Ostali okolni jezici su varijante
Napisao: akademik Mirko Vidović
Što sve čovjek nije pročitao o Vuku Karadžiću, posebno u Politici ‘bez politike’?, to je pitanje na koje nam duguju odgovor čopori svih vukovaca i u Srbiji i izvan Srbije. U beogradskoj ‘Politici‘, naime, objavljen je (od 22.07.2006., st. 1 i 4.) odulji pamflet s nadnaslovom: ‘Obnova serbistike’ i pod njom tipično srbijanskim naslovom: ‘Naši i njihovi jezici’ (opet neka ‘istraga jednih ili drugih’). Napisa to ‘izvesni’, Mile Medić, pozivajući se naprije na Borzovićevog (Brozović je bio bliski suradnik gosp. Tuđmana) bliskog suradnika Pavla Ivića (jednog od najblizih savjetnika pok. Slobodana Milosevića), kojeg sam vidio zajedno na nekom jezikoslovnom seminaru u Amsterdamu, u travnju 1980.
Ne čekajuci što će na ovu poparu od starih buđavih kora uzvratiti Mile Mamić sa zadarskog Filozofskog fakulteta (u neku ruku Brozovićev nasljednik za katedrom hrvatskosrpskog jezika), najbolje je ipak citirati, u prvom redu, srbijanske stručnjake i to baš iz ergele ‘Politke’.
Mile Medić, kad se svede na zajednički nazivnik sve buđavo u njegovoj popari, tvrdi da su Hrvati u neku ruku uzurpirali Vukov, odnosno srbijanski jezik i da se sad prave nevješti pak izvrću nakon Domovinskog rata, ‘istorisku istinu’ o jednom te istom jeziku – jeziku Vuka Karadžića čija djela da su su Hrvati nekako oteli Srbijancima i proglasili svojim, te ga nazvali ‘hrvatski književni jezik’. Grossièrement modo dit…
POVIJEST I NASTANAK SRBA
Prvo, dobro bi se bilo podsjetiti se na to tko su Srbi i otkud oni na balkanskim prostorima. Plinije Stariji, koji je živio u Augustovo vrijeme (-23 – +79) spominje (u svom djelu ‘Historia naturalis’, VI, 19) neko pleme Serbi u središnjem prostoru zapadne Sibirije, dok grčki pisac Ptolomej (koji je živio početkom II. stoljeća) spominje pleme Serboi u istom području (V.8,12). Nakon prvog svjetskog rata, kad je počela grabež i prisvajanje u povodu ‘prisajedinjenja’, N.Zupanić (u svojoj knjizi ‘Bela Srbija’, Zgb.1922, ss.107-1018). to potvrdno priznaje i odatle počinje opisivanje povijesti Srba na – srbijanski način: kako god okreneš, sve se dogodi po Vuku: Srbi svi i svuda…
Prirodno je da se čovjek zapita: kakvim jezikom su govorili ti zapadnoazijski Serbi, alias Serboi? Oni su bili čestica u sarmatskoj ukupnosti, a za Sarmate se zna, od Herodota do Prokopija da su tamošnji narodi govorili niz različitih jezika. Prokopije (u svom djelu ‘Rat s Vandalima‘ (napisanoj polovicom šestog stoljeća), izričito tvrdi da su sarmatska plemena od istoka do zapada vema duge Sarmatije, govorila jezicima srodnih – gotičkom jeziku v. n.d. I, 2 -3,5). Ni u vrijeme provale Avara i nekih ‘Slavena‘ na Balkan nitko od pridošlih pljačkaša nije sobom mogao donijeti neki – slavenski jezik, koji sjeverno od Karpata, tada, ni po Josipu Hammu, nije postojao.
Prema K. Porphyrogenetu, Srbi su se okrenuli protiv svojih gospodara Avara prilikom najopasnije opsade Bizanta i za nagradu car Heraklije im je dao na upravu opustošene zemlje u zaleđu Soluna. Taj kraj je nazvan ‘Srbiste‘ (Serblia). Kasnije je taj prostori prosiren na sjever, na Dardaniju i na vlašku pokrajinu ‘Dacia secunda’. Taj prostor od Pirota na jug nazvan je skupnim imenom – Serbija.
Ni Prokopije ni Porphyrogenet ne daju ni naslutiti da bi Hrvati došli u Dioklecijanovu Panonsku Dijacezu (Ilirik i obje Panonije, po zapisu cara Porphyrogeneta u desetom stoljeću) zajedno s Avarima, kako je to slučaj s Bugarima i sa Srbima. Prvi podvig Bijelih Hrvata bio je – izgon iz Srijema Avara i njihovih saveznika Slavena, koje je, prema Prokopiju, car prebacio na sjeverozapad Male Azije. Kad su se tamo počeli ponovno povezivati s neprijateljima Bizanta – car ih je dao sve poubijati i baciti u more (v. J.Norvich: ‘A short history of Bizantium’, s.126.).
ZAHUMLJE I DUKLJA
Neovisno od tog stvaranja srbijanske države na području između Ilira i Tračana, na zapadnom dijelu Balkana opstojale su zemlje banova, koje su bile sastavljene od župa i veležupa. Jedna od tih veležupa bila je sigurno i Veležupa Raška (nazvana po gradu Ras), koja je i lingvistički pripadala Velikoj Banovini Bosni. Nemanja je pod svaku cijenu htio doći na položaj Velikog Bana Bosne i počeo je s osvajanjem južnih krajeva – sa svojim batom Miroslavom, koji se je već bio domogao vlasti u Humu, nakon što je sestru Bana Kulina uzeo za ženu (kad je papi Aleksandru III. ukrao neke novce, o čemu postoje sačuvana dokumenta), da bi se upustio, sa svojim starijim bratom Stevanom Nemanjom u – svrgavanje Bana Kulina s najvišeg polozaja u Velikoj Banovini Bosni. Ostalo je iz tognvremena prekrasno Evanđelje pisano bosančicom i s divnim ukrasima odnstarohrvatskog tropleta. Iz tog djela se vidi da su bili katoličkog obreda, a ne istocnjačkoga. Pođe im, ipak, za rukom da osvoje i pokorei Duklju (danasnju Crnu Goru), pa sve to povežu u jednu državnu cjelinu.
Udarili su i na Dubrovnik ali tu su izvukli debele batine na moru i nakon tog poraza – sklopili su mir sa Dubrovčanima. To je ostalo njihovo pravilo: Njihovo je sve što se može osvojiti, a kad dođu do zaključka da nešto ne mogu oteti, onda – priznaju zakonitom posjedniku da je to njegovo (do daljnjega). Hrvatsko-ugarski kralj Andrija, sin kralja Bele III. je s vojskom i uspostavio svoje vrhovništvo i nad Raškom i nad Humom, nakon čega je Veliki Župan Nemanja odlučio da prepusti vlast svojim sinovima i da se povuče (25.03.1196.) – u samostan na Svetoj Gori. Njegova tri sina: Stevan, Vukan i Rastko (kaluđer Sava) odlučili su o daljnjoj sudbini Raške. Vukan se je poklonio starijem bratu i dosao na položaj Župana u Zeti, dok je Stevan imao biti okrunjen za kralja Raške i njezinih posjeda, uz pomoć Pape iz Rima.
No, još u vijeme sukoba Bana Kulina s bizanstinskim carem Emanuelom Komnenom (1168.), i nakon što se je zarobljeni ban Kulin vratio iz bizantinskog zarobljeništva da ponovno preuzme vlast u Bosni, Stevan Nemanja, ogorčen tom odlukom (uglavljenom između Bizanta i hrvatsko-ugarskih kraljeva), nastojao je nadmudriti Bana Kulina, svrgnuti ga pomoću stranih utjecaja i – sjesti na bansku stolicu u Vrhbosni. Da bi to ostvario, Veliki Župan Velike županije Raške – koja je Teodozijevom podjelom carstva na Istočno i Zapadno po toku rijeke Drine, ostala na istočnoj strani i za nju su se na vjerskom polju otimali i Carigrad i Rim, optužio je kod Pape Bana Kulina da nije dobar katolik i tražio od Svete Stolice pomoć u novcu i u ljudstvu da osvoji, i Papi daruje kao pravovjernu – cijelu Veliku Banovinu Bosnu. Da bi to postigao, on se je upustio i u vojni savez s hravatsko-ugarskim kraljem u borbi – protiv Carigrada. No, i s Papom i s Banom Kulinom su bili u vrlo dobrim odnosima hrvatsko-ugarski kraljevi i to baš u svojim odnosima prema Carigradu, pak je taj pokušaj svrgnuća Bana Kulina pod isprikom katoličkog pravovjerja, posao protiv interesa urotnika iz Raške.
BARTOL KAŠIĆ I SAVO MRKALJ
Prvu gramatiku bosanskog govora, pod naslovom ‘Institutionum linguae illyricae’ napisao je pažanin Bartol Kašić, ‘otac hrvatskog jezikoslovlja’ – i objavio godine 1604. – 250 godina prije Vuka. Papa je u Bosnu poslao posebnu komisiju, da ispita pravovjernost velikog bana Kulina. Ta komisja je, na Saboru na Bilinu polju (osmog travnja 1203., kod današnje Zenice) došla do uvjerenja da je Bosanska crkva posve u skladu s naukom Rimske crkve osim što sve vjerske čine obavlja na domaćem jeziku, jer tu nitko ne razumije latinski. Stevan Nemanja je, kako smo naveli, imao sina Stevana i odlučio je da od Pape dobije privolu da ga okruni za prvog raškog kralja. Bilo je ozbiljnijih sukoba oko toga koji će od Nemanjine braće biti okrunjen za kralja, Stevan ili Vukan. Stevan je dobio zadovoljštinu, a od tada se je Vukanu zameo svaki trag. Papa mu je za tu potrebu (1217.) poslao krunidbenu svitu i s blagoslovljenom krunom i žezlom, tako je došlo do uzdizanja Velike Županije Raske na razinu nezavisne kraljevine, a sina Velikog Župana Raške na čast Kralja ‘Stevana Prvovenčanog’.
No, kad nije uspio da svog kralja namakne, uz pomoć Rima još i Bosni, on se je okrenuo opet prema Bizantu. Tražio je da pristupi k istočnoj crkvi i za uzvrat da se njegov okrunjeni sin ‘Stevan Prvovenčani’ prizna za – kralja Raške i Srbije (v. ‘Pov. hrv.zemalja BiH‘, Napredak, Sarajevo, ss 205-209.).
Ono što je ovdje vazno znati je da se je u Raškoj, onda kao i danas (u Sandžaku) govorio isti jezik – jezik Bosne! U istočnim krajevima koje je car Heraklije dao Srbima na upravu, sjedilačko pućanstvo je govorilo istim jezikom kao i u Makedoniji, a i u današnjoj Bugarskoj. To su bila i ostala dva različita lingvistička područja. Posve je prirodno shvatiti da je i ‘Miroslavljevo evanđelje’, pisano bosančicom i na jeziku Bosne bilo nešto drugo od jezika kojim su govorili, a i danas govore istočno od Raške (u sopskom kraju) – Srbijanci. Oni su se grčevito opirali dolasku jezika Raške na položaj službenog jezika u Srbiji i po idejama Vuka Karadžica, koji je rođen u tim krajevima, a time i njegovog prethodnika hrvatskog pravoslavca – Save Mrkalja. Naime, u Mrkaljevoj svjedodžbi koju je dobio po završetku nauka u Zagrebu, stoji da je Savo Mrkalj ‘hrvatske narodnosti i grčko-istočne vjere’.
POMICANJE SRBA PREMA ZAPADU
No, da bismo shvatili kako je došlo do pomicanja vojne i političke prevlasti Srba na zapadne krajeve, treba citirati dio članka ‘O svetom Savi’ iz beogradskog ‘Pravoslavlja‘: “I mi, kao i Nemanja, ujedinili smo zemlje, pa se mučimo kako da ujedinimo i duše njihovih stanovnika, da nam država bude čvrsta i dugoveka. Sve je slično, samo što je danas veće nego u vreme Save i Nemanje. Nemanja je od Rasana, Zečana, Humljana i Neretljana pravio Srbe, a mi danas težimo da se po vremenu, od Srba, Hrvata, Slovenaca i mnogih drugig stvori jedna veća, jedinstvena jugoslovenska narodna celina” (v. ‘Prav., od 22.01.1970.). Dakle oni iz zapadne Sibirije doklatareni Serbi su postajali gospodarima niza zemalja i onih koje su im dali carigradski basileiosi, i onih koje su oni uspjeli pridobiti na svoju stranu pod isprikom vjernosti Carigradu, a ne Rimu. Prema tome – Serbija je politički, a ne etnički pojam. Sapienti sat!
Bosančicom i na jeziku Bosne (od koje je odvojena Veležupa Raška) napisan je i ‘Dušanov zakonik’, kao i srednjovjekovna crkvena literatura Nemanjina kraljevstva. No, nakon prerane smrti Stefana Dušana, kad su na scenu stupili Mrnjačevići, dogodio se je početak pada Raške u drugi plan. Budući da je Srbijanska crkva uvijek bila uz one moćnike koji su bili sposobniji da se domognu vlasti i održe na kormilu njihove države, i jezik koji je bio u uporabi nije bio isti u liturgiji i u svjetovnom životu: u liturgiji je opstao staromakedonski, a u svjetovnoj pak uporabi jezik Raške, odnosno Bosne. Podsjetimo se još jednom da je zametak Serbije nastao u Makedoniji, u zaleđu Soluna i prirodno je što je jezik tog, odavno krštenog naroda, ostao u religiji isti, pa i kod tih novih serbskih osvajača.
RUSKO-SERBSKI JEZIK
Padom Srbije pod Turke nastala je pustoš i u crkvenoj književnosti te složene države koja je konačno dobila naziv Serbija. Nova pisana djela počinju se javljati tek u osamnaestom stoljeću, ali na nekom čudnovatom jeziku kojeg su sami Srbijanci nazivali “slaveno-serbski”. Vjerojatno to dolazi od velikog upliva bugarske kulture na srbijansku, posebno pojavom djela Grigorija Camblaka te Konstantina Filozofa, itd.
Njihova azbuka ostala je pismom crkvenog štiva, ali ona nije više odgovarala živom jeziku većine Srbijanaca, i onih na teritoriju koji je neka pripadao Tračanima i zapadno od njega na tlu koji je odvajkada pripadao Ilirima. Tu činjenicu uzeo je u obzor i česki autor Zdenek Vana u svoje ilustrirane povijesti “Slaveni” (prevedenoj na razne jezike po svijetu), gdje se tvrdi da kultura svih ‘Slavena’ počinje na hrvatskoj jadranskoj obali, i u kojoj se nalazi karta južnoslavenskog prostora na kojemu između Bugara i Hrvata nema drugih etnički definiranih naroda. Koncem osamnaestog stoljeća u Trstu je u nekoliko brojeva izlazio i “Slavenoserbski magazin” (1768.), koji su financirala dva srbijanska emigranta, Gligorije Trlajić i Đorđe Magarašević. Nakog tog razdoblja panslavenske orjentacije, zbog tijesno uspostavljenih veza izmedju Pećke Patrijaršije i Ruske Patrijaršije uMoskvi (o čemu je pisao opširno francuski putopisac i geograf Charles Yriarte u svom velikom prilogu o Crnoj Gori, u povremeniku “Le tour du monde” (od 1877., ss.337 – 416). No s vremeno je, zbog tih intenzivnih veza s Rusijom, došlo do pojave novog jezika u književnosti Srbijanaca – do “rusko-srpskog” jezika. U tom odlično ilustriranom prilogu možemo doznati kako je Pećki patrijarh prisvojio Crnogorsku crkvu, stavivši se pod svoj autoritet, a sebe na raspolaganje – ruskom Patrijarhu, koji je zatim i u to ime, vodio ‘brigu’ o dušama – ‘Srba na Jadranu’, odnosno o Crnogorcima… No, kako na tom ‘rusko-srpskom’ jeziku nije napisano bog-zna-šta, ‘slavenoserbski’ je i dalje bio obveza onih koji su njeogovom uporabom morali dokazivati i svoje pravoslavlje i svoje srpstvo.
REFORMA SRPSKE ĆIRILICE
U Hrvatskoj se je početkom devetnaestog stoljeća pojavio pravoslavni sjemeništarac i budući monah, brat Julijan’, odnosno Savo Mrkalj. Navikao na jezik Ante Starčevića (ličkog sina katolika i pravoslavke), on je došao do zaključka da bi taj jezik, kojim su govorili pravoslavci u Hrvatskoj trebao postati moderni jezik i za sve Srbe u Srbiji. Tako je došlo do pisanja i objave njegovog književno-jezikoslovnog pamfleta “Salo debeloga jera libo azbukopotres u Budimu Gradu” (1810). Time je Savo Mrkalj protiv sebe izazvao – sve sto je u pravoslavlju disalo srpskim pravovjerjem. Njegov život je postao sličan onom Galileo Galileja – morao se je odreći svoje vizije modernog jezika za sve Srbe pa i za Srbijance, a da u to nikad nije prestao vjerovati. Na Mrkaljevu biografsku tragediju osvrnuo se je i beogradski “Politikin svet” (od 12.08.1987., s.52), i u tom osvrtu možemo pročitati i slijedeće tvrdnje, koje nam pojašnjavaju i kako je Vuk, pred Gajem pojeo Mrkalja: “U svojoj kritici pod naslovom ‘Otpor‘ štampanoj u ‘Novinama srpskim’, br. 97/1817., Sava je naprosto iskasapio grešnog Milovana Vidakovića, dokazujući da Milovan nije poznavao ni poštovao granice koje treba da postoje izmedju poezije i proze… Do pojave Savinog ‘Sala debeloga jera’ srpskim kulturnim radnicima vladala je potpuna pometnja jer su u srpskoj književnosti 18. veka vladala četiri tipa književnog jezika sa 46 slova u ćirilickoj azbuci. To su: srpskoslovenski, narodni, ruskoslovenski, i slavenoserbski. Vuk je vodio borbu protiv ovog posljednjeg, slavenserbskog jezika…
“Sava Mrkalj, obrazovani lingvista, poliglot i filozof, vaspitanik racionalisticke filozofije, čovek iz naroda uspeo je da pronikne u postojeći haos i da srpsku azbuku ‘pretrese’ i očisti od nepotrebnog trnja. Od 46 slova odacio je ravno 20. Pod gavnim udarcem našlo se jeslovo ‘debelog jera’, taj ‘peti točak u kolima’, barjak zaostalosti. Mrkalj je prethodnik Vukov… “Samim tim, ne smemo danas, pri objektivnoj oceni pitanja reforme naše ćirilice u 19. veku, neopravdano i nepravedno zaobilaziti ime i delo Save Mrkalja, tog malog čoveka zaklonjenom do danas ogromnom Vukovom figurom, koji je imao hrabrosti i znanja da napiše i objavi ‘Salo debeloga jera’ 1810., četiri godine prije pojave Vuka Karadžića. Sava i Vuk upoznali su se u Pešti 1810., kad je Sava studirao, a Vuk boravio u kupalištu trazeći leka svojoj bolesnoj nozi… “Mrkaljeva molba da uđe u kaluđere beše uslišana. Sava Mrkalj se preobrazi u monaha Julijana. Mladi monah se snebiva: kud sam ja to zabasao: zar ovde da ne prevodim Horaca, Vergila i Ovida; zar tu da pišem svoj ‘Jezikopotres‘; s kime da podelim svoje mišljenje? Zadirkuju ga: zasto ne namažes odeću, kad imas ‘sala od debelog jera’? Sava je doveden u stanje krajnje razdražensti (nije više dao da ga zovu đakonom, nego – Savom). Konzistorija je 13. juna 1813. donela odluku da se Mrkalj liši monaškog čina i otpusti iz manastira…
“Samo još zavežljaj spisa i knjiga o ramenu podseca na nekadašnjeg intelektualca, ali i taj rekvizit izaziva u običnog sveta jos veće čudjenje: gle, gle, lude!… “Upoznaje se sa učiteljem crtanja, nekim Milinkovićem, i otpočne mu davati lekcije iz latinskog jezika… Milinković ne stiže da umakne od besomučnika, jer ovaj zaključa vrata da mu žrtva ne pobegne, hvata se noža i zabada ga Milinkoviću ‘u vrat nize uha’. Ipak Sava smrtnu ranu ne zada…. “Dvadeset godina tumaranja bolovanje, gladovanja, raspadanja, bolesno neurotičnih ispada i trzaja ka spasenju, totalno bezuspešnih. Svaki pokušaj da s koči uvis završava se padom u u još dublji ponor , i sve tako dok ne završi u mračnoj komori Bečke Ludnice, 1833…
“Vuk je oduševljeno podržao Savine ideje. Četiri godine kasnije Vuk je o Savi Mrkalju napisao, u svojoj ‘Pismenici’: ‘Ovo rješenje G.Merkala jetako istinito i tako jasno, da svaki Srbljanin, koji zdrav razum ima i bezpristrasno sudi, oče i mora odobriti”.
Savo Mrkalj, sve u svemu, htio je da hrvatski jezik kao jezik srpskih “prečana” postane zajednički jezik svih Srba.
BEČKI SPORAZUM
No, ovdje valja spomenuti da je Jernej Kopitar bio u Beču službeni cenzor knjiga za područja na kojima su narodi carevine govorili nekim ‘slavenskim’ jezikom. On se je razvio u Zoisvom krugu, tu je postao slavistom, uz rame Čeha Dobrovskog. On je objeručke prihvatio ideje Vuka Karadžića, a zatim mu je pridružio i ljude okupljene oko Ljudevita Gaja. Trebalo je pod svaku cijenu ugasiti vatru ilirizma koju je Gaj razvio u svojoj ‘Danici’. Trebalo je, kod Hrvata stvoriti zanos za novu, panslavensku ideju i navesti ih da, zajedno sa Srbijancima, uđu u područje političke promidžbe pod isprikom znanosti i jezikoslovstva – naviknuti ih da oni nisu izvorni narod na svom tlu, negoli neki dotepenci. Uspio ih je navesti da, 1850. uglave tzv. ‘Bečki dogovor’ po kojem je jezik Hrvata i Srba – stvoren na temelju jezika Bosne – jedan te isti jezik.
Srbijanci su se za živoga Vuka odrekli Vukovog potpisa na ‘Bečkom dogovoru’ i vratili se svom šumadijskom govoru, k ekavici, uz mnoštvo tuđica, najviše turcizama i bugarizama. Kako dugo nisu imali književne tradicije, u taj seljački govor trebalo je unijeti mnoge riječi iz razvijenijih jezika, najviše iz tek nastalog – hrvatskog jezika. To u novije vrijeme ne smeta ovim Medićima da dokazuju u kakvom mentalnom stanju se nalaze mitomani, koji nisu zapamtili danas što su govorili jučer, a sutra će biti opet nesto drugo.
54 komentara
Uskoči u raspravuSrbija ima samo Vuka, jerbo prije njega nemaju ništa o srpskom jeziku, a bez Vuka Srbi bi bili bez svoga jezika. Međutim Vukov potpis na ‘Bečki dogovor’ odvijao se uz pripomoć austrijskih obavještajnih vlasti (Kopitar), pa je kao takav dosta temlj afirmacije tzv. južnoslaveskog govora, kojeg Srbi zdušno prihvaćaju. Zato jer Srbi preuzimaju (ekavizirni hrvatski jezik), tj. hrvatski jezik kojim govore Hrvati u Bačkoj, Banatu i Srijemu. To su ta područja i u to doba još uvijek bila povijesna hrvatska područja, koja Austrijski car Franjo Josip prozva Vojvodinom, a sebe proglašava njezinim vojvodom.
Sve do konca vladavine Habsburga i u Vojvocini, sluzbeno je jezik juznog Banata nazivan – ilirski jezik!
opet ANONIMNI !!
Jos i danas u nekadasnjij DDR oko Batzena grada zive oko 100000 SORBEN i jos i danas govore “SORBEN SPRACHE” taj jezik razumije svaki Srbin, Hrvat, Bosnjak, cak i ´Ercegovac. Dalje, u Koruskoj u Austriji, zive ostatci LUZICKIH SRBA danasnjih Slovenaca. Ulice u Beljaku i Celovecu su i danas dvojezicne.
Tvoj “prilog” lici na DIVIDE ET IMPERA.
Citaj, uci, ne seri !
Slovenac Kopitar igrao je zapaženu igru u Beču jer je prihvatio za bečku igru ideje Vuka Karadžića za koje je pridodao značajnije hrvatske osobe uz Ljudevita Gaja. Vama akademiče Vidoviću sigurno je poznato kad i kako je Austrija posebnim dekretom zbarnila ILIRSKI POKRET, i doista ugasila “vatru ilirizma” pa i isticanje bilo ikakvog imena ILIRSKOG, kojim su uzdizali i razvijali zatirani narodni hrvatski duh (kao Ilirci), poglavito se isticao Stanko Vraz, tajnik Matice Ilirske.
Nakon čega se otišlo u stvaranje panslavenske ideje u kojoj su sudjelovali i hrvatski intelektualci: Strossmayer, Rački, Gaj, a uporno ih je slijedioJagić. Doista ih je Austrija navela da zajedno sa Srbima 1850. uglave tzv. ‘Bečki dogovor’ po pravilima kojem je jezik Hrvata i Srba stvoren na temelju jezika HRVATSKOG, a ne bosanskog kako vi pišete.
POLITICKI NAZIVI NISU I POVIJESNI
Mila ili (ne)Mila bi trebala prouciti pozitivisticki napisanu ‘Povijest hrvatskoga naroda’ Dra Ferede Sisica. I tu, na str.76 procitati slijedecu vrlo lucidnu tvrdnju: “U to vrijeme, izmedju godine 630 i 640 provaljuju oboruzane cete Hrvata iz njihove domovine Bijele Hrvatske u Panoniju i rimsku Dalmaciju, te nadvladavsi i protjeravsi Avare sami zagospodarise u tim krajevima… Buduci da je nadoslih Hrvata bilo malo – samo gospodujuci sloj – izvrsio se i ovdje u historiji opcepoznati proces da su zapovjedajuci dosljaci poprimili jezik svojih podanika, a ovi ime dosljaka…” DAKLE I naziv nase domovine i naziv naseg jezika – Hrvatska i hrvatski jezik su – politicki nazivi, a ne nazivi zemlje i jezika starosjeditelja Dinaraca. Trebalo je tisucu godina da se politicki nazivi upotrijebe u svrhu samoobrane i stopljenog sjedilackog i dosljackog pucanstva i pod sluzbenim nazivljem Hrvata koji su stvorili Drzavu – obrane od nasrtaja raznih okupatora sa strane.
Kako je to uocio Dr Ferdo Sisic broj ‘nadoslih Hrvata’ bio znatno manji od zatecenog sjedilackog, odnosno ilirskog pucvanstva, zdrav razum nas upucuje da su se te ‘oboruzane cete’ nadoslih Bielohorvata sastojale od – muskaraca. Oni su se u osvojenoj zemlji Ilira zenili sa djevojkama iz zatecenog pucanstva i s njima radjali djecu. Ta djeca su vec u prvom narastzaju naucili – materinski jezik.
FRANCUZI NE GOVORE FRANACKIM JEZIKOM
Znate li vi da Francuzi ne govore franackim jezikom. Odgovor na tu enigmu dao je Dr Ferdo Sisic: pridosla pobjednicka muska vojska je uspostavila vlast nad osvojenom zemljom, tu se pozenili domacim djevojkama i njihova djeca su vec u prvom narastaju govorila – materinskim jezikom.
Bosna i Hercegovina je govorila oduvijek hrvatskim (štokavskim jezikom), a ne nikad nikakvim bosanskim jezikom. Istina je da su katoličku Bosnu i Hercegovinu zauzeli i proglasili svojom, Osmansko carstvo od 1400-ih i držali je okupiranom sve do 1878., (čitava 4 stoljeća). Mletci su upravljali Dalmacijom, Istrom, Kvarnerom. Austrija i Mađarska bile su u političkoj zajednici s Hrvatskom, kojoj su nadzirali njezin kontinetalni dio, pa ipak takvoj okupaciji hrvatski jezik je uspjevao opstati makar uz svu neimaštinu kad je trebalo znala se odlučnošću iskazati banska naša „narodna vlast“. Zanimljivi su Šimunovi i Ivanovi komentari iz kojih sam puno toga doznala. Ipak istina je jedino sredstvo protiv kojeg u znanosti nema alternative. Zasad nam mitomanija ne treba a ni lašci.
http://www.camo.ch/mit_ili_stvarnost.htm
procitajte, molim
ZNATI ZNACEI – OSLOBODITI SE ROSPTVA NEZNANJU, na samom pocetku 17.st., 250 godina prije Vuka Karadzica, Bartol Kasic je napisao svoju “Gramatiku jezika ilirickoga’ i koristio je bazu podataka jezika koji je bio najsavrseniji u Bosni, jer je stoljecima bio razvijan i kao liturgijski i kao laicki jezik. Taj jezik je kasnije nazvan ‘bosanski jezik’ i pod tim imenom se spominje jos 1300 godine, kako u Carigradu tako i u nekim arapskim zemljama. Kad je politickim intrigama Beckog Dvora, nakon zabrane ‘ilirskog jezika’ nasto jezikoslovni kaos, jedan jedva pimeni Macvanin, Vuk Karadzic je, pod uplivom Save Mrkalja, dosao na ideju da bosanski jezik nazove ‘srpski jezik’ pa je s Danicicem sastavio i ‘Rjecnik srpskoga jezika’. Habsburzi su iskoristili reporomaciju ostalih ‘slavena’ u svom carstvu pak je to dovelo di ‘usaglasavanja’ ondosno ‘Beckog dogovora’ 1850. Tada je Ljudevic Gaj uzeo jezik Bosne kao osnovcu za razvoj hrvatskog knjizevnog jezika, koji su franjevci i dalje nazivali bosanskim jezikom i sve do konca 19. st. pisali – iliricom.
Lijepa Nadja! U znanosti je sve moguce i nista nije sigurno dok se ne dokaze nedvojbenim podacima i logickim metodama. Stoga Vasa tvrdnja ‘BiH je oduvijek govorila hrvatski (stokavskim)jezikom’ visi u zraku jer nema nikakvog konkretnog uporista. Jer u Bosnu su, kao i u druge nase krajeve, Bielohorvati dosli tek 622.godine, a prije toga se je u nasim krajevima govorio ILISRKSI JEZIK, koji su djeca dosljaka ucila na materinom krilu. Kako onda tako i danas…
Hrvatski jezik odavno je normiran Kašićevom gramatikom1604. i od tad je funkcionirajući, iako je bio i zatiran i potiskivan opstao je čak i u okrutnim različitim političkim sustavima uz koje kakve pa i uz ove ideološke fanatike u koje spada Milanovićeva sadašnja vlast. Mnogi su se nad njim iživljavali, ali i činili velika nedjela i nepravdu Hrvatima – pgotovo njegovom jeziku tijekom povijesti.
Ipak hrvatski jezik je opstao unatoč negatorima i manipulatorima on ima svoju ozbiljnu europsku povijest. Hrvatski se narod održao u Europi! A nedavno je nastala i Hrvatska država koja će znati čuvati svoj jezik.
Ponekad su i pojedni Hrvati unosili tijekom prošlosti očito zabunom pojam “Slaven” u svoja djela (Vinko Pribojević, Andrija Kačić Miošić …), zato unatoč svemu tomu zlu, pa iako je Hrvatska bila podjarmljena (čak raskomadana i podjelena između Turaka, Mletaka Austrije i Mađarske), hrvatski jezik jezik je ilirski i kao takav je u Europi bio i bit će nadalje.
Iz mog diletantskog ugla
++++++++++++++++++++++++++
To shto se sad naziva
++++++++++++++++++++++++++
SLAVENSKI JEZICI
++++++++++++++++++++++++++
Sve je to originalno bio isti jezik
++++++++++++++++++++++++++
Iliri ( uz pomoch Vikinga ) su shirili po volji Bozhjoj
++++++++++++++++++++++++++
PISMENOST !!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
++++++++++++++++++++++++++
SLOVA
SLOVA
SLOVA
SLOVA
SLOVA
++++++++++++++++++++++++++
E
EE
EEE
EEEE
++++++++++++++++++++++++++
Svi jezikoznanstvenici poglavito tzv.”slavisti” trebaju jednom zauvjek prihvatiti krupnu ulogu koju je HRVATSKI JEZIK imao tijekom 17. i 18. stoljeća u Europi. Dok ove spoznaje postaju i one su opće prihvaćene u svijetu čak i u hrvatskoj znanstvenoj tj. jezkoslovnoj zajednici, a i javnost ih sve više shvaća. Zato se ne može više sumnjičavo odmahnuti rukom na rezultate Vaših jezikoznasvenog istraživanja, u kojima je sve dokumentirao. Zbog toga nema nikakve ozbiljne i konstruktivne kritike. Svako otkriće vrjedi samo ako je u stanju izdržati sve ozbiljne prigovore koji mu se mogu postaviti. Sad su na redu povjesničari hrvatskog jezika i jezikoslovci da kažu svoje. Njihovo je ne samo pravo nego i dužnost da ukažu na sve dobre i loše strane Vašeg teksta i svake knjige, pa tako i Krasićeve knjige. Zato se ne bojim nikakve ozbiljne kritike. Mnogo se više bojim šutnje kao što je do sad bio slučaj s Vašim i Krasićevim ne manje važnim otkrićima iz hrvatske kulturne povijesti.
Evo i zašto je papa zapovjedio da se uvede na (sve)učilišta učenje upravo tih jezika. Zato jer prva četiri jezika: latinski, grčki, hebrejski i kaldejski bili su potrebni za proučavanje kršćanskih vjerskih i kulturnih korijena, osobito Biblije i teologije, a druga dva; arapski i „ilirski“, značili su hrabar iskorak prema budućnosti. Tečaj tih jezika morao je trajati najmanje dvije godine, i to ne samo za studente nego i profesore. A spomenuti papini dekreti provedeni su u zbilju i nisu se mogli a niti smjeli pa ni slučajno zaobilaziti.
Uz ispriku ovo moje uplitanje nek bude dopuna i pojašnjenje tekstu akademika Vidovića. Stoga jer naznačujem činjenice i detalje koji se prešućuju a, koje je prof. Krasić iznio u svojoij knjizi POČELO JE U RIMU. Pa i zato jer hrvatski jezik se predavao i na mnoštvo drugih europskih sveučilišta. A uvođenje „ilirskoga“ na Rimskom kolegiju se pokazalo vrlo uspješnim pa je papa Urban VIII. model „Akademije ilirskog jezika“ odlučio proširiti i na druga sveučilišta. G. 1623. donio je dekret kojim je zapovjedio da se svukud, gdje je to bilo moguće, osnivaju (sve)učilišta i katedre za ove jezike: hebrejski, grčki klasični i moderni, arapski, kaldejski ili aramejski (kojim je Isus govorio), i „ilirski“.
Zapovjed se odnosila na gotovo na sva (sve)učilišta. Poglavito se odnosila na sva katolička učilišta i sveučilišta. Izrijekom su navedena sljedeća sveučilišta: Bologna, Padova, Beč, Ingolstadt, Köln, Löven, Pariz, Toulouse, Valencia, Salamanca i Alcalà de Henares (Madrid).
Zato je Acquaviva1599. naredio da se na sveučilištu Rimski kolegij osnuje katedra ili „Akademija ilirskog jezika“ u kojoj se „ilirski“ prvi put u povijesti taj jezik počeo stručno proučavati i predavati na sveučilišnoj razini, čime su bili položeni temelji znanstvenog pristupa hrvatskomu jeziku.
Evo što je Carillo mislio pod „narodima Istoka“ – iz njegova odgovora otkriva se plan da knjige, koje budu objavljivane u Rimu, posluže svim slavenskim narodima istočne Europe. U izvorima koje donosim u knjizi na više se mjesta govori se da su Slaveni „najbrojniji narod na svijetu“. Crkva nije mogla ne voditi računa o tomu, bilo da s njima uspostavi crkveno jedinstvo, ili da ih ujedini u zajedničkoj borbi protiv Turaka i protestanata.
Zato jer njemu je bilo jasno da su „ilirski“ i hrvatski sinonimni izrazi. Za izbor hrvatskoga je naveo 4 razloga: 1. taj se jezik mnogo govori u svim krajevima pod Turcima, a govore ga i učeni ljudi i političari; 2. on je „majka i korijen“ ostalih slavenskih jezika; 3. njegov je izgovor „najljepši i najslađi“, bez hijata i tvrdih suglasnika; 4. najbliži je svojemu staroslavenskom uzoru i ima najbogatiju kulturnu prošlost. Slično je odgovorio Španjolac Alfonsa Carrilla, rektor jednoga zavoda u Slovačkoj, a prije toga profesor teologije u Parizu i Beču i, dobar poznavalac prilika u hrvatskim krajevima koji je Fausta Vrančića nagovorio da objave svoj petojezični rječnik. U svom odgovoru Acquavivi naveo je „Posavjetovao sam se s mnogim stručnjacima i vidim da je hrvatski jezik prikladniji od drugih narječja da se pomogne narodima Istoka“. Na temelju rezultata te ankete Acquaviva je 1599. naredio da se na sveučilištu Rimski kolegij osnuje katedra ili „Akademija ilirskog jezika“
Izabran je hrvatski štokavski „dijalekt – jer se doznalo (pomno) koji je slavenski dijalekt najopćenitiji, najrazvijeniji i najopćenitiji, stoga je papa Klement VIII. (1592–1605) povjerio vrhovnom poglavaru Isusovačkog reda Klaudiju Acquavivi da se o tomu raspita među članova svoga, u to doba u gotovo cijeloj Europi nazočna Reda. Acquaviva je, u tu svrhu, svim rektorima i profesorima zavoda svoga reda poslao upitnik. Sačuvana su nam dva prilično opširna odgovora što su mu ih poslali rektori dvaju prosvjetnih zadoda. Prvi je bio slovačkog isusovca Teofila Kristeka (1561–1622), koji je – kako je naveo u svom izvješću – izim svog materinskog jezika, govorio mađarski, češki, ukrajinski, ruski, srpski, bugarski, slovenski i hrvatski. Njegov odgovor je glasio: slavenski narodi govore vlastitim jezicima, a jezik koji bi trebalo predavati u „ilirskim“ zavodima trebao bi biti hrvatski (lingua croatica).
Zapravo Crkva je htjela ujediniti katolike pa i pravoslavce da se odupru dvama neprijateljima: Turcima i protestantima. U tom pravcu se najprije poslužila diplomatskim sredstvima, a onda i tiskom.
Zato baš s hrvatskim jezikom, budući da je barem od 14. stoljeća u učenim krugovima u gotovo cijeloj Europi vladalo uvjerenje da Slaveni govore istim jezikom, s time da se on od naroda do naroda samo dijalektno razlikuje, pape su zaključili da je dovoljno izabrati najopćenitiji, najrazvijeniji i najljepši slavenski „dijalekt“ da bi se na njemu za sve slavenske narode tiskale crkvene knjige.
Hrvatski jezik je trebao poslužiti kao knjiški jezik i drugim slavenskim narodima jugoistočne i istočne Europe.
Katolička crkva je po svojoj naravi opća, nadnacionalna ustanova i kao takva razmišlja u univerzalnim kategorijama. Budući da se protestantizam pokušao proširiti na sve kršćanske krajeve, čak i na one pod turskom vlašću, Katolička crkva te pokušaje nije smjela promatrati prekriženih ruku.
Najbitnija vrela hrvatski akademik Krasić iznio je na kraju svoje knjige (najviše zato) prjevodeći ih na hrvatski za one koji ne razumiju latinski. Zapravo to bi značilo da je hrvatski ne samo normiran mnogo prije nego smo to do sad shvaćali, već i da je u inozemstvu diljem onodobne Europe uživao daleko veći ugled nego u tuzemstvu.
Stoga je nesumnjivo hrvatski jezik ne samo normiran u XVII. st. nego i je doživio svoju najveću afirmaciju u inozemstvu kao jezik visoke kulture kakvu nisu doživjeli jezici mnogo većih naroda.
U Rimu je baš ovako počelo! Najprije je Faust Vrančić napisao i 1595. objavio svoj dobro poznati petojezični rječnik, a za njim je Bartol Kašić 1604. objavio svoju gramatiku kojoj je priložio i jedan rječnik, zatim je izabrano štokavsko narječje za književni jezik, dok su se mnogi, počevši od Šime Budinića, već oko 1580. počeli baviti pravopisnim pitanjima. Iza toga je slijedilo pisanje i objavljivanje drugih rječnika gramatika, pravopisa itd. Sve to, kako vidite, mnogo prije Narodnog („Ilirskog“) preporoda u XIX. st.
Krasićeva knjiga POČELO JE U RIMU napisana je na temelju izvornih dokumenata koji se čuvaju u povijesnom arhivu Kongregacije za širenje vjere kolokvijalno zvane Propaganda i objavljenih vrela za koje dosadašnji istraživači hrvatske povijesti nisu znali pa ih nisu ni mogli uzimati u obzir.
Prof. Krasić. kao najugledniji crkveni ali i hrvatski povijesničar tvrdi da je hrvatski jezik normiran u Rimu u XVII., što je i dokazao ukazujući da je normiranje hrvatskog jezika počelo u Rimu u prvoj polovici XVII. st. Svojoj knjizi dao je naslov „Počelo je u Rimu“ – jer je naznačio da je normiranje ilirskog jezika proces, koji ima početak a nema svršetka. Najbolji je dokaz činjenica da mi ni danas nemamo jedinstvena pravopisa nego se sporimo oko pojednih bitnih odrednica koje jezik čine onim što je. Što je donekle i normalno jer jezik ni u kojem slučaju nije nikakva statička nego dinamična kategorija. On živi i neprestano se razvija u narodu i s narodom koji njime govori.
Pod pojmom normiranja podrazumijeva se donošenje temeljnih jezičnih pravila kao što je pisanje gramatike, pravopisa, rječnika, izbor jednog narječja za književni jezik, onda nema nikakve sumnje da je sve to učinjeno u prvoj polovici XVII. st.
Onaj tko je izabran da vodi Hrvatsku u budućnost od Titove smrti na ovamo, zajedno s najistaknutijim stručnjacima za pitanja hrvatske kao ‘zemlje, naroda i kulture’ održao je uvodno predavanje prilikom osnivanja Kroatistike na X. Kongresu američkih slavista još 1978. Tada je Dr Krasić bio uzoran redovnik. Knjigu koji citirate sam čitao i u njoj našao dio baze podataka o teološkim apsektima hrvatskog pitanja o kojima su drugi pisali, a koje je Dr Krasić dobro uvrstio u ukupnost svoje knjige. Tu, dakle, možemo naći mnoštvo podataka koje smo odista, svaki na svoj način, uočili i svaki na svoj način uzeli u obzir. I zajedno radili na sintezi i naše antičke povijesti ILIRISTIKE koja se niti ne spominje u planovima i programima ‘naučnih radnika’, no i oni sad znadu kako obogatiti siromašnu i dobrim dijelom pogrešnu bazu podataka njihova znanja bez iliristeike koja se izravno nastavlja u kroatistiku.
Postoji jedna velika knjiga koja opširno sa znanstvenim činjenicama u detalje govori o hrvatskom jeziku u 17. stoljeću i njegovoj na sveučilištima svepostojanosti u tadašnjoj Europi, autor joj je najuglednij hrvatski povjesničar akademik Stjepan Krasić, naslov joj je POČELO JE U RIMU, objavljena je u nakladništvu Matice hrvatske podržnica Dubrovnik 2009.
Bilo bi dobro da ako ikako možete pribavit tu vrjednu knjigu otprilike na 500 stranica akademika Krasića, i iz nje ćete vidjeti kako tumači nastajanje i normiranje pojedinih jezika u Europi, kao i druge probleme u tadašnjoj Europi u okolnostima kad je HRVATSKI JEZIK bio jedan od 6 europskih jezika. Knjiga ujedno pokazuje veliko autorovo povijesno znanje i iskustvom i osnova je za svaku raspravu.
Dr Stjepan Krasić je u svom djelu ‘Pape i hrvatski književni jezik u XVII stoljerću’ obradio materijale s Tridentskog koncila i dokazao da je “Presuda vrhovnog crkvenog suda o tome koji krajevi priopadaju ‘Ilirku’ i sukladno tomu koji se jezik smatra ‘ilirskim’ jezikom”, pa tu nema ničeg ‘možebitnog’. Zatim: “Uzrok tomu sporu bila je nedovoljna jasnoća bule ‘Sapientia sanctorum’ pape Sixta V., kojom je godine 1589. ne samo ustanovio svetojerilimski kaptol, kao jedini strani nacionalni kaptol u Rimu, nego i odredio da njegovim članovima mogu biti samo oni koji potjerču iz Ilirika i govore ilirski, kako se u to vrijeme nazivao izvan Hrvatske hrvatski kulturni i jezični prostor” (ss 100/101). K tome ovaj, očito ‘naučni radnik Šimun’, tvrdi da Mile mamić nije Brozovićev nasljednik. Pa kad je na Katedri Kroatistike odbačen Brozovićev način da predaje hrvatskosrpski a da se o tome nigdje nije pojavio nji jedan znanstveni prilog u ukupnosti jezikoslovnih brozo-zavrzlama u Hrvatskoj???
Mile Mamić na Sveučulištu u Zadru višegodišnji je profesor hrvatskog jezika, i kao takav nije niti malo Brozovićev nasljednik na katedri slavistike (davno izumrloj tzv. hrvatskosrpskog jezika).Oduvijek Hrvati imaju svoj jezik koji se ipak ne od jučer zove hrvatski jezik – jer ima svoju ozbiljnu povijest, koja se razlikuje od povijesti kažimo ruskog ili češkog jezika (i srpskog jezika!), koji su se normirali i razvijali samo na hrvatskim gramatičkim, pravopisnim rječničkim iskustvima. Spomenit ću da se odlukama papa početkom 17. st. hrvatski jezik predavao i pručavao diljem Europe gotovo na svim učilištima i veleučilištima (ne samo katoličkim). Zapravo bio je jedan od 6 službenih europskih jezika; ilirski, hebrejski, latinski, arapski … moguće da je odlukama papa nazvivan linguae illyricae. Prije Vuka i njegove srpske gramatike (objavljene početkom 19 st.), više od dva stoljeća Hrvati su imali svoju gramatiku (Bartul Kašić naslovljena Institutionum linguae illyricae, objavljena 1604.)