    Odgovorite na ovaj komentar
  4. Black Jack
    #4 Black Jack 28 rujna, 2018, 14:31

    Najzaslužni za pobjedu u obrambenom ratu su miljarde i oružje iz iseljeništva.
    A kada ti ljudi shvate da u tuđini nema sriče i kada se zajedno sa onima koji su nedavno otišli na bauštelu vrate, onda će se uhljebi otjerati u 3PM!
    Tamo kod istočnih barbara je njima mjesto, tj. u Šugosloviji!

    Odgovorite na ovaj komentar
  5. Mujo Bašinac
    #5 Mujo Bašinac 28 rujna, 2018, 13:02

    Pavkoviću od kud ti moje misli ?
    Pa čovjek božji mislimo kao jedan,a ni ne poznamo se.
    Rado bih vas upoznao.

    Odgovorite na ovaj komentar
  6. zzigho
    #6 zzigho 28 rujna, 2018, 10:20

    Jednom nešto, uvijek isto.
    No ne u Lijepoj Našoj.

    Odgovorite na ovaj komentar
  7. Ustaša
    #7 Ustaša 28 rujna, 2018, 06:06

    Nema bivših udbaša, bivših kosovaca i bivših komunista…sve su isti i nisu bivši.Jednom udbaš uvijek i stalno udbaš, jednom kommunist…

    Odgovorite na ovaj komentar
  8. Anonimno
    #8 Anonimno 27 rujna, 2018, 15:46

    Dugo nisam pročitala nešto bolje i jasnije. Hvala vam g. Pavkoviću.

    Odgovorite na ovaj komentar

Kliknite ovdje ako želite odustati od odgovora.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code