Ludwig Bauern u razgovoru za Tjedno
Razgovarao: Dražen Stjepandić
“Zanimljiv književni put imao je prozaik Ljudevit Ludwig Bauer, vršnjak Vladovića, rođen u Sisku 1941., koji je poput ponornice tek u posljednjim godinama prepoznat kao značajan pisac obiteljskih romana. Bauer je svoje najbolje proze objavljivao valjda u krivo vrijeme i ne uvijek na mjestima koja su u Hrvatskoj bila dostatno primijećena“, napisao je Slobodan Prosperov Novak u svojoj poznatoj “Povijesti hrvatske književnosti”.
Ludwig Bauer u tom značajnom djelu uglednog Slobodana Prosperova Novaka spomenut je na kraju završnog trećeg dijela među odabranim imenima iz suvremene hrvatske književnosti. Dobio je prostor uz: Nedjeljka Fabria, Mirka Kovača, Alojza Majetića, Zvonimira Majdaka, Ivana Aralicu, Ivu Brešana, Tita Bilopavlovića…
Suvremeni klasik. S tim što je Lujo, kako ga zovu prijatelji i znanci, za razliku od kolega stasalih i afirmiranih u šezdesetim, sedamdesetim, osamdesetim i koji se rijetko javljaju s novim značajnim djelima, tek sada u životnoj formi. Poslije “Kratke kronike porodice Weber”(1990.), “Biserja za Karolinu” (1997.), “Partiture za čarobnu frulu” (1999.), romana objavljenih prvo u Sarajevu pa zatim i u Zagrebu, te zagrebačkih prvih izdanja romana “Prevođenje lirske poezije” (2001.), “Don Juanova velika ljubav i mali balkanski rat” (2003.), “Zapisi i vremena Nikice Slavića” (2007.), “Patnje Antonije Brabec” (2008.) – s kojim je dospio među klasike moderne književnosti, napisao je i “Zavičaj, zaborav” (Fraktura, Zaprešić, 2010.), koji je prošle godine ovjenčan nagradom Meša Selimović za najbolji roman objavljen u 2010. napisan na hrvatskom, srpskom, crnogorskom i bosanskom jeziku, a zatim i nagradama Fran Galović i Kiklop.
Poslije toga izdao je “Karusel” (Fraktura, Zaprešić, 2011.), a u tandemu s Lidijom Dujić napisao je memorablije “Knjiga o Sunčani i Severu” (Aura, Sisak, 2010.). Njegova bibliografija – u kojoj ima i veći broj naslova za djecu i školsku lektiru – još nije završena i u njoj će se sigurno naći još neko remek-djelo, osim toga Ludwiga Bauera s obzirom na tematiku tek čeka prava valorizacija na njemačkom govornom području, a neki tvrde, kako se s njemačkog mnogo prevodi, pa je to samo korak do uspjeha u cijeloj Europi.
S gospodinom Bauerom za portal Tjedno razgovarali smo nakon konferencije za novinare MasterCard Broda knjižare – Broda kulture, kojom je završen natječaj za kratku priču “20 + 1 najbolja priča za ljeto 2012.”, održane prije nekoliko dana u Slovenskom domu u Zagrebu.
Predstavite nam ovogodišnji projekt Brod knjižara – Brod kulture i natječaj za kratku priču u kojem ste bili glavni izbornik.
-Bio sam selektor, od tristo i nešto priča odabrao sam užu selekciju, jer treba jako mnogo vremena da bi se savladalo preko tristo priča. Prvo sam napravio selekciju od pedeset priča, pa onda selekciju od trideset i onda je žiri odabrao priče za knjigu. Osobni ukus jednog čovjeka, ma kako taj bio kvalificiran, nije pouzdan kao ukus lepeze od nekoliko ljudi. Jedna priča je kod svih članova žirija dobila isti broj bodova, a druge su dobile približan broj bodova.
GRAMATIKA JE LOGIKA JEZIKA
Po čemu se natječaj Broda kulture – Broda knjižara “20 + 1 najbolja priča za ljeto 2012.” razlikuje od drugih natječaja za kratku priču?
-Izvorna je intencija ovog natječaja da hrvatska kultura bude šira nego granice naše zemlje. Otvarajući svoj kulturni prostor drugima, otvaramo prostor hrvatske knjige prvo u susjednim zemljama, a onda eventualno i dalje. Tu je potreban i reciprocitet. Otvorili smo se jezicima koje razumijemo bez prevođenja. Naš natječaj je otvoren samo mjesec dana i u pravilu stigne nam oko tristo priča, od kojih je veliki dio visoko pismen. I taj odnos sve je povoljniji u odnosu prema onima manje pismenima.
Mislite da je to presudno u književnom izražavanju?
-Ne mogu reći da je presudno, ali vrlo značajno jest. Gramatika je logika jezika, i mislim da pravi pisac mora biti maksimalno pismen. Mora sofisticirano poznavati jezik, i piscu koji je tako kvalificiran to omogućava ne samo da piše na svom jeziku, nego i na drugima. Mora razumjeti prirodu jezika, a visoka pismenost je razumijevanje jezika. Najpresudniji je talent i on vam pruža mogućnost da uđete u svijet umjetnosti riječi, ali onda morate znati baratati riječima kao što slikar mora znati dobro miješati boje ili bilo koji drugi umjetnik svojim sredstvom izražavanja.
Na konferenciji za novinare izjavili ste da po nivou pismenosti autori iz Hrvatske trenutno zaostaju za onima iz susjednih zemalja?
-Što se tiče tehničke pismenosti, poznavanja pravopisa, srpski participanti u ovom natječaju su daleko pismeniji od hrvatskih. S jedne strane je to iznenađujuće jer se na hrvatsku sredinu unutar Jugoslavije gledalo kao nešto kulturno razvijenije od prostora na istoku, ali moramo imati na umu da smo imali rat, koji je bitno uzdrmao i kulturu. Iz različitih razloga pokušavalo se manipulirati jezikom, pokušavajući stvoriti neki jezik koji će biti što više odvojen od nekih srodnih jezičnih izraza i to je dovelo do velike mjere nesigurnosti. Poneki hrvatski lingvisti koji su nastojali politički djelovati u jeziku napravili su strašno lošu uslugu hrvatskoj pismenosti. Zbog tog nestručnog stava događa se da imamo nekoliko pravopisa koji su svi važeći, a međusobno se razlikuju. I kako biti pismen u takvim uvjetima? Problem je što ni hrvatski lektori nisu potpuno pismeni, i to je vrlo ozbiljan problem.
U uvodu ovog intervjua razgovarali smo o priči poznatog slikara Dimitrija Popovića koja je na ovogodišnjem Večernjakovom natječaju bila među nagrađenima. Bi li tako napisana priča mogla proći kod vas?
-Nisam sasvim siguran. Tamo prolaze drugačije priče. Nekoliko puta sam sudjelovao u tom natječaju. Moja priča “Jugovina” ušla je bila u uži izbor, i nadao sam se da je najbolja, ali žiri je imao drugo viđenje. I s obzirom na to da mi se činilo kako u pravilu nagrade dobivaju priče koje ne smatram najboljima, zaključio sam da nema svrhe u tome sudjelovati i više na Večernjakov natječaj nisam slao priče. Ove godine me gospodin Sabljak osobno pozvao, rekao je da mu je stalo do dobrih priča i poslao sam jednu priču. Ne tvrdim da je bila među najboljima, ali je solidna i pratio sam što se objavljuje. Opći je stav da se neke bolje priče ne nagrađuju, i to je tako godinama.
UGLEDAN PISAC ZA ELITISTIČKU PUBLIKU
Kakav ste kao sudac, budući da ste većinu života kako neki kažu proveli kao ponornica, da bi se na kraju pojavili kao velika rijeka, odnosno veći dio života niste uživali književno priznanje?
-Nisam popularan pisac jer živimo u vrijeme kad se na svim područjima preferira jeftina roba. Sve što je jeftinije cijenom i kvalitetom, to je pristupačnije i popularnije. Ali nije baš tako da nisam dobivao književna priznanja. Za prvu objavljenu priču dobio sam uglednu Politikinu nagradu. To je bila najznačajnija književna nagrada za kratku priču. Pisci kao Ranko Marinković bili su ponosni kad bi dobili tu nagradu. Dobio sam i nagradu za knjigu godine, to je bila posljednja velika jugoslavenska nagrada. Dodijeljena mi je 9. svibnja 1991. Zapravo sam bio vrlo ugledan pisac, ali za elitističku publiku, što je vrlo paradoksalno jer su moji romani vrlo čitki. Svaka pismena osoba u njima može naći nešto zanimljivo. S druge strane moji su romani slojeviti, mnogi kritičari tvrde da do kraja nikad nisu iščitani. Moji romani su romani naknadne recepcije, nakon naknadnih čitanja još više se shvaća njihova vrijednost.
Portal Tjedno je među prvima i rijetkima u hrvatskom medijskom prostoru objavio vijest s jednog bosanskog portala. Zašto je vijest da ste dobili najcjenjeniju književnu nagradu na štokavskim jezicima u Hrvatskoj u vodećim medijima objavljena sa zakašnjenjem od nekoliko dana? Jeste li dobitkom nagrade Meša Selimović poremetili ustaljenu konfiguraciju veličina na sadašnjoj književnoj sceni?
-Ne znam, nije isključeno, ali nije to jako važno. Ne pripadam nikakvim zasebnim društvenim strukturama ni književnim, ni političkim, svjetonazornim, ni bilo kakvim. Izvan sam nečega što se može lako zaokružiti. Individualac sam i uvijek neka vrsta autsajdera. Kad se piše o mojim knjigama i kad ih se jako hvali, nikad ih se ne uspoređuje s knjigama drugih hrvatskih pisaca. Stavlja me se izvan kategorija i moji romani se uspoređuju međusobno. Reakcije na nagradu dodijeljenu meni bile su vrlo brojne u Bosni i Hercegovini. Državna je televizija dva sata direktno prenosila dodjelu nagrade. Velike pohvale dobio sam u Srbiji i Crnoj Gori. Dobio sam potvrdu da sam u Crnoj Gori trenutno najpopularniji pisac. U žiriju za dodjelu nagrade Meša Selimović bio je i Miljenko Jergović, jako cijenim njegov rad, a i on je meni u nekoliko navrata davao veliku podršku, posebno prilikom dodjele nagrade za roman “Kratka kronika porodice Weber”. Zalagao se svojevremeno da za taj roman dobijem i Ninovu nagradu. Odmah nakon dodjele nagrade Meša Selimović romanu “Zavičaj, zaborav” Miljenko Jergović je nekamo otputovao, nije se vratio u Hrvatsku i možda je ta činjenica usporila nekakav medijski odjek. Povratkom Miljenka Jergovića u Hrvatsku pojavila se i vijest. Nagađam da se od njega očekivalo da je prenese.
“ZAVIČAJ, ZABORAV” SPAŠEN OD ZABORAVA
Kasnije je Društvo pisaca napravilo simpozij o vašem cjelokupnom književnom stvaralaštvu. Obrađeni ste kao romanopisac, prevoditelj, pisac za djecu… reklo bi se da je postavljen uvod za međunarodna priznanja.
-Dobio sam zapravo mnogo nagrada i priznanja. Volim kad nagrade imaju obrazloženje. Na obrazloženje nagrade Meša Selimović čovjek može biti ponosan. U Koprivnici su mi dodijelili nagradu Fran Galović. I ta je nagrada imala sadržajno obrazloženje. To znači da su to ljudi dobro razumjeli, a ne samo tako odabrali. Simpozij o mom cjelokupnom književnom radu je pokazao da taj moj rad nekamo vodi i nešto predstavlja. Najveće priznanje dobio sam možda ipak u Slovačkoj akademiji znanosti gdje je također organiziran simpozij o mom pisanju i prevodilaštvu povodom dodjele nagrade koju sam dobio za prvu antologiju slovačke poezije objavljenu u Hrvatskoj. Mislim da je sve to relativno, ali poslije nagrade Meša Selimović objavio sam i roman “Karusel” koji književna kritika u regiji smatra još boljim od “Zavičaja, zaborava”, no odjek – za sada – ipak nije identičan.
Po mom mišljenju roman “Zavičaj, zaborav” je istinsko remek-djelo, a roman “Karusel” je u odnosu na vaše najbolje romane ipak nešto slabiji.
-Dobro, vi to možete misliti, ali ja ne mislim tako. Kao što sam spomenuo, više je kritičara napisalo da je taj roman još bolji od prethodnoga, ali odjek je zasada opet daleko slabiji od vrijednosti knjige.
Četiri svoja najpoznatija romana “Kratka kronika porodice Weber”, “Biserje za Karolinu”, “Zavičaj, zaborav” i “Karusel” stilski ste potpuno drugačije napisali.
-Previše je lak zadatak sve svoje romane pisati istim stilom. Svaki svoj roman gledam kao novi projekt. Počinjem ispočetka. To vrijedi za svih mojih dvanaest romana. Želim postići umjetničku uvjerljivost i želim to postići svježinom i načinom koji će mom čitatelju, koji poznaje moje djelo biti nov. Ne želim pružiti nešto staro, nešto upotrebljavano. Način na koji je pisan ”Zavičaj, zaborav” jako je zavodljiv. Rečenica ima puno ritma, zamaha i bogatstva. U nju se mogu strpati detalji, koji odmah plijene.
Koliko ste pisali “Zavičaj, zaborav” i mora li veliki roman, kao što ste rekli na promociji te knjige, imati oko pet stotina stranica?
-Ne, meni je samo došlo vrijeme da se moram okušati i u tom obliku. “Zavičaj, zaborav” sam intenzivno pisao tri-četiri mjeseca.
Koliko je nagrada Meša Selimović roman “Zavičaj, zaborav” spasila od zaborava?
-Bila je to možda presudna stvar za uspjeh romana. Napisao sam roman “Zapisi i vremena Nikice Slavića”, koji je vjerojatno jedan od najboljih hrvatskih novopovijesnih romana, a malo tko ga je uopće razumio. Zasniva se na faktografiji, prenosi zapise logoraša na Golom otoku, vrlo plemenitog čovjeka, ali mojim intervencijama u tom tekstu nastaje posebna arhitektura i nešto novo. Nastaje biografija tog čovjeka koja je nalik na živote svetaca, kako su to opisivali u srednjovjekovnoj književnosti. U podnaslov sam čak stavio hagiografija i mali broj ljudi je shvatio koliko tu ima umjetničke intervencije, ingenioznosti, da tu literarnu stvarnost prihvatite kao pravu stvarnost u koju vjerujete. “Zapise i vremena Nikice Slavića” pisao sam tri godine. “Zavičaj, zaborav” pisao sam kratko, a roman je u trenutku rasprodan.
ODBIO HAIDERA
Vrijeme Austro-Ugarske zahvalno je tematski za literaturu, u “Kratkoj kronici porodice Weber” i “Zavičaju, zaboravu” uz magiju austrougarskih vremena čitateljima nudite potresnu sagu o Podunavskim Nijemcima na ovim područjima. Kako na njemačkom govornom području reagiraju na vaš opus i priznanja koja dobivate na ovim prostorima?
-Svojedobno sam dobio poziv od Joerga Haidera, koji je želio financirati objavljivanje mojih knjiga u Austriji. Kako sam stanovao na rubu Belvederea u Beču, s Haiderom sam se i susretao, jer je svaki dan pored tog dvorca trčao. Nakon određenog vremena počeo me pozdravljati. Nikada nismo razgovarali, ali naknadno se zainteresirao za moje romane zbog navodnog antikomunizma.
Je li znao da ste vi najveći folkdojčerski književnik?
-Na neki način je znao. Uglavnom, imao sam ponudu da mi izdaju knjigu jer na kraju romana partizani ubijaju nekog Nijemca samo zato što je Nijemac, a ne zato što je nešto skrivio. Za mene je to tragična činjenica, ali nekome je to dokaz da je cijeli otpor fašizmu zločinački. Zato te ponude koje su dolazile s tih strana meni nisu bile bliske. Ako me izda neka profašistička organizacija, onda je poruka da se to čita kao profašistička knjiga. To ne želim. Literarni interes prihvaćam i želim. Interes njemačkih izdavača postoji, samo je pitanje koliko je to što ja pišem za njih komercijalno. Prodaju se površni rock-autori i autori poznati u svjetskim razmjerima, ovjenčani Nobelovim ili sličnim nagradama, a ono između je dubiozno. U izdavaštvu se ulaže novac i želi se povratak s profitom. Na njemački je preveden moj roman”Partitura za čarobnu frulu”, izašla su dva izdanja i taj projekt nije bio osobito komercijalan. U toku je nekoliko pregovora s njemačkim izdavačima, ali time se osobno ne bavim.
Vraća se imovina ezulima, Srbima povratnicima su se obnavljale kuće, obećava se povratak imovine Židovima, jedino je jasno konstatirano da imovina Podunavskih Nijemaca neće biti vraćena. Kako to komentirate?
-Nisam najpozvaniji da to temeljitije obrazložim. Tematski je to blisko mojim romanima, ali to je samo jedna strana stvari. Prvenstveno želim da svaki moj roman bude umjetničko djelo. U tom svom naporu uživam razumijevanje samo vrlo uske elite. Moja ambicija je stvoriti najbolje moguće umjetničko djelo. S druge strane, moj angažman unutar nekoliko zajednica Nijemaca, jest da se sačuva ta kultura i da se suočimo s istinom. To je jedna od povijesnih istina koja se ne smije prešutjeti, zaboraviti i ostati u falsificiranom obliku. Taj moj društveni angažman može prodrijeti i u dio mojih djela. Što se tiče imovine, koliko god je to pitanje jako složeno, ta imovina je dijelom uništena, a dijelom je prošla kroz vlasništvo nekoliko generacija i to se više ne može poništiti. Ipak, mislim da je neophodno da se napravi barem neka kompenzacija za svaku oduzetu imovinu.
Kakva je sada situacija s Podunavskim Nijemcima, postoje li neki centri ili institucije koji se njima bave u Njemačkoj?
-Postoji više takvih centara, jedan se nalazi u Sindelfingenu, pokraj Stuttgarta, koji se bavi kulturom Nijemaca u dijaspori. Postoji i jedan sličan centar u Düsseldorfu. Interes za Podunavske Nijemce limitiran je na uži krug ljudi. Njemačka se ne želi previše sjećati svoje tragične i crne prošlosti i to tamo nije pretjerano lukrativna tema.
Kakva je povijest vaše obitelji Bauer?
-Na neki transformirani način mogla bi se iščitati povijest očeve porodice u romanu “Kratka kronika porodice Weber”.
Priznanja ste dobili u raznim zemljama, ipak čini se da je najsudbonosnija za vaše književno stvaralaštvo bila Bosna. “Kratka kronika porodice Weber”, “Biserje za Karolinu” i “Partitura za čarobnu frulu” prvo su objavljeni u Sarajevu, a zahvaljujući nagradi Meša Selimović “Zavičaj, zaborav” postao je hit iznenađenja. Zašto se to sve dogodilo u Bosni?
-Ne bih rekao da je to slučajno. Mnoge sastavnice ovih prostora križaju se na području Bosne. Nigdje se intenzivnije bit povijesti ovih prostora ne može osjetiti negoli u Bosni. Bosanski intelektualci su toga svjesni i knjige kao moje među njima nailaze na plodno tlo. Moje knjige su po svom karakteru prvenstveno srednjoeuropske i onda kad su okrenute jugoistoku Europe. Participacija austrijske kulture koja je uvezena u Bosnu odigrala je značajnu ulogu u toj zemlji i ta srednjoeuropska kultura u nekim kulturnim odnosima u Bosni je sačuvana u velikoj mjeri. Nikako nije slučajno, gotovo je logično da su pojedinci iz Bosne mogli bolje razumjeti moje knjige nego u Hrvatskoj.
Što mislite o Meši Selimoviću?
-Jako ga cijenim. Dobar pisac.
Rekli ste da se dosta pisaca iz Bosne javilo na natječaj Broda kulture – Broda knjižare. Pohvalili ste ih jer svi imaju urođen dar za pripovijedanje. Jesu li Bosanci u literaturi kao crnci u košarci?
-Moglo bi se tako reći. Imaju sličan nerv za pripovijedanje, epiku, blisku desetercu, ali te priče tematski ne moraju uopće biti slične. Imali smo priču s ratnom tematikom u kojoj čovjek dođe u jedno selo i priča što su im sve napravili oni drugi, a na kraju se pokaže da to priča u krivom selu, dakle, pravu ratnu priču, ali isto tako pripovijedanje lijepo teče i u priči koja se događa u frizerskom salonu.
ZAJEDNO SA SEVEROM U MOSKVI
Nedavno ste zajedno s bauerologinjom, kako je nazivate, dr. Lidijom Dujić, napisali knjigu o Josipu Severu. Malo je poznato da ste vi pokojnom Severu pretipkali njegove pjesme iz legendarne zbirke “Dikator”. Kako se to dogodilo?
-Sever je bio tip boema kakav se danas može susresti samo u književnosti. Meršinjak je nalikovao na to, ali više je to bila poza. Vodio je vrlo neuredan život i njegova poezija je bila na raznim papirićima i na raznim mjestima. Sever je bio izuzetno pismen čovjek, ali u njegovim stihovima sam bio neka vrsta lektora jer je Sever bio pjesnik koji je jedno pisao, a drugo govorio. Odnosno, napisao bi nešto kao cjelinu, a izgovarao bi to kao prelomljeno, pa sam ta nepodudaranja popravio. Radio sam opkoračenja kod stihova gdje mi se činilo da je to potrebno. Prepisao sam nešto više stihova nego što je kasnije ušlo u zbirku “Dikator”, jer je kasnije Zvonimir Mrkonjić, kao stroži sudac od mene, dio stihova izbacio. Time je Severovom “Dikatoru” učinio veliku uslugu, a ja sam iz ljubavi prema Severu propustio stihove koji su pjesniku više značili nego nekom objektivnom kritičaru. Bili smo kolege sa studija slavistike i zajednički smo putovali u Moskvu i Lenjingrad s nekom studentskom delegacijom. U Moskvi je Sever pronašao tragove ruskih futurista. Upoznali smo Alekseja Kručoniha, posljednjeg futurista koji je živio u Rusiji. Severu je imponirao, a meni taj arogantni starac nije bio simpatičan. Kručonih mi je djelovao kao gramziv i škrt čovjek, ali Sever je imao puno više osjećaja za poeziju i mogao je apstrahirati neke ljudske osobine na račun toga što je netko predstavljao u poeziji. Od Kručoniha je za sve novce koje je imao otkupio knjige, a imali smo jako puno novaca jer smo švercali šuškavce i najlonske košulje što je tada u Rusiji bilo bogatstvo. Mi smo naše novce trošili na pjenušac, a Sever je sav svoj novac potrošio na stara futuristička izdanja. I tako su knjige koje bi možda bile potpuno izgubljene, dospjele u Hrvatsku i oni koji se bave rusistikom mogu nešto novo i autentično saznati o ruskom futurizmu.
NOBELOVA NAGRADA
Poslije nagrade Meša Selimović vjerojatno ćete dobiti još neku veliku važnu međunarodnu nagradu, a onda već postajete ozbiljan kandidat i za Nobelovu nagradu.
-Mene je Svjetski kongres Podunavskih Švaba htio predložiti za Nobelovu nagradu, ali kako je to bilo na nekim revanšističkim temeljima, nisam pristao. Pišem objektivno i ne želim da me se subjektivno interpretira, tj. zloupotrebljava. U onakvom kontekstu ne bih bio uspješan kandidat.
Zašto se ravnate prema prevladavajućem stavu u Hrvatskoj – sve lijevo je pametno, a sve desno je sumnjivo? To u svijetu nije tako.
-To je tako u svemiru. Naravno, šalim se. Ipak, prema svemu reakcionarnom treba biti sumnjičav. Ali ni sve lijevo nije automatski dobro. Moji se romani mogu čitati i kao bespoštedna kritika socijalizma kakav smo iskusili, iako se slikanje toga sustava ne iscrpljuje samo tom dimenzijom. Mislim da u opredjeljenju treba slijediti neku kritičnost. Vidjeti koliko opredjeljenje istinski odgovara izvornom, da tako kažem evanđeoskom, humanizmu i etici.
Ipak za Nobelovu nagradu vas netko treba predložiti, jer iz Hrvatske teško da će vas predložiti kad ima toliko pretendenata za istu.
-Nezavisno od nagrada na sebe gledam kao isključivo hrvatskog pisca. Ponosan sam što hrvatski jezik poznajem bolje od većine izvornih govornika. Meni to nije prvi jezik, prvi jezik mi je njemački, Bühnensprache, kazališni standardni njemački jezik koji sam naučio i zaboravio jer ga nisam smio govoriti. U njemački jezik su me uveli otac i njegova sestra. Naknadno sam naučio hrvatski i poznavanje hrvatskog jezika je svjesno. Po jeziku sam hrvatski pisac, a po karakteru svoje literature srednjoeuropski. Ali za mene je najveća nagrada da me se čita. 
1 Comment so far
Uskoči u raspravuKoji je pak sad taj Švaba?