NA PUT NA PUT

PONEDJELJAK U KLADUŠI

20. kolovoza, 2023.

Zamalo su postali poslije američkog Krafta i švicarskog Nestlea treća najveća prehrambena kompanija na svijetu. I onda kao grom iz vedra neba u beogradskim „Večernjim novostima“ 1987. izađe članak da je u opticaju dosta Agrokomercovih mjenica bez pokrića, izdatih od 56 banaka za ukupno 400 milijuna dolara. Novinar Zvonko Zeković, inače dopisnik iz Kruševca, a sve je doznao slučajno na terasi lokalnog hotela sjedeći blizu ljudi iz Državne službe bezbednosti, kako se bivša Udba zvala u Srbiji. Čuo je ono o čemu su razgovarali i poslije objave velike ekskluzive, te izbijanja afere Agrokomerc, ubrzo potom se objesio. Službena verzija kaže zbog nesporazuma sa suprugom

Napisao: Dražen Stjepandić

Žuta putokazna ploča za Maljevac, na križanju desno, je bio pored kuće u Topuskom gdje sam iznajmio apartman. Uz Maljevac nije bilo još nečega što bi upućivalo da se radi o graničnom  prijelazu.  Zimus kada sam također bio u Topuskom predložiše mi izlet u Kladušu. U šoping i na janjetinu. Od Topuskog do Kladuše je nekih 18 kilometara. Ono što ne napravih zimus izvedoh ljetos.

Upozoriše me na gužve na granici pri povratku, zato odabrah ponedjeljak uoči Velike Gospe. Nadao sam se da će toga dana biti manja gužva nego sutradan kad se brojni pečelbari nakon produženog vikenda trebaju vratiti u Sloveniju, Austriju, Švicarsku, Njemačku…

Na lošoj cesti kao što je običaj na svim putnim pravcima prema BIH na Banovini prolazila su samo rijetka vozila, a još su manje bile prisutne oznake za granični prijelaz Maljevac, bez obzira što je to pored Lječilišta u Topuskom daleko najznačajniji privredni i općenito društveni objekt u tome dijelu Banovine.  Pomisao na krivi put stalno mi se vrtjela po glavi. Cetingrad, Vojnić, te ostala tamošnja naselja su imala veliku prednost pred Velikom Kladušom i graničnim prijelazom. Velika Kladuša stajalo je samo na jednom putokazu. Na samoj granici nije da nije bilo nikoga, ali kolona je bila daleko kraća negoli s one strane granice.

Slovenske tablice

Pogranična mjesta s druge strane hrvatsko-bosanske granice imaju mnogo sličnosti, posebice ugođajno, po ulasku u Bosnu odmah se osjeti neka nit što razdvaja svjetove, Turska je ostavila neki šav, na u džamijama,  krovovima, prozorima, pa i u stavu i hodu ljudi. Džamija je u Kladuši tek u centru, od granice ima vožnje do nje, ali opet isto osjeti se da ste ušli u Bosnu, a kad na Maljevcu prijeđete granicu tu Bosna, kao kad ulazite u Brčko, djeluje razvijenije od Hrvatske premda je nekada Cazinska Krajina bila ispod bh republičkog prosjeka i kao jedan od najnerazvijenijih krajeva bivše Juge dugo je primala pomoć za nerazvijene. Agrokomerc se na bespovratnim sredstvima uzdizao i dosta toga promijenio, a tamo gdje je stao Babo kasnije je nastavila drugi poduzetni ljudi toga kraja. Odmah se opazi kako u Kladuši ima dobrostojećih ljudi. Mimoilazite se sa solidnim vozilima, mahom slovenskih tablica, ima ih više negoli ljeti u nekom priobalnom mjestu u Istri. Veliki dio ovdašnjeg stanovništva mahom radi u Sloveniji ili Austriji. I gastići spašavaju ovaj kraj od enormne nezaposlenosti. Po službenim podacima i skoro 80 posto stanovništva potražilo je život i posao u inozemstvu.

Kladuša nije neka veća čaršija, preko puta džamije izgrađene 1901. je Crkva sv.Gligorija, omanja pravoslavna crkva, ali s vratima okrenutim prema Rimu. U ponedjeljak centar je bio napućen kao da je pazarni dan, nije bilo lako naći slobodno parkirališno mjesto. Napravo sam jedan krug i onda sam pronašao jedno prašnjavo parkiralište. Prašnjavo, ali besplatno.

Jaja za NATO

Uz džamiju u centru dominira zgrada nekadašnjeg Agrokomerca i Atobusna stanica s natpisom Agrokomerc. Svojedobno je afera Agrokomerc bila uvod u raspad Jugoslavije. Kladuša ni danas ne djeluje kao veća čaršija, a zamislite kako je to bilo početkom osamdesetih, iz kasabe s okolinom razvijenom kao Kosovo, iskoči nekakav Agrokomerc i ugura se među najzastuplje oglašivače u bez konkretne love teško dostupnom marktinškom prostoru ondašnjih republičkih televizija. Ma nema što nisu proizvodili, jaja, jaja u prahu, pržili su kavu među njihovim najreklamiranijim brendovima i danas postoji Tops pops, kopija Jaffa biskvita. Okrugli biskvit s čokoladom i narančomu u plastičnom kalupčiću. Imali su asortiman onoga što najbolje ide u prehrambenoj industiji i činilo se da ih ludo ide. Gotovo cijeli kraj je radio u toj nekadašnjoj poljoprivrednoj zadruzi čiji je uspon započeo 1969. kada su imali 26 zaposlenih. Ključni ljudi su bili Fikret Abdić Babo i bosanski komunistički moćnici braća Hakija i Hamdija Pozderac. Imali su zastupstva i prostorije širom propale Juge. Na vrhuncu taj bivši privredni gigant imao 13 600 zaposlenih, šezdesetak nekadašnjih oura, samo Babin uži kabinet je imao 260 eksperata, u Zagrebu su kupili neboder Zagrepčanka, imali su poslovnu zgradu u Petrinjskoj, trećinu Luke Rijeka, u Rijeci su sagradili silose za transport žitavla, posjedovali su vlastiti tanker, hotele na Jadranu. Zamalo su postali poslije američkog Krafta i švicarskog Nestlea treća najveća prehrambena kompanija na svijetu. I onda kao grom iz vedra neba u beogradskim „Večernjim novostima“ izađe članak da je u opticaju dosta Agrokomercovih mjenica bez pokrića, izdatih od 56 banaka za ukupno 400 milijuna dolara. Novinar Zvonko Zeković, inače dopisnik iz Kruševca, a sve je doznao slučajno na terasi lokalnog hotela sjedeći blizu ljudi iz Državne službe bezbednosti kako sebivša Udba zvala u Srbiji. Čuo je ono o čemu su razgovarali i poslije objave velike ekskluzive, te izbijanja afere Agrokomerc ubrzo potom se objesio. Službena verzija kaže zbog nesporazuma sa suprugom.

Tako je nastala afera Agrokomerc. Fikret Abdić je tada prvi put završio u zatvoru, a prijetila mu je i smrtna kazna. Iz toga vremena posebno se sjećam apela u medijima za skupljanje hrane za purane i piliće na farmama Agrokomerca ostalih bez hrane. Tisuće i tisuće purica i kokica je pomrlo od gladi. Iz današnje perspektive gledano poslije trideset i pet godina kada se sve sagleda, sa solidne povjesne udaljenost, moglo se nešto poduzeti po tom pitanju. Bivša Juga, pa i SR BiH, mogla je nahraniti živinu, pa zatim napraviti nešto ekonomičnije, ali očito išlo se na uništavanje Agrokomerca. Nešto slično kasnije će se u pretvorbi i privatizaciji dogoditi mnogim i još većim poduzećima i tvornicama. Ostaci Agrokomerca prodaju se i danas. Nedavnoje objavljena slijedeća vijest:

„Općinski sud u Cazinu donio je prošle sedmice odluku o prodaji dijela imovine firme “Agrokomerc” u vrijednosti od 35 miliona KM. Prodaja će se realizovati usmenim javnim nadmetanjem.

Riječ je o poslovnoj zgradi površine od 31.898 metara kvadratnih i zemljištu uz zgradu površine od 80.815 metara kvadratnih, koji su upisani u posjedovni list broj 476 k.o. Pjanići na dioničko društvo “Agrokomerc”.

Također se prodaje “Mesna industrija Pjanići”, odnosno poslovna zgrada površine 29.046 metara kvadratnih.

Kod svih nekretnina “Agrokomerc” je vlasnik 1/1.

Tržišna vrijednost nekretnina iznosi 35.157.150 KM, a utvrđena je po vještaku građevinske struke shodno nalazu i mišljenju iz juna 2023. godine.

Prodaja nekretnina je pokrenuta na zahtjev većeg broja fizičkih i pravnih lica, a radi naplate potraživanja.“

Najveći dio Agrokomerca završio je u Tešnju, gradiću gdje je nastao SDA.

O razlozima razbijanja Agrokomerca ima više teorija. Sam Babo je u velikom razgovoru Milomiru Mariću izjavio da je jedan od razloga bio što je preko posrednika prodavao jaja NATO paktu i od tada ga je nekadašnja Udba posebno pratila. Špijuniranje kako je to Babo nazvao nadgledao je ambiciozni policajac Duško Zgonjanin, sekretar republićkog SUP-a. Ono što su njegovi ljudi prikupili trebalo je nekolicini političkih moćnika zainteresiranih za rušenje Agrokomerca. Sam Fikret Abdić tvrdi kako nije slučajno da su svi izuzetno sposobni privrednici u bivšoj Jugoslaviji nastradali.

Inače u vrijeme njegove najveće moći Babi su u Velikoj Kladuši predavali i štafetu. Fikret Abdić nije bio samo izuzetno uspješan privrednik, imao je i bogat partijski staž, bio je član CK. Po mnogima bio je ozbiljan kandidat da poslije Tita postane novi Tito, a ciljača na to mjesto nikada nije nedostajalo.

U vrijeme kad je bio na vrhuncu Fikret Abdić je zbog zdravstvenih problema s dišnim organima najveći dio godine provodio u Opatiji. Desetljećima prije korone radio je od kuće. Njegova gošća u hotelu „Kristal“ bila stanovita književnica Razija Hadžić, angažirana da piše knjigu o Agrokomercu. I jedne večeri književnici je bez najave upao u sobu jedan bezbednjak, kako su također zvali udbaše. Rekao je da će Fikret Abdić biti uhapšen što je ona drugu generalnom prenijela. Dakle, afera Agrokomerc se pomno pripremala.

Po izlasku iz zatvora Fikret Abdić je postao neproglašeni narodni heroj i to ne samo u Cazinskoj krajini. Na prvim parlamentarnim izborima u BiH dobio je preko 200 tisuća glasova, daleko više od Alije Izetbegovića i bilo kojeg drugoga kandidata iz redova bošnjačkog naroda. Međutim on svoje mjesto prepušta Aliji Izetbegoviću baš kao u onoj poslovici:“Pomozi sirotu za svoju sramotu!“ I tada počinje put za drugi Babin odlazak u zatvor. Epizoda Babo protiv Babe. Kasnije će Fikret Abdić izjaviti da mu je najveća životna greška što je SDA i Aliju doveo na vlast.

Zapadna Bosna

Sjećam se kada u Zagrebu 1993. i 1994. izlazio list „Zapadna Bosna“, redakcija je bila u Praškoj u prostorijama nekadašnjeg „Voća“, pa kasnije „Klarikovoća“ Jure Klarića. Od Zapadne Bosne će prvo nastati „ST eskluziv“, pa „Imperijal“. „Zapadna Bosna“ je predstavljala vrhunac sukoba Fikreta Abdića s Alijom Izetrbegovićem. Odvojivši se od Alije i središnje vlasti u Sarajevu Babo je proglasio Autonomnu oblast Zapadna Bosna i dok je Alija ratovao protiv svih Babo je sasvima potpisao mir. U Beogradu ispred Miloševića s Radovanom Karadžićem i krajiškim Srbima, a u Zagrebu pred Tuđmanom s Matom Bobanom. S Petim korpusom Armije BiH dolazilo je do nekoliko većih ratnih sukoba, a u sklopu operacije Pauk 1995. uz pomoć Srba iz SAO Krajine Babo je Cazinsku krajinu oslobodio od Armije BiH i tada je proglasio Republiku Zapadna Bosna. Sukob Muslimana i Muslimana mnogi smatraju nabizarnijom epizodom nastalom u ratovima nakon raspada bivše Jugoslavije, a ljudi iz Kladuše smatraju da to može reći samo netko tko ne poznaje taj kraj, jer od krajiških Srba dijeli ih samo potok, kako nazivaju rijeku Glinu. Da nije bilo Babe i njegove trgovačke politike narod Cazinske krajine stradao bi gore negoli Srbrenica. Od Kladuše do Sarajeva ima skoro 400 kilometara. I kad je mir sve je u Cazinskoj krajini bilo krvavo, a tek u ratu. Jedino što su imali bio je vlastita snalažljivost i Babo.

U tim sukobima na obje strane počinjeni su ratni zločini, a odgovarat će samo Abdićevci. Poslije će Babo izjaviti kako je dokaze i suđenje u odsustvu od 1996. do ’98. o tome prikupila i provodila iste sutkinja koja ga je procesuirala tijekom afere Agrokomerc.  I ta optužnica odnosno presuda  je prosljeđena Hrvatskoj za što se posebno angažirao Alijin stari prijatelj nekadašnji hrvatski predsjednik Stipe Mesić i Babo na Županijskom sudu u Karlovcu biva osuđen na dvadeset, pa na četrnaest godina robije. Hrvatska koja nije procesuirala brojne ratne zločince za zločine u Hrvatskoj osudila je čovjeka za nešto što i ako se zbilo na teritoriju druge države. Regionalna jerudikcija za što se sada optužuje Beograd zahvaljujući Stipi Mesiću i Aliji Izetbegoviću primjenjeno je prvo u Hrvatskoj. Poslije je Stipe Mesić javno izjavljivao da će Babu pomilovati ako podnese molbu za pomilovanje. Isto je javno najavljivao i njegov nasljednik Ivo Josipović, ali Babo nije htio podnijeti molbu za pomilovanjem jer bi to po njegovim riječima značilo da je narod Cazinske krajine priznao ratne zločine u ratu sa svojim sunarodnjacima. Kaznu je odslužio u Lepoglavi i Puli, odakle je pušten nakon dvije trećine kazne.

Portal „Tjedno“ je na svojim počecima objavio tekst o onome što je radio u zatvoru. „Babo u zatvoru dnevno radi 500 sklekova i pije kozje mlijeko, izlazi za 72 rođendan“. Rođen je 1939. kao treće dijete u obitelji s trinaestero djece i danas ima 84. godine. Hrvatska, čije ima državljanstvo, ponovno ga sudski progoni, sada zbog vile u Voloskom, gdje je nekada radio od kuće, a BiH ga sada ne želi izručiti.

Kod Abida

Spomenuh kako su mi na izletu u Kladušu preporučili šoping i janjetinu. Nove šengenske mjere opskrbu u pograničnim mjestima mahom prehrambenim artiklima iz Hrvatske, a redovito jeftinijim u Bosni, su reducirali, tako da mi nešto nije do šopinga. Napomenuli su mi da se za neke prehrambene proizvode uz to što vam ih oduzmu treba platiti i kazna od nekoliko stotina eura. Uostalom primjetio sam tek jedan nešto veći dućan ranga supermarketa. Babo je svojedobno u Kladuši sagradio i robnu kuću.

Ne znam gdje bi se to i mogao prepustiti škrtarenju, te pokriti put.

A glede janjetine u Kladušu dođosmo sa spoznajom da je najpoznatija kod Abida. Pošto smo parkirali s mojim Anđelkom pođoh prema čaršiji. Pored slastičarne Korzo, gdje rade zamotane djevojke, ispred jednog lokalčića upitah dva ljubazna čovjeka gdje je Abid?

„Uh to ti je skoro dva kilometra odave“, saznah. “Morate krenuti putem za Cazin i Bihać, pa pored dvije Grand benzinske pumpe, jedna je s lijeve, a druga s desne strane. Poslije nekih pesto metara na prvom križanju, s lijeve strane je voćarna, trebate skrenuti lijevo, pa, onda nekih petsto metara na lijevoj strani je Abid.

Još uvijek putujem bez GPS-a i moram se potruditi zapamtiti gdje mešalju, a da smo dobro upamtili najbolje govori što još nisam zaboravio njihove upute.

„Kod Abida“ nije neki poveći ugostiteljski objekt, ne znam koliko prodaju janjaca dnevno, ali negdje oko dva sata kad smo pristigli janjetine nije bilo, trebalo je pričekati još nekih pola sata. I zaista je nakon pola sata pek došao i ljubazno nas pitao koji dio janjeta želimo. Janjetina je koštala 45 KM. Od vremena kad sam prije nekoliko godina pisao putopis „Bosnom pored rijeka do Mostara i natrag“ poskupljela je prilično. Tada je kod Kovačevića uz Neretvu kod Jablanice bila 25 maraka, a u hrvatskim lokalima od 30 do 35 maraka. Domaća rakica je je dvije marke. Prethodno sam bio u još jednoj pečenjarnici od piva su imali malo karlovačko, Union i veliki Jelen. Kod Abida su umjesto malog karlovačkog nudili malu Žuju, Union i najpovoljniji veliki Jelen. Za pretpostaviti je da raja najviše pije apatinski Jelen. Na kraju je uz dvije šopske salate, jednu mineralnu i kolu za Anđelka, te piće za peka račun iznosio 78 maraka ili 82 eura. Prethodno u onoj ćevapdžinici pored prašnjava parkirališta mala karlovačka i kola su bile 6 maraka, a kada sam dao novčanicu od 20 eura vraćeno mi je 32 marke. Dvije marke su nestale, ali nisam pitao zašto? Je li konobar imao svoj tečaj, naplatio je proviziju za promjenu, samoncijativno je naplatio uslugu, korištenje WC-a, učinio sam mu se loš matematičar…Tko će ga znati? Uglavnom u neposrednoj promjeni, ako vam kusur vraćaju u markama možete očekivati da u Bosni ne računaju kao u Hrvatskoj jedan euro dvije marke nego ne čudite se ako se pokoja marka izgubi u prijevodu.

Sam Babo je koliko god je jako volio svoj kraj svojedobno izjavio da se u Kladuši nema toga toliko za vidjeti, pa je kad bi u goste primao važne poslovne partnere, zakazivao bi im sastanke na Plitvicama. Nakon ručka kod Abida pošli smo natrag u Topusko.

Ne znam koliko je u kilometrima bila duga kolona na granici, protezala se od Kladuše, pa do Maljevca. Prevedeno u sate, jedan sat čekanja u autu na suncu bez okrijepe, osim ako je niste ponijeli, bez WC-a i sličnoga. I nije to bilo jedino maltretiranje, na granici su nas još izdvojili iz kolone dobro pretresli.

I nije ni to bilo sveukupno maltretiranje, prije pretresa smo prošli kroz nekakav aparat, metalna vrata koja su zapištala, nekoliko vozila iza nas je smjesta pobjeglo u drugu kolonu. Još vas i psihički zastrašuju. Taj aparat zajauče i pretpostavljam kako vas tada  promatraju analizirajući ponašanje. Što švercerske, vaše krijumčarske  namjere predviđaju po ponašanju, ako ne pobjegnete odmah iz auta misle da blefirate ili ste samo neki jadnik s nešto vegete ili par šteka viška. Eto tako izgleda ulaz iz Cazinske u nekadašnju Vojnu u sada Shengensku krajinu. T