Prvi odabrani ulomak iz nove knjige Saše Radovića”Krakovi zla”
GLAVA I.
Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim… (Psalam 23,4)
Pula, 17. svibnja 2014.
Iz Premanture do Pule dvanaest je kilometara najljepše ceste u
Istri, a možda i u svijetu. Asfaltna traka probija su kroz gustu
šumu borova, a zatim vijuga nekoliko metara od mora. Jednom
ili dva puta tjedno sa suprugom odlazim na tržnicu po ribe i
povrće. Redovito prošećemo gradom, volim staru Pulu,
posebice forum i Augustov hram.
Prošetali smo i te sunčane subote 17. svibnja 2014. Rastali smo
se na trgu Portarata kod slavoluka Sergijevaca. Supruga je
krenula prema forumu u potrazi za nekim svojim „krpicama“.
Dogovorili smo sastanak na jednoj od terasa na Giardinima,
bivšem pulskom Korzu. Tog dana bio sam neuobičajeno
nemiran. Tada još nisam znao da je to neka vrsta
predosjećanja. Imao sam osjećaj da me netko prati. S obzirom
na to da je odavno informatika i kriptografija sastavni dio mog
posla, znao sam da se prate moji razgovori, mailovi i svako moje
kretanje. Stalne kolumne čitaju se direktno s laptopa, prije nego
što stignu na portale www.tjedno.hr i www.opljackano.com koji
ih objavljuju. Satelitsko praćenje bilo koga i bilo gdje uobičajena
je šablona bez obzira nosite li mobitel ili ne. Znam da me prate
kad izađem iz kuće i to mi ne smeta. No, te subote bilo je nešto
drugo, nešto specifično, čudan drhtaj u stomaku. Pomislio sam
na „saki“, na predosjećaj koji su prije bitke imali samuraji ali i
profesionalni borci. Mnogi ga osporavaju, ali čini se da postoji.
Sjeo sam na terasu caffea Bolero i naručio kavu.
Nezainteresirano sam promatrao i snimao sve oko sebe.
Obično posmatranje razlikuje se od profesionalnog. Nije
jednostavno. U Wiesbadenu u BND3 prošao sam seminar o
praćenju i prepoznavanju svoga pratitelja. Slike ulice, fasada,
terasa sa stolovima, ljudi koji prolaze, sve pokrete u okružju –
sve mora biti u trenu registrirano i ostati u memoriji kao da su
fotografije.
3 BND – Njemačka tajna služba
Shema je poznata, može se procijeniti i potencijalno mjesto gdje
će agent sjesti. Proći će drugom stranom ulice i sjest će meni
iza leđa uz jedan od najudaljenijih stolova. Polako sam izvadio
mobitel i tipkao brojeve. Display galaxya s5 nije ogledalo, ali
njegov sjajni Super AMOLED jasno je ocrtavao sliku iza mene.
Svi agenti određeni za praćenje izgledaju isto – ne razlikuju se
ni po čemu od prosječnog šetača. Srednjih su godina, prosječne
visine, odjeveni „obično“ – ukratko, obični.
Nije ga bilo teško prepoznati, sjedio je točno tamo gdje sam
pretpostavljao. Stavio sam mobitel u džep i polako se uputio
prema areni i skrenuo Carrarinom ulicom prema moru. Nije
trebalo provjeravati, kreće li zamnom. Herkulova vrata ostala su
s lijeve strane i za tren sam se zaustavio pred Dvojnim vratima,
ulazom u arheološki park Malog rimskog amfiteatra. Činilo se
da razmišljam hoću li ući. Prošlo je podne, subota je, ljudi se
povlače s ulica i počinje mirni dio prvog dana vikenda.
Iznad amfiteatra, visoko na brežuljku nalazi se Kaštel, mletačka
niska barokna utvrda nastala 1648. godine na ruševinama
srednjovjekovnog kaštela podignutog na ostatcima rimskog
kastruma. Kamena građevina, skoro u cjelini očuvana, nalazi se
na dominantnoj obrambenoj lokaciji. Danas je tamo Povijesni
muzej. Kroz Mali amfiteatar moglo se proći do Kaštela.
Arheološki park bio je pust.
Igra je počela. Krenuo sam kamenim usponom prema mletačkoj
tvrđavi. Prošao sam kameni luk i zastao na platou. Na lijevoj
strani šljunkoviti put vodio je prema kaskadama gledališta
amfiteatra, a desno se nalazilo strmo stubište prema Kaštelu.
Visoko gore bile su masivne zidine mletačke građevine ispred
kojih se u redu nalazilo desetak merzera, teških željeznih
topova. Ne osvrćući se unatrag, pošao sam stubištem i našao
se u maloj, kamenim zidovima, ograđenoj terasi. Bio je to dio
arheološkog parka. Na travnjaku su se nalazili restaurirani
kameni ostaci drevnog teatra. Zastao sam i sklonio se iza
jednog ostatka srednjovjekovnog zida.
Agent zastane na ulazu u park iznenađen što me više ne vidi.
Pođe naprijed oklijevajući. Bila je mala vjerojatnost da je
8otkrivena njegova namjera. Nisam ga poznavao niti znao za
njegov posao.
Iskočio sam ispred njega i shuto uchijem4, rubom dlana pokušao
udariti protivnika. Iako je napad bio brz, protivnik je vješto
blokirao udarac i pokušao uzvratiti nukiteom5, udarcem prstima
u vrat. Obojica smo munjevito odskočili unatrag i ostali
nepokretni u svojim borbenim stavovima. Po brzini kretnji bilo je
jasno da je to obračun dvojice vrsnih poznavatelja borilačkih
vještina. Stajali smo na udaljenosti od dva metra bez pokreta.
Obojica dobro znamo da odlučuje jedna jedina akcija i da nema
popravka. Po napadu, blokadi i po gardu bilo je očigledno da ne
pripadamo istoj školi borilačkih vještina. Moj duboki fudo dachi,
stav klasičnog shotokana označavao je pripadnost toj školi. Moj
protivnik stajao je u visokom, takozvanom ždralovom gardu,
nambudo škole.
Sekunde su prolazile u apsolutnoj tišini. Čekali smo. U
ovakvom, konačnom obračunu gdje se nije radilo o sportskom
natjecanju, svaka i najmanja grješka plaćala se životom.
A, zatim se sve dogodilo u djelićima sekunde. Nambudo majstor
prvi se odlučio na napad. Prednjom nogom, mae-gerijem6
fintirao je udarac u stomak, a zatim dugačkim, brzim nukiteom
ponovo potražio moj vrat. Krajnjim naporom izmaknuo sam
nukiteu i protivnik zbog promašaja za trenutak izgubi ravnotežu.
Okrenuo sam se oko svoje osi i petom pogodio ga u stomak.
Ovaj ushiro geri7, izuzetno snažan udarac nogom, u većini
slučajeva znači završetak borbe. No, agent je amortizirao
udarac akrobatskim kolutom unatrag. Ostao je na leđima, na
zemlji nekoliko metara od mene. Iz džepa je izvukao smith-
wesson 38 special s kratkom 2,5 inčnom cijevi. Uperio mi je
revolver u stomak.
– Enough! (dosta!) – reče mirno na engleskom.
4 Udarac rubom dlana
5Udarac vrcima prstiju
6 Udarac nogom naprijed
7 Udarac nogom unatrag
Pogledao sam u tamni otvor cijevi revolvera i polako podigao
obje ruke visoko iznad glave. Jedan kratki, sasvim kratki
trenutak sve zastane kao u filmu koji se naglo zaustavio. Zatim
se moja ruka pomakne jedva vidljivim pokretom. S dlana lijeve
ruke munjevito poleti mala metalna zvijezda koju posljednjih
mjeseci nosim u rukavu. Let shurikena8 reskim fijukom naruši
tišinu.
– Nije dosta – promrmljao sam sebi u bradu.
Opet se vrijeme zaustavi u kratkom djeliću sekunde. Čuo se
samo klepet krila poplašenih ptica. Prišao sam naprijed nekoliko
koraka i stao iznad svog protivnika. Iz čela čovjeka na zemlji
virila su tri šiljka shurikena. Ostala tri probila su kost lubanje i
ušli u tkivo mozga. Svega nekoliko kapi krvi procurilo je po licu.
Revolver je ispao iz ruke. Širom otvorene oči gledale su u mene.
– Zovem se Villis. Bio sam zadužen da te čuvam – reče tiho.
– Nisam to mogao pretpostaviti. Nitko mi nije ponudio pomoć,
očekujem uvijek najgore – odgovorio sam polako.
– Odlučeno je s najvišeg vrha. Ovo je bila greška. – s mukom
izgovori Villis.
Gasio se, njegovo vrijeme mjerilo se sekundama. Spustio sam
se na koljena.
– Tko? – upitao sam i ponovio. – Tko, reci mi, molim te!
– Cyber Warfare – reče razgovjetno i upita. – Znaš li što je to?
Klimnuo sam glavom.
– Koga mogu zvati? I gdje? – upitao sam.
– Ne znam. Nitko ne zna osim njih.– odgovori s mukom.
– Od koga me braniš?
– Od svakoga. Ti si meta – reče i širom otvori usta.
– Pozvat ću pomoć – rekao sam.
– Ne! Gotovo je. Bol se širi po cijelom tijelu i znam što to znači –
s mukom reče Villis i jedva čujno upita. – Hoćeš li biti moj
pomoćnik?
Biti pomoćnik u času smrti, po bushidu bila je velika čast koja se
nije mogla odbiti. Pomoćnik je uvijek bio bliski prijatelji ili srodnik
samuraja koji je vršio seppuku, ritualno samoubojstvo.
Seppuku ili, kako ga često na zapadu pogrješno zovu, harakiri,
izvodio se uvijek na isti način. Samuraj, samoubojica, svečano
obučen sjeda u zazen. Svoju katanu polako vadi iz korica i dio
sječiva obmotava bijelim platnom. Objema rukama prihvata
katanu i oštri vršak postavlja na lijevu stranu abdomena. Nakon
snažnog i dubokog uboda, slijedi horizontalni potez prema
desno, kojim je sebi prerezao crijeva. No, to još nije gotovo.
Samuraj okreće katanu i čini kratki rez prema gore. Krv navire
kroz otvoreni razrez, bol je neizdrživa, ali on ne ispušta nikakav
glas. U tom času prilazi pomoćnik i jednim potezom katane
odsijeca mu glavu. Na taj način skraćuje mu bol u času smrti.
Ustao sam i duboko se naklonio.
– Hai 10– rekao sam grlenim glasom.
Sagnuo sam se i dohvatio smith-wesson sa šljunkovite staze.
Arheološkim parkom odjekne prasak ubojitog metka 38 specijal
i izgubi se među kamenim ruševinama.
Obrisao sam maramicom držak revolvera i odbacio ga. Iščupao
sam shuriken iz čela mrtvog Villisa, obrisao ga u travi i umotao
u maramicu. Ne mogu me povezati s ubojstvom, jer ne poznam
ubijenoga i nemam motiv. Po satelitskom snimku ne mogu me
optužiti, jer to nije relevantan dokaz. Požurio sam uz stubište.
Preko Kaštela spustit ću se prema forumu i nazvati suprugu.
Sumnjam da će policija brzo stići, jer je pucanj bio prigušen
zidovima i prilično udaljen od ulica. Osim toga, subotnje podne
je najmirniji dio tjedna.
U džepu mi zavibrira mobitel. Na displeyu, nema broja.
– Vidjeli smo. Pitajte – začujem metalni glas bez naglaska.
– Tko ste vi? – odgovaram pitanjem.
– Nepotrebno pitanje. Znate odgovor.
Stanka. Razmišljam.
– Zašto šaljete pratnju? Ne znam tko me prati, ubojica ili čuvar.
Ubit ću ga.
– Bilo je potrebno. Četiri dana ste u kritičnoj opasnosti.
– Mogu me uvijek ubiti. I sada dok razgovaramo – rekao sam.
10 Hai – japanski, da!
Prije nekoliko godina Džohar Dudajev, čečenski lider, ubijen je
dok je razgovarao s ruskim parlamentarcem. Projektil je upućen
po signalu njegovog mobitela. Slijedilo je niz takvih primjera za
koje javnost ne zna.
– Ne mogu –- slijedio je odgovor i dodatak. – Treba izgledati kao
prirodna smrt.
– Moji neprijatelji čut će ovaj razgovor. Ne možete kontrolirati
eter – kažem.
– Mogu vidjeti, ali ne mogu čuti. Zaštićeno je.
Pomno pratim novosti iz komunikacija i kriptografije. Znam da je
probijena i najjača zaštita komunikacije PGP, ali moćni je Cyber
Warfare ispred svih. Može disciplinirati svaku vladu i svaku
državu, jer udara na samu srž, na banke, na infrastrukturu, pa i
na temelje moderne ekonomije. Napad programom Stuxnet,
izveden još 2010. infiltriranjem u tvorničke computere, proširio
se je na mnoga postrojenja diljem svijeta. Smatra se da je to prvi
napad na kritične industrijske infrastrukture.
Danas su njihovi softveri iz serije Flame mnogo jači. DoS
napadom (denial of service) ili DDoS napadom (distributed
denial of service) mogu razoriti ili promijeniti nedostupne
mrežne resurse, mogu napasti high-profile web poslužitelja, na
primjer, banaka, sustava kreditnih kartica ili drugih vrsta
plaćanja, pa i na korijenske poslužitelje. U infrastrukturi su
posebno razorni fizički napadi stručnih agenata na zaštićene
komunikacijske kablove i veze.
– Od kada me pratite? – pitam nakon stanke.
– Pratimo vas dugo, a uključeni ste u program zaštite 17. studeni
2011.,16,45 sati – glasio je metalni odgovor.
Dakle, uključili su se dan kasnije. 16. studenog 2011. bio sam
uhićen kod tunela Učka. Dan kasnije krenula je medijska hajka
na mene, moje uhićenje bilo ja na svim naslovnim stranicama
hrvatskog tiska i na TV vijestima.
– Što imam od uključenja u program. Nikada mi nitko nije
pomagao, pa niste ni vi – rekao sam.
– Netočno! Mi smo intervenirali da vas puste iz zatvora. Danas
vas upozoravamo na novi rizik.
– OK, mogu li dobiti više informacija – pitam.
Opet stanka. Osjetim lagano vibriranje mobitela, neuobičajeno
za normalne pozive.
– Otvorite prazan dokument i dotaknite ekran prstom desne
ruke. Pojavit će se materijal – odgovara.
– Mogu li i oni očitati tekst? – pitam nadalje.
– Ne mogu. Zapis je hologramski i nestaje nakon skidanja prsta
s ekrana.
– Želim znati zbog čega je četiri dana kritično za mene.
– Pisali ste o suđenju u Muenchenu.
Prokleti Perković i vlada RH i zlotvori iz DORH-a. Sliku
okrvavljenih zidova garaže i zgrčeni leš disidenta Stjepana
Đurekovića vidio je cijeli svijet. Umjesto da propadne u zemlju
od srama za sve što je učinio da zaštiti ubojicu, Zoran Milanović
razmišlja kako ušutkati medije i kako opljačkati svoje građane
za nove milijune – da plati Perkovićevom odvjetniku Nobilu
obranu.
– Ne šaljite više osobnu pratnju. Bolje je da mi javite o
neposrednoj opasnosti. Na vrijeme! – rekao sam ljutito.
– Prihvaćeno – začujem i veza se prekine.
(Nastavit će se)
15 komentara
Uskoči u raspravuEee “moj” Saša, pardon, “Dabiću”, beskrajnim projekcijama nitko se još iz takvog “egomanijakalnog dreka” nije spasio … ali svejedno, hvala ti što si ipak bacio i malo tog svog “tinjajućeg svjetla” u agoniju svog i sličnih “života”.
A fiks-ideja i opsjednutost sa “”kumrovečkom školom”, osim u tvojoj, caruje još samo u glavama hrvatskih/srpskih klerofašista i “onih” koji kod “takvih” idu po “vlastito mišljenje”.
I ovaj ‘portal’ kao i neki drugi, javna su scena na kojoj se, poput u japanskom ‘teatru ‘NO’, vrpolje razne spodobe u maskaradi koja očituje teško naslijedje ideoloških debilitacija ‘kumrovečke škole’ od koje polupismeni udbaši i sve kad bi htjeli, ne mogu pobjeći. U tom vrpoljenju demonstracija gluposti ima i jedna vrlo zanimljiva mogućnost: znanstvenog uvida u izvore štetnosti sadašnje programacije režima koji nema znanja i koji odbija da uči. U tu gungulu je neuputno ulaziti da bi se netko takmičio svojom pameću s izvalama pogrešno formatirane svijesti – dijalektičkom maglom nad baruštinama marksističke jeseni uoči zime. No, ukoliko se medju njima pojavi vrlo iskusan psihoterapeut s nakanom da ih, posrednim testom, navede u stanje napasne demonstracije neograničenosti delirija, pruža mu se mogućnost da omogući publici da shvati i njegovu anamnezu i da u konačnici shvati kako je od nednog druga doktora Karadžića postao gospodin Dabić koji se je pokušao iodreći sanmoga sebe uzalud..
‘Guest’ zaboravlja onu narodnu – tkose zadnji smije -najslađe se smije. Ne samome sebi, kao ‘guest’.
Srbendo, misliš valjda – poput tvog Miloševića iz Den Haaga, a i Lenjina su vam onomad otrovali.
Da ste ovdje bili, uz narod, poput slavnog heroja Rade Končara – nitko vas nebi tjerao iz Hrvatske, kao ni (pro)Ruse iz Ukrajine.
Ali, vidila žaba kako se konji potkivaju pa i ona digla nogu … hahaha.
Bato, – sredio vas NATO …… ahahahaha.
Naš narod kaže: Digni budali prst (ne mora baš ‘srednjak’) i on se stane smijati. Ovaj ‘Rade Končar’ se smije samome sebi. To je Lenjin prije 105 godina definirao u onoj svojoj brošuri: ‘Korak naprijed, dva koraka nazad’.’ Samo tako Slobodanaga pa ćeš,bre, stigneš i do Den Haaga!’ I nazad. Spakovan za pošiljku za večnost…
UDB-a se sada zove SOA i tijesno radi sa CIA & MI6, a NATO tjera velikosrbe i velikoruse, od Hrvatske tzv Krajine do, preko Ukrajine, Rusije!
Nervoza je ocita. Otkad Merkelica prigrljuje jugoistocnu europu – Ameri I Englezi odustaju od Zapadnog Balkana i guraju Hrvatsku u srednje-europsku tzv Visegradsku skupinu (V4). Hrvati pristaju!
Medjutim, neo-ustashe su do kraja razocarani, jer ustashluk bez
Njemacke je – govno na kisi … ahahahaha!
Što bi rekao dr Rašković Tuđmanu u Banskim dvorima: ‘Srbi su lud narod’. Pa se dogodilo da je baš Rašković umro u Psihijatrijskom odjelu KBC ‘Dušan silni’ u Beogradu. Ispade: Reci mi da ti ne kažem. A te tvoje udbaše nikad nitko ni za što nije pitao a to objašnjava i odlazak Josipa Perkovića u Neo-Nurnberg. Njegovi napušteni udbašići se vrzmaju po uredima i hodnicima i daju dojam – dresiranih pasa o kojima više nitko ne vodi računa. Osim možda ovih ‘Guest’ova, najlajavijeg od njih. NOTA Dr Pavelić je raspustio Ustaški pokret još 1953, a nakon toga je utemelojio Hrvatski oslobodilački Pokret koji je bio jedna od komponenata Hrvatskog Narodnog Vijeća koje je ostvarilo sve preduvjete za samoodređenje Hrvatske i njezino državno-pravno uređenje. Neo-ustašam, prema tome, nikad nije ni bilo. Osim u glavi ovih s kojiam ‘guest’ trguje iluzijama.
Neo-četnici, u RH, uhode, itekako … jer su u duuubokom paranoidnom strahu & deluzijama.
Onda “to” projiciraju na sve druge … naročito na partizanske potomke.
Neoustaše su se primirili, shvatili su konačno da nema ništa od rehabilitacije ustaštva (preko II. domovinskog rata) i, poslijedično, povijesnog revizionizma (preko masovnih lustracija).
Jedni i drugi, budale bile i ostale.
Ova ‘guest-ova’ šarada, prenesena u našu najnoviju stvarnost glasila bi ovako: Došao Ivo Josipović potajno doktoru Dabiću i obrazložio mu svoj problem: kud god se okrene – vidi samo ustaše. Dr Dabić, bojeći se da ga Josipović ne prepozna kao Radovana Karadžića, uzvrati: Pa normalno. Svi smo mi ustaše. Vrati se Josipović na Pantovčak i – vidi da su svi oko njega u Zagrebu i u Hrvatskoj normalni ljudi, dakle – ustaše. Uplaši se pri pomisli da je on sam različit od svih drugih pa popet psihijatru, a sad – Raškoviću. Kad ovaj shvati da je Josipoviću žao što više nema nikoga koga bi mogao javno denuncirati, uzvrati Kanarinac s Pantovčaka Raškoviću još zabrinutiji: Bilo bi dobro da ima i drugih, a ne samo ustaša, da se imam s kime svađati bez bojazni da me četnici uhode.
“Da”,”da”, poznaju dooobro ali svoj “paralelni svemir”.
Zbog egomanijalalno-napuhanog ega stalno “misle” da “ih prate”.
Ima jedan vic: … dolazi paranoik kod neuropsihijatra, a ovaj mu odmah reče: “pobogu, zar nismo jučer sve riješili … a paranoik uzvrati: “ma jest doktore, ali sada imam osjećaj da me NITKO ne prati”.
:)))
Udbaši su dresirani gruzoguzi vrlo skromnog zanja i oni mrze normalne ljude osobito s visokom naobrazbom, kao npr. Dr Banca. Jer, budala smatra pametnije od sebe ‘paranoicima’ budući da oni poznadu stvari koje udbaš ne razumije pa se psovkama brani od ljudske pameti inverzijom – pameti i gluposti..
Kae ovo … portal za shizofrene-paranoike ?!
Uoči Referenduma od 19.05.1991 imali smo dva projekta za budućnost Hrvatske: Europske Hrvatske i Sovjetske Hrvatske. Iza prvog projekta bile su hrvatske opcije čija je glavna briga bila – obnova hrvatske državne nezavisnosti u ukupnosti europske civilzacije. Na drugoj strani kadrovi Tita, Partije, UDB-e, KOS-a i JNArmije. Prvi je imao svog autora koji je, vodio ostvarenje projekta prihvaćenog od Međunarodne zajednice, a drugi pak – sve je činio da baca klipove u kotače progresa Hrvatske u nezavisnost i slobodu (OUN, NATO, EU). Iza druge opcije stajao je Franjo Tudjman i osobito njegov šef doušnika Manolić kao i ministar Unutrašnjih poslova Boljkovac. Ovi su radili iza ledja dragovoljaca koje su sustavno sputavali i ubijali ih (Paradžika, Pavlovića, Kraljevića, Barešića, itd). Opcija ‘Sovjetske Hrvatske’ je propala, ali ona i danas djeluje u strukturama tajnih policija i sve čini da produbi izolaciju Hrvatske u NATO Savezu i u EU. U tomu se očituje i njihovo samouništenje.