NIJE CAR KONSTANTIN UVEO KRĆANSTVO

NIJE CAR KONSTANTIN UVEO KRĆANSTVO

17. studenoga, 2013.
Print Friendly, PDF & Email

Stjepan-Krasic

Veliko otkriće akademika Stjepana Krasića

Napisao: Ivan Raos

Stjepanu je Krasiću objavljen znanstveni rad Historičnost milanskog edikta iz 313. godine u časopisu RAD  / 516  / knjiga 50 / iz 2013. Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

 Znanstveni rad akademika Krasića argumentima je ustvrdo da “Milanski edikt” u navedenom smislu kako se tumači još uvijek do sad diljem svijeta zapravo nikad nije ni postojao, a niti je car Konstantin “uveo slobodu vjeroispovijesti”. Edikt o slobodi svih vjeroispovijesti u Rimskom carstvu proglasom je oznanio 311. Dioklecijanov nasljednik i do tad najveći progonitelj kršćana Galerije. Iako se ta tvrdnja o caru Konstantinu još uvijek naglašuje i povlači u povijesnim priručnicima ipak se našao vrstan i odlučan stručnjak prof. dr.sc. Stjepan Krasić O.P. s crkvene strane iskazao se kao poznavatelj baš i tog dokumenta pa ga u svojem znanstvenom radu uvjerljivom raspravom detaljno objašnjava kao stoljećima bez razloga održavanu zagonetnost naslovljenu Historičnost milanskog edikta iz 313. godine.

 

CAR GALERIJE

Autor ove rasprave – u povodu 1700. obljetnice tog navodnog dokumenta – na temelju povijesnih dokaza iz tog doba, prvenstveno iz spisa dvojice ovodobnih povjesničara: Lactancija i Euzebija iz Cezareje i sve relevantne znanstvene literature podvrgao je kritičkoj analizi taj stereotip, i stavio ga u onodobni kontekst političke i vjerske situacije u Rimskom Carstvu potkraj III. i početkom IV. st. u kojoj se na svojstven način osvrće na analizu reformi cara Dioklecijana, osnivanje „tetrarhije“ (vladavine četiriju careva: dvojice augusta i dvojice cezara) i  decentralizaciju Carstva kako bi uredio goruće pitanje nasljeđivanja na vrhu državne vlasti. Zapravo Dioklecijan je namjeravao konsolidirati Carstvo i osvijestiti patriotizam oslanjajući se na tradicijsku rimsku religiju, koja je dovela do okrutnih progona kršćana. Istana je da su oni u to doba predstavljali jednu desetinu ukupnog stanovništva, ali su već bili i zauzimali visoke pozicije u društvu, vojsci, pa čak i na carskom dvoru. Kršćani su bili optuženi za razne “zločina” protiv Carstva. Uslijedio je krvavi progon na svim razinama. U kratkim dobnim razmacima proglašena su četiri edikta a s namjerom da se potpuno iskorijeni kršćanstvo iz Rimskog carstva.

Ipak nakon što je 305. Dioklecijan abdicirao, naslijedio ga je Galerije, još je više pojačao progone. Međutim, nije u tomu uspjevao. A od kad je shvatio beskorisnost svojih metoda, i to baš prije svoje smrti, 311. oznanio je edikt (najviši carski dokument obvezan za sve u Carstvu) o toleranciji u kojemu je po prvi put u povijesti Rimskog Carstva, priznao kršćanima  pravo na slobodno prakticiranje njihove vjere bez straha od progona, zapovjedivši također da im se vrati sva imovina koja im je do tad bila oduzeta. To je bila iznimna objava u politici Carstva i  pravni temelj za svu kasniju politiku rimskih careva. Ipak nisu svi carevi prihvatili propise Galerijeva edikta. Zato jer je odbijanje osobito došlo o izražaja u istočnom dijelu Carstva, u kojemu je cezar Maksimin Daja nastavio s progonima kršćana.

Ipak taj su problem riješili augusti (dva prva cara): Konstantin i Licinije koji su se sastali u veljači u godini 313. u Milanu, a povodom Licinijeve ženidbe Konstantinovom  polusestrom Konstacijom.  Postigli su  usmeni dogovor o tomu da i na Istoku kršćani moraju imati ista prava s poganima. Nakon što je Maksimin Daja, koristeći Licinijev boravak u Milanu, pokušao prigrabiti svu vlast na Istoku, Licinije ga je pobijedio i iste je godine godine (313.) u Nikomediji, u svoje i Konstantinovo ime, objavio  nalog u obliku ukaza ili reskripta upućena namjesniku provincije Bitinije u Maloj Aziji, a gdje je još uvijek bilo progona da prekine tu praksu i kršćane ostavi u miru. Uz to im je povećana prava i slobode dopuštivši  im da se slobodno okupljaju u svojim crkvama i na grobljima, ali i da im se vrate sva zaplijenjena materijalna dobra koja su se tad nalazila bilo u vlasništvu države bilo pojedinaca. Tradicijska povjesnica ovaj dokument pripisuje Konstantinu  tvrdeći da je bio objavljen u Milanu nazivajući ga tzv. “Milanskim ediktom“, ali autorova znanstvena rasprava predočava i cjelovit prjevod Licinijeva teksta iz kojeg se može zaključiti da dva cara nisu donijeli nikakav dokument u Milanu koji bi se mogao zvati ediktom, već da je riječ o reskriptu koji je Licinije, u svoje i Konstantinovo ime objavio u Nikomediji, i da bi taj dokument trebalo zvati “Nikomedijskim reskriptom“, a ne nikako “Milanskim ediktom“.

 

MILANSKI EDIKT 

Sve u svemu akademik Stjepan Krasić uvjerljivo je objasnio tzv. „Milanski edikt“ s argumentima sa svoje zaista najviše moguće znanstvene razine prihvaćene u svijetu (opširno na pedesestak stranica) u časopisu Razreda za društvene znanosti, RAD (516), HAZU (2013.). Očito zato jer među postojanim povijesnim stereotipima prisutnima u brojnim znanstvenim i manje znanstvenim radovima, stereotip “Milanskog edikta” iz 313. vjerojatno zauzima prvo ili jedno od prvih mjesta, a i kaže da je car Konstantin Veliki 313. oznanio proglasom edikt  kako bi dao slobodu  progonjenim kršćanima u Rimskom carstvu. Kako su do sad objašnjavali i tumačili sporni dokumetnt ne treba ponavljati, ipak jedni su išli čak tako daleko u tumačenjima i spoznajama pa su iznosili i ne logične a kamo li na činjenicama zasnovane zaključke, da se ovim ediktom  također proglasilo kršćanstvo službenom religijom Carstva.

Stjepan Krasić uz svoju raspravu objavio je i cjelovit prjevod Licinija teksta i zaključo je da dva cara nisu donijela nikakav dokument u Milanu koji bi se trebao zvati ediktom, već da je riječ o reskriptu koji je Licinije, u svoje i Konstantinovo ime objavio u Nikomediji. Zato više ne će biti zagonetnosti iz Milanskog edikta koja se ipak održavala u svijetu jer ju je napokon objasnio ugledniji europski i svijetski pa i hrvatski povijesničar crkvene povijesti akademik HAZU od 1987. Stjepan Krasić. Pritom zaključuje dojmljivu raspravu koja će izazvati i oveće zanimanje stručne javnosti izjavom da bi taj dokument trebalo zvati “Nikomedijskim reskriptom“, a ne “Milanskim ediktom”, kako se još uvijek naziva u mnogim povijesnim tekstovima i obmanjuje i dan danas. Stoga”Milanski edikt” nije nikakav edikt već pismo koje se do sad smatralo takvim. To se pismo do sad pogrješno smatralo “Milanskim ediktom”a ono je iz veljače 313. Zapravo to je pismo ili reskript koji je 13. lipnja 313. car Licinije u svoje i Konstantinovo ime uputio namjesniku jedne provincije u Maloj Aziji u kojoj je još tad bilo progonstva kršćana.  

 

TZV. “MILANSKI EDIKT” IZ 313. G.

( Ispravan prijevod toga pisma ili reskripta tzv. „Milanskog edikta” iz veljače 313.)

“Kad smo se ja, Konstantin August, i ja, Licinije August, sretno susreli u Milanu, te raspravili o svemu što je do javnog dobra i sigurnosti, učinilo nam se da, među stvarima koje bi mogle koristiti mnogim ljudima, štovanje koje se prinosi Božanstvu zaslužuje našu prvotnu pozornost, te da je pravedno kršćanima i svima ostalima dati slobodu da slijede religiju koju tko hoće; tako da onaj Bog, koji sjedi na nebu, mogne biti dobrostiv i naklonjen nama i svima koji su pod našom vlašću. (3) Stoga držimo da je dobra i pravična mjera, i u skladu s ispravnom prosudbom, da nijednom čovjeku ne bude zabranjena mogućnost pristajanja uz obrede kršćanstva ili koje druge religije kojoj bi ga odveo njegov um, te je sebi prihvatljivom osjeća, tako da nas vrhovno božanstvo, čijem se štovanju slobodno posvećujemo, mogne u svemu nastaviti obasipati dobrostivošću i naklonošću.

(4)Zbog toga nam se svidjelo da ti damo na znanje da, bez obzira na bilo koju prethodnu uredbu koja bi se odnosila na kršćane, svima koji izaberu slijediti tu religiju mora biti dozvoljeno ostati na potpunoj slobodi, te ih se ne smije smetati ni na koji način. (5) I vjerujemo da je pravično naglasiti kako je, među stvarima koje su povjerene tvojoj odgovornosti, oprost što smo ga namijenili kršćanima u pitanju religije širok i bezuvjetan; (6) te da ti razumiješ da je na isti način otvoreno i mirno bavljenje svojom religijom dozvoljeno i svima drugima, na isti način kao i kršćanima. Doista je prikladno, poradi stabilnosti države i poradi mira u našem vremenu, da svakom pojedincu bude dozvoljeno pristajati uz religiju po vlastitom izboru; i ne predviđamo povlačenje ove uredbe, zbog dužne časti svake religije.

(7) Usto, koliko je do kršćana, u prošlosti smo dali određene zapovijedi koje se odnose na mjesta kojima su se oni služili za svoje vjerske skupove. Sada je naša želja da sve osobe koje su došle u posjed sličnih mjesta, od carske blagajne ili od bilo koga drugoga, ta mjesta vrate kršćanima, ne tražeći za to novac ili drugu cijenu, te da to bude učinjeno bez odgađanja ili dvojbi. (8) Želimo također da svi koji su zadobili kakvo pravo nad tim mjestima kao darovnicu, na sličan način vrate to pravo kršćanima: ostavljajući uvijek pravo onima koji su nešto nabavili za određenu cijenu ili besplatno primili, da ulože molbu vikaru kako bi dobili odgovarajuće dobro od naše dobrohotnosti. Sva ta mjesta moraju, snagom tvoga zahvata, biti vraćena kršćanima odmah i bez odgode. (9) I budući da se čini da su kršćani, osim tih mjesta namijenjenih njihovim skupovima, posjedovali i druga mjesta koja nisu pripadala pojedinim osobama nego njihovoj zajednici, odnosno njihovim crkvama, sve to želimo da bude obuhvaćeno gore izrečenim zakonom, te želimo da bude vraćeno zajednici i crkvama bez odgode ili rasprave: ostavljajući uvijek mogućnost onima koji vraćaju, bez traženja naknade, da traže odštetu povjeravajući se našoj dobrohotnosti. (10) Dok postupaš prema svemu ovome u korist kršćana, morat ćeš pokazivati najveće zalaganje kako bi naše odredbe bile izvršene bez otezanja, te naš cilj da se zajamči javni mir bude zadovoljen. (11) I tako neka nam božanska naklonost, kako je već gore rečeno, u kojoj smo već uživali u stvarima od najveće važnosti, nastavi davati uspjeh, u korist javnog dobra. (12) I kako bi ovaj edikt bio svima poznat, želimo da, koristeći svoju ovlast, providiš da se objavi, da posvuda bude izložen, te ovaj zakon izdan našom dobrostivošću ne mogne nikome promaći<

                                    (Laktantius, De mortibus persecutorum, XLVIII). T

7 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Max
    #1 Max 28 studenoga, 2013, 14:32

    Imate dobrih vijsti i tema, ali najradje čitam Raosove tekstove na vašem portalu.M

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Ivan Raos
    #2 Ivan Raos 24 studenoga, 2013, 16:24

    Postovani gospodine Brdare !

    Hvala Vam zaista ste vješto zapazili pogrješku u prjevodu !

    Zaista ne znam odakle i kako je upotrijebljen prijevod koji je na internetu, jer on ne odgovara onomu kako stoji u tekstu prjevoda akademika Krasića u kojem stoji doslovno: “Ali, nadalje, da bi smisao naših milostivih odredaba mogao doprijeti do svih, ti ovaj dopis javno izvjesi iznad svoga vlastitog proglasa i oznani ga tako da provođenje naše dobrohotnosti nikomu ne bi ostalo nepoznato”. U izvorniku stoji ne “ovaj edikt” nego “ovaj dopis”.
    Stoga prijevod toga dopisa na linku nije uzet ni od akademika Krasića a, ni od Laktancija. Moguće da se je meni potkrala grješkica i da sam zamjenio prijevod pri slanju teksta pa ću nastojati odmah ukazati uredniku kako bi se to ispravilo ii izmjeniilo što prije. Ivan Raos

    Odgovorite na ovaj komentar
  3. Brdar
    #3 Brdar 18 studenoga, 2013, 17:41

    Tvrdi se da u Milanu nije obznanjen edikt, a na kraju samog teksta ipaks toji “kako bi ovaj edikt bio svima poznat”. Nije kamen, nego sijena…

    Odgovorite na ovaj komentar

<