Pismo Isusu za 2015. rođendan
Napisao: Ante Matić
Moram ti reći, da se ljudi još uvijek dijele na desne i lijeve, na bijele, crne, žute i crvene, na vjerne i nevjerne, na dobre i zle, na siromašne i bogate, na slobodne i robove, na uzvišene i ponižene, na one koji viču s ruba egzistencije i na one koji se razbacuju luksuzom i smiju s visoka, gledajući u ponižene i uvrijeđene; zemlja je raskomadana na tabore i negdje se uvijek ratuje, ubija, gine i muči. Isuse, u carstvu ljudske gluposti, u čovjekomračju, osmjehujem se žalobnim igrama i ozbiljnim žalostima.
Nikad zemlja nije bila bez granica, povijest bez krvavih postaja, bez ratišta i mučilišta, bez ludnica, robijašnica, bez strašnih mjesta gdje se odigrala ljudska drama toljagom, lukom, strijelom, kopljem, mačem, puškom, topom, tenkom, raketom… I strah me je, strah, Isuse one bombe što sve zemaljsko, sve što su umovi i ruke kroz stoljeća namjerili, sve to ta strašna bomba može pretvoriti u prah i pepeo, u ništavilo.
Sve što je smrtna ljudska ruka stvorila, napravila i odnjihala u svome zagrljaju, upotrijebila je to u danom trenutku. Ništa što je čovjek načinio nije ostalo nerabljeno. Nije moguće da će te strašne bombe, ti jezivi ljudski izum, kažem nije moguće da će to ostati u skladištima, u podzemnim bunkerima, u hladnom krilu zemlje. I zato me je strah i sram, jer miru i ljepoti nismo znali podići hram. Ovo dvadeseto stoljeće u kojem sam živio, (zagazio sam malo i u 21. stoljeće), dvadeseto po kršćanskom kalendaru, bilo je najkrvavije, najjezivije i najstravičnije od kad nebeska galija plovi oko sunca i na njoj se raduju, žive i umiru ljudi. Početkom tog stoljeća samo je u Prvom svjetskom ratu ubijeno dvadeset milijuna ljudi. Onda je sredinom ovog suludog stoljeća buknuo Drugi svjetski rat i odnio 70 milijuna ljudskih života. Samo je boljševizam i komunizam u Rusiji poslao u smrt više od 30 milijuna ljudi. Kineska komunistička revolucija smaknula je 40 milijuna Kineza i ostalih koji s njima žive.
Hitler ima na duši 50 milijuna ljudi, Staljin 30 milijuna, pa onda ako se tomu pridoda Ceausescu i njegove žrtve, pa Tito i njegove, Honecker i njegove, Franco i njegove, Pol Pot i njegove… kamo bi nas to sve odvelo, u ljudinjak, u taj strašni ljudski metež i pakao.
PISANJE U PIJESKU
Daleko smo otišli u znanosti i otkrićima, a najdalje u zlu. Vinuli smo se na Mjesec i podigli čudesne građevine na licu zemlje i pod zemljom i u svemu smo išli naprijed velikim koracima, samo u moralu tapkamo u mraku, u istom mjestu. Kako smo se ubijali, varali, krali i jedni druge mučili prije tri tisuće godina ili u vrijeme tvog rođenja. Danas to isto radimo, ali savršenije, djelotvornije i stravičnije. Dakle, Isuse, u svemu smo napredovali osim u moralu: a ti si, koliko se meni čini, došao na zemlju i postao čovjekom samo zbog morala, zbog pada čovjekova, zbog ljudskih zala i grijeha. Možda se nikada neće saznati što si pisao po prašini kada su doveli onu grješnicu da joj presudiš, a ti si rekao da prvi, na nju baci kamen tko je bez grijeha. I opet si se sagnuo i nastavio pisati po prašini dok su se zlotvori mučki razišli. To je jedino što si za života na zemlju napisao, Zapis u prašini, koji su izgazile i izbrisale ljudske noge. Kažu neki da si u prašini na putu, ispred hrama, okružen podivljalom svjetinom, opakom ruljom žednom ljudske krvi, pisao grijehe onih koji su htjeli kamenovati jadnu, grešnu ženu, pa kad su književnici, farizeji, rabini vidjeli što pišeš, mučki su se razišli na sve strane.
Ovaj život svakdanji, u ovo vrijeme, nakon dvije tisuće godina otkako si prošao zemljom čineći samo dobro, postao je trka zbrka i jurnjava. Treba zaraditi kruh svagdanji, pa treba nešto odvojiti za odjeću i obuću, platiti struju, stanarinu, vodu, smeće, treba ovo, treba ono, a nikad dosta i nikad kraja žurbi, tegobi, strahoti i ljepoti života na ovoj našoj majčici zemljici .
Postali smo robovi onog što smo izumili e, da bi bolje i ugodnije živjeli.
Kad bi sad došao na zemlju, u neku tvornicu, u redakciju, u rudnik, kafić, na stadion, u dvorane za govorancije, u ljudinjak, vidio bi ljude, ko roboti, kompjutori i sva čuda tehnike. Sve je zadano, određeno, predodređeno, unaprijed isplanirano, odmjereno i dovedeno do smiješnog savršenstva. Vidio bi telefon, mobitel, televizor, pa Internet, a joooj, Isuse, sva ta čuda, tu zamršenu mašineriju, koja će nam doći glave. Nema nam spasa od smrtna života. Nema nam spasa od nas i našega opasna cilja. Ništa se više ne može skriti. Sjednem pred televizor i buljim i gledam kako se igraju utakmice na kraju svijeta ili kako se ubijaju ljudi, pale sela i gradovi. Opasna je istina koja nas zapljuskuje sa malih i velikih ekrana. Nema dana da ne pomislim kako sam zalutao u ovaj ljudinjak. Kažem i ne lažem, laži su postale istine, a istine neslane šale i one su samo, kažu, za budale. Lijepa naša puna je budala, lopina i hulja, koji bi i majku prodali za Judine škude, koji bi ukrali iz kobile ždrijebe. A savjest!?
UMIŠLJENI GRIJEŠNI STVOR
Od svega najčudesnija je savjest. U nerazmrsivom klupku tajna, ona kudi i hvali, sokoli i kori, optužuje i sudi, izvodi pred porotnike koji ne postoje, brani i kažnjava; ona raduje i užasava, dovodi do ljepote, do ludila, do tjeskobe, do očaja, ona se pridružuje roju misli, snu napaćenu, grijehu čovjekovu, klici zloj i ukletoj, bezumnoj želji da se spozna sebe sama; čine, geste, riječi, dobra i zla predočujte u samoći, iz mraka zaborava iznosi na vidjelo sve što činimo javno i potajno; iz tamnih ljudskih dubina javlja se poput malog sunca, iskre vrcnule iz kremena, i raste, osvjetljava kako bi čovjek vidio sve svoje ljepote i rugobe, ono što je učinio davno i nedavno, pa se najčešće umisli Božji grješni stvor, da se oslobodio prošlosti, pak se, Isuse, čovjek napokon upita što je to što ga vraća u predjele koji ne postoje, odakle iskrsava ono što se mislilo da je nestalo, da je mrtvo i ništavno.
Na početku trećeg tisućljeća, za tvoj 2015. rođendan, pred pragom novog doba, sam i umoran od svega, ponajviše od sebe sama, u tami i tišini, poput harlekina poslije tužne igre na žici sudbine, izgubljeno i tupo upirem pogled u čavao na zidu o kojem visi Raspelo. Ti na križu, dobri moj Gospodine, čudesno stišan, duboko zašao u noć i godine, u život među četiri bezlične bijele plohe među kojima stoje stvari bez duše, tužno poredane, s bremenom prošlosti, na plećima, s teškom istinom u srcu, s grešnim mislima, opustošen i pokraden, bez velike koristi za igdje ikoga, za sebe, za druge za Tebe, prevaren, izdan, obmanut, materijalno i duhovno ugrožen, na rubu egzistencije, gurnut u suludi svijet koji nije za mene bio ni izdaleka ljepota, puna neke divlje snage i zaludne nade, beznadno i pusto zadirem mišlju u prošlost, u sadašnjost, s mučnom vjerom u duši kako će biti bolje kad lopata iznad glave zvekne, kako će doći sretniji dani i sretniji naraštaji, nadnosim se nad sebe, nad svoje mračne dubine, nad vrijeme, tumaram kroz tamni labirint s malim svjetlom u ruci koje se polagano gasi kao moje srce, grozničavo i tjeskobno kopkam po sebi, po povijesti, po svijesti i savjesti, vraćam se po stotinu puta u jednom danu u vrijeme koje više ne postoji, u davne dane, u krvave vjekove, a neke slike mutne i kratkotrajne, odnekud izranjaju, bljesnu i nestaju poput krijesnica u tami, jasne do nejasnoće i upitane do neodgovora; i, tako zatečen u sebi, zatočen u vremenu i prostoru, prikovan za zemlju, u ljepoti i strahoti ljudinjaka, u samoći, pokušavajući sagledati svoj stvarni položaj u svijetu i životu, zabrinuto i jalovo prebirem po uspomenama, po istinama koje sam nadživio, zbrajam i oduzimam, uspoređujem i svrstavam u neki red vjerujući da ću tako razlučiti dobro od zla, istinu od laži, kako bi se napokon oslobodio tjeskobe pred velikim ljudskim zlom na pomolu, kako bih se oslobodio misli od kojih boli glava, osamljenosti i straha od smrti.
DIJETE SAM OVOGA VREMENA
Znam da sam grješan i dijete svoga vremena. Teško je biti čovjek, Isuse. Nosim i ja komadić križa što ga nosi ljudski rod. Kaos i pakao je u nama. Ostadoše iza nas, kroz ovih dvije tisuće godina, kažem, ostadoše putovi i stranputice, raskrižja i putokazi koji sljepoće ljudske pamte, kažem i ne lažem, ostale su palače pravde i krivde, škole i bogomolje, dvorane za plesove, kuće bluda i mučenja, kockarnice, razbojišta, radilišta, mučilišta, trgovi na kojima su mnogi izvjesili svoje nedostojne darove, sumnjive četvrti gradova, prljava predgrađa gdje sirotinja skapava u neimaštini, luksuzne vile, sva zdanja i ljudska klanja, sve ljubavi, radosti i gadosti….
Nadam se da ćeš doći u naš dan i našu noć, u našu javu, u našu bijedu i našu slavu, jer zemlja je postala Augijeva štala.
Koliko će još biti užasa, klanja, boli i stradanja, koliko jada do tvoga rođendana, a koliko tek do onoga dana u koji ćeš doći, jer si obećao!? 
