Prešućeni sisački ratni pravednici
Napisao: Josip Frković
Oni koji u vrhu hrvatske države odlučuju o pustim milijunima kuna što se iz proračuna godišnje izdvajaju za potrebe srpske manjinske zajednice – među ostalim i za nakladništvo, odnosno protuhrvatski nabrijane tiskovne i elektroničke medije – po tisućiti puta nisu reagirali, ostali su u šutnji. O lokalnim, gradskim političarima iz aktualne SDP-ove koalicije kukurikavaca, da i ne govorimo. Povod – komemoracija, pomen i pravoslavni parastos na sisačkom Dječjem groblju, i to nad humcima ratne siročadi iz 1942./43. godine. Događaj je to čiji su odjeci s nezadovoljstvom dočekani i već se danima žučno prepričavaju među starijim Siščanima Hrvatima. Osobito onima koji znaju pojedine slučajeve od dvije tisuće spašenih malih nesretnika udomljene u gradskim obiteljima ili pak onima sisačke okolice. Mnoge su seoski gospodari posvajali kao „sluge“ za ispomoć na imanjima. Da su htjeli, tijekom minulih sedam desetljeća mogli su pripadnici manjinske srpske zajednice, ali i emisari iz Srpskog narodnoga vijeća, doznati cijelu istinu o dobročinstvima Siščana usred ratnoga pakla. Do istine im, međutim, ni ovoga puta nije bilo stalo. Možda je o tome, našavši se povrijeđenom, od svojih starijih više doznala i predsjednica Gradskoga odbora HSS-a dr. Anita Sinjeri Ibrišević, netom izabrana dožupanica sisačko-moslavačka, kad je na predizbornom skupu HDZ-ove koalicije kritički progovorila o brojnim protuhrvatskim krivotvorinama velikosrpskih lidera, pa i zadnjoj sisačkoj. I sisački biskup mons. dr. Vlado Košić, jedno čitavo desetljeće predsjednik Komisije HBK „Iustitia et pax“, osvrnuo se na praksu laži i podmetanja. Najbritkiji sugovornik trenutne rashrvaćene i protunarodne vlasti, na misnom je slavlju uz blagdan Svih svetih pred crkvom Pohoda BDM upozorio kako se u javnosti neprestance iznose neistine i krivotvorine.
DJELA MILOSRĐA KARDINALA STEPINCA I SVEĆENSTVA
Pogotovo one da je u sisačkom prihvatilištu ubijeno dvije tisuće djece s Kozare, neutemeljeno optužujući Katoličku crkvu, svećenstvo i vjernike, premda je istina sasvim drukčija. O njoj svjedoči i crkveni povjesničar Lojzo Butorac, a biskup se Košić u propovijedi na nj pozvao.
– Naime, vjernici su, zajedno s kardinalom Alojzijem Stepincem i katehetom Petrom Žagmeštrom (mučki ubijen od partizanske vlasti, s predvodnicom Zlatom Kolarić, skupinom križara i članova Ustaške mladeži, najvjerojatnije u Banskom Grabovcu – op.a. ), te časnim sestrama u našem Sisku štitili tu djecu. Prva skupina stigla je u naš grad 3. kolovoza 1942., dok je prihvatilište djelovalo do 8. siječnja 1943., kazao je biskup Košić.
– Od sedam tisuća dopremljenih malih nesretnika – u dobi od nekoliko mjeseci do trinaeste godine života – spašeno je šest tisuća srpskih djevojčica i dječaka, dok je tisuću izgladnjelih i bolesnih siročića umrlo. Mislim da je to veliko djelo milosrđa o kojem treba javno govoriti, usprkos pokušajima izvrtanja istina. Stoga i danas zahvaljujemo onima koji su imali sućuti i koji su zbrinjavali tu nesretnu djecu, sjećajući se velikoga broja hrabrih i dobrih ljudi koji se nisu bojali prijetnji ni zastrašivanja, iskazivali ljubav prema bližnjima. Takvi su i hrvatski branitelji, ljudi koji su od srbijanske agresije obranili naš grad Sisak i našu Hrvatsku, zaključio je biskup Vlado Košić. Mnogi Siščani dosta toga znaju o afirmiranom sisačkom nastavniku OŠ Braće Ribara i fotoamateru, na žalost pokojnom Milanu Gojkoviću i nedavno preminulom rafinercu Trivi Petelinu. Pred autorom teksta, prijateljima i susjedima, uz usijane je električne ražnjeve (do pred smrt bavio se uslužnim pečenjarstvom odojaka i janjaca – op.p.), pok. Trivo Petelin više puta kazivao kako je u posavskom zavičaju iza 1945. kod Bosanske Gradiške pronašao svoju biološku majku. Odmah potom vratio se u sisački dom bivšega zrakoplovca NDH, poočima Emila Petelina i njegove supruge Mirjane, koji su u bivšoj državi radili kao trgovci „Grame“. Pohađao je školu, izučio zanat, zaposlio se i stekao obitelj, u kojoj je iznenadnom smrću sina Lahora i unuke doživio najveće roditeljske tragedije. I pokojni željezarac Perica Guskić rado je pričao o odrastanju u udomiteljskoj obitelji Franje Perlika iz sisačke Treće ulice.
“USTAŠKI PIR NAD SRPSKOM DJECOM“
Da bi se tendenciozno zaobišla istina o hrvatskim pravednicima i središnja humanitarna uloga kardinala Stepinca u spašavanju pravoslavnih Srba, progonjenih od zloćudnog ustaškoga režima, službeni izvori SNV-a i SABH-a spominju najčešće dobrotvorku Dianu Budisavljević sa suradnicama, te službenika Ministarstva udružbe NDH Antu Dumbovića. Taj je učitelj, uz veći broj sestara Crvenoga križa, osobito zaslužan za izvlačenje djece iz ratnoga užasa i čuvanje dokumentacije. Njegova evidencija kazuje da je preživjelim roditeljima malih patnika vraćeno 1.200 djece, dok ih je 2.200 predano građanima Siska i okolice „na prehranu“. To što se brojke o spašenim i umrlim siročićima sisačkoga ratnoga prihvatilišta ne podudaraju uvijek i u potpunosti, svakako je gubitak cjelovite dokumentacije Crvenoga križa ili pak u činjenici da sasvim mali pokojnici nisu ni upisivani u evidenciju. Ali, promotrimo kako su srbijanske agencije i internetski portali – očigledno na temelju ranije proslijeđene cirkularne informacije, scenarija skupa i poruka SNV-a – tendenciozno izvijestili o sisačkoj komemoraciji. Događaju na kojem su govorili saborski zastupnik i predsjednik SNV-a Milorad Pupovac, žrtva holokausta u Auschwitzu i filmski producent Branko Lustig, te srbijanski ministar rada, zapošljavanja, boračkih i socijalnih pitanja Aleksandar Vulin i kontroverzni vladika slavonski Jovan (Ćulibrk)?!. „Ustaški pir nad srpskom djecom“, naslov je jedne agencijske informacije. “Zločinima kakve su činili ustaše, ne može se ostvariti, ni Božja ni ljudska država, a pogotovo onakva kakva je danas…“. Dugujemo zahvalnost onima koji se ni u takvim okolnostima nisu mirili s idejom da djecu treba ubijati, kazao je okupljenima s bijelim ružama u rukama M. Pupovac.
“MUDRI ZAKLJUČCI“ BORAČKOGA MINISTRA SRBIJE
Najpoznatiji hrvatski etnobiznismen, kako ga nazva Josipović, rekao je i ovo: „Postojala je država koja se temeljila na ideji u kojoj su djeca odvajana od roditelja, mučena glađu i bolestima i naposlijetku ubijana…“, po priopćenju iz SNV-a prenijela je banjalučka „Srna“. Baš kao da su nesretni mališani izvođeni pred ustaški streljački stroj. Nazvavši „najveći dječji logor u NDH paklom za srpsku djecu“, jedno portalsko izvješće broj umrlih mališana – po odavno znanu velikosrpskom običaju – udvostručuje s jedne na dvije tisuće. A Aleksandar Vulin, gost iz nedavno agresorske i pobijeđene Srbije, založio se da se više nikad ne dozvoli ustaška ideologija.“ Ikad i bilo gdje“, ne spominjući, međutim, ustrajnu rehabilitaciju agresivnoga četništva u svojoj zemlji. Vrhunac Vulinova licemjerja može se iščitati iz užasno prizemnih i monstruoznih tvrdnji: „Onaj koji razbija ćiriličnu tablu samo zato što jedan narod baš tim pismom piše, razbijao bi i dječju glavu, samo da može i da se ne boji kazne. Nemoguće je da u Europi može biti mjesta za ustaše. Europa ne može biti gluha i slijepa kada gleda kako se ustaška ideologija ponovo rodi, pojavi i progovori“, naglasio je A. Vulin. Nemalo je iznenadio i podatak što se na skupu, umjesto umirovljenoga protojereja Petra Oluića ili pak sadašnjega paroha sv. Petke Veselina Ristića, na parastosu pojavio episkop Jovan (Ćulibrk) iz Pakraca. S napomenom kako smo od Siščana bliskih Vijeću srpske nacionalne manjine grada Siska i onih koji su godinama tražili gradske vlasti da se obnove sisačko groblje i komemoracije nesretnoj djeci , čiji se život prerano prekinuo prije 72 godine, doznali smo kako su u SNV-u u Zagrebu organizirali cijeli listopadski događaj i odredili govornike. Na žalost, nimalo sklone istini. Nitko od naših sugovornika, međutim, nije se želio javno predstaviti imenom i dužnošću u srpskoj zajednici. 
