PODZEMLJE

POLANČEC IZMEĐU BAJIĆA I KARAMARKA

20. rujna, 2011.

Piše: Jasna Babić

Od prvoga trenutka bilo je jasno da Damir Polančec ne može biti jedini predmet pravičnoga i dosljednoga kaznenoga progona za aranžman između MOL-a i INA-e, ugovoren i na sastancima Predsjedništva HDZ-a i  sjednicama  Vlade Ive Sanadera. Nesumnjivo, Polančec jest bio izvršitelj dogovorenog posla, po funkciji i plaći potpredsjednika vlade za gospodarska pitanja. Ali je narudžba skrojena u kružoku  HDZ-ovog politbiroa, od  potpuno istih ljudi koji su u Banskim dvorima igrali  ulogu vladajućega tijela nad svekolikim hrvatskim stanovništvom, dok su na  Trgu Žrtava fašizma  razmatrali ponajbolji interes za HDZ kao  stranku.

Jadranka Kosor, aktualna HDZ-ova premijerka, također je sudjelovala u realizaciji ugovora s vlastoručnim potpisom, braneći se kasnije da nije imala pojma što potpisuje. Tijekom proteklih mjeseci – sve te činjenice predočene su hrvatskoj javnosti i samom HDZ-ovom članstvu. Ipak, nastala je konsternacija kada je USKOK  odustao od daljnjega optuživanja Damira Polančeca, konačno zdravorazumski suočen sa situacijom da bi,  kao tijelo kaznenoga progona, morao rješavati pitanje jedne HDZ-ove političke odluke, koja se na isti način nekima čini korisna, drugima loša, ovisno kako tko definira  famoznu frazu „nacionalni interes“.  Nikada  značenje nije u Hrvatskoj izrijekom definirano, pa je ta stvar označena kao „nacionali interes“ ostavljena izbornim rezultatima. Uporno su pokazivali da biračko tijelo vjeruje u nacionalni interes HDZ-ovih političkih poteza, sve dok Ivo Sanader nije zbrisao s položaja, postajući politički  bezopasan, a Polačec još bezopasniji,  kakav je oduvijek i bio: pametan, racionalan čovjek do granice vlastite fascinacije zvonkim titulama. Koja bi  provincijalna glava iz Podravine  – ili bilo kojega rubnoga dijela Hrvatske – odoljela  krunidbi za potpredsjednika vlade? I tko ne bi osjećao slijepu lojalnost prema Ivi Sanaderu koji distribuira takve počasti, tražeći za uzvrat što efikasnije izvršitelje HDZ-ovoga stranački suženog viđenja „nacionalnoga interesa“. U tom pogledu Polančec se ništa ne razlikuje od Jadranke Kosor, aktualne premijerke i njezine aktualne svite. Štoviše, morala je biti čak puno smjernija u realizaciji Sanaderovih političkih naloga da je instalira za svoju nasljednicu na vodeće mjesto vodeće stranke.

Onda je nastupilo doba kada se Jadranka Kosor, svjetkih ambicija, ali provincijalnoga iskustva, sudarila s svojom nelegitimnosti i HDZ-ovom stranačkom strukturom na terenu, prilagođenom Sanaderovoj razumijevanju Hrvatske i stranačkih kadrova. Pametniji od nje upozorili su je da u takvim okolnostima ne može dobiti izbornu potporu stranačke većine. Županijska struktura još dan-danas pruža tihi otpor  s kojim se Kosor teško nosi.  Tako je MUP-u Tomislava Karamarka ostavljeno da rasčisti neke ključne pozicije, u suradnji s „prijateljskim“ HSS-om.  Polančec se ukazao, koliko laka, toliko neophodna  meta za pomno probrane  MUP-ove kaznene prijave, koje su medijskim zaluđivanjem dobile kvalifikaciju anti-korupcijskih.

Među njih  uvrštena je čak gradnja lokalnoga stadiona uz pripomoć Podravkinoga novca – jedan običaj u Podravini koji je puno stariji od  modernoga grada Koprivnice. Uostalom, bez Podravke  ostala bi Koprivnica neznatno trgovište, u okviru  nekadašnjih feudalno-vlastelinskih međa.  Zato je od Pavla Gažija, marketinškoga promotora „vegete“ na svjetskom tržištu, postojala savršeno točna  maksima: tko vlada Podravkom –  taj je gazda cijelog podravskog teritorija, što donosi mnoštvo počasti, ali i mnoštvo financijskih dužnosti. Ništa se u međuvremenu nije promijenilo, osim rasada jedne Partije na više njih, svaka s istom tradicionalnom ambicijom da zavlada velikim Poduzećem, uključujući lokalne HSS-ovce. Tako je u post-sanaderovsko doba izvedeno nekoliko paralelnih operacija od  interesa za Jadranku Kosor i njezine HSS-ovske  koalicijske drugove. Za njezine potrebe valjalo je osloboditi neka mjesta u vladi, za HSS-ovce osigurati menadžerske pozicije u Podravci i Koprivnici.

MUP se, naime, pokazao puno boljim sredstvom od frakcijskoga  čišćenja unutar stranke, koji bi trebala obaviti   ionako nikada izabrana  predsjednica.

Valja priznati, zapanjujući je bio početni uspjeh koji  je  sve te kukavičke  podlosti prezentirao u medijima kao herojsku borbu protiv kriminala, kao „katarzu“ vlastitih HDZ-ovih redova: tjednima su se oduševljeni mediji nadmetali u novim otkrićima Polančecovih zločina, uvelike pomažući održanju „nacionalnoga interesa“ koji se za sada svodi da interes Jadranke Kosor da prije izborne konvencije sebi osigura „bazu“  sigurnih unutarstranačkih glasača, malo uz pomoć europskih demokršćana, koji su europsku civilizaciju bacili u ambis, malo uz pripomoć tzv. progresivnih brojki kojima njezina ministrica financija zasipa hrvatsku javnost, najviše uz pripomoć profesionalnih prodavača magle koji su zakićeni nazivom „p.r.agencije“

Onda se dogodilo nešto neočekivano dobro iz europske građanske tradicije, koja je u samoj Europi gurnuta na margine: promjena ZKP , koji je USKOK-u omogućio da istrage vodi bez policije, koju je Karamarko dobrovoljno stavio na raspolaganje prvo Ivi Sanaderu, potom Jadranki Kosor, da bi na kraju – konačno pošteno – ušao u HDZ. Odbacivanje kaznenoga progona  Damira Polančeca zbog realizacije HDZ-ove politike oko MOL-a i INA-e siguran je znak da su dvije institucije progona i represije u ovom trenutku, kao prvo, posvađane. Kao drugo, da Karamarko ne računa na ministarsku poziciju nakon izbora 2011., pa se bori za mjesto na izbornoj listi HDZ-a. I kao treće – da je Mladen Bajić povratio simpatije SDP-a, što ga čini dovoljno odvažnim da aktivira vlastite moždane vijuge, do sada podređene vladajućim političkim potrebama.