GLAVNE TEME

PRIČA O STAKLU

8. kolovoza, 2013.

Izložba u Muzeju za umjetnost i obrt, od  27. lipnja do 13. listopada  2013.

Napisao: Ivan Raos

Fotografija:Mario Čužić/www.mojzagreb.info                            

Kompetitivno stručan, teorijski ozbiljenim znalcem se iskazao dr.sc. Zoran Gregl, autor izložbe TRANSPARENTNA LJEPOTA : Staklo iz hrvatskih muzeja na otvorenju i predstavljanju izložbe (i katalogu) Arheološkog muzeja u Zagrebu, i kao ugledan muzejski savjetnik ustvrdio je – Otkrićem činjenice da se otopljeno staklo može puhati dolazi do revolucionarne promjene u rimskoj staklarskoj proizvodnji. Iako rimski staklari nisu izumili ovu tehniku, već se izum pripisuje radionicama na sirijsko-palestinskom području, ona jest usavršena u Italiji. Najranije radionice bile su smještene na području Rima i Kampanije te sjevernog Jadrana. Mnogi su se staklari s Istoka preselili u Italiju gdje su otvorili vlastite radionice, a u Rimu je postojalo i staklarsko naselje – vicus vitrarius u blizini Porta Capena. Do sredine 1. st. rimska staklarska proizvodnja u svojoj inovativnosti, produktivnosti te količini proizvedenih posuda, nadišla je sve svoje antičke prethodnike, dok je druga polovina 1. st. razdoblje kada su oblici posuda, kao i njihova funkcija, bili najraznovrsniji. Do kraja 1. st. staklarska se proizvodnja proširila i u provincijama te dolazi do stvaranja prepoznatljivih regijskih stilova. Međutim, priča o staklu započinje puno prije pojave Rimljana.

BROD TRGOVACA SODE

Staklo, mješavina triju smjesa – kremena, vapnenca i sode, najstariji je umjetno napravljeni materijal. Međutim, sam nastanak i podrijetlo stakla još su do danas ne poznati. Pojedini autori smatraju da su za otkriće stakla zaslužni Feničani. Ta je teorija na neki način potkrijepljena pričom Plinija Starijeg:

 „… Priča se, kad je pristao brod trgovaca sode, budući da su raštrkani pripremali obalu za gozbu i ne bijaše kamenja koja trebaju podići kotao, podložene su grude sode s broda iz kojih su zapaljenih i pomiješanih pijeskom s obale potekli potočići nove prozirne tekućine i takvo bijaše porijeklo stakla. „

Izim Fenicije, kao kolijevke staklarstva navode se još Egipat i Mezopotamija. Prvi stakleni predmeti poput perli, koji su se izrađivali jednostavnim alatkama, potječu iz Mezopotamije, a datiraju se oko 2500. g. pr. Kr.

Tehnika jezgre najstarija je tehnika kojom su se izrađivale staklene posude. Datira se u 1500. g. pr. Kr., a u upotrebi je ostala sve do početka 1. st. po. Kr. Jezgra se izrađuje od mješavine gline, blata, pijeska i organskog veziva te se potom oblikuje oko metalnog štapa u obliku unutrašnjosti posude željenog oblika. Zatim se uranja u otopljenu staklenu smjesu ili se niti vrućeg stakla omataju oko jezgre, glača se valjanjem na kamenoj ploči te se ponovno zagrijava i ukrašava omatanjem staklenih niti ili alatkama. Najčešći ukras koji se nanosio bio je cik-cak uzorak, girlande te uzorak u obliku perja. Nakon ukrašavanja, tijelo posude ponovno se zagrijava i glača ne bi ostali vidljivi tragovi alatki. Zatim se izvuče štap i jezgra, a ostali dijelovi posude, poput ruba, vrata, noge ili dna dodaju se naknadno nakon ponovnog zagrijavanja, međutim ostaju neizglačani.

RIMSKO STAKLO

Izrada pomoću kalupa također je tehnika koju su rimski staklari preuzeli od svojih prethodnika. Naime, tehnika izrade staklenih predmeta u kalupima poznata je još od prapovijesti, ali pravi procvat doživljava tek u helenizmu kad se počinje koristiti za izradu staklenih posuda. Tehnika podrazumijeva lijevanje vrućeg stakla u različite tipove kalupa koji su mogli biti od gline, kamena, metala pa čak i drveta. Rimski staklari koristili su tri tipa kalupa: jednodijelne otvorene, kakvi su se koristili i u prapovijesti (za izradu gema, žigova, ukrasa i slično), višedijelne zatvorene (za izradu posuda od mozaičkog i jednobojnog stakla) te kalupe preko kojih su se savijali stakleni diskovi (za izradu posude od mozaičkog stakla te posuda s mrežastim uzorkom – reticella). 

Treba napomenuti da staklarstvo nije uvijek bilo rašireni zanat. Tradicija izrade staklenih predmeta na Istoku seže daleko u prapovijest, dok su se Rimljani sa staklarstvom upoznali tek u 1. st. pr. Kr.. Do toga perioda Rim nije bio niti proizvođač niti značajan uvoznik staklenih proizvoda. Već je napomenuto da se u početku izrada posuda zasnivala na helenističkim tradicijama i tehnikama izrade, i bila je dugotrajan proces. S obzirom na to da su posude bile debljih stijenki, za izradu svake pojedine bila je potrebna veća količina stakla. To je ujedno bio veći trošak za staklara koji je morao kupiti veću količinu sirovog stakla, ali i za kupca koji je posudu morao skuplje platiti. Stoga je staklo bilo ograničene proizvodnje, pa i upotrebe, skupo i dostupno samo višem sloju građanstva. Izumom slobodnog puhanja dolazi do značajne promjene u staklarskoj proizvodnji. Izrada posuda uz pomoć lule za puhanje postaje znatno brža, posude su puno tanje, što znači da je za njihovu izradu potrebna manja količina stakla, a time postaju jeftinije te dostupne svim slojevima društva. Od sredine 1. st. pr. Kr. pa do početka nove ere staklo prestaje biti luksuzan proizvod te se gotovo isključivo proizvode posude za svakodnevnu upotrebu. Strabon navodi da se u Rimu zdjela ili šalica mogla kupiti za bakreni novčić, a car Galijen uvijek je pio iz zlatnih čaša, dok je staklene prezirao, tvrdeći da ne postoji ništa što je toliko uobičajeno. Već u počecima 1. st. po. Kr. počela se koristiti i tehnika puhanja stakla u reljefne kalupe. Majstori – staklari koristili su višedijelne kalupe, u početku trodijelne i četverodijelne, kasnije najčešće dvodijelne, kako bi se posuda iz njih mogla izvaditi neoštećena. Ta je tehnika omogućila imitaciju metalnih (zlatnih i srebrnih) posuda u staklu. Posude su mogle biti ukrašene prikazom u plitkom ili dubokom reljefu, a mnoge sadrže i natpise majstora, kao što su Ennion i Aristeas. Organizacija rimske staklarske proizvodnje bila je na visokom nivou, iako s obzirom na različite uvjete u različitim dijelovima Carstva, najvjerojatnije nije bila jedinstvena. Na Zapadu, a naročito u Rimu, industrija općenito, organizacijski i tehnički, bila je na višem nivou nego u područjima koja su Rimljani osvojili.

PEĆI ZA PROIZVODNJU SIROVOG STAKLA

Staklarska proizvodnja, a zatim i trgovina, bile su usmjerene u dva pravca: proizvodnja i izvoz sirovog stakla te proizvodnja i izvoz staklenih posuda. Trgovalo se i poluzavršenim predmetima, koje su zatim specijalizirani majstori dovršavali, odnosno oslikavali, izrezivali, brusili i dorađivali na druge načine.

Peći za proizvodnju sirovog stakla bili su ogromni spremnici u kojima se moglo proizvesti i do nekoliko tona staklene sirovine, dok su peći za izradu staklenih posuda bile malih dimenzija (promjera najčešće između 45-65 cm), sagrađene od opeka i tegula pomiješanih s glinom. Sastojale su se od dva dijela: donjeg kružnog, koji je služio kao ložište te gornjeg četvrtastog s kupolom, koji je služio za taljenje stakla. Svaka peć imala je samo jedan otvor što bi značilo da je samo jedan staklar mogao raditi na njoj. Naravno, to je usporavalo dinamiku proizvodnje, stoga često na lokalitetima pronalazimo više staklarskih peći na jednom mjestu. Peći sadrže i prostor za hlađenje gotovih posuda. Sam proces hlađenja bio je spor i dugotrajan, s obzirom na to da se posuda ne smije micati dok se ne postigne sobna temperatura, a to je otprilike nakon 18 do 20 sati. Međutim, što je posuda deblja, proces je duži. Izgled rimskih staklarskih peći prikazan je i na keramičkim svjetiljkama pronađenima u Asseriji, Ferrari i Spodnjim Škofijama u blizini Kopra.

Važan segment rimske staklarske proizvodnje bilo je i recikliranje stakla, naročito intenzivno na području zapadnog dijela Carstva. Postojali su i trgovci koji su se bavili sakupljanjem polomljenog stakla za reciklažu. Marcijal donosi podatak da su se na ulicama Rima šibice od sumpora, koje su služile za paljenje baklji, mijenjale za polomljeno staklo (… Transtiberinus ambulator, qui pallentia sulphurata fractis permutat vitreis), koje se zatim odvozilo u zapadni dio grada – Trastevere, gdje se recikliralo.

Izradom stakla bavili su se i muškarci (Ennion, Aristeas) i žene (Sentia Secunda, Neikas), o čemu svjedoče i brojni natpisi na posudama, keramičkim svjetiljkama ili nadgrobnim spomenicima. Rimski staklari bili su najvjerojatnije slobodni građani, s obzirom na to da su se mogli slobodno seliti po Carstvu, osnivati radionice tamo gdje im je to bilo najisplativije i gdje je potražnja za njihovim radom bila najveća.

Već u opisima Plinija Starijeg, koji staklo smatra jednako vrijednim kao i gorski kristal i zlato, možemo vidjeti koliko je staklo kao materijal bilo cijenjeno u rimskom razdoblju. Nevjerojatne mogućnosti stakla da se savija, rasteže te ponovno skuplja kada je toplo, izrazita fluidnost kada je vruće, bezbroj različitih načina oblikovanja i ukrašavanja, njegove su najvažnije osobine. Njegova fleksibilnost i mogućnost da kopira ostale materijale bolje od bilo kojeg drugog materijala, bezbojnost i transparentnost, gotovo poput kristala, najveće su vrline stakla.

U raznim oblicima, staklo je bilo svakodnevno prisutno u životima Rimljana. Njegovu upotrebu možemo pratiti u svim sferama života, od uobičajene, svakodnevne do vjerske i simbolične. Staklo je bilo povezano sa životom, smrću, svjetlošću, bogovima, bogatstvom, zabavom… Različiti oblici staklenih posuda svakodnevno su se koristili za serviranje hrane i pića, ali i njihovu pohranu i transport. Nadalje, staklene posude koristile su se i u farmaciji i kozmetici, za pohranu različitih ljekovitih pripravaka, osušenih biljaka, masti, balzama i ulja.

PETRONIJE I SATIRICON

Još jednu značajnu osobinu stakla na zanimljiv je način uobličio i Petronije (Satiricon 50), kroz riječi Trimalhiona koji na gozbi govori: ‘…Više volim staklo, barem ne smrdi. Još da nije toliko lomljivo, volio bih ga više nego zlato….‘. Velika prednost stakla jest ta što ne zadržava nikakve mirise, stoga se staklene posude mogu konstantno upotrebljavati za pohranu različitih sastojaka (hrane, kozmetičkih pripravaka). Kozmetičke posude koristile su se i kod spaljivanja pokojnika, jer u njima su se nalazile posebne pomasti koje bi se onda skupa s bočicom bacale na mjesto spaljivanja da se ublaže neugodni mirisi. Kod pogrebnih rituala koristili su se i drugi oblici posuda poput boca, vrčeva i čaša, koji su služili za ritualno ispijanje vina iznad grobova pokojnika, nakon čega su, isto kao i kozmetičke posude, bili prilagani u grobove. Simboličko i ritualno značenje svakako možemo tražiti i u prilaganju zlatnih staklenih dna uz pokojnike. Riječ je o kružnim dnima, koje sadrže zlatnu foliju (smještenu između dva sloja stakla) s prikazom različitih scena: mitoloških, kršćanskih, portretnih poprsja i drugo. Najviše ih je pronađeno u Rimu, te u Italiji općenito, u loculima katakombi, a u manjoj mjeri i u grobovima. Staklo se koristilo i u mnogim drugim aspektima života: modi (nakit, ogledala), igri (žetoni, kockice), arhitekturi (ukrasi, prozorska stakla), umjetnosti (figurice, mozaici). Od pretpovijesti, pa sve do danas, staklo nas ne prestaje fascinirati svojom ljepotom; tako mistično, krhko, sjajno, profinjeno… Rimljani su vrlo brzo spoznali nevjerojatne mogućnosti koje staklo pruža i iskoristili ih daleko bolje od svojih prethodnika. Otkrićem činjenice da su za izradu staklenih posuda dovoljni ljudski dah i šuplja cijev dolazi do ekspanzije u proizvodnji, a zatim i distribuciji diljem Carstva. S vremenom, staklo je u nebrojenim oblicima i funkcijama postalo sastavni dio socijalnog, kulturnog i ekonomskog života Rimljana.

Sve u svemu ovo je zaista jedinstvena izložbena pokazljivost hrvatske baštine predočena u tri velika hrvatska muzeja. Svaka od od izložbi zasebna je i kao takve posebne dobro su organizarane, baš u svatri muzeja i sa znalačkim umjećem autora i suradnika postavljene su i čine jednu cjelinu na tri lokacije – Staklo iz hrvatskih muzeja.
EKSPONATI IZ 16 MUZEJA

Pregledno je postavljena i izložba u Arheološkom muzeju u Zagrebu na kojoj posjetitelji mogu vidjeti čak 180 predmeta pomno biranih među njima mnoštvo i onih vrlo zanimljivih, a donešenih (čak iz šesnaest muzeja iz različitih dijelova Hrvatske), i to kroz četiri duga razdoblja i kronološke cjeline – stari vijek, antika, srednji vijek, islamska umjetnost. Sami predmeti većinom potječu s prostora Hrvatske, ali ima i onih koji su u hrvatske muzeje na različite načine stigli iz Italije, Srbije, pa čak i Grčke, Egipta i Sirije. Između ostalog, posjetitelji mogu vidjeti najstariji (stakleni predmet) iz Hrvatske, stakleni nakit, različite vrste posuda, vrčeva, boca, čaša i urni, razne pehare i mošejske svjetiljke.