KOLUMNA STUPOVI DRUŠTVA

ODLAZAK KRSTE PAPIĆA

11. veljače, 2013.

Piše: Srećko Jurdana

Umro je filmski redatelj Krsto Papić, veliko ime hrvatske kulturne scene. Podlegao je – u kratkom razdoblju – ekspandirajućem karcinomu unutarnjih organa, i premda je bio u godinama koje se smatraju poznim, za one koji su ga poznavali njegova smrt predstavlja iznenađenje. Vodio je uredan život, pazio na sebe, bježao od bolesti, uzimao i nekakve skupe engleske pilule koje su mu preporučili inozemni prijatelji, tvrdeći da se radi o potvrđenom sredstvu protiv starosti i njezinih posljedica. Mala djeca nesumnjivo su bila jak motiv da što dulje traje na ovome svijetu.

INTELIGENTAN STVARALAC

Autor ovog teksta poznavao ga je od mladih dana. Papić je pripadao fabuloznom krugu zagrebačkih kavanskih filmoljubaca, predvođenih neponovljivim kozerom Vladimirom Vukovićem (po kojem se danas naziva nagrada za filmsku kritiku). Taj krug je kao cjelina bio pomalo disidentski obojen, no činjenica je da su se neki njegovi istaknuti pripadnici prije mogli tretirati kao mimikrirani politički konformisti negoli kao protivnici režima.

Što se Krste Papića tiče, on je na sofisticirane načine oduvijek uspijevao pomiriti svoje autorske porive s favoriziranim društveno-profesionalnim statusom. Njegov najbolji igrani film – Lisice – bio je u svoje vrijeme ponešto napadan od strane komunističkoga establishmenta, ali političke kritike nikad nisu prerastale u ograničenja, i davale su Papiću zapravo samo odskočnu snagu za nove projekte. Što se države tiče, može se reći da nikad nije bio „na suhom“. Pronalazio je efektan modus vivendi kako s režimom, tako i s njegovim tihim protivnicima. Bio je inteligentan stvaralac, koji je umio pronaći način da u isto vrijeme zadrži aureolu autorske slobodoumnosti i utjecaj kod onih koji financiraju filmove. Pokazao se u toj kombinatorici iznimno uspješnim. Njegovo vješto portretiranje i ironiziranje balkanskoga barbarogenija (Lisice, Predstava Hamleta itd.) kupovalo mu je naklonost kod kavanskih zavjerenika, ali i osiguravalo ulaznicu za državne megaprojekte poput „Tajne Nikole Tesle“. Kad je o Tesli riječ, iako je na raspolaganju imao sredstva, vrijeme, političku potporu i američku suradnju, napravio je iznenađujuće komoran film s vrlo uprošćenom radnjom i plošnom profilacijom razmjerno malobrojnih likova, manifestirajući izostanak afiniteta prema bilo kakvoj formi žanrovske spektakularnosti.

FIN, FRAGILAN I TANKOĆUTAN ČOVJEK

Oko „Izbavitelja“ konstruirao se svojedobno nekakav konflikt između slobodoumaca i rigidne režimske struje koja je u metaforici filma pronalazila asocijacije na titoizam, ali Papić je – uz blagu disidentsku pozu koja je postala njegov hallmark – s lakoćom pronalazio izlaz iz takvog ideološkog labirinta, i komforno stjecao publiku na „kontraverzama“ koje su pratile film. Sličan oblik mamljenja gledalaca danas je usavršio Papićev prijatelj Vinko Brešan (sin Ive Brešana, autora slavne komedije „Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja“). „Izbavitelj“ se može tretirati kao lokalna refleksija na „Bal vampira“ (Romana Polanskog), s ograničenim dramskim dosegom, ali solidnom količinom pitkosti koja ga svrstava na visoko mjesto u Papićevom opusu ispunjenom dramaturgijom rudimentarnosti.

Krsto Papić bio je fin, fragilan i tankoćutan čovjek, nijansiranoga filmskoga obrazovanja. Autor ovog teksta znao je s njim zadnjih godina povremeno odigrati vrlo rekreativnu partiju tenisa u idiličnome klubu u Stupniku pokraj Zagreba, i nakon toga – tijekom noćnoga razgovora u vrtu – uživati u njegovim razmišljanjima o filmskim klasicima. Papić se dobro snalazio u američkome filmu. Kao Fulbrightov stipendist osobno se upoznao s holivudskom situacijom i mnogim likovima iz miljea. Elii Kazanu prikazao je Lisice na privatnoj projekciji, i opisivao njegove reakcije („Odbio je bilo kakav simultani prijevod, tražio je samo tišinu da se može psihološki udubiti u film“). Američku karijeru Papić ipak nije ostvario, iako je za njom težio. Njegovi balkanski likovi bili su pretežak motiv za holivudske kriterije isplativosti. U Kanadi je, međutim, osvajao priznanja i na montrealskom festivalu stekao zavidnu autorsku reputaciju.

FASCINACIJA DIVLJAČKIM ATRIBUTIMA

Umro je s osjećajem da ga u Hrvatskoj ne cijene dovoljno, bez obzira na to što je dobivao mnoge – kako je volio reći – „staračke nagrade“. Njegove posljednje medijske opaske na račun hrvatske kinematografije bile su pune gorčine, zapravo gnjeva. Iako je snimao gotovo do zadnjih dana života, bio je nezadovoljan javnom rezonancom svojih ostvarenja, mukotrpnim dobivanjem sredstava za filmove, ali i cjelokupnom lokalnom filmskom klimom obilježenom jalom i primitivizmom. „Nema te kvalitete i talenta koji se ovdje ne mogu upropastiti“, znao je reći.

Uz Lisice, za autora ovih redaka Papićevo najbolje djelo je rani dokumentarac „Kad te moja čakija ubode“. Leitmotiv filma birtaška je pjesma: „Taj ne treba, ej taj ne treba, ni kruha ni vode, koga moja, ej koga moja, čakija ubode“, i ona precizno odražava Papićevu negativističku dramsku fascinaciju divljačkim atributima sredine kojoj je pripadao po rođenju. Iznimno će nam nedostajati, taj dragi kontemplativni kozmopolit.