SEKSUALNI ODGOJ JE KULTURA SMRTI

SEKSUALNI ODGOJ JE KULTURA SMRTI

26. veljače, 2013.

 

AralicaFrenki

Akademik Ivan Aralica u seriji razgovora za portal Tjedno

Razgovarao: Dražen Stjepandić

Aralica veličanstveni. Nema suvremenog književnika s tako debelim opusom, s velikim tiražima, tako poznatog i zastupljenog u svekolikoj javnosti, s vizionarskom, političkom i filozofskom dimenzijom u  misli koja proizlazi iz onog što je objavljivao.

Nije bez razloga toliko  napadan jer ovdje nije lako biti upravu godinama prije ostalih. Njegova serija ogleda objavljivana u Slobodnoj Dalmaciji 1993. u nesretno vrijeme najžešćih ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini, kasnije ukoričena u knjizi „Što sam rekao o Bosni“, koliko god ga koštala pravedne valorizacije proznog opusa najjače je političko, folklorno i vizionarski procjeniteljsko djelo o ljudima  i mentalitetima, te posljedicama toga na političke prilike  na ovim prostorima. Barem među onim ogledima objavljenim u zadnjih  nekoliko desetljeća. A na tom planu okušali su se mnogi, makar nisu imali što drugo reći negoli iz prolaznih  dnevno-političkih razloga,  tek napisati ono što je o tome pisao i mislio Aralica.

Mnogo se pisalo o bosanskoj problematici, a samo je ovom velikom suvremenom prozaiku, izvorno prosvjetnom radniku iz Promine u zadarskom zaleđu, polazilo za spisateljskom rukom biti jači od povijesti, a to je ono što postižu pravi pisci i prava literatura.

Zbog toga smo se odlučili pomaknuti granice uobičajenih novinarskih normativa i krenuli smo u seriju razgovora, a dijaloško sučeljavanje s akademikom Aralicom na mnoge teme daju informaciju više.

Dok razgovaramo uglavnom grabimo po aktualnostima iz sadašnjosti.

Ovo je drugi iz te serije razgovora za portal Tjedno. Uobičajeno smo se sastali u kavani hotela Dubrovnik.  

Top tema proteklih dana bila je zdravstveni odgoj. Kakvo je vaše mišljenje o toj temi?

– Još prije četiri-pet godina čitao sam  neke knjige o tome. Izdavač je Verbum. U to vrijeme to kod nas još nije bilo aktualno i mislio sam da neće ni biti, da ćemo jednostavno zbog činjenice da je to jedan pokus koji je pokazao sve svoje negativne oblike u Americi, Njemačkoj, Francuskoj… i da ćemo to preskočiti. To nije od jučer, to se prekticira oko četrdeset godina i da ćemo iz toga izvući pouku. Skandinavske zemlje su prve uvodile seksualni odgoj i imale su institut koji je o tome vodio brigu, ukinuli su te institute o seksualnom odgoju kao neznanstvene. Gospođa Judit Reiser nam je iz Amerike donijela jednu sasvim drugu sliku o tome. Mi smo pretežno katolička zemlja i regulativu seksualnog odgoja mogli smo naći iz stavova Katoličke crkve.

Međutim i pored činjenice da su vrlo loša iskustva u svijetu sa seksualnim odgojem iznenadio sam se da se pojavio prijedlog od strane katoličkih udruga i došlo je do nasilnog nametanja što je izazvalo eksploziju. Uzrok je upravo u onome što je gospođa Judit Reiser rekla na onom svom predavanju, a to je komunistički mentalitet. Dekan Fakulteta političkih znanosti Zakošek osjetio se osobno pogođen, a kako je to čovjek koji je stekao doktorat iz radničkog samoupravljanja, sve što je doktorirao na komunističkom predlošku sve je to danas neznanstveno, taj je rekao gospođi Judit da su današnji studenti rođeni nakon komunizma i da im se tako nešto ne može prigovarati. Vidi se da čovjek ne razumije o čemu se tu radi, on ne zna da je on zagađen komunističkim mentalitetom i on se toga ne može riješiti. Kakva je to doktorska disertacija rađena na radničkom samoupravljanju, što ćete danas s njome? To nije ništa nego znanstveno smeće. Iako komunistički mentalitet ne pristaje na dijalog, ipak, mislim da je sve to što se dogodilo sa zdravstvenim odgojem pozitivno jer je dijalog nametnut i on je u javnosti, a komunistički mentalitet se ničega ne boji kao dijaloga. Čim dođe dijalog oni su gotovi. Za vrijeme komunističkog sistema neprestano se govorilo da se komunistički sistem može reformirati, da ima drugo lice, da se može demokratizirati, a ne može se, čim je došlo do demokratiziranja sve se raspalo. U Sovjetskom Savezu Gorbačov je uveo demokratizaciju i raspao se boljševizam. U Češkoj, Slovačkoj, Jugoslaviji javile se stranke i raspao se komunizam. Jedini lijek protiv komunističkog mentaliteta je rasprava o bilo čemu. Ovo je pilot program koji je koristan ne samo za seksualni odgoj nego za raspravu o svačemu drugom.

Čitali ste knjige u izdanju Verbuma, ako sam dobro shvatio crkva je još prije pet godina bila spremna za ovo što se dogodilo?

-Apsolutno, ovo nije nikakava specifičnost Hrvatske. Ovo je samo jedna pojava koja se javlja s velikim zakašnjenjem u Hrvatskoj. Samo što modul 4, odnosno seksualni odgoj su zamotali u zdravstveni odgoj. Crkva apsolutno nema ništa protiv da se uči o zdravlju, ali ima protiv četvrtog modula jer nameće jedno mišljenje koje je potpuno protivno crkvenom mišljenju. O socijalnim pravima homoseksualaca  možete razgovarati s velikim poštovanjem, nemam ništa protiv tih ljudi, ali ako želite podržavati život i dobiti život to ne možete dobiti ni na koji drugi način nego spojem muškarca i žene. Kad se razgovara o posvajanju djece od strane homoseksualnih zajednica, ali to je samo posvajanje, oni ne mogu stvoriti život.

 

LJUDSKA PRAVA ZA HOMOSEKSUALACE

Što mislite o homoseksualnim brakovima?

-To je za mene apsolutno ništa. Sve to mogu svesti samo na ljudska prava i neka imaju sva ljudska prava koja hoće, to je po meni u redu, ali ne možete nametnuti silom svjetonazor koji bi uklonio temeljno mišljenje da život nastaje od muškog i ženskog. I svako drugo odustajanje od toga je kultura smrti i zapadna civilizacija se morala dignuti protiv toga. Izjednačavanje seksualnih odnosa dovodi do propasti civilizacija. To je kultura smrti. Ako se upražnjavanje seksa ne stavlja u funkciju stvaranja života što ste onda učinili? Za sto godina svi bi izumrli i ni jedna vjera koja je okrenuta budućnosti i stvaranju života neće od tog principa odustati. Crkva na ničemu ne iznistira kao na ljubavi. Prije tri nedjelje sam bio na misi i spominjalo se prvo čudo koje je Spasitelj napravio. Na svadbi je vodu pretvorio u vino da bi svatovi i mladenci imali vino, da bi se napili i poslije toga išli stvarati život.

U romanu “Tajna sarmatskog orla” napisali ste da je jedan dan seksa jednako godina života. Prikazali ste specifičnu ljubavnu tablicu. Kako ste do nje došli?

-Jedan dan ljubavi može značiti ne jednu godinu, nego čitav vijek. To je naravno subjektivni dojam, ali kad promatrate iz tog subjekta, vidite da ima gotovo neuveličanu težinu. Otuda sreća i zadovoljstvo čovjeka da se neprekidno vraća na taj svijetli trenutak jednog dana, jedne godine koju je proveo s nekom dragom osobom.

U romanu “Život okružen sjenama” opisujete posebnu vrstu petinga, kada su se mladi nekada  u vašem kraju uzbuđivali trljajući se licem uz lice.

-Govorio sam o faktoru suzdržavanja koji se vrti i u raspravi o seksualnom odgoju. Je li suzdržavanje od spolnog čina vrhunac u postizanju maksimuma? U židovskoj tradiciji imate običaj da se mladenci nakon prve bračne noći jedan period suzdržavaju, ali ljubavni intezitet mislim da je tada intezivan kao kad bi došlo do konzumiranja potpunoga ljubavnog čina. Suzdržavanje je po mom mišljenju optimalno postizanje ljubavi. Što je u vašem životu bilo optimalnije kad ste s curom otišli u kino i vratili se kući ili kad ste odmah legli u krevet?

 

U mom životu je bilo mnogo suzdržavanja, pa mi je bilo najbolje kad nije bilo suzdržavanja. U životu sam previše imao zlatnog reza, a premalo eksplozije. No, vratimo se seksualnom odgoju, konkretno na dio o onaniji. Još početrkom stoljeća je onanija bila nešto sporno i osuđujuće, bila je to još od biblijskog Onana, prvog ubilježenog onaniste. Danas se samozadovoljavanje propagira kao nešto zdravo, što vi imate reći o tome?

-Neću o tome reći ništa. Rasprava o tome je apsolutno izlišna i besmislena. Sami ste rekli da korijen rasprave o tome seže u biblijska vremena. I od tada do danas što su te rasprave donijele? Apsolutno ništa. Prigovarati crkvi da o tome nema pravo raspravljati to je najobičnija besmislica. Pročitao sam niz naših starih knjiga, među njima i jednu izrazito dobru knjigu, od jednoga Zoričića, Drnišanina koji je napisao “Sedam tisuća priča” o tome kakvim pokorama treba kažnjavati grešnike na ispovijedi. I ako gledate ovo što se sada događa vidite da nema ni jednog čina koji ranije nije bio registriran i koji nije imao kaznu ili drugo rješenje. Nema tu ništa novo i crkva je to izvanredno spremno dočekala jer je to na svom repertoaru imala kroz stoljeća.

 

MISTERIJ  STVARANJA

U prvom razgovoru iz naše serije demistificirali smo Jergovićev uspjeh u Europi, a što je s ostalim hrvatskim književnicima i književnicama kao Slavenka Drakulić, Dubravka Ugrešić, Miro Gavran  uz koje se veže oreol prevođenosti i nagrađivanosti u Europi?

-Jergović je imao jedan relativan uspjeh. I prevedeno i čitano sa „Sarajevskim marlborom“, a vjerojatno je bilo i adekvatno plaćeno. To je opet bila trendovska pojava, negoli neka specifična vrijednost te knjige. Kad se u svijetu negdje nešto događa onda literarno štivo koje o tome priča može imati trenutni uspjeh na globalnom prostoru. Literarni tekst o zbivanjima u Afganistanu bi bez ikakve dvojbe postigao uspjeh  na globalnome tržištu jer literatutura može ta zbivanja predočiti bolje od novinskih izvještaja. Sad kad biste imali neki tekst o Siriji, to bi donijelo globalni uspjeh. U vrijeme kad je Sarajevo bilo u središtu Jergović je prvi ponudio literarne radove koji su govorili o tome što se tamo zbiva. Čitateljima je proširivao vidike i to je zaista išlo. Po mom sudu od tih njegovih novela možda jedna trećina može izdržati jedan solidan  literarni sud, ali kad je nakon toga počeo plasirati ostale svoje literarne radove interes za Jergovića je potpuno splasnuo. Može prevesti neku svoju knjigu, kao što to mogu i mnogi drugi domaći psici, ali to obično završi na prevođenju, ali i ne na čitanju. Isto je i s ostalim piscima, a prevođenje se najviše financira od hrvatskog Ministarstva kulture i kasnije ide na razinu osobnih poznanstava i ako ima neku prođu dobro, ako nema ništa. Nije to ništa loše, to podržavam, ali ne podržavam kad netko uspije prevesti neko svoje djelo onda to pred našom publikom pokušava nametnuti da je on pisac nad piscima.

Što mislite o radionicama kreativnog pisanja?

-Mogu vam o svemu govoriti, ali misteriju stvaranja ne mogu objasniti. Radionice kreativnog pisanja su korisne da vam objasne tehniku, teoriju i povijest književnosti, ali kreaciju vam nitko ne može usaditi. Zato se događa da polupismeni ljudi budu literarni stvaraoci. U našoj književnosti imate Mihovila Pavleka Miškinu, bio seljak, čuvao je krave i konje i napisao je izvanredne priče. U crnogorskoj književnosti imate fenomen Marka Miljanova, bio je vojvoda i ratnik, a tek negdje u četrdesetim godinama naučio pisati. Kad je počeo pisati, pisao je priče o čovještvu i junaštvu i kad danas čitate te priče to je izvanredno. Otkuda to? Dar od Boga. Rođeni pripovjedač, u Bosni ima izraz englen, onaj koji zna pripovjedati, englenisati. Ako to pisac nema onda badava ide u kreativnu školu jer tamo samo pomažu nekima od pisaca da nešto zarade jer ako u njemu nema Božjeg dara englena nitko od njega ne može napraviti pisca. Čak i ako se izuči jeziku može pisati dosta prazne knjige.

Kad smo već u razgovoru u Bosni da spomenemo po nekima vaš najbolji roman Fukaru. Neki dan je Jergović u jednoj od svojih kolumni napisao kako je prvi osnovne završio u Drveniku, a vi ste u Fukari napisali u Igranima. Blizu i daleko, kako stoje stvari, odnosno koliko su istiniti ostali  njegovi biografski podaci u Fukari?

– Kad pišem  prozne tekstove na osnovu stvarnih predložaka i kad pišem povijesne romane 90% građe unosim iz suvremenosti i iz svog vlastitog života. Roman “Tajna sarmatskog orla”, koji sada čitate  nisam počeo pisati prije nego što sam otišao u pustinju Blaca.

 

Vidjeli ste ono drvo s obješenim mrtvim zmijama? Je li još onako vise?

–          Da, to su zmije iz našeg vremena, ali tako su visile i u prošlosti. Do Blaca sam jednim dijelom išao škodom, a onda sam pješačio  i imao sam dosta težak pristup do Blaca. Dok sam pješačio imao sam priliku vidjeti dosta zmija i jako se bojim zmija. Neprekidno sam oprezan, ne idem blizu grmova, uvijek imam štap pored sebe, ali ih uvijek vidim kad sam u šumi barem po dvije. Idući u Blaca vidio sam da su tako i drugi ljudi išli, a u Dalmaciji je sveta dužnost ako vidiš zmiju trebaš je ubiti ako možeš.

Je li vas iznenadilo kad su vam mnogi rekli da je Fukara vaš najbolji roman?

-Bilo je mnogo buke oko Fukare i oko Ambre i iznedadilo me da se takvo mišljenje uopće moglo pojaviti.

 

ZAGORA I BOSNA

Otkud tako dobro poznajete Bosnu?

-Dalmatinska zagora  je sastavni dio Bosne. Državne granice su bile krojene na različite načine krojene, u državnom smislu to nije isto, ali to je etnički jedan vrlo blizak prostor. Kad sam pisao nisam se držao tih uskih granica, nego sam se proširivao na cijeli etnički prostor najprije Hrvata štokavaca. Onda sam ulazio u susjedne gradove, pa sam pišući povijesne romane vidio da neku temu ne mogu prikazati ako taj prostor ne objedinim. Roman je morao zaživjeti na cijelom tom prostoru. Kao što sam izučio prošlost vlastitog kraja tako sam izučio prošlost bosanskih prostora.  Odlazio sam u Bosnu, u desetak godina nekoliko svojih romana sam napisao na Vlašiću, u Babanovcu u jednoj vikendici. Ne podnosim ljeto, ljeto mi je odvratno i kad bi završio školu ili mnogo prije kad bi odradio svoje u školi onda bi otišao na Vlašić i tu bi proveo tri-četiri mjeseca. Tamo je dosta hladno, u sedmom mjescu morao sam ložiti vatru. Naselje je ostalo od Olimpijade ’84. i dosta je konforno. Dolazila bi moja žena, a nekih godina sa mnom bi bila i moja kćerka. I u Babanovcu na Vlašiću sam napisao dosta romana i scenarija.

Tako je nastalo poglavlje iz „Fukare“ koje se događa na Vlašiću?

-Apsolutno. Prostor oko Travnika poznajem kad sam živio i pisao tamo. Nedjeljom sam išao na misu u crkvu sv. Ive, o kojoj je pisao Andrić i odsjedao sam u hotelu “Orijent”.  Poznajem i prostore Rame i  Visokoga.

Vaše porijeklo je iz Jajca?

-Po nošnjama iz moga kraja, narod koji se spuštao oko Knina i Velebita spuštao se za stadima. Turci su ih dovodili na opustošena zemljišta u Dalmatinskoj  zagori. Zimi bi dolazili, a ljeti bi se vraćali u planine. Tako su i moji živjeli u Promini zimi, a ljeti s pet stotina do tisuću ovaca išli bi do Glamoča i tamo provodili cijelo ljeto. Nismo bili sami, bile su cijele obitelji i tovari. Po nošnji mi se čini da je u Promini svijet koji se spuštao od Jajca prema Sinju.

Sada pište roman o Žepču?

-To je roman o zbivanjima u posljednjem ratu u Bosni. To je priča o jednoj djevojčici koja iz Žepča završava u Zagrebu gdje postaje manekenka i znanstvena radnica. Imao sam lijepu priču i velike razloge da to napišem. Za taj roman imao sam intimne razloge. Upoznao sam staništa hrvatskog življa u Bosni i pišući o njima nekako sam izostavio Žepče i kad sam naišao na lijepu priču napisao sam roman.

Kako će se zvati?

-To ćemo još vidjeti. Roman ima radni naslov i mnogo podnaslova, uz radni naslov koji dok pišem roman upotrebljavam u komunikaciji uvijek dodajem nove naslove. Kod naslova nekih mojih romana nisam bio ni onaj koji je odlučio o naslovima. Uvijek predložim, ali rado poslušam urednika i ljude koji čitaju prije ostalih. Kad sam objavljivao “Pse u trgovištu” imao sam neke naslove, onda mi je Zlatko Crnković rekao: “Bilo bi dobro da imaš neki bolji naslov.” ”Dobro, nije to ništa definitivno, imam još toga” – rekao sam mu i izdiktirao mu još nekoliko naslova, na što je rekao: “Psi u trgovištu je najbolji naslov”. Roman “Put bez sna” je dobio nagradu Đalski pod naslovom “Stjegonoše” . Zlatko mi je rekao “Put bez sna” je bolji naslov nego “Stjegonoše”. Ljepota naslova izlazi iz ljepote teksta, kao i ružnoća iz ružnoće teksta, kada se tekst dopadne čitatelju onda on brzo prione za naslov. Iskustvo mi govori da se naslovi s jednom riječju bolje pamte. Nekada ste u velikoj nevolji jer tu jednu riječ nije svaki put lako naći. Kad završim roman imam najmanje deset-petnaest prijedloga, zato mi nije lako nabrajati prijedloge za naslove.

Koji su vam najbolji novinarski naslovi?

-Novinarski naslovi moraju pružiti sve ono što u tekstu piše, ako čitatelj neće čitati tekst. S druge strane mora biti takav da čitatelja navede da čita tekst. Svaki dan čitajući novine vidite uspjele i neuspjele novinske naslove, ali kod knjige koja računa na dugo trajanje nema jasne formule.

 

STANOVI OD KNJIGA

S pisanjem u stilu citiranja novinskih tekstova počeli ste još u “Tajni sarmatskog orla”, u “Ambri”, “Fukari” i “Mentalnom komunistu” citati novinskih tekstova su brojni i višestruko značajni za strukturu teksta. Pisac koji dobro ne prati novinsku situaciju ne bi mogao imati toliko citata i poziva na novinarske tekstove. Da citiramo Igora Mandića pitat ću vas čitate li između novina?

– Sveti otac Papa je u jednoj preporuci svećenicima savjetovao kako će držati propovijed. Otprilike glasi da u jednoj ruci trebaju držati Sveto pismo, a drugoj novine. I ja kad pričam priču u jednoj ruci držim olovku koja priča priču na osnovu građe koju sam prikupio, a u drugoj držim novine. I što se iz novina prelije u priču, prelije se. Ako izravno citiram tekstove, onda to u fus noti navedem, a nekad i u samom tekstu navedem taj i taj.  

Spadate među najčitanije suvremene hrvatske književnike, tiraži vaših knjiga veći su od mnogih novina. Koja se vaša knjiga najbolje prodala?

– “Psi u trgovištu” prodani su oko 150 tisuća primjeraka. Od knjiga sam kupio stan sebi i stanove svojoj djeci. Moja prva sabrana djela u izdanju zagrebačke Mladosti i sarajevske Svjetlosti prodana su u deset tisuća kompleta od osam knjiga. Pet tisuća je prodala Mladost, a pet tisuća Svjetlost. Od tih sabranih sjela kupio sam stan u Zagrebu. Ostali moji romani izlazili su u pet-šest izdanja, a koliko je točno prodano teško je reći. “Ambra” se prodala u dvanaest tisuća knjiga. Zadnja knjiga “Mentalni komunist” tiskana je u četrnaest tisuća primjeraka   Dobro sam zarađivao i od filmova. Veseli me što visoki tiraži mojih knjiga nisu bili trenutni i nisu bili vezani za jednu knjigu.

Ljudi na različite načine zaključuju isto. Jedna moja poznanica ima običaj reći kako  pisci koje zna uglavnom dijele svoje knjige i po tome je zaključila  da im se knjige slabo prodaju. U ovim našim susretima od četiri objavljene poklonio sam vam dvije moje knjige, a vi meni nijednu od oko četrdesetak objavljenih. I po tome se može zaključiti kako vam se knjige zaista odlično prodaju.

-Kad objavim novu knjigu njen eho na način da mi prilaze ljudi i kažu da su je pročitali traje godinu do dvije. Od tramvaja do kuće pristupe mi tako dva čovjeka i često traže knjige na poklon. Knjige nikada ne darivam, ako taj netko nije izrazio želju da ima moju knjigu. Nekoliko ljudi mi je pisalo da im pošaljem knjige jer nemaju novaca za knjige i takvima pošaljem. Znaju me susresti i zatražiti me moju knjigu govoreći da nemaju novaca da je kupe. Pozvao bi ih u knjižaru i kupio im knjigu. Znao sam kupiti i cijelo izdanje mojih knjiga kod mog izdavača s popustom, ali što sam morao platiti platio sam, ali sam dok mi ne zatraže ne poklanjam svoje knjige ni kolegama književnicima ni akademicima.

Kako zamišljate budućnost knjige?

– Isto kao i njenu prošlost. Slavnu i nezaobilaznu. Sva nova sredstva koja se pojavljuju nisu ravna knjigama. U Parizu trune golema filmska arhiva, ne znaju što će s njom, a da aleksandrijska biblioteka nije bila zapaljena još bi bila čitana.T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu
  1. Kiklop
    #1 Kiklop 8 ožujka, 2013, 12:03

    Smiješan je ovaj Aralica. Želi biti kroničar vremena – pisac a duboko je zaglibio u križ koji je kočnićar istog.
    Šteta da se nije u pisanju dotako organizacije koju toliko voli bilo bi zanimljivo kako bi ju opleo…

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. tata
    #2 tata 2 ožujka, 2013, 16:41

    Zenga je tipicni Hrvat.Dezorijentiran.Nije tesko zamisliti sto bi Zenga birao.Hrvati sto gluplje na izborima glasuju vise su na to ponosni.

    Odgovorite na ovaj komentar
  3. Zenga
    #3 Zenga 27 veljače, 2013, 17:08

    Ti zarađuješ silnu lovu na knjigama. A što je s namama koji pišemo gotovo kao i ti i teško životarimo. Krleža je biom Titov prijatelj i pisac, ti Tuđmanov pisacv i savjetnik, Sjajan si pisac, ali si se dobro i vješto šlepao uz vlast u vrijeme Tuđmanove vladavine.

    Odgovorite na ovaj komentar
  4. Boem
    #4 Boem 27 veljače, 2013, 09:48

    Uz posao i klopu, sex je treća najvažnija stvar u životu…

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code