AKTUALNI KOMENTAR GLAVNE TEME

PAVKOVIĆ: ZA OBNOVU STARUDIJE KAO ŠTO JE BROD JADRAN TREBA PLATITI VIŠE NEGO ŠTO VRIJEDI

7. rujna, 2023.

Piše: Mladen Pavković

Između Hrvatske, Srbije i Crne Gore još je mnogo neriješenih pitanja sukcesije bivše propale Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ).

Ovaj se problem vuče godinama i ni jedna Vlada RH još nije zagrizla kako treba u ovu „zelenu jabuku“. A dobro se zna da su Srbija i Crna Gora bili agresori na Republiku Hrvatsku.

Ali, da bi potaknuli ovo pitanje, tek toliko da se vidi da se i po tome nešto radi, serviraju nam se gotovo nevažne stvari, poput vraćanja iz Crne Gore školskog broda ratne mornarice nekadašnje zločinačke JNA.

Ovaj brod svojata Crna Gora, iako pripada Hrvatskoj, koja ga želi natrag.

Mazanje očiju

Kao prvo, što će nam ova „starudija“, poglavito nakon toliko godina što je provela u susjednoj državi. Neka si ga zadrže, tim prije što neki vežu „Jadran“ uz bivšeg jugoslavenskog diktatora Josipa Broza.

Crna Gora treba i mora Hrvatskoj platiti ratnu odštetu, pa i za ovaj brod, koji je ove godine obilježio i 90. godina od prvog isplovljavanja.

Kad bi nam vratili „Jadran“ možebitno bi trebali više potrošiti na njegovu obnovu nego što danas i vrijedi. Osim toga, za ovu „starudiju“ najviše je zainteresirana Rijeka. Oni već imaju Titov brod „Galeb“ kojeg su pretvorili u drugi „Kumrovec“ i u komunističku propagandu, a slično bi uradili da im se preda i bivši školski brod „Jadran“.

Na taj način imali bi dva „Kumrovca“, iako nam je previše i onaj jedan, gdje se svake godine održavaju komunistički i ini derneci.

Neki predlažu da zbog broda „Jadran“ idemo na Međunarodni sud za prava mora u Hamburgu.

Na taj način bi se stekao dojam da se ipak nešto radi oko sukcesije, što ne bi bilo ništa drugo nego mazanje očiju.

Hrvatska je dužna, i već je trebala, pokrenuti postupak oko cjelokupne nadoknade ratne štete u velikosrpskoj agresiji, a koja iznosi u milijardama dolara, pa je stoga brod „Jadran“ kap u moru.

60 tisuća nezaposlenih branitelja

Nedavno su se u Hrvatskom saboru od pojedinih oporbenih zastupnika čule su se teške riječi protiv ljudi koji su stvarali hrvatsku državu. Neki, poput Dalije Orešković, ne mogu se pomiriti što žive u hrvatskoj državi.

Međutim, potpredsjednik Vlade RH i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved je u saboru iznio i jedna gotovo zastrašujući podatak, da je danas čak oko 60 tisuća hrvatskih branitelja u evidenciji nezaposlenih, da nemaju stalna primanja i da da se nalaze u riziku siromaštva!

Riječ je o ljudima koji su kad je trebalo bili spremni i život dati za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu, a od kojih gotovo nitko nije postavio pitanje: hoće li se ili neće živ vratiti s prvih crta obrane, dok su se razne oreškovićke (i mnogi drugi)  sakrivali po podrumima ili pak studirali u inozemstvu.

E, sad, što je 1991. za Hrvatsku vojsku značilo 60 tisuća branitelja? U to vrijeme „topovsko meso“, a danas umjesto da zajedno sa svojim obiteljima uživaju u Hrvatskoj koju su u krvi stvorili, oni su nezaposleni, na rubu siromaštva….

Kad se i tih 60 tisuća vraćalo iz rata bili su slavljeni kao junaci. Cijela se nacija, od političara, medija i javnosti natjecala  da sudionicima rata na što uvjerljiviji način izrazi svoje divljenje i zahvalnost. Ali… to je trajalo iznimno kratko, iako su tada i pojedine branitelje i dragovoljce znali proglašavati i „živim svecima“.

U vrijeme kad je predsjednik Vlade bio Zoran Milanović, a ministar Predrag Fred Matić  branitelji su gaženi kao trava. Čak su i 555 dana protestirali protiv jadnog Matića, koji je sada, za „zasluge“, i u Europskom parlamentu i koji ima najveća državna odličja, čak i za teško ranjavanje!

A svaki drugi ili treći od tih 60 tisuća nezaposlenih sigurno je više doprinio u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu od svih „matića“.

Relativno mnogi hrvatski branitelji imaju PTSP-i kojeg su „zaslužili“ u vrijeme velikosrpske agresije. Međutim, nitko ne pita, koliko je hrvatskih branitelja i stradalnika, koji nemaju ni zaposlenje i žive doslovce od milostinja u miru dobilo ovu bolest, koju najviše mogu zahvaliti pojedinim političarima i medijima. Oni su toliko okaljali hrvatsku borbu za slobodu, toliko su prljavštine iznijeli o onima koji su bili prvi kad je trebalo, da se danas od dijela ljudi gotovo svakodnevno  može čuti kako se trebamo stidjeti naše borbe za hrvatsku državu!

A dok je tih 60 tisuća hrvatskih branitelja branilo i obranilo  Hrvatsku, za pojedine pripadnike društva, rat i poraće nisu značili žrtvu i odricanje, nego, naprotiv, priliku da na raznovrsne načine izvuku kad kada i znatnu osobnu korist.

Život dostojan čovjeka

Stravičan je podatak da je danas u evidencijama 60 tisuća nezaposlenih hrvatskih branitelja i da su na rubu siromaštva. To  nije ništa drugo nego bezdušno poigravanje sa sudbinama ljudi, od kojih su mnogi vjerovali da će po povratku s bojišta, ako ništa drugo, a ono živjeti životom dostojan čovjeka.

Međutim, od kad je ministar hrvatskih branitelja iznio ovaj podatak još se nije javila ni jedna udruga za promicanje ljudskih prava, ni jedna tvrtka s ponudom za zapošljavanje ovih ljudi, a nema ni „donatora“ koji bi pomogli.

Pojedinim nezaposlenima koji žive na rubu siromaštva treba pridodati i veliki broj branitelja i članova njihovih obitelji koji sa svojim mjesečnim primanjima jedva vežu kraj s krajem. Neki od njih, nažalost, situaciju u kojoj su se našli, najmanje svojom krivnjom, osjećaju kao nastavak agresije, ali sada drugim sredstvima i od drugih ljudi, a to boli mnogo jače nego rane koje su zadobili s puškom u ruci.

A što je još najgore – takve rane ni vrijeme ne liječi! T