GLAVNE TEME

STODESETA BILOSNIĆEVA KNJIGA

9. studenoga, 2013.

“Mediteranski rukopis” počinje i završava u Zadru

Napisali: Ivan Raos i Ivan Šipić

Upravo je iz tiska izišla novoobjavljena stodeseta po redu  knjiga Tomislava Marijana Bilosnića. Radi se o zbirci njegovih putopisa naslovljenih Mediteranski putopis. Naslov kazuje da se Bilosnićevi putopisi odnose na njegova lutanja sredozemljem, sabrani su na više od sto i trideset stranica teksta.

-Evo me kako lutam Sredozemljem, okriljem naše povijesti i civilizacije pokušavajući ne ostati dužan ni Odiseju – kaže Bilosnić u predgovoru svoje knjige.

Putovati Sredozemljem, uranjati u civilizacijske tekovine a pritomu zavirivati u svetolike kulturne stečevine i slojevitost Mediterana, zapravo je putovanje razdobljima tisućljećima dugotrajne mediteranske prošlosti. Ništa se tako brzo, a istodobno i tako sporo ne mijenja kao Mediteran. Po tomu je ključu i koncipirana ova knjiga, kao svojevrsno dokumentarno i virtualno putovanje obalama Sredozemlja. Simbolično knjiga počinje i završava u Zadru. Na put se odlazi s Kalelarge, a vraća se u božanstveni zadarski suton. Kompozicija uvrštenih putopisa slijedi logičnu zemljopisnu putanju putopisne plovidbe, od Zadarskoga kanala do Albanije, Turske, zatim Maroka, i povratka u Europu preko Španjolske i Francuske. Ono što koncepciju knjige čini virtualnom činjenica je da su putovanja i putopisi nastajali u različitim oklostima i povijesnim razdobljima tijekom zadnjih dvadesetak godina. U tomu se konačno i prepoznaje kako Mediteran doba uopće ne poznaje, jer ga u prvom redu uvjetuje kultura njegova prostora, duh njegovih ljudi, a to je ono što ga čini vječno stalnim. 

Čitajući putopise ove knjige kojima se može prići s više razina, virtualno i slobodno, stoga se svako putovanje može promatrati iz dimenzije prvog i zadnjeg poglavlja, a pritomu se uvijek iznova vraćajući Kalelargi i zalasku sunca s jedne strane, ili se pak odvažiti prema jugu, istoku i vratiti se zadarskom zapadu baš sa Zapada. Kao što je putovanje znak slobode ljudskoga duha, njegova potvrđivanja u relativnosti povjesnice tijekom pojedninog razdoblja, tako neka i ova putopisna knjiga bude prostor slobodnoga čitanja, promišljanja i zamišljenog krstarenja kolijevkom svjetskih civilizacija.

Mediteranski putopisnastavak je Bilosnićevih putopisa objelodanjenih u ranijim putopisnim knjigama Put za Casablancu (Split, 2007.) i Put za Barcelonu (Zadar, 2011). U kojima se Bilosnić pokazuje rasnim pripovjedačem koji se lako služi jezičnim i stilskim bravurama.

Pišući o putopisima svestranog umjetnika riječi Tomislava Marijana Bilosnića, dr. sc. Ivo Kalinski ističe književnikovu osebujnu stvaralačku energiju i strategiju. Kalinski će za Bilosnića kao putopisca reći i to da je „vjeran promatrač, nadasve pouzdan zapisivač promatranoga, s poznavanjem i navođenjem još mnogih intrigantnih povijesnih podataka koje spretno i sretno uklapa u putopisno štivo, podataka dragocjenih o kojima mi, obični smrtnici pojma nemamo. Bilosnić je i inače, ovdje posebno, majstor detalja, majstor frapantnog arsenala riječi, majstor emotivnog prigrljaja što sveukupno rečeničnim ustrojem, tečnim štivom iz rečenice u rečenicu, potencijalnom čitatelju pruža osjećaj neobične razdraganosti i užitka“.

Knjigu Mediteranski putopis u kojoj su objavljeni i putopisi nagrađeni prvim nagradama na natječajima za hrvatski književni putopis u Loboru, objavila je zadarska nakladnička tvrtka 3000 godina Za dar, koja ove godine predstavlja devet novih tiskovina s više zadarskih i inozemnih autora. 

PREDGOVOR DOKTORA IGORA ŠIPIĆA 

O nagradama baš i nije pristojno nakon toliko godina, ali kad je Tomislav Marijan Bilosnić u pitanju nikad nije kasno, ako ništa drugo ono zbog učestalosti nagrađivanja. Naše propitivanje ide u smjeru dviju prvih nagrada koje osvaja na natječaju Kajkavskog spravišća i časopisa Kaj za putopise U Arlesu, gradu svjetlosti (2011.), jednoj od tema ciklusa Put u Barcelonu, i Pravokutni trokut Chelsea (2012.). U ovom se prikazu ne ćemo baviti faktografskom puninom zbog širine spektra koju pružaju potencijali pohođenih toposa i gradova, zadržat ćemo se na onom što u putopisu nosi slikovnu disciplinu fenomena dimenzije doba i prostora, a što bismo označiteljski mogli izreći samo jednom riječju – Mediteran. Goethe je kazao za svog kritičara – „poput svake ruže, tako i ja imam svoga kukca: moj se zove Tieck“ – a mi kažimo: sretni smo što možemo takvu „ružu“ omirisati, zajutriti s njome u mnogim oštarijama i betulama, medu i bademu, šljivi i bobu, pužu vinogradaru i suncokretovoj sjemenki, u juhi i dimu cigarete… (Doručak, Zadar, 2008.), zatim trgovačkim brodom i rutom dospjeti u Casablancu, a na putu za Barcelonu, s ansamblom Kazališta lutaka Zadar, nagutati se mediteranska svjetla da nam ni jednog časa ne padnu na um sustajanja ili, pak, skretanja u neke druge oblike neslobode. Naime, nad sredstvom, putom i srodstvom stoji još nešto ljepše – neka anonimna sloboda, sloboda koja se ne da ničim izgubiti, koju se nigdje izvan sebe ne može naći, sloboda koja je i strast i prijepor, radoznao čovjek i čovjek uznik, s licem na križu i križom u sebi. To je sloboda između nevjenčanog Picassa i prvog hodočasnika, preteče modernog turizma, životno stajalište poput nepotrošna dobra tvrda ovitka koje se čita diljem svijeta, a podsjeća na razdoblje srednjeg vijeka (13. st.) kad more i brodovi nanesoše na jadranske obale benediktinsku braću pamtljivu po njihovim bogoslužnim itinerarima, majoličnim izborima, kušnjama i mirovanjima opatija i vjere.

Posezanje za tom skupinom zaveslaja, poput Pavlovih Poslanica, romansirano uzimamo početkom nekomercijalnog, sadržajno možda nekorisnijeg od antičkog peripla, ali zato mnogo književnijeg od kronike rata, odmjeravanja književnih snaga na polju putopisa. Prvi tragovi u Zadru će se javiti već 1435. kad humanist, arheolog i putnik, Ciriac de Pizziolli, poznat i kao Kyriaco Anconitano, baš u njemu piše poslanicu, koja je spoj zbilje i povijesne imaginacije (snoviđenje), istodobno i izvješće o putovanju preko Mljeta do Zadra. Njegovi će radovi biti objavljeni mnogo kasnije (Epigrammata reperta per Illyricum a Kyriaco Anconitano, Roma, 1664. i Itinerarium, Firenca, 1742.), pa, premda je bilo međuobalnih kontakata s onodobnim humanističkim krugovima Dalmacije, ne znamo koliko su, i jesu li uopće, mogli bitnije utjecati na Zoranića i njegove imaginativne Planine (1536.). Racionalni putopisi javljaju se na Mediteranu s Montaigneovim dnevničkim zapisima putovanja po Švicarskoj, Njemačkoj i Italiji, gdje posjećuje i Svetu kuću u Loretu (Dnevnik s putovanja, 1580.-1581.), što u kontinuitetu možemo pratiti sve do Fortisa (Viaggio in Dalmazia, Venezia, 1774.) ili Riegerovih putopisno-kartografskih panorama obala i otoka Dalmacije (Panorama della Costa e delle Isole di Dalmazia, Trieste, 1853.). Bilosnić slijedi i razvija mediteransku putopisnu školu metaforme, uvijek negdje na granici između dobre književnosti i povijesno-geografske instrukcije, što se najčešće drži žanrovskim vrhuncem, a, zapravo, poput Kyriaca, na granici sna i razgovora.

Kad danas, s odmakom od kakvih dvadesetak i više godina (Put u Casablancu, 1989./90., Put u Barcelonu, 1990.), čitamo Bilosnića nameće nam se pitanje – tko nam to sve do idolopoklonstva nudi sustave (komunizam, socijalizam, kapitalizam, demokracija) umjesto čovjeka, slobodnog i kreativnog bića, spremnog na razmjenu maricentričnih ideja i dobara različitih kultura. More učini svoje za ljudsku zajednicu i civilizaciju tek oslobođeno od tirana i nasilnika, zatvorena mora, kakvo je Sredozemno, još su osjetljivija. Ponajviše stoga s autorom krećemo Sredozemljem odbacujući Baconovo čuđenje nad ljudima koji plove morem i pišu dnevnike premda nemaju što vidjeti izim mora i neba. To i doslovno unificira već klasičnu diobu na one koji na kontinentu suživljuju more i one što na Mediteranu od mora, za more i s morem žive. U umjetnosti ta se razlika drastično uvećava, što Bilosniću nadaje značajnu prednost u odabiru njegovih ruta i tema. Kao istinski mediteranac, koji svoj umjetnički kredibilitet gradi i izriče picassovski – „dok radim ostavljam svoje tijelo pred vratima“ – putovao kopnom ili ne, uvijek se drži mora i juga; između valjanja humora i ozbiljnih lučkih dizalica (i kurvi) Genove, „stoji uvijek more“. To je prilika da prvi puta kažemo: ako je Picasso usidren između žena i umjetnosti, Bilosnić stoji između Picassa i proživljaja povijesne ambijentalnosti kojeg je, ako je slika poezija, a ova opet slika, slavni Španjolac izrekao riječima: „Slikam kao što ljudi pišu svoju autobiografiju. Slike, završene ili ne, stranice su moga dnevnika, i kao takve imaju svoju vrijednost.“ Zapravo, kako poetski zvuči Picasso („Ja sam kao rijeka koja teče, noseći sobom sve drveće koje raste previše blizu njenih obala, koja nosi i crknutu telad, ako ju je netko u nju bacio, ili bilo koju vrstu mikroba, koji se u njoj razvijaju. Nosim sve to sobom naprijed“), tako slikovno Bilosnić žuri u svom „dramatskom kretanju od jednog napora drugome, čak i ako ti napori nisu urodili konačnim ciljem“. S Picassom je gotovo, međutim, to što smo od žene do nedovršenosti kod Bilosnića pronašli među njegovim mediteranskim snatrenjima i molitvama upućenim radu, znamo, sad će uskoro na megaplatnu Guernicom vrisnuti.

Nigdje se više izravno nego u Bilosnićevu putopisu ne da osjetiti privrženost, veliko poštovanje i strast prema čovjeku koji je zacijelo jezgro njegove umjetničke istodobno nonšalancije i lakoće, s kojom razara svoju okolinu, i težine proboja koja ga čini nedodirljivim u promišljanju putovanja kao „duhovnog opredjeljenja i intelektualnog stava“. Picasso je njemu ponajmanje uzor, kod obojice umjetnika prisutan je visoki stupanj autosuficijencije koju Bilosnić nastavlja, razvija pod njegovim portretom, otkriva ga u još jednoj originalnoj istini provansalskog pejzaža: „ljudi koji vole putovanja i otkrivanja novih prostora, zapravo, trebali bi putovati za slikarima, i tamo gdje se oni zaustave, tu valja i ostati.“ I sada ono najbitnije: ako je Picasso bio prvi koji je u likovnosti predočio dimenziju doba, Bilosnić se ostvario u njezinoj prostornoj valuaciji. Dubina kojom, putujući, dememorira impresionizam doimlje se njegovim „gigantskim cvrčkom koji u obliku spomenika stoji uz put.“ Interpretaciju, pak, ozbiljnih lica premošćuje ukupnom povijesti u njima, ona su i konačište i putokaz gdje treba skrenuti, ako to već učinili nismo. „U prometnim znakovima u obzir se uzimaju i povijesne činjenice“, piše u prolasku Italijom i Francuskom. Upravo tako, i bajkovito i vrlo praktično, valja gledati na ovog umjetnika, na putu od Zadra, preko Arlesa, do Barcelone i natrag. Autor ovih redaka i sam je svjedočio tom ludom itineraru na kojem se može sresti i Dalija (Figueras) pa, jednostavno, nije moguće pronaći drugi put u literarnost mediteranskog, poglavito provansalskog, pejzaža od onoga kojim su prošli Cézanne, Van Gogh, Gauguin, Picasso i svi drugi velikani svjetske umjetnosti.

Jednako tako, kao što nije moguće zamisliti proboj drugačijeg puta u pomorski život od onog iskušanog na brodu „Baranja“ pod zapovjedništvom starog morskog vuka Šime Gržana. Pisati nešto o moru, ili ga, u krajnjem slučaju, samo voljeti nemoguće je bez osobnog poniranja u tu transmisiju nebeske zrcalnosti u nepostojeću plavet koju mi ljudi, poglavito na Mediteranu, osjećamo i doživljavamo kao prst sudbine na ovozemaljskom putu. Pomorstvo nije obilježilo ljudsku povijest samo zato da bi nas egzotične luke primale među svoja bedra, tvrdoća i surovost kruha sa sedam kora mjerilo je koje Bilosnić prije svega knjiži u notes svojih mornarskih zajebantskih nepodopština. Zadivljujuća je ta njegova istančanost osjećaja, pa čak i ponajviše u pogibeljnim okolnostima, za pravi čas ubiranja podsmijeha kad barba Šimi šerjasto podvali ili kapetan izvali koju po svoju. Put u Casablancu, inače već objavljivan kolumnistički u dnevnom listu, nije samo književna izvrsnost, veliki je prinos pomorskoj kulturi Hrvatske, milenijskoj tradiciji koja, nažalost, danas gubi, nestaje sutjeskivana interesno i politikantski. Ponovit ćemo stoga jednu grubost aktualne politike: tko nam je to iz natalne karte izbrisao komparativne prednosti nacionalne ekonomije? Ovakva djela su dokaz da nam ne mogu uzeti i pamćenje.

Jednom će netko biografski pisati o jedinstvenosti dnevničke hrvatske suvremene proze koju njeguje Bilosnić i ne će moći zaobići činjenicu kontinuiteta osobne kreature koja u poredbi mediteranskih gibanja i krugova svakako nosi prizive imena velikih izazova, poput Picassa, prvog „destruktora ljudske figure“, ili Gaudija, arhitekta arhitekture performansa. Ne čini li nam se to umjećem govora prvih propovjednika? Na predstavljanju knjige Život na sudbini vulkana, a povodom 65 godina života i 45 godina rada Tomislava Marijana Bilosnića, 18. siječnja 2012. u Znanstvenoj knjižnici Zadar, kazao sam i ovo: «Bilosnić nije samo frivolno i kurtoazno „ugledni hrvatski pisac“; on je, prije svega, veliki radnik, živući izvođač svoje domovine i svog zavičaja – mlado zasađenog maslinika i starog vinograda. »Benediktinac! – valjalo bi doreći da bi Ora et labora bilosnićevski dobila svoju povijesnu i književnu vjerodostojnost, kakve stare žukovine, kakva drevna kreposna okvira – Starca Mediterana. Nismo o kišama, nego o oblacima!