ŠOLTA OTOK PJESNIKA

ŠOLTA OTOK PJESNIKA

14. rujna, 2020.
Print Friendly, PDF & Email

 

 

Vračajući se iz Maslenice prvi put sam se provezao po novom izlazu od glavne otočne prometnice prema Rogaču. Taj moderni prijeki put meni je bila je novost, prije tu skraćenicu od Maslenice do trajektnoga pristaništa u Rogaču nisam viđao. Od značajnih investicija na Šolti vidio sam da se na nekadašnjem prašnjavom parkiralištu u Grihotama nasuprot pošte i Beje gradi neka poveća zgrada. Nisam pitao što će tu smjestiti, sumnjam da bi u centru Grohota smjestili objekt turističke namjene. To je najveće, a na Šolti sam vidio još dosta manjih gradilišta. More i blizina Splita su očito izvor, pa život na otoku pjesnika tutnji i grabi naprijed više i jače negoli u mnogim većim gradovima na kontinentu

Napisao: Dražen Stjepandić

Bacio sam zadnji pogled s uzbrdice na plavu uvalu. Dolje u plavoj uvali su se oproštajnog jutra usidrili drveni jedrenjak s dva jarbola i pet brodica. Pred noć je Nečujam nautičarima vrlo poželjno skrovište. S one strane konopcem i bolvama obilježene plaže samo je pitanje koliko je plovila. Ljeti ispred plaže uvijek neki doplove prenoćiti. Potkraj ovoga kolovoza znalo se zateći više plovila u uvali negoli kupača i sunčača na plaži.

Marulić i Hektorović

A na šljunkovitoj plaži ostala je samo još jedna palma, ostale su izvadili zbog neke bolesti palmi dospjele iz Afrike, tako da sada više nema hlada, osim ako se u rano jutro ne zauzme sjena ispred te jedine preostale palme. Izvađene palme zamijenili su slabašnim mladim sadnicama u drvenim kavezima su kao djeca u hodaljkama, letvice oko njih brane vjetru da ih vjetar ne odnese. Tamo gdje sam nekada s luftićem pronalazio hlad ovoga ljeta ponovno je bila postavljena ugostiteljska terasa. Prvi put sam vidio, a u Nečujam dolazim od 2012., s prekidima u zadnje dvije godine, da posluje i terasa oko bazena. Bazen je ostao prazan, ali oko njega su bili posloženi stolovi i po cijeloj nečujamskoj plaži dominira glazba s bazena.

Petoljetka je prošla od moga prvoga putopisa sa Šolte, a ljeta se u Nečujmu razlikuju po tome što na plaži još radi, a koga više nema. Ove godine bio je zatvoren i kiosk Slobodne Dalmacije.

Obično sam dolazio uoči početka ili na kraju sezone. Kažu da ovoga pandemijskog ljeta gore na parkiralištu iznad apartmana nikada nije bilo teže naći mjesto, kada sam stigao nije sve bilo pusto, ali ljeta i ostataka sezone sam zatekao još samo malo, ako bi napravili usporedbu s tubom sezone je ostalo još samo malo. Putem su na vijestima su javljali o daleko većem broju odlazaka negoli dolazaka. Krajem kolovoza, vikendom bi broj ljudi na plaži porastao, a toplih dana najavljivali su kako je ostalo dovoljno za veći dio rujna. U tubi ovoga ljeta ostade još samo toplih dana i pjesme cvrčaka. Idealno za poklonike otoka iz davnih ljeta kada do otoka još nije dopro masovni turizam. No, nažalost nisam mogao ostati dulje od dva tjedna.

Tihi zaton

Nečujam je jedno od najpoznatijih naselja na Šolti. Drevno turističko selo. Posjećivao ga je još otac hrvatske književnosti Marko Marulić o čemu svjedoči spomen ploča na crkvici sv. Petra na obali.

Davne 1500. godine tada 50-godišnji Marko Marulić pisao je pismo Franu Božićeviću Natalisu, koji će poslije postati i autor Marulove prve biografije. “Marulić je boravio u kući koju mu je bio ustupio kum Dujam Balistrilić, onaj isti kojemu će Marko Marulić 1501. posvetiti svoju “Juditu”, koja će, poznato je, postati temelj hrvatske književnosti jer je napisana na “barbarskom”, hrvatskom jeziku – ili da reknemo spljetskome – a ne na latinskom ili talijanskom, na kojima je Marulić također pisao.

Marulić je i stekao zavidan status bestseler-pisca svoga vremena pa su njegove knjige na latinskom i talijanskom, ili prevedene na njemački, engleski, francuski ili španjolski, čitale tisuće tadašnjih Europljana, među njima i okrunjene glave kao Henrik VIII, španjolski kralj Filip II i car Svetog Rimskog Carstva Karlo V. Do danas su njegovi “Institucija” i “Evanđelistar” tiskani više od 70 puta, na latinskom i u prijevodima na desetak jezika, a “Carmen de doctrina” oko 130 puta, što na latinskom, što prevedena na sedam jezika, čime se ne može pohvaliti nitko drugi u Hrvatskoj.
Marulić je tog ljeta 1500. godine u kuću u Nečujam pozvao Jerolima Papalića, Nikolu Albertija, Marina Domića, Kristu Nigrisa, Alviza Papalića i Hermolaja Barbara. Poručio im je kako će ih dočekati prijateljskim poljupcima i zagrljajem, te veli da će im uputiti veslarku koju Balistrilići imaju u luci da se preveslaju k njemu, gdje će se odmoriti u mirnom krajoliku, u hladu maslina uz umilni šum mora, u zatonu koji je i prozvan Nečujam baš po svojoj tišini. Tu će moći razgovarati o različitim događajima i stvarima, dok im dva djetića spreme jelo.
Marulić im obećava jelovnik od pršuta i povrća, ribe, voća i uza sve to vino ublaženo hladnom vodom iz zdenca. Marulić je, osim razbibrige na Šolti koja je još od Dioklecijana naovamo Splićanima bila ladanjska “destinacija”, želio pružiti drugovima i utjehu zbog turskih zuluma u samom zaleđu Splita, napominjući im kako je život varav i promjenljiv pa ga jedino vjera u Isusa ispunja mirom i radošću. Iz te prepiske doznaje se kako sve njih doduše okružuju glazba i pjesništvo, ali i briga za spašavanje ugroženih vlastelinskih imanja u okolici Splita, koji je tad brojio pet-šest tisuća stanovnika. Među Marulovim prijateljima bilo je ozbiljnih ljudi, odvjetnika, profesora gramatike, pjesnika, ali i veseljaka, te je Marulovo društvo bilo prožeto tipičnim renesansnim duhom.”, pisalo je u Slobodnoj Dalmaciji u tekstu potpisanome s DSD od 3. sijećnja 2016.
U istome članku piše: “No gotovo renesansni obrat dogodio se, vezano uz kuću Dujma Balistrilića i Marulov šoltanski dom. Naime, čudesnim spletom okolnosti i velikim angažmanom šoltanske uprave, kuća je ponovno vraćena u javno vlasništvo. Pod renesansnim obratom misli se na gotovo nezabilježenu suradnju Ministarstva kulture, Splitsko-dalmatinske županije, Grada Splita i Općine Šolta, koji su zajedničkim snagama otkupili kuću od privatnog vlasnika. Najprije nacionalizirana, 1990-ih privatizirana, a zatim devastirana kao dio posrnuloga hotelsko-turističkog poduzeća, kuća je za 1,2 milijuna kuna otkupljena tako što je Ministarstvo kulture dalo 49 posto novca, Splitsko-dalmatinska županija 20, Grad Split 15 i Općina Šolta 15 posto.”

Balistrilićev ljetnikovac će kasnije postati mjesto književnog i kulturnog hodočašća Petra Hektorovića odnosno nastanka kapitalnog djela hrvatske književnosti “Ribanja i ribarskog prigovaranja”. U tom djelu opisuje boravak u Nečujmu, Balistrilićev i Marulićev ljetnikovac mjesto pohoda. U plovidbi od Hvara do Šolte pjevali su bugarštice, narodne pjesme dugoga stiha, koje se nisu pjevale uz gusle.

“Pojdosmo k Nečujmu za kušati sriću, gdi je bil Dom Dujmu stan Baništriliću koji Split ostavi i tamo se zavi.”

Na Nečujmu je stanovao Dom Dujam Balistrić, Marulićev kum. Sam Marulić je dugo vrijeme bio s njim na Nečujmu. Pripovjedač ga duboko štuje:

“Svu našu okruni stranu mnogom dikom i častju napuni i hvalom velikom; kim je urešen bil i jezik slovinski i kim se dičil tokoje latinski.”

Milan Trenc, svestrani umjetnik čiji su crteži i ilustracije objavljivani u najprestižnijim američkim novinama poput New York Timesa, slikovnica “Noć u muzeju” postala je svjetski hit, po svome scenariju je režirao “Ribanje i ribarsko prigovaranje”. Najpoznatije djelo Petra Hektorovića opisuje plovidbu u Nečujam, film je ove godine u Puli nagrađen Zlatnom arenom za najbolju mušku ulogu. Glavnu ulogu Petra Hektorovića u filmu je odigrao Rade Šerbedžija. Petar Hektorović je bio preteča zapisivanja narodnih napjeva. Zanimali su ga ribarski razgovori, a osobito narodne pjesme koje su njegovi ribari pjevali. Bile su to prve zabilježene narodne pjesme – dva vijeka prije nego se znanost počela zanimati za takve narodne tvorevine. Ta činjenica daje Hektoroviću posebno mjesto i kao rodoljubu i kao istraživaču. Hektorović je ovjekovječio svoj ljudski odnos prema priprostom puku. Tako je djelo “Ribanje i ribarsko prigovaranje” postalo i ostalo spomenikom našemu ribaru.

Šoltu zovu i otokom pjesnika jer je Vesna Parun svoje posljednje počivalište našla upravo na Šolti. Vesnina zadnja želja bila počivati pored dide Luke Mateljana u Grohotama, među članovima majčine obitelji Mateljan-Andreis u Grohotama, najvećem mjestu otoka.

Šolta je stalno ljetno odredište i najprevođenijeg hrvatskoga književnika i dramatičara Mire Gavrana. U Maslenici Miro Gavran ima nekretninu i zajedno s obitelji ljeti dolazi na Šoltu. Od istaknutih ljudi s dasaka koje život znače ljeta u Rogaču provode Zlatko Vitez, te kći Matea i otac Matko Elezović.

U Nečujama vile uz more imaju general Vladimir Zagorec i kažu Ivan Rakitić, premda sam osobno pri povratku na trajektu za Split vidio Gorana Vlaovića s maladom pratiljom. Vozila su zauzela trećinu parkirališne utrobe na trajektu, a među njima Vlaovićev metalik-plavkasti ferarri je bio posebno uočljiv. Kuću u Nečujamu ima i Viktor Ivančić.

Splitski otok

Podjele među Hrvatima su gromko zanimljive, čak i na tako relativno manjem otoku nisu izostale. Šoltane nazivaju ćuvitarima, zaštitni znak otoka je ćuk ćuvita, ali od domaćih ljudi doznao sam da nisu svi Šoltani ćuvitari istoga porijekla, one u Stomarskoj smatraju Omišanima. Inače ribarska Stomarska je prvo naseljeno mjesto na Šolti, kao najstarije priobalno naselje na otoku, spominje se u 13. stoljeću, kao uvala stanovnika Gornjeg Sela. Preko ove uvale dolazili su hodočasnici Velikoj Gospi u Gornjem Selu, u glavno otočko marijansko svetište na području brda Vela Straža. Ovdje je postojala crkvica već u 13. stoljeću i benediktinski samostan Stomorije, kroatizirani naziv Sv Marije – St Marie – prema kojoj je uvala i dobila ime. Benediktinska opatija djelovala je pod jurisdikcijom crkve Sv Stjepana pod borovima u Splitu, pa otud i današnji naziv Gospa od Bori.

Šolta je najmanji od splitskih otoka, Hvara, Brača i Visa, za koje trajekti polaze iz Splita. Cijela

njena povijest vezana je uz Split, a i danas se smatra splitskom prigradskim područjem. Primjerice javnim prijevozom, autobusom Prometa Split iz Nečujma ili drugih naseljenih mjesta obuhvaćenim autobusnom otočnom linijom možete doći do Rogača, pa na trajekt, a onda u trajektnoj luci opet se ukrcate na gradsku autobusnu liniju za Omiš ili Trogir.

Općina je smještena u Grohotama, a u sklopu općinskih prostorija su Bratske kuće. Zvao sam ih Dvori Matanovi jer su neobično slični dvorima iz Prosjaka i sinova. Dalmacija kakava je nekada bila. U sklopu Bratskih dvora nalazi se galerija, prostorije turističke zajednice, a u kamenom ograđenome nenadkrivenome dvorištu održavaju se predstave i koncerti. Ovoga ljeta u tome prostoru izveo sam monodramu “Žikina dinastija u Lijevoj našoj”. Rekoše da stane osamdeset stolica, zbog korone nije smjelo biti više od pedeset posjetitelja. Osobno sam postavio tridesetak stolica i prostor je bio gotovo ispunjen. Odlična predstava pod zvijezdama. Zbog korone ostale priredbe u Dalmaciji su uglavnom bili otkazane pa koliko znam te kolovoške večeri “U Lijevoj našoj” je bila jedina odigrana kazališna predstava u Dalmaciji.

Plakati su postavljeni tek tri dana prije predstave, kao što sam postavljao stolice i plakate sam lijepio sam. Od Maslenice, preko Grohota, Nečujama do Stomarske. Dio, ukupno šest komada za Rogač i Nečujma su pereuzeli u turističkoj zajednici. I tako jedna na prvi pogled jednostavna operecaija kao što je lijepljenje plakata može prilično ilustrirati život na otoku. Na otoku ako se malo maknete iz turističkih okvira sve postaje nekako kompliciranije. Kao prvo nema mnogo mjesta gdje plakati B1 dimenzija mogu naći svoje primjerenije mjesto. Kućice od pleksiglasa na stajalištima autobusa i pokoji stup javne rasvjete u Maslenici ili kontejneri za smeće. Većeg izbora nema, ali i za jedno i drugo trebao mi je seletejp. U Grohotama, centru sela postoji Studenac hom, dućan s potrebštinama za rubriku “majstor u kući”, ali većeg koluta pa makar i uskoga selotejpa baš im je nestalo. Rekoše stićiće sutra, a toga ponedjeljka postavljati plakate za predstavu u četvrtak već je bilo kasno. Prethodno sam već pitao u nečujamskoj Riboli. Na kioscima su imale samo male kolutiće, nedovoljne za moje plakate. “No, snađi se ognjištaru”, savjetuje Hodak u predstavi. U Maslenici su me uputili u hotel Martinis Marchi u tristo godina starome dvorcu iznad marine. Na recepciji su mi ljubazno ponudili kolutić u postolju. Išao sam dalje, tražio i po kafićima na rivi i na kraju bingo. Jedan mladić na štandu sa suvenirima imao je uski veliki kolut i dadoh mu dvadeset kuna da mi ga prepusti. Lijepeći olakate obiđoh cijeli otok, jedino nisam ulazio u sva sela. Uz Grohote najnaseljenije središnje mjesto Šolta ima tri otočna sela Gornje, Srednje i najveće Donje Selo, koja također nisu na moru. Donje Selo je na glavnoj otočnoj prometnici, kroz njega prolazite na putu za Stomarsku. U Donjem Selu pogodan za moj plakat bio je tek jedan kontejner za smeće, kad sam bolje razmislio odustao sam. A u Stomarskoj u lučici nisam našao pogodnu slobodnu zidnu javnu površinu za plakat. U Stomarskoj u rano poopodne terase se zatekoh prazne, tek na jednoj neke Čehinje s velikim damskim šeširima objedovale su iz velikih bijelih tanjura jela od plodova mora. Inače najviše turista krajem ovoga pandemijskoga kolovoza na Šolti vidio sam u Maslenici. Bilo je od Beograđana do Arapa sa zavijenim ženama. Ove godine čekajući trajekt u Splitu, a također i u Maslenici primjetio sam dosta obojenih koji pričaju francuski.

U Stomarskoj popih piće na terasi uz more i natrag u Nečujam, gdje zalijepih dva plakata na autobusnoj stanici pored plaže, terase gdje sam lovio internet, desetak metara od crkvice sv. Petra sa spomen pločom o boravku Marka Marulića. Do sutradan je preživio samo jedan plakat, a tek ću na dan predstave vidjeti da je s njega nestala pasica s podatkom kada se i gdje događa događaj.

More izvor života

Za višednevni boravak u apartmanu u Nečujamu, jako je važno dobro se pripremiti, gotove sve što će vam trebati treba spakirati u auto. I u tom pakiranju zaboravih ponijeti ruksak s kostimom. U predstavi nosim dres hrvatske reprezentacije s borojem 17 i natpisom Mandžukić na leđima, ali na Šolti je dres hrvatske reprezentacije nemoguće kupiti, ono što se na kontinentu ćini neizbježnim, ima gotovo na svakoj tržnici, na otoku kao i mnogo toga drugoga ako vam zatreba najbliže je u Splitu. Nisam išao po kućama tražeći da mi netko proda ili ustupi nekakav dres vatrenih nego sam nešto iskombinirao od tuceta ponijetih majica.

Prije predstave prekontrolirao sam gdje je ostalo plakata. Uz jedan u Nečujamu bio je još jedan na

također na autobusnoj stanici u Grohotama. Oni iznad marine na javnoj rasvjeti u Maslenici su bili potrgani, ali i to je znak da ih je netko vidio. Snimio sam i jedan kod Beje u kafiću iza vrata. No, i s ta dva i pol viđena plakata imao sam divnu kazališnu noć u Bratskim kućama pod zvijezdama.

Vračajući se iz Maslenice prvi put sam se provezao po novom izlazu od glavne otočne prometnice prema Rogaču. Taj moderni prijeki put meni je bila je novost, prije tu skraćenicu od Maslenice do trajektnoga pristaništa u Rogaču nisam viđao. Od značajnih investicija na Šolti vidio sam da se na nekadašnjem prašnjavom parkiralištu u Grihotama nasuprot pošte i Beje gradi neka poveća zgrada. Nisam pitao što će tu smjestiti, sumnjam da bi u centru Grohota smjestili objekt turističke namjene. To je najveće, a na Šolti sam vidio još dosta manjih gradilišta. More i blizina Splita su očito izvor, pa život na otoku pjesnika tutnji i grabi naprijed više i jače negoli u mnogim većim gradovima na kontinentu. T

 

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<