TITO I BIJELO DUGME U HNK

TITO I BIJELO DUGME U HNK

31. prosinca, 2013.
Print Friendly, PDF & Email

 

 

bijelo dugme free tabfull Custom

Novogodišnja priča

 

Napisao: Dražen Stjepandić, iz neobjavljene knjige  „I Superman je bio novinar“

Prvi sam objavio da će Bijelo dugme ponovno zajedno zasvirati u Zagrebu,  Beogradu i Sarajevu. Vijest je  u Večernjaku najavljena na naslovnici i premda tvrde da novinarska slava u dnevnicima traje jedan dan, mene su poslije te vijesti  hvalili i nakon par dana.

– U, dugo, dugo nisi imao nešto tako dobro – rekao mi je Graksi mlađi.

– U Areni nakon tvoje vijesti odmah su napravili feljton – rekao mi je Zoka Milanović kad sam s njim u kantini ispod Vjesnikova nebodera bio na piću.

Vijest su prenijeli mnogi mediji širom bivše Jugoslavije. Za ponovno okupljanje Dugmeta doznao sam od Cezara, starog organizatora estradnih priredbi iz Osijeka. Osamdeset i neke s Balaševićem je postavio još neoboreni rekord u broju ljudi  na jednom koncertu u Domu sportova. Cezar je prodao  više karata nego što ljudi može stati u veliku dvoranu pa je na tribinama, ispod tribina, u predvorju, u zahodima sve bilo prepuno. U Dom sportova nagurao je toliko ljudi da se nisu mogli ni maknuti, mnogi su zapeli ispod tribina kao u prepunom tramvaju i nisu mogli mrdnuti dok policija nije intervenirala i s druge strane dvorane izbacila  van jedno tri-četiri tisuće ljudi. Tek tada ljudi su se mogli pomaknuti.

Kad mi je javio tu vijest, Cezar je uglavnom organizirao nastupe striptizeta na privatnim zabavama i u kafićima, ali, kao u svoje najslavnije vrijeme, nikad nije prestao kockati i svojim novinarima dojavljivati  zanimljive informacije. Mahom su  bile istinite, ipak, ono što sam doznao od Cezara htio sam provjeriti kod Mihe i otezanje je potrajalo nekoliko dana.

– To za što ćeš ti dobiti 300 kuna mene može koštati 300.000 kuna – uzvratio mi je još jedan menadžerski stari znanac.

Miha je već pregovarao o mjestu koncerta, vijest je bila točna, ali on je bio protiv objavljivanja. Toliko smo puta “onako sjedili”, što bi rekli u Bosni, zapravo razgovarali smo o glazbi, a sada, kad sam ga zatrebao, u komunikaciji je zaštekalo. Zapravo, ja njega ništa nisam trebao nego sam samo provjeravao vijest, a to uvijek donosi komplikacije i onda sam iz obzira prema njemu sačekao s objavljivanjem “bombe” na kakvu u cijelom životu prosječni novinari nalete možda nekoliko puta. Uobičajeno sam prema Mihi natupio s posebnim poštovanjem i suzdržano, a njega nije zanimao neki nezaposleni novinarčić, honorarac kao ja tada, nego čimbenici u medijskoj industriji. Ja sam bio samo šarafić koji se odvrnuo i otktrljao zvonko zvrčeći  po sustavu. Nije ga zanimalo što se do tog šarafića nekako dokotrljala vijest za koju je htio da je objave bolje pozicionirani novinari. Ekskluzivno pravo prvenstva objavljivanja takve vijesti obično se namijeni  budućim medijskim pokroviteljima. Mihu novinari samotnjaci  nisu zanimali, cijenio je pokojne Vrdoljaka i Glavana, važne radijske urednike i bosove zabavnog programa HTV-a ili na televizijama s nacionalnom koncesijom. Ekskluzivu nije pario s novinarskom skitnicama među koje sam dugo spadao.

Ipak, uporniji individualac u novinarstvu uvijek ima izgleda, jer novinarstvo ne može bez individualizma, bez otpalih šarafića i njihova klepetanja i zvrndanja novinarski motor nikad nije pravi. Savršeno uhodan novinarski pogon može ostati  bez  osjećaja za probleme  društva, a to znači ne odgovarati zahtjevima vremena, što je preduvjet da medij ili glasilo ima publiku. Uspješna redakcija je grupa ljudi koji imaju zajednički interes, koji se treba podudarati sa zanimanjem javnosti. Baš tu javnost najviše zanimaju greške. A greška najbolje uočava greške, odnosno zanimljiva osoba zanimljivosti, jer oni koji strše prije stižu do zanimljivoga. 

I nakon što je završio pregovore s Mamićem o stadionu, a koliko ga ja poznajem, zapravo nakon što je dobro razmislio o svemu, Miha je ispoštovao naš dogovor, u koji sam se zapravo sam uvalio, i nakon nekoliko dana kockanja i iščekivanja u Večernjak, u tadašnju rubriku Scena, poslao sam sljedeći tekst koji citiram s istim tipfelerima i ostalim greškama:

“Ono što se desetljećima očekivalo I o čemu su sanjali senzacionalistički napisi konačno se dogodilo – okupilo se Bijelo dugme. Najslavnija rock skupina na ovim prostorima svih vremena ponovno će se pojaviti na pozornici i kao nekad zasvirati pred vrištećim mnoštvom. Prva tri velika koncerta održat će se u  Zagrebu, Beogradu i Sarajevu. Glavni organizator povratničke trodjelne turneje je posljednji menadžer Bijelog dugmeta Raka Marić, koji je organizaciju zagrebačkog koncerta povjerio Vladimiru Mihaljeku. Pod vodstvom Vladimira Mihaljeka  davne 1973.  Bijelo dugme je snimilo svoj prvi singl sa skladbama ‘Top’ i ‘Nikad se više neću vratit u svoj rodni grad’. Nakon što ih je odbio sarajevski ‘Diskoton’, što se poslije smatralo najvećim promašajem u nekadašnjoj jugoslavenskoj diskografiji, Vladimir Mihaljek tada je nepoznati sarajevski rock sastav doveo u nekadašnji Jugoton, prethodnicu današnjeg “Croatia Recordsa”, a sve ostalo je legenda, koja je ponovno oživjela.

     Orginalna postava u sastavu: Goran Bregović – gitara, Željko Bebek – vokal, Zoran Redžić – bas, Vlado Pravdić – klavijature bit će okosnica povratničkog Dugmeta. Nedostajat će samo pokojni Ipe Ivandić, kojeg će na bubnjevima zamijeniti Dragan  Điđi Jankelić, a ostali pjevači i svi ostali članovi najveće rock grupe s ovih prostora bit će pozvani kao gosti.

      Datum zagrebačkog koncerta u sklopu trodjelne stadionske turneje bit će 21.  lipnja, a lokacija još nije precizirana, od organizatora smo uspjeli doznati da se ovih dana pregovara s upravom Dinama. Želja Gorana Bregovića je da koncert bude na stadionu u Maksimiru, rezervne lokacije su Hipodrom i Cmrok. Zasad se s preciznošću može konstatirati samo da će to biti veliki open air spektakl.

NN: U lipnju veliki koncert u Zagrebu NA: BIJELO DUGME KREĆE NA TURNEJU AU: Dražen Stjepandić” – dao sam i okvirni prijedlog opreme i poslao tekst u Večernjak. O svemu sam se već bio dogovorio s Miki, starom znanicom, tada urednicom duplerice i Scene. Uobičajeno, tekst su lektorirali i korigirali pa je izišao u ponešto izmijenjenom obliku.

U toj vijesti o povratku Bijelog dugmeta sastali su se moje odrastanje i prve ploče. Moji starci su imali hrpu singlica, na mnogima su zapisivali datum i mjesto gdje su kupljene, Tuzla 1967., Brčko 1970… Imali su i dva plastična albuma koji se zbog većeg broja ploča od predviđenog nisu mogli zatvoriti pa su izgledali kao neka stalno otvorena lepeza. Otkako znam za sebe, znam i za singlice, ali to su bile mamine i tatine. Moja prva singlica, kupljena baš za mene,  bila je od Dugmeta, “Pekar” na A i “Selma” na B strani. Bili smo u Sarajevu i stari mi ju je kupio u Jugotonovu dućanu na Baščaršiji. Moj prvi LP bio je drugi LP Dugmeta “Šta bi dao da si na mom mjestu”, mama ga je sama kupila bratu i meni, valjda znajući što će nas najviše obradovati. Prije toga u kući nismo imali ni jednu veliku ploču i taj LP zaista je bio događaj, četiri puta širi i duži od omota male ploče, pa kartonski preklopni omot, na kojem njegovana muška ruka iznad koje se vidi krzneni rukav dodiruje djevojačku stražnjicu. Muška bunda kao simbol ondašnjeg glamura i mlado meso u čistim bijelim gaćicama. Strast i slast.

Ploču smo slušali na gramofonu iznad radija Iskra Portorož TS. Skliznuo bi mali vezeni pokrivač jer se na radiju  poklopac od gramofona podizao kao hauba na automobilu, a onda bi se ručica najprije povukla desno i tanki crni kolut bi se pokrenuo prije nego što bi se gramofonska igla polako spustila na početak prve strane ploče, odnosno na najveći hit ”Tako ti je, mala moja, kad ljubi Bosanac”.

Na toj ploči znao sam svaku brazdu i ogrebotinu i pjesmu koja dolazi poslije nje ili joj smeta. Druga pjesma bila je „Hop-cup, poskočiću, drugu curu poljubiću…“, a druga strana počinjala je s „Ponoć kuca, nano moja, a  ja nemam sna…“. I danas kad čujem te pjesme osjetim ono vrijeme, onu godinu, odmah postanem dječak u Bosanskom Šamcu. Djevojčica koja je bila u stanu odmah do našega, kad sam je jednom nekim čudom sreo poslije rata i svega što se otada izdogađalo, rekla mi je da se, kad čuje Bijelo dugme, sjeti mog brata i mene.

Bijelo dugme je dugo bilo srž mog glazbenog ukusa i sve njihove pjesme, uz koje sam skakao s nečim što je glumilo gitaru, pa sve knjige o Dugmetu, njihovi zagrebački koncerti, sve njihove pjesme slušane u vojsci i birtijama pokraj provincijskih perona, sve se to i još mnogo toga što se ne vidi kao neki stari izgrebani LP zavrtjelo i zapucketalo u toj vijesti o njihovu povratku. I mnogi drugi, dok su čitali tu moju vijest, sjetili su se prvih čaga, stiskavaca uz “Selmu”, mahanja glavom uz “Pekara” ili “Bosanca”, izviđačkih i radnih akcija, iščekivanja morskog plavetnila na školskim izletima i maturalcima uz prozor vlaka dok se na kazetofonu orilo ”gnjave kina i kafane…”, “koliko si ih imala dosad”, “po meni se neće ništa zvati” …mnogo toga se ovdašnjim ljudima događalo uz Bregovićeve rifove i stihove. Jednom sam u Frankfurtu u pufu u jednoj od soba čuo da svira Dugme, zadnji njihov album „Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo“ iz 1989.

Da vijest u novinama odjekne, potrebno je raznovrsno emocionalno punjenje i nije bez razloga to što se prava vijest naziva bombom, jer prava vijest je emocionalna eksplozija.

Poslije izlaska te vijesti u Večernjaku Miha se stalno pojavljivao u medijima, danima je davao izjave o koncertu u Maksimiru ili iz vremena kad je otkrio Bijelo dugme.

Mene više u toj priči nije bilo, igrači na položajima opet su zauzeli svoja mjesta. Na koncertu sam, naravno, bio i kao mnogi nisam mogao vjerovati kako glazbenički teško komuniciraju. Lova ipak ne može sve, nedostajalo je starog entuzijazma i zato su djelovali kao da su zaboravili svirati. Pjevači su spašavali spektakle, a svirači su dobro zaostajali. Poslije mi je Alen otkrio da ni to nije bilo jednostavno pa je Brega za svakog pjevača morao imati drugu gitaru, jer Bebek i Tifa nisu mogli pjevati intonaciju kao u vrijeme dok su te pjesme snimali. Vrijeme učini da sve bude i prođe, a i kad se ono što je bilo vrati, teško biva ono što je bilo.

Tek kasnije, kad su sve to prekrili ružmarin, snjegovi i šaš, i kad smo opet bili daleko od svake veće akcije, pa opet onako sjedeći i pričajući o estradi, Miha mi reče kako više nikad u životu ni pod kim neće kopati jamu jer bi mu zapravo mogao pomoći. Naveo je slučaj Dugmeta, kako ih je nakon prekida njihove suradnje htio zeznuti, a zapravo je tako od njih napravio najveće zvijezde. S Bregom i društvom počeo je surađivati jer je Dado Topić bio u vojsci pa grupa Time nije bila aktivna.

– S Dugmetom sam se prvi put sreo u Cavtatu. Svirali su na terasi hotela “Croatia”, a ja sam bio s grupom Time u Podgori i otišao sam u Cavtat s prijedlogom da se bendovi zamijene, jedni da dođu u Podgoru, a drugi u Cavtat – pričao mi je Miha.

Bijelo dugme se tada zvalo Jutro i kad je Miha došao na terasu hotela “Croatia”, pitao je pleše li publika dok ti “Bosančerosi” sviraju.

– Plešu, plešu – rekli su mu, a Mihi je to bilo važno jer je na svirkama Dade Topića i Timea rijetko tko plesao.

Navečer je prvi put vidio grupu Jutro. Odmah se uvjerio da publika uz njih pleše više nego uz druge bendove koji su tog ljeta svirali po terasama. Nakon toga preporučio ih je nekadašnjem Jugotonu. Pod imenom Jutro imali su dva singla, jedan za Radio Kruševac, a drugi za sarajevski Diskoton, koji poslije tog singla s Bregom nije htio surađivati. Izravno ih je odbio Slobodan Vujović, a razlozi su ostali pokriveni debelim slojem zaborava, koji dugo nitko nije brisao. Samo je zapamćeno da je to bio najveći promašaj u povijesti jugoslavenske diskografije.

Prvi singl objavljen 1973. za Jugoton bio je “Top” na A strani i “Ove ću noći naći blues” na B strani. Drugi singl snimljen iste godine za kuću iz Dubrave bio je onaj već spomenuti moj prvi singl. Miha im je sredio nastupe na tada jako važnim Boom festivalima, izborio se za omot prvog albuma. U Jugotonu su imali primjedbu na dekolte na omotu albuma “Kad bi’ bio bijelo dugme”. Na slici je djevojačko poprsje u tada vrlo modernoj raskopčanoj traper košulji. Nazirale su se lijepe grudi, za današnje vrijeme  više pokrivene negoli otkrivene, ali za ono vrijeme to je bilo turboizazovno.

– Uzeo sam omot ploče Silvane Armenulić i išao od jednog do drugog urednika u nekadašnjem Jugotonu i pitao ih što misle. Otišao sam i k direktoru. Svi su rekli da im se sviđa. A Silvana je također istaknula dekolte i imala je mnogo veće grudi od djevojke s omota prvog albuma Dugmeta. Poslije toga uzeo sam sliku za omot prvog albuma Dugmeta i opet otišao k svakom uredniku i direktoru i pitao zakaj Silvana može, a Dugme ne može na omotu pokazati dekolte – pričao mi je Miha.

– Dobro je, neka bude ta slika na omotu – rekao je na kraju direktor.

Tako je u proizvodnju pušten prvi od nezaboravnih omota Dragana Stefanovića. Album je izišao potkraj 1974.  Poslije toga otišli su na turneju koja je trajala godinu dana, svaki dan svirali su diljem bivše Jugoslavije, nekad i dvaput dnevno. Putovali su VW kombijem koji su zvali “Selma” vozač je bio Raka Marić, poslije će postati menadžer Bijelog dugmeta, a još kasnije osobno Gorana Bregovića i Cece Veličković. Bio je i glavni menadžer na trodijelnoj stadionskoj turneji Dugmeta iz 2005., u sklopu koje je Miha bio zadužen za koncert u Zagrebu.   

Nakon te turneje snimljen je album “Šta bi dao da si na mom mjestu?” i njegovo objavljivanje bilo je spremno za kraj 1975. Prije toga Brega je Mihu pozvao na razgovor u hotel “Dubrovnik” i postavio mu uvjet da mora surađivati samo s njima, a ne brinuti se i za grupu Time.

– Ne možeš ti meni postavljati uvjete – odmah je Miha odbrusio Bregoviću i njegova suradnja s Dugmetom bila je gotova.

Imao je bundu kao tip s omota “Šta bi dao da si na mom mjestu?”. Krznene kapute  sredinom 70-ih nosile su najveće face. Na estradi, kao i u ljubavi, poslije prekida dojučerašnji partneri jedni druge prate. Miha je znao je da je Dugme imalo dva rasprodana beogradska Pionira na samu Novu 1976. godinu i sutradan na reprizi dočeka.  Tito je Novu 1976. godinu dočekao u Zagrebu, za njega je bio predviđen program u HNK i poslije toga u hotelu Intercontinental. Miha je surađivao s Titovim protokolom i želeći zeznuti Dugme preporučio ih je protokolu da zabavljaju Tita. Protokol je prijedlog prihvatio i uvršteni su u program za Tita, zbog čega su morali otkazati dva rasprodana Pionira. Premda su se neki, kao Mišo Kovač, poslije, kad je Jugoslavija propala, hvalili kako su odbijali pjevati Titu, zapravo je to bilo neizvedivo i netko tko bi se usudio odbiti poziv da pjeva Titu mogao je proći kao Vice Vukov. Preko noći je bio zabranjen u medijima, karijera mu je jednostavno bila ugašena.

Tito nije volio rok. Čupavci i rok su mu išli na živce, a i mnogima oko njega. Ipak, Dugme je na Mihin prijedlog ušlo u protokol, kao simbol tadašnje omladine. Nije se lako oduprijeti modi i onomu što nosi novi vrli svijet. Poslije je Brega izjavio da su se, kad su Dugmići izišli na pozornicu HNK, drugovima i drugaricama digle perike na glavi, uglavnom, odsvirali su dvije pjesme i doživjeli fijasko kao rijetko kad. Dugme je najuglednije drugove i drugarice iz Titove pratnje naprosto šokiralo, ostali su zabezeknuti. Netko je iz osiguranja odmah isključio struju, a to je šokiralo Dugme koje se tada u  HNK kao rijetko kad  bez pljeska povuklo s pozornice. Tita u svečanoj loži još nije ni bilo, najpoznatiji rokeri nastupili su tek na jednom od mjesta na kojima je te silvestrovske večeri u Zagrebu bio najavljen.

Honorar nije bio predviđen, a zbog svega toga morali su otkazati dva rasprodana Pionira. Fijasko se činio potpunim, Miha je trljao ruke misleći da je postigao cilj i dobro zeznuo Bosance, ali kako stvari često nisu onakve kakvima se čine, te se večeri dogodilo nešto što će se zapravo kasnije u usponu Dugmeta pokazati kao raketno punjenje. Bez obzira na ono što se dogodilo i što Tita nije bilo u publici, novine su objavile  da je Dugme sviralo Titu, a što je to značilo  brojnim radijskim i televizijskim urednicima onoga doba, ne treba objašnjavati. Počeli su dodatno emitirati Dugme, jer ako to slušaju Tito i svi najugledniji drugovi i drugarice, što oni imaju misliti. Dugme je svake nedjelje išlo u drugi televizijski studio koji je bio domaćin “Nedjeljnog popodneva”. TV Beograd, TV Zagreb, TV Sarajevo, TV Novi Sad, TV Titograd, pa opet Beograd… a to su bile najutjecajnije televizijske emisije. Već nedjeljom ujutro Dugme se moglo vidjeti u emisiji za vojnike “Dozvolite da se obratimo”. Radijske stanice pratile su televiziju i od rokera nikad nitko u ovim krajevima nije dosegnuo popularnost Bijelog dugmeta. Ni samo Dugme nikad nije bilo popularnije. Album “Šta bi dao da si na mom mjestu?” prošao je trostruko bolje nego prvi, srušio sve rekorde, u prvoj godini prodano je 150.000 ploča i 30.000 kaseta. Dotad kasete nisu bile najprodavaniji nosači zvuka, to će postati 80-ih, kad će u bivšoj državi naglo narasti broj automobila i radija s kasetofonima. Pa će tiraže automatski porasti i promijenit će odnos u korist sada nepostojećih kaseta.

Na trenutke je njihova popularnost imala obilježja elementarne nepogode, kako je napisao Veselko Tenžera. Nakon fijaska za Novu godinu u HNK u ožujku 1976. u Jugotonovu dućanu u Bogovićevoj ulici u Zagrebu potpisivali su autograme i nastala je takva dotad neviđena gužva da je intervenirala nekadašnja milicija jer je u naguravanju bio razbijen izlog. Dugme je imalo masovnu publiku i preko “pastirskog rocka” Gorana Bregovića rock je prvi put zauzeo vodeće mjesto na estradi.

U našim razgovorima na terasama kafića u Sloboštini Miha mi je rekao da je on zaslužan i za naziv “pastirski rock” koji se pripisivao Draženu Vrdoljaku, tada kritičaru Tine, lista za mlade. Međutim, taj detalj nisam najbolje zapamtio i kad sam Mihu na kraju ove priče upitao kako se to dogodilo, rekao mi je samo: “Kaj ti misliš da ja znam sve o sebi. I rekel sam ti da mi ide na kurac kaj ti pišeš o meni.“ Slično kao kad sam provjeravao ono što sam čuo od Cezara.

Rekao sam mu da pišem priču o jednom vremenu i  jednoj davnoj Novoj godini  i pojavi u tom vremenu, dobra priča je kao spomenik, ako nije, svejedno će biti zaboravljena. Neka se ne brine, jer priča je kao san, ako je lijep, donosi radost, ako nije, može se reći –sve je to samo san, odnosno priča o jednoj Novoj godini i slavi, kao iz sna, nakon fijaska na pozornici  HNK.

Zato ni pod kim ne treba kopati jamu, jer tko zna što mu sve bolje, nakon toga, nova godina može donijeti. T

 

2 komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<