GLAVNE TEME PRIČA

OD USTAŠE IZ PAVELIĆEVA ZDRUGA DO MILICIONERA I KONDUKTERA

4. ožujka, 2017.

Bilo je u koloni oko tri tisuće očajnika. Vujo Pribilović jednoj domaćici nudi u cipeli sačuvane kune za dio velikoga, svježega hljeba. Nije popustila, pa joj ga spretni Banovac i Pokupljanin krade. Prošao je bez batinanja i opet pješice u Podravsku Slatinu. Gutmannovim uskotračnim vlakom za eksploataciju šuma uputiše se u Osijek. Dočekuju ih partizanski batinaši i nemilosrdno tuku nesretnike. Na osječkom polju, raskrsnici za kolone smrti, rekoše drugovi rukovodioci, četiri su moguća smjera: Srijemska Mitrovica, Sombor, Bosna i Vršac. U Somboru Pribilovića i ostale iz petrinjskoga kraja dočekuju Cigani. Kažu, ustaše, vi ćete u Sibir…

Napisao: Josip Frković

Da nije bilo upornoga kuma Vuje Banića, jedan od najstarijih živućih hrvatskih domobrana sisačko-banovinskoga i moslavačkoga kraja, zasigurno bi se, prema majčinoj želji, zvao ili Slavko ili pak Josip. Desilo se, međutim, da je Vujo Pribilović (91) iz rodne Gore i svoga Pribilović brda, s 18 navršenih godina i usred ratne zbilje, iz zavičaja krenuo u mladenački život. U vojnički život. Te 1943. , kad je tadašnja hrvatska država, u ratnom metežu bila ugrožena od stotina, ponajprije velikosrpskih neprijatelja, Vujo Pribilović je unovačen u netom obnovljeno hrvatsko domobranstvo.

– Novačka je „vizita“ bila u Petrinji, u sjedištu negdašnjega okruga: radila je hrvatska i njemačka komisija. Neki su mladići kao legionari uzeti u Wehrmacht, a drugi u domobranstvo. Među domobranima bio sam i ja. Ujesen te 1943. pozvan sam u zagrebačku Savsku cestu. Raspitivao sam se kojoj sam jedinici dodijeljen i kako glasi adresa vojne pošte da se pismom mogu javiti majci. Rečeno mi je: Ti si pripadnik PTS-a. Poglavnikov tjelesni sdrug?! Dakako da nisam znao što je to, jer za taj pojam dotad nisam čuo, priča vječito nasmiješeni i vitalni Siščanin Vujo Pribilović, koji je u Drugom svjetskom ratu do 1945. i kasnije nosio odore triju vojski. Čak i partizanske, jugoslavenske, na dosluženju. Na kraju, četvrt stoljeća prije umirovljenja, i radnu konduktersku sisačkoga „Autoprometa“.

– Prolazili smo iscrpljujuće, teške vježbe, poput komandosa ili današnjih vojnih i policijskih specijalaca.

Dočasnik PTS-a u Luščiću

Onako posebni, gotovo kočoperni u svijetlo-plavim gardijskim uniformama i daleko od vrha ondašnje zloćudne državne vlasti i neslavnoga „poglavnika“, preseljeni smo u karlovačku vojarnu Luščić. Za razliku od spomenute kasarne, Dubovac je za većinu hrvatskih vojnika bio smrtonosan. Bilo je svakonoćnih strijeljanja ljudi, vojnika i civila. Za taj sam objekt čuo i tijekom Domovinskoga rata i masovnih stradanja branitelja, baš kao i za Pribilović brdo, gdje su četnici „fasovali“ domobransko-ustašku mitraljesku porciju. U spomenutoj vojarni, u Luščiću, ja sam završio dočasničku školu, ponijevši čin ustaškoga vodnika. Moj snažni sumještanin, njemački vojnik Franjo Hodalj, bio je svezan žicom koju je potrgao i preplivao Kupu. Na drugoj su ga obali dočekali rafalima i na žalost ubili. Jedne su zgode, veli domobran Vujo, pripadnici njegove postrojbe krenuli u oslobađanje partizanskih zarobljenika Čerkeza kod Vojnića. Pošli su iz Karlovca, ali je akciju deblokade prekinuo iznenadan nalet američkih zrakoplova. Morali su se u grmlju prikriti i postupno povlačiti. Cestom početkom 1944. za Karlovac napredovala je i jedna njemačka kolona. Potpuno su je uništili Amerikanci: lopatama su „peteesovci“ izvršili asanaciju terena, bilo je užasno. Bilo je to vatreno krštenje vojnika PTS-a. Uoči Svih svetih 1944. Koprivnica je bila opkoljena tri dana. U njoj i ustaški general vitez Boban, nadirući Sovjeti već su bili na Srijemskom frontu, a Sarajevo u rukama partizana.

Oslobodili viteza Bobana i dezertirali

Vujo i njegovi suborci uspjeli su osloboditi Bobana, jer su bili sjajno naoružani. Svaka desetina (roj) imao je „šarca“ MG-42 koji su sijali smrt. U pet bojni toliko „šaraca“! Primili smo čestike i bili počašćeni od generala Bobana, ali smo zajedno krenuli u povlačenje. Pribilovićevi su dečki zastali u Brezničkom Humu, nadomak Varaždina u Zagorju. Njegov prijatelj, poručnik Ivan Sertić, dični Ličanin, došapnuo je da se sutra ide u Banjaluku, a Sarajevo već grmi od partizanskih koračnica….S Josipom Cvetnićem iz Župića i Luščića, te Josipom Jerkovcem i Matom Šustićem iz Križa, Pribilović donosi odluku o bijegu. Naoružani do zuba – bježimo! Kreću kroz rodno selo Franje Tuđmana Trgovište prema 24 kilometra udaljenu Zagrebu. U parovima, kao patrola, idu prema postaji vlaka. U kompoziciji su zatekli još jednoga bjegunca iz druge satnije. Dogovorili su da ga razoružana, kao, sprovodimo u Zagreb. Bio je rođeni Zagrepčanin iz Trešnjevke, pa su se odmorili i razveselili u njegovu domu. Sutradan kreću preko jedinoga starog savskoga mosta, pa dogovaraju da pod izlikom potrage za dezerterom u Svetoj Klari prijeđu na desnu obalu. Spremni! – pozdravljali su propisno stroge posade starih ustaša, domobrana i Nijemaca i sretno prošli bez ikakvih dokumenata. Na obali zatječu kamion okrenut prema Sisku, pa se i bez ikakva pitanja ukrcavaju. Zaustavili su se za kratko jedino u Ogulincu, između Buševca i Vukojevca, gdje su gorjele od partizana tri potpaljene kuće.

Petrinjska bojna poručnika Drevena

U Novom Selišću kod Petrinje imao je Pribilović polusestru koja se raspitivala jeli vidio njenoga Pepu, također ustašu. Kod nje je u potaji proveo dva mjeseca, ali je za bjegunca ubrzo doznao vojni zapovjednik Petrinje ustaški bojnik Hajdinović. Poslao je po njega dvojicu vojnika, pa se morao javiti zapovjedništvu. Ondje on i ostali dezerteri doznaju da će se u Petrinji formirati postrojba jačine bojne, kojom će zapovijedati ustaški poručnik Zvonko Dreven, Hercegovac. Jednoga dana, bila je jaka zima i snijeg do pojasa, kreću „peteesovci“ prema Zamlači i Dvoru. Na cesti Hrvatska Kostajnica – bio je zapovjednik zone, domobranski časnik, general Ardelli. Poručnik Dreven i još pet-šest starih i pijanih ustaša donose odluku o povratku u Petrinju. O tom svom naumu obavijestili su generala Ardellija i potom presjekli telefonsko-telegrafske žice. Prema Petrinji kreće cjelokupan sastav bojne, s kuhinjom i drugom opremom. U Divuši, međutim, našem prolasku prijeti dvadeset mitraljeza. Satnik Kovačević upozorava na krajnje opasnu klopku. Šestoricu organizator bijega povezali su žicom, a svi ostali trebali su na ciči zimi dočekati jutro. Kako izdržati? – pitali su se petrinjski bjegunci. Rano ujutro pojavljuje se general Ardelli i razoružava nedisciplinirane vojnike. U dvorištu jedne kuće već su ih dočekivali do zuba naoružani domobrani. Održao je Ardelli „prigodan“ govor izdajnicima i obećao: „Strijeljat ću svakog drugoga u postroju!“ Zamislio se, vidno uznemiren, i Vujo Pribilović.

Iz ušljivih bunkera Dobrljina u Preloščicu

O svojoj odluci telefonski je dr. Antu Pavelića obavijestio general Ardelli, ali je „poglavnik“ zapovijedio raspoređivanje po jedinicama. Vuju Pribilovića odrediše u prekounjski Dobrljin, gdje su mladi vojnici NDH u svojim bunkerima jedva preživljavali partizansku ofenzivu s Kozare. U posadi „svoga“ bunkera primijetio je ušljive borce, pa je u 200-litarskoj bačvi organizirao pranje veša. U popodnevnim satima uoči Božića, granata velikoga kalibra pada usred mjesta, za njom počinje štektanje mitraljeza. Za ohrabrenje svi su kušali ljutu šljivovicu, pa i naš sugovornik Pribilović. Borba je trajala cijele noći, uz jednog smrtno stradaloga domobrana. Gubitke napadača, dakako, nisu mogli zbrajati. Uz dopuštenje ustaškoga poručnika i pod izlikom pronalaženja čistoga rublja, Vujo se kroz živice prikrada čamcu na obali Une i prelazi rijeku kod Divuše. Na saonicama se prevoi do Hrvatske Kostajnice, ali dalje do Siska treba proći kroz Sunju. Ondje su nadzor prolaza osiguravali luburićevci. Kako u plavoj odori PTS-a proći kroz sve blokade? Prevarivši staroga ustašu da mora do njihova zapovjednika, domogao se spretni i sretni Gorjanin i Sunjske Grede, a potom na skeli i lijeve savske obale. Bio je presretan, nigdje više šumskih bandita. Kreće pješice prema Preloščici, gdje utočište pronalazi kod negdašnjeg orguljaša u Gori, Miška Ančića. Utažio je glad i žeđ, te zanoćio kod kuma Miška.

Zadnji susret s ocem Štefom kod Žažine

Sutradan je sretno prošao kroz Sisak prema sestrični Kati i Novome Selišću. I ondje je u tišini i miru proveo novih mjesec dana. Ali, ponovo dolaze vojnici i vode ga u ustaško zapovjedništvo u vili „Gavrilović“. Zajedno s Josipom Cvetnićem iz Župića, javlja se Pribilović nadređenima, gdje od bojnika Hajdinovića doznaju da će biti pripadnici oružničkog biciklističkoga voda Petrinje za kontrolu izbjeglica. Hvala Ti Bože! – uskliknuše obojica. Na toj su dužnosti ostali sve do preokreta, kada partizanska Ozna na kupalištu strijelja 60-ak domoljuba. Pribilovića je, međutim, i dalje pratila relativna sreća. Usred snažnih borbi, povlačenje je počelo preko mosta u Brestu, da bi kod Žažine zadnji puta vidio oca Stjepana. Zanoćili su u jednom štaglju, ali su tatu pozvali da se odmah javi u ustašku posadu na mostu u Brestu. Prema kazivanju ostalih zarobljenika, iznemogloga oca Pribilovića zaklali su partizanski četnici iz pratnje križnoga puta. Bilo je to u Srijemskoj Mitrovici. U povlačenju prema Sloveniji, kroz Kravarsko i brežuljke Vukomeričkih gorica, stigli su u neko selo kod Samobora. Prvi puta je mladi Privilović tada vidio zloglasnoga Vjekoslava Maksa Luburića. Bio je ranjen u ruku. Stigli su i do jednako zloglasnoga Celja, gdje se tih svibanjskih dana okupilo stotinjak tisuća ratnih gubitnika. Nijemaca, domobrana i ustaša, crnogorskih i inih četnika, slovenskih belogardejaca…U jednom voćnjaku okupilo se preko dvije stotine Gorjana i Petrinjaca, nastojeći pronaći zajednički odgovor na pitanje što i kako dalje.

Padela žganaca za izgladnjele

Prilazi im ustaški bojnik i poručnik Kajtner, zapovjednik topničke bitnice u Petrinji. Reče im da su granice zatvorene, što znači da mutež Churchilla i Britanaca, odnosno priče o poštivanju međunarodnih konvencija, ne daju priliku preživljavanju. Trebalo je mnogo strpljenja i dugočasnoga čekanja. Krenuli su domobrani iz Celja, ali se jedan partizanski odred, koji je zarobljenike došao uvjeravati u pošteno suđenje i postupak, namjerio na ljute Hercegovce, Ličane i Zagorce. Poklali su ih sve do jednoga. Ostavljali su se konji i kolske zaprege. Žurno u brda. Zapovjednik reče kako je najbolje krenuti put Hrvatske i boriti se do zadnjega. Poslije cjelodnevnoga hoda, prenoćili su u jednom vinogradu. Došavši na cestu za Zagreb, u susret im dolaze srbijanske čete, čiji ih borci podsjećaju da je rat završen. Kad su ih razoružali, ponovo ih potjeraše prema Celju. Partizanski osvetnički i nepropusni obruč snažno je stegnut. Ali, jedan partizanski kapetan poziva domobrane i ostale nesretnike da se jave u njihove redove. Pribilović je svojim prijateljima kazao kako mu je dosta vojnikovanja i rata, pa mu se priključilo još pet zemljaka. Prespavali su u jednoj celjskoj štali, da bi polako krenuli put Krapine i tamošnje škole. Bili su zatvoreni tri dana i noći. Glad ih je satirala. Domobranski vodnik Iva Šubić prepoznao je nekadašnjega petrinjskoga svećenika, koji im šalje veliku „rajnglu“ žganaca. Hrana ipak nije stigla do Petrinjaca, ostali su sve pojeli. Kolona smrti, poznatoga križnoga puta kreće za Varaždin.

Gutmannov vlak za gubitnike

Spavali su pod vedrim nebom. Najteže batine ujutro su primili stariji ljudi, dok je gorjanski dezerter uspješno izmicao kundacima. Kreću prema Koprivnici, gdje su ih dočekala četiri kazana kuhana krumpira. Odatle prema Virovitici. Bilo je u koloni oko tri tisuće očajnika. Vujo Pribilović jednoj domaćici nudi u cipeli sačuvane kune za dio velikoga, svježega hljeba. Nije popustila, pa joj ga spretni Banovac i Pokupljanin krade. Prošao je bez batinanja i opet pješice u Podravsku Slatinu. Gutmannovim uskotračnim vlakom za eksploataciju šuma uputiše se u Osijek. Dočekuju ih partizanski batinaši i nemilosrdno tuku nesretnike. Na osječkom polju, raskrsnici za kolone smrti, rekoše drugovi rukovodioci, četiri su moguća smjera: Srijemska Mitrovica, Sombor, Bosna i Vršac. U Somboru Pribilovića i ostale iz petrinjskoga kraja dočekuju Cigani. Kažu, ustaše, vi ćete u Sibir…Navečer su se dobro nahranili, a sutradan pokret prema njemačkom naselju Filipovu. Folksdojčeri su mahom napustili selo, a zarobljenici, njih oko četiri tisuće, sami će gradit logor. Podigli su ogradu, a onda lopatama iskopati jamu za masovni grob.

– Partizanski nas je poručnik razvrstao na više strana. Dolazi desetar i cestom vodi trista domobrana-ustaša. Zapovjednik nam priopćava da su otad pripadnici Jugoslavenske vojske i da, nahranjeni, idu pješice u Osijek. Odatle u Bjelovar i Zagreb, gdje su odbačene njemačke uniforme pretvorili u partizanske. Ponovo se vječito gladni junak naše priče i prijatelj tambure našao u karlovačkoj vojarni Luščić.

Kupanje u Nišavi

Njega i petrinjske prijatelje i bivše suborce posjećuju i obilato hrane njihove sretne majke i bliski rođaci, donoseći pečene kokoši i gibanice. Sreći nikad kraja. Pribilović i Marinović iz Gora, te trojica Zagoraca dobivaju naredbu da u Karlovcu kupe nove tambure. Na čelu vojničke povorke tamburaši su jednoga dana krenuli prema željezničkoj postaji. U G-kolima stigli su do Zemuna. Vojni transport nigdje nije stao. Pješice su prešli Dunav i ondje, u Beogradu, obavili korisnu trgovinu vojnih šinjela. Čak i za bocu ljute rakije. Odlaze negdašnji domobrani i u Niš, gdje se par dana kupaju na Nišavi, da bi mir i normalno stanje prekinuo trbušni tifus. Masovno se umiralo, pa su duge dane proveli u kasarni. Ali, Vujo Pribilović ubrzo doznaje dugo očekivanu vijest: U rujnu 1946. očekuje se razvojačenje, a on se boji susreta s domaćim partizanima. Majka mu poručuje da se nema bilo čega bojati, jer nije u stanju ni pile zaklati, a kamoli čovjeka ubiti. To se i obistinilo, ali je vrijedilo pronaći stalan izvor zarade. Majka je iskoristila poznanstvo sa zapovjednikom petrinjske milicije, majorom Gvojićem, kojega je molila da Vuju partizanske vlasti ne diraju. Tako je bivši domobranski ustaša, bez ikakve ratne krivnje, teško stečenu slobodu iscrpno koristio sa svojim tamburašima „kod Schmidta“. I ne samo to: na vrijeme je na sugestije Paje Kukića postao član KPJ, a time i pouzdani službenik milicije. Bio je s Pribilovićem i odavno pokojni Pavel Ceković iz Žabna, te nadzornik Josip Petrac iz Grede.

Sin Željko u Kanadi, Anita i Mario u Sisku

Priliku mu je pružio načelnik Josip Sedmak, pa se u plavoj odori podičio u svom selu Gori. Između polupismenih službenika srpske nacionalnosti, kao ključar zatvora u Okružnom sudu Siska, Pribilović se isticao pune četiri godine. Ali, prokazao ga je kao bivšega ustašu glinski milicajac Mirko Maljković, pa je odoru, opasač, „vaspitnu palicu“ i pištolj morao predati, razdužiiti se kod načelnika Vlade Novakovića. Navodno je Vuju Pribilovića od opasnih političkih žaoka doslovno spasila osobna udbaška arhiva penologa i sisačkoga zeta Josipa Manolića. U njegovim je papirima pronađen i presudio podatak da je unovačen kao domobran, branitelj hrvatske domovine. U potrazi za zapisanom istinom, štoviše, Pribilović je posjetio kabinet obavještajca Manolića, kasnijega osnivača HDZ-a. Znatno ranije zaljubio se u zgodnu Mariju-Macu, s kojom se životno vezao i koja i danas u dobi 87 godina živi na Floridi. Njihov zajednički sin Željko, rođen 8. ožujka 1951.,čiji dolazak u domovinu otac očekuje skorih svibanjskih dana 2017., uspješni je biznismen u Kanadi. Nakon raspada prvoga braka, bračna družica Vuje Pribilovića postala je 1961. sada već pokojna zdravstvena djelatnica Anđela. S njom je stekao kćer, zubnu asistenticu Anitu i škverskoga majstora Marija, postao djed i pradjed. Poslije napuštanja resora milicije, Vujo Pribilović je destilater u tvornici Petra Teslića, „Segestici“, s dvostrukom većom plaćom od one milicijske, da bi četvrt stoljeća radnoga staža prije umirovljenja proveo kao busni kondukter željezarina „Saobraćaja“ i „Autoprometa“. Malo je stanovnika sisačko-moslavačkoga kraja koji sedam desetljeća ne poznaju Vuju Pribilovića, koji je bio vječiti putnik, kondukter na brojnim busnim linijama, drndavu makadamu i asfaltu. Otud ga znaju kao srdačna mladića ili pak zrela, vječito nasmijana čovjeka i šarmera, obožavatelja lijepih dama u rodnoj Gori i Petrinji, Sisku, Dvoru, Glini, Kutini, Hrvatskoj Kostajnici i Dubici, Zagrebu… Životopis Vuje Pribilovića dostatan je za pet prosječnih života s ipak sretnim završetkom. Živi samozatajno i skromno, na trenutke samotno, u obiteljskoj kući Šipuševe ulice. I vama će, poštovani čitatelji, rado ispričati životna iskustva, s kojima je ušao u deseto desetljeće. T