GLAVNE TEME PRIČA

SAMOTNI DANI DOMOBRANA JOŽEKA

3. studenoga, 2018.

S poštom su me slali u Miholjac Gornji i Donji, Vinkovce, Brčko, iz Vinkovaca sam presedal u vlak za Vukovar i Borovo Naselje (tam sem ime i dve rali zemlje, jer mi je tam punica odselila i brzo se vrnula doma!). Bil sem i u Sarajevu, Konjicu, Mostaru. Dotiče se gospodin Josip i svibanjskih zbjegova, pa i rođenoga brata Stevana koji je u Zagrebu služio kao dočasnik domobranstva i nije imao potrebe žuno bježati za spas glave na ramenu

Napisao: Josip Frković

Lako prepoznatljiva i obnoviteljska, iza Domovinskoga rata podignuta pod šifrom „broja članova obitelji i pripadajućih kvadrata“, nenabačena prizemnica od crvene blok-opeke pod kućnim brojem 97 u Gornjoj Bučici (grad Glina u banovinskom Pokuplju) dom je usamljenika, 84-godišnjega veterana Drugoga svjetskoga rata, Josipa Dobrenića. Udovac, otac srbijanske snahe Janice Dakić iz Obrenovca, poznat je u brdovitom kraju na desnoj obali Kupe kao najstariji domobran-ustaša. Obilaze ga žene iz Hrvatskoga Crvenoga križa Gline, pomažu i donose potrebne lijekove i hranu, a skromni i siromašni starac poput Robinzona preživljava dan za danom sa svojim uspomenama.

– Zbila, nakon pregleda, svi koji su bili dovoljno teški, za osam dan’ mam su išli vojsku služiti, sjeća se naš sugovornik te ratne godine 1942. Ja sem bil lagan, u bolnice sam ležal fajn dugo, pa me nisu odma’ zvali. Unovančen sem u topništvo hrvatskoga domobranstva, u Petrovaradinu, ali su me oblekli u ustašku odoru. Bilo je to u Petrinji kraj onoga restorana na levo. Iz vojničkoga stroja su nas izvlačili van, samo odabrane. U samovoznoj bojni Vinka Osmaka sem služil u Srijemskim Karlovcima. Z menom je bil i Kireta kaj ima onaj dućan iz Ilovačka. Stevan Ivana Janšina poslan je tada u Petrovaradin, a ja sem ostal u Srijemskim Karlovcima. Kešnje sem i ja prešel u Petrovaradin. Rečeno nam je da mi koji smo bolesni bumo poslani pravo u Zagreb. U Savskoj ulici u Zagrebu odabirali su vojnike u 6. Jadranski zdrug i dali nam dobru hranu, mesa i salame. Bili su dvojica-trojica iz Cetingrada i Slunja, ja žnimi, nismo se dali u spomenuti zdrug, pa su nam prijetili zatvorom i drugim kaznama. I zatvor je za ljude, kazali smo. Kroz Branimirovu ulicu i podvožnjak, odveli su nas do kuhinje u nekoj staroj zgradi.

Šteli su z menom u Jadranski zdrug

Najemput dojde moj potpukovnik mornarički iz ministarstva oružanih snaga, Milan Štrkanac, zove nas van. Pital je hočemo li mi delati poštarske poslove za naša zapovjedništva i časnike. Oblekli su nas u nova ustaška odela. Nosil sem poštu u Gornji i Donji grad, u Sisek takaj, a u Petrinju se nis’ dal, jer me tukel pandur Ivinović… Štel je da bumo na straže na brdu više Kupe. Za vraga smo Stevan i ja zaspali.

Razgovoru s Josipom Dobrenićem nazočio je i bučički pučki mudrac Andrija Božurić, autorov prijeratni prijatelj iz plemenite općine turopoljske u Velikoj Gorici, koji se zanima je li u pitanju Stjepan, Stevan, kako veli stari domobranski ustaša, Dobrenić. I djed potvrđuje da je dotični vršnjak, poslije rata odselio u Žabno i odatle „peneze služil vu Nemačke“. Bil je to pok. Stevo, otec Jože Dobrenića, agrarnoga veleposjednika, majstora bravara vlasnika i obiteljske trgovine „Skrodik“.

– Sa Stevanom kraj potoka sem bil mejaš, al’ je odselil na Žabno. Spominje naš sugovornik i Josu Ćoravoga, Pavla brodarovog, koji su delali na skeli kad i on u Pokupskom. Ubijali su panduri naše ljude i čekićima… Skelom su prevozili dva kubika kamena i četrdeset ljudi. Sjeća se djed Jožek i svibnja 1941., dok je još skelario na Pokupskome, da su u Pokuplju naišli njemački vojnici. Kak’ sem već rekel, s poštom su me slali u Miholjac Gornji i Donji, Vinkovce, Brčko, iz Vinkovaca sam presedal u vlak za Vukovar i Borovo Naselje (tam sem ime i dve rali zemlje, jer mi je tam punica odselila i brzo se vrnula doma!). Bil sem i u Sarajevu, Konjicu, Mostaru. Dotiče se gospodin Josip i svibanjskih zbjegova, pa i rođenoga brata Stevana koji je u Zagrebu služio kao dočasnik domobranstva i nije imao potrebe žuno bježati za spas glave na ramenu. Sjeća se i djeda sisačkoga vozača saniteta Stjepa Božurića, oca Željkova, sa Zelenoga Brijega.

Danima i noćima kroz šume u Korušku

Do Slovenije, kroz šume i šipražje, pješice je putovao četiri-pet dana, pod vatrom minobacača i strojničkom paljbom „crvenih vragov“. Imao je, veli, zalihe krumpera i prešel je Zidani Most i došao do Koruške. Svi smo bili bez oružja, a moja nevesta Bara bila je omladinka i prevozila ranjenike, na onu stranu. Pevala je i ona drugu Titi i dobila je penziju njihovu. Kći moja živi u Obrenovcu, udana je za druga Miloša. O vjerolomnim Britancima u ratu djed Jožek nije bio u kontaktu. Samo je poslije čuo da su Hrvate izdali i predali partizanskim osvetnicima. Sudjelovao je i na križnom putu. Crni ustaše, francetićevci, nisu htjeli predati oružje, probili su se. Za kraj, kad je počelo četničko divljanje protiv novouskrsle slobodne Hrvatske devedesetih, za koju se i sam borio četrdesetprvih i drugih, devedesetih je umaknuo preko Kupe i cijele četiri godine proveo u karlovačkom prognaničkom naselju Gazi. Duga je to i beskrajna životna priča ratnoga veterana iz Gornje Bučice. Veliko mu je zadovoljstvo, međutim, kaj su komunistički lažljivi zločinci 1945. na njegovoj Bučici slomili zube. T