Piše: Igor Koruga
U urednom sedmodnevnom ritmu prestižnog pijanističkog ciklusa Pleyel Svetislava Stančića došlo se i do drugog, nedjeljnog koncerta, 5. studenog od 20 sati u Velikoj čitaonici Hrvatskog državnog arhiva. Naime, i ovoga se puta od nastupa dobitnika nagrade Cristoforium na Međunarodnom pijanističkom natjecanju Svetislav Stančić, Arsena Dalibaltayana, rođenog 2003. godine u obitelji armenskog pijanista Rubena Dalibaltayana i moldavske pijanistice Julije Gubaiduline, trenutno studenta 3. godine Muzičke akademije u Zagrebu i studenta Međunarodne muzičke akademije u Lihtenštajnu te polaznika majstorskih tečajeva prof. Milane Černjavske, Claudija Martineza Mehnera, Pavla Gililova, a prije i prof. Grigorija Gruzmana, i Natalije Trull, očekivalo doista mnogo. Uostalom, on je već kao nesvršeni pijanist osvojio pozamašan broj nagrada, i to na prestižnim domaćim i svjetskim natjecanjima, Rektorovu nagradu (2020.) za izvedbu Drugog klavirskog koncerta u B-duru, op. 19, Ludwiga van Beethovena, a posljednjih je godina sa zamjetnim uspjehom nastupio u Hrvatskoj, Sloveniji, BiH, Češkoj, Rusiji, Njemačkoj, Austriji, Italiji, Švicarskoj, Švedskoj, Lihtenštajnu i Singapuru.
Neki od odgovora
Za Zagreb je odabrao vrlo delikatan program, sastavljen od Preludija u cis-molu, op. 45, i Sonate br. 2 u B-molu, op. 35, Frédérica Chopina (1810-1849, te opsežne Sonate br. 8 u B-duru, op. 84, Sergeja Prokofjeva (1891-1953). Početak je bio savršen u prerijetko izvođenom Preludiju u kojem je Dalibaltayan uspio pronaći neke od odgovora na vječna pitanja glede Chopinovih improvizacija, skrivenih unutarnjih elemenata i pripadajućih soničnih potankosti. Uspio je, dakle, precizno i suptilno oblikovati nizove modulacija kroz tridesetak tonaliteta, bez striktnije forme, kao i dvije glavne, polagane teme, stopljene s pratnjom i međusobno odjeljene uz pomoć jasnih melodijskih kontura. Čari čiste zvučnosti pronijela je i lijepo oblikovana kadenca, emocionalno naglašena uoči samoga kraja i ponovljene uvodne teme. Pomalo neugodan nastavak recitala uslijedio je bez ikakve stanke, možda zbog pljeska koji bi uznemirio, ili na bilo koji drugi način dekoncentrirao nedovoljno iskusnog umjetnika. No, forma je ipak dobila sadržaj i na početku nastavne Chopinove Sonate, naročito u prvome stavku (Grave – Doppio movimento), sročenom u sonatnom redu s obrnutom reprizom (kao u Baladama, op 23, op. 38, op. 47 i op. 52), ili u redu dvostrukog ciklusa s figurativnim uzorcima (Étida i Preludija) i pratećim kantilenama (Nokturna). Nokturno je, u svom izvornom obliku, bio zarobljen i u Scherzu, a potom i u središnjem dijelu pogrebne koračnice (Marche funèbre: Lento), u oba slučaja kao neprirodni izdanak spram bočnih dijelova stav(a)ka, ili kao kontrast između relativno samostalnih glazbenih svjetova. Kontrastan je bio i dobro predočen kraj sonate (Finale: Presto), hotimice nesadržajan i harmonijski kompleksan, nalik igri s početka, svojevrsnoj baroknoj Étidi/Preludiju sa snažnom afektacijom sekvence, nanovo povezane s uznemirujućom pogrebnom koračnicom.
Naslonjen na nevjerojatnu tehniku
I u drugome dijelu cjelovečernje priredbe, ponajprije kao izvođač, a tek potom interpret, Dalibaltayan se hrabro nosio s naizgled nesavladivom, intelektualno izazovnom Prokofjevovom Sonatom u B-duru koja je od njega zahtijevala, a većim dijelom i dobila, svu moguću virtuoznost i skrupuloznost prema skladateljevim glazbenim razmatranjima, često nedokučivim i nejasnim. Naime, opisi karakterističnih tvorevina nježnog polaganog stavka (Andante sognando) i motoričnog, tokatnog finala (Vivace) gotovo da su nadišli Dalibaltayanovu moć plastičnijeg oblikovanja, posve dorečenog u iznošenju najsloženijeg, prvog stavka (Andante dolce – Allegro moderato), kažu mnogi, najboljeg ikada napisanog Prokofjevljevim skladateljskim perom. Naslonjen, dakle, na svoju nevjerojatnu tehniku, Dalibaltayan je (i) u taj stavak uspio unijeti arhitektonsko jedinstvo i koherentnost, podjednako u njegov rubni (Andante dolce) i središnji (Allegro moderato) dio, ponovljen u kodi. Publika je najzad, nakon toliko virtuoznog umijeća, bila vidljivo oduševljena, zahvalna i, dakako, nagrađena s dva izdašna bisa: Chopinovim Nokturnom u B-duru, op. 62, br. 1, i Rahmanjinovljevom Melodijom u E-duru, op. 3, br. 3. Svima su dodatno bili upućeni i pozivi na skorašnje koncerte iz ciklusa Cristoforium i Pleyel: 10. studenog u 19 sati, u Institutu Franz Liszt u Cesarčevoj 10, na kojem će nastupiti talijanska pijanistica Eloisa Cascio, i 12. studenog u 20 sati, u Hrvatskom državnom arhivu, gdje će pijanist i glazbeni pedagog Vladimir Krpan aktivno proslaviti svoj 85. rođendan. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.