PILIĆI HRANJENI UMJETNIM GNOJIVOM, MORSKA PASTRVA I BMV SVINJE, MODELI 337, 410, 408, GGP
26. lipnja, 2011.
Što se sve krije iza oznaka ‘kontrolirano hrvatsko podrijetlo’ i ‘domaća proizvodnja’
Piše: Franjo Dobrović
Od kravljeg ludila do ptičje, pa svinjske gripe i sada paranoje oko e.coli, kada nam prijeti smrtonosna EHEC bakterija potekla iz ekološkog uzgoja sojinih klica, uobičajeno se razvežu teze o zdravoj domaćoj proizvodnji hrane. Tada kao spasonosna rješenja djeluju poruke: “kupujmo hrvatsko”, “hrvatska kvaliteta” ili “proizvedeno u Hrvatskoj, garantirano podrijetlo”. Pri tom se ne misli samo na ekološku proizvodnju hrane, nego i na domaću prehrambenu industriju kao zdravu i tradicionalnu.
“Ja kupujem na placu uvijek od iste kumice”, često se može čuti kad stignu vijesti o nekom novom životinjskom ludilu, gripi ili, kao sada, e.coli.
Poznato je da se mnogo hrane uvozi, domaća proizvodnja na svim poljima je ugrožena cijenom i kvalitetom uvozne robe, njena najveća šansa je upravo što se reklamira kao zdrava hrana. Potrošači je tako doživljavaju i za nju plaćaju veću cijenu, premda je baš to jedna od najvećih prijevara potrošača.
Jednom, kad sam došao na tržnicu kupiti od kumice jaja, a trebalo mi je pedesetak komada, rekla mi je da pričekam gazdu, pa da se s njim pogodim za cijenu. Kumica je bila samo isturena kao reklama na štandu, iza onoga što je prodavala krio se tipičan prekupac.
Domaća prehrambena industrija je, jednako kao i strana, bezobzirno orijentirana samo na profit i opet profit, te je jednako opasna po zdravlje u proizvodnji mesa, mesnih prerađevina, žitarica, voća i povrća.
HRENOVKE S 10%, A KULEN S 22% MESA
Dobro se zna da je potražnja za mesom i mesnim proizvodima daleko veća od proizvodnje i da se većina mesa i mesnih prerađevina uvozi. Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja gdje zaleđeno meso ima neograničen rok trajanja. Carinski i inspekcijski veterinarski sustav je tako organiziran da meso, koje nije prošlo inspekcijske standarde u Zagrebu, može standarde proći, primjerice, u Splitu i opet završiti na domaćim tanjurima. U slučajevima kad su novinari otkrivali razne nepravilnosti oko uvoza mesa, mesna mafija se branila da je zaleđeno meso namijenjeno obradi i proizvodnji suhomesnatih proizvoda. A po hrvatskim standardima proizvođači mogu biti sretni ako u suhomesnatim proizvodima ima čak i takvog, godinama zaleđenog mesa, jer je pravilnikom o proizvodnji hrane propisano da, primjerice, hrenovka može imati samo 10% bjelančevina mesa, a skupi kulen 22%. Ostalo mogu biti masti, ugljikohidrati, voda i aditivi.
Zakonski sustav je postavljen prema interesima mesnih mešetara, a na štetu potrošača i javnog zdravlja. “Mesni mešetari” – to je zapravo pravi izraz za proizvođače i obrađivače mesa, čast izuzecima. Proizvođači, prerađivači i preprodavači zajednički su usmjereni samo na to da prevare potrošače i nije nevažno spomenuti i državu koja im preko korumpiranih službenika u tome pomaže, usput varajući i samu sebe.
Prva i najčešća prijevara je u kategorizaciji mesa. U hrvatskim mesnicama teško možete naći govedinu, ne zato što je nema, nego zato što se sva govedina naziva junetinom. Govedina je ostala još u jelovnicima, a ono što je nekada bila uobičajeno se prodaje kao junetina.
Krmetina ide pod svinjetinu, prasetina pod odojak. I to su svakodnevne prijevare koje potrošači i ne primjećuju. A kategrozacija je jasna: odojak je do 20 kg, prase do 80 kg, bikoni ili svinjetina od 80 do 150 kg , a krmci i krmače od 150 do 300 kg su krmetina. Cijena odojka žive vage je 15-17 kuna, prasetine 10-14 kuna, a krmetina je između 4 i 7 kuna, ovisno o sezoni i ponudi. Domaći mesari podjednako varaju potrošače i državu. U domaćim mesnicama i dućanima mogu se vidjeti samo kategorije ‘odojak’ i ‘svinjetina’, kategorije ‘prasetina’ i ‘krmetina’ ne postoje jer idu pod ‘odojak’ i ‘svinjetinu’. Državu veliki trgovački centri još varaju tako što meso upisano pod svinjske polovice istranžiraju, upišu ih pod polovice i prodaju ih po većoj maloprodajnoj cijeni, pa tako na krmetini još dodatno zarađuju.
Javna je tajna da se u velikim prehrambenim sustavima uvoz mesa iz Srbije (na primjer) prijavljuje kao meso za obradu u povratku, a prilikom obrade veliki dio ostaje u Hrvatskoj i tako se država zakida za carinu i trošarine, a istodobno, dok se vara država nižim cijenama, uništava se konkurencija. Posebno zbog takvih carinskih makinacija stradavaju mali proizvođači koji svojim cijenama nikako ne mogu pratiti velike.
Na većini domaćih svinjogojskih farmi tov prasadi od 40 do 120 kilograma traje 90 dana. Prirodnim putem prasadi od 40 kilograma do 120 treba oko godinu dana. I na taj način se na većim farmama, uz u Hrvatskoj najrašireniju pasminu velikog, malog i srednjeg jokšira, tove i razne druge modernije i ekonomičnije pasmine kao: njemački i švedski landras, suflok, bekšir i američki PIC ( Pig Improvement Company). U Hrvatskoj su zasad prisutne PIC linije GGP, GP, 337,410 i 408. Za sve modele, ako se više može govoriti o pasminama, u katalozima piše da u intezivnom tovu za 6 mjeseci prelaze težinu od 100 kilograma. Zamislite što se tek događa u još intezivnijem tovu!
A upravo to stalno povećanje ekonomičnosti i dovodi do zdravstvenih opasnosti. Kvaliteta mesa prirodno uzgojenih svinja, posebno tradicionalnih domaćih pasmina slavonske i turopoljske svinje i, primjerice, GGP-a GP-a i modela 408 s ubrzanim intezivnim tovom, ne može biti ista. Za neke pasmine u katalozima piše da imaju BMV osobine mesa, što u prijevodu znači blijedo, mekano, vodnjikavo… Ali to je nešto što još zanima samo rijetke sladokusce, čak i većina potrošača najviše gleda da prođe jeftino. Stoga moraju nastajati svinjske gripe, a u sljedećoj fazi vjerivajno svinjski rak ili sida.
PILIĆI ZA 20 DANA PREKO KILOGRAMA
Još opasnije radnje po zdravlje događaju se u peradarstvu. Na nekim peradarskim farmama u Hrvatskoj uspjeli su postići proizvodnju pilića do jednog kilograma i nešto za dvadesetak dana. Toliko treba od jajeta do frižidera na prodajnim mjestima. Može li se to smatrati mesom životinjskog porijekla? O etičkom odnosu prema živim bićima odavno nitko ne postavlja pitanje, a dok se ne dogode ptičje, svinjske gripe ili kravlja ludila, ne pita se ni koliko je ta hrana zdrava.
Uzgoj pilića u Hrvatskoj do kilogram i pol težine uobičajeno je trajao oko 35 dana i, što je nevjerojatno, veliki sustavi su čak proizvodili zdravije meso od malih proizvođača. Veliki proizvođači sve iskoriste, ako im i čitava jata obole, što je u masovnom peradarstvu česta pojava – oni perad iskoriste na drugi način, dok manji proizvođač nema toliko manevarskih mogućnosti, pa njemu preostaje preventivni pomor ili manja šteta ako se nađe način da se bolesna perad ipak proturi proizvođaču. Manji proizvođači su za zdravlje potrošača daleko opasniji jer su više prinuđeni na takva rješenja.
Proteklih godina mali proizvođači su piliće počeli hraniti umjetnim gnojivom i zahvaljujući urei pilići bi se naglo napuhali i otežali. Urea u manjim količinama vezuje vodu u tkivu i otežava piliće. Kosti takve peradi su lako lomljive i prije pucanja se savijaju. Pilići su se posebno u okolici Zagreba hranili ureom i onda na tržnicama prodavali pod domaće piceke, premda za tridesetak dana svog života obično nisu vidjeli ni sunca, a kamoli dvorišta.
Kakve farmaceutske formule primjenjuju oni koji piliće od kilogram i nešto uzgajaju za najviše dvadesetak dana još je tajna. Nije tajna da genetske posljedice od hrane s ureom mogu imati ne samo oni koji su je jeli, nego i njihovi potomci.
Unatoč tim monstruoznim profiterskim smicalicama, kad se dogodi neka nova zdravstvena katastrofa, onda nam se kao zaštita nudi ništa manja domaća monstruznost i priča o domaćoj proizvodnji i kontroliranom podrijetlu. Dok se vode tlapnje o GMO hrani, proizvode se i na tržište šalju apotekarski umjetni pilići ili svinje, tovljene kilogram po danu.
STAROHRVATSKA MORSKA PASTRVA
Poseban biser domaće zdrave proizvodnje mesa su kalifornijske pastrve iz mora. I dok je muljaža s tovom pilića i svinja rasprostranjena i za nju se ne može prozvati samo jednu farmu, proizvođač pastrve u moru je zasad samo jedan na cijelom Mediteranu. I hvali se da je na njegovom uzgajalištu u Velebitskom kanalu u uvali Laka Šugarija sve hrvatski proizvod, od kaveza do cijevi.
Cijeli projekt je osmislio stanoviti Duško Pilja, ujedno i direktor poduzeća “Jadran ribe”. Duško Pilja tvrdi da je pastrva kao losos podjednako slatkovodna i morska riba i nakon dugog niza godina nagovaranja i ishodovanja dozvola, pred nama je originalno hrvatsko čudo proizvodnje zdrave morske pastrve. U ovom uzgajalištu pastrva može narasti i do 3 kilograma, za razliku od prirodnog staništa bistre potočne vode, gdje pastrva teško može dostići težinu od kilograma.
Pastrve iz Velebitskog kanala prerađuje se u tvornici “Adria” u Zadru. Do sada se ukupno na hrvatskom dijelu Jadrana proizvodilo oko 2,8 tona uzgojene ribe, a sada će se, zahvaljujući pastrvi do 3 kilograma, samo te slatkovodne ribe s Jadrana biti 2 tone godišnje.
Tvrdi se da je ta, u moru uzgojena kalifornijska pastrva, zdrava kao i ona iz planinske vode. Proizvođač tvrdi da ima sve osobine kao uobičajena pastrva. Samo što se još ne tvrdi da je to starohrvatska kalifornijska pastrva kaj su je jeli naši stari, samo se mi toga ne sjećamo. To su naši stari, kad su se s brda spuštali na obalu, donijeli pastrve i pustili ih u more, a onda, kad su došli Mlečani i kad su posjekli Velebit, usput su izlovili starohrvatsku morsko-potočnu pastrvu. Sada, nakon toliko stoljeća stari recept je primijenjen samo na konzumno zahvalniju kalifornijsku pastrvu. Sve je isto, jedino što ova naraste do tri kilograma, ali nije to ništa strašno s obzirom kolikih sve riba ima u moru.
Koliko je ova priča moguća, toliko je moguće da hrvatska morska pastrva spada u kategoriju prirodne ekološki proizvedene zdrave hrane kontroliranog podrijetla. Ali to je samo moje mišljenje. Zapravo, pouzdano se još ništa ne može tvrditi, jer takva hrana, jednako kao ni GMO, još nije ispitana i provjerena. I baš zbog toga je sporna.
No, u zemlji gdje se ministar poljoprivrede obogatio na poticajima za poljoprivrednu proizvodnju, a ministar gospodarstva, rada i poduzetništva predstavlja interese glavnog državnog kapitaliste, zar je to razlog da takva atomska pastrva iz mora ne završi u Konzumu? Kupiš jednu, a u njoj dobiješ tri pastrve. I tako idemo s domaćim proizvođačima kroz njihovo još veće bogatstvo.
2 komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.